Biblioteka:
Stilus 65.
Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta
Naslov izvornika: C. S. Lewis, Out of the Silent Planet
© Copyright: C. S. Lewis Pte Ltd. 1938.
www.cslewis.com
© Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2023.
Izvršna urednica: Katarina Gugić
Prijevod: Mijo Pavić
Lektura: Anđa Jakovljević
Grafička priprema: Mario Šantić
Dizajn naslovnice: Hana Malenica i Frane Balta
Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture
i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba.
I.
Zadnje kaplje oluje s pljuskom jedva su prestale padati kad je putnik
strpao svoj zemljovid u džep, namjestio naprtnjaču na umornim ramenima
tako da mu je bilo lakše nositi, iskoračio ispod krošnje velika kestena pod
kojim se bio sklonio od pljuska i našao se nasred ceste. Jarosne zrake žuta
sunca na zalasku izlijevale su se kroz raspuklinu u oblacima na zapadnom
nebu, ali ravno naprijed, iznad brežuljaka, nebo je bilo boje tamna
škriljevca. Kapalo je sa svakoga stabla i vlati trave i cesta je blistala poput
rijeke. Putnik nije tratio vrijeme na promatranje krajobraza, već je odmah
stavio put pod noge odlučnim korakom prokušana hodača koji je netom
shvatio da će morati pješačiti dulje no što je mislio. Tako je doista i bilo. Da
se osvrnuo iza sebe, što nije učinio, bio bi vidio šiljak tornja Much
Nadderbyja i, nakon što bi ga vidio, možda izrekao kletvu na račun
negostoljubiva malena hotela u kojem su mu, premda je očito bio prazan,
odbili dati krevet. Hotel je bio promijenio vlasnika otkad je posljednji put
pješačio ovim krajem. Ljubazna staroga vlasnika, na kojega je računao,
zamijenio je netko koga je pipničarka nazivala „gospođom” a ta „gospođa”
bila je očito britanska gostioničarka i pripadala je staroj pravovjernoj školi
koja u gostima vidi samo smetnju. Jedina mu je šansa bio gradić Sterk s one
strane lanca brežuljaka, dobrih šest milja hoda odatle. Na zemljovidu je
stajala oznaka koja je govorila da u Sterku postoji krčma. Pješak je bio
previše iskusan da bi gajio bilo kakvu nadu u vezi s tim, no činilo se da u
blizini ne postoji ništa drugo.
Koračao je prilično brzo i bez zaustavljanja, ne zvjerajući mnogo oko
sebe, kako to čine ljudi koji nastoje skratiti put zanimljivim tijekom misli.
Bio je visok, ponešto pogrbljen, i mogao je imati između trideset pet i
četrdeset godina, a odjeća, otrcana i neuredna, odavala je pripadnika
inteligencije na odmoru. Na prvi pogled lako ga se moglo zamijeniti za
liječnika ili učitelja, iako nije imao držanje svjetskoga čovjeka, svojstveno
za prvoga, niti je zračio onom teško odredivom nonšalantnošću, tipičnom za
potonjega. Bio je, zapravo, filolog, profesor na jednom od fakulteta
Sveučilišta u Cambridgeu. Zvao se Ransom.
Napuštajući Nadderby, gajio je nadu da će još prije Sterka pronaći konak
na nekoj farmi koja bi ga primila pod krov. Ali kraj s ove strane brda
doimao se gotovo nenaseljenim. Bio je to pust i jednoličan kraj u kojem su
uspijevali samo kupus i repa, s bijednim živicama i tek pokojim stablom.
Nije privlačio posjetioce, kao što je to bio slučaj s puno bogatijim krajem
južno od Nadderbyja, i bio je zaštićen brdima od industrijskih područja s
one strane Sterka. Primicala se večer, zamirao je ptičji pjev i kraj je utonuo
u tišinu dublju no što je uobičajeno za engleski krajobraz. Buka vlastitih
koraka na cesti nasutoj tučencem sve više mu je smetala.
Hodao je otprilike dvije milje kad je pred sobom ugledao svjetlo. Bio se
već približio podnožju brežuljaka i dobrano se smrkavalo, zbog čega nije
prestao gajiti nadu da će se namjeriti na kakvu zgodnu kuću na farmi, sve
dok se nije sasvim približio stvarnom izvoru svjetla bila je to seoska
kućica podignuta od ružne cigle iz devetnaestoga stoljeća. Uto kroz
otvorena vrata iz te kućice istrči neka žena i gotovo se sudari s njim.
„Oprostite, gospodine”, reče. „Mislila sam da je moj Harry.”
Ransom je upita postoji li prije Sterka neko mjesto na kojem bi mogao
dobiti krevet.
„Ne, gospodine”, odgovorila je. „Ništa prije Sterka. Mislim da bi vam
mogli pomoć’ oni u Nadderbyju.”
Govorila je smjerno, odsutnim glasom, kao da su joj misi i zaokupljene
nečim drugim. Ransom joj objasni da je već pokušao u Nadderbyju.
„Onda ne znam šta da vam kažem, gospodine”, odgovorila je. „Jedva da
ima ikakve kuće prije Sterka, barem takve kakva vama treba. Postoji samo
The Rise, gdje radi moj Harry; pomislila sam da dolazite odande i zato sam
izišla kad sam vas čula, mislila sam da je možda on. Vse treb’o vratit’,
toliko dugo ga nema.”
„The Rise“, na to će Ransom. „Što je to? Farma? Mislite li da bih ondje
mogao dobiti konak?”
„O, ne, gospodine. Ondje vam nema nikog osim profesora i onog
gospodina iz Londona, znate, nikog nema otkako je gospodična Alice
umrla. Oni ne bi učinili takvo što, gospodine. Ne drže čak ni sluge, osim
mog Harryja koji im održava peć, a ni on ne bude u kući.”
„Kako se taj profesor zove?” upita Ransom sa slabom nadom.
„Ne znam, zbiljam ne znam, gospodine”, na to će žena. „Drugi gospodin
je gospodin Devine, a Harry veli da je onaj prvi gospodin profesor. On vam
ne zna puno o tome, znate, jer je malko priglup, i zato ne volim kad dolazi
tako kasno, a oni su rekli da će ga uvijek slat’ kući u šest. A sigurno je
odradio svoje za danas, vjerujte.”
Monoton glas i ograničen opseg ženina vokabulara nije izražavao mnogo
emocija, ali Ransom je stajao sasvim blizu nje i mogao je vidjeti da drhti i
da su joj oči pune suza. Pade mu na pamet da bi trebao otići k tom
tajanstvenom profesoru i zatražiti od njega da mladića pošalje kući: samo
djelić sekunde kasnije sine mu da bi, nakon što se jednom nađe u toj kući
među ljudima s kojima dijeli zanimanje postupio vrlo razumno kad bi
prihvatio ponudu da kod njih prenoći. O kakvu god procesu razmišljanja
bila riječ, mentalna slika u kojoj se vidio kako ulazi na imanje The Rise
poprimila je čvrste konture donesene odluke. Rekao je ženi što je naumio
učiniti.
„Hvala vam velika, gospodine, šta da vam kažem”, rekla je. „Kad biste
bili tako ljubazni i ispratili ga do vrata i uvjerili se da je izišao na cestu prije
no što odete, ako razumijete šta želim reć’, gospodine. On se tako boji
profesora i čim biste mu vi okrenuli leđa, gospodine, on bi ostao gdje jest,
ostao bi sve dok ga oni ne pošalju kući.”
Ransom je pokušao umiriti ženu najbolje što je znao i umio i oprostio se
s njom nakon što mu je pokazala put i rekla kako će, za svega pet minuta
dalje niz cestu, ugledati The Rise s lijeve strane. Ohladio se i ukočio od
mirna stajanja pred njezinim vratima pa je polako i s bolovima nastavio put.
S lijeve strane ceste nije bilo nikakva svjetla ni putokaza ničega osim
ravnih polja i pojasa posvemašnjega crnila za koji je držao da je guštara.
Trebalo mu je više od pet minuta da dođe do te guštare, ali odmah je uvidio
da je pogriješio. Uz cestu se pružala gusta živica, a u živici su bila bijela
vrata: drveće koje se dizalo iznad njega dok je pregledavao vrata nije bilo
prva linija guštare, već samo uzak pojas drveća kojem je kroz krošnje
mogao vidjeti nebo. Bio je siguran da je došao pred kapiju The Risea i da to
drveće okružuje kuću i vrt. Pokušao je otvoriti kapiju, no bila je zaključana.
Nekoliko je časaka stajao neodlučan, obeshrabren tišinom i sve gušćim
mrakom. Prvo što mu je, onako umornu, palo na pamet bilo je da bi trebao
nastaviti put do Sterka, ali to nije dolazilo u obzir nakon što se obvezao
pomoći starici. Znao je da je moguće, ako čovjek doista to želi, probiti se
kroz živicu. On to nije želio učiniti. Kakva bi samo budala ispao kad bi
naišao na umirovljena ekscentrika jer što je drugo nego ekscentrik čovjek
koji drži zaključanu kapiju na selu! i stao mu pričati budalastu priču o
histeričnoj majci koja plače jer joj je sin idiot ostao pola sata dulje na poslu!
Unatoč tome, bilo mu je potpuno jasno da će morati ući, a kako kroz živicu
nije moguće puzati s naprtnjačom na leđima, skinuo ju je i prebacio preko
kapije. U trenutku kad je to učinio pomislio je kako dotad još nije bio
sasvim odlučio da će to učiniti, no sada mu iznenada postade jasno da mu
ne preostaje drugo nego provaliti u vrt ako ni zbog čega drugog, a onda
zato da dođe do svoje naprtnjače. Odjednom ga obuze srdžba na staricu i na
sebe, ali svejedno stade četveronoške puzati kroz živicu.
Operacija se pokaza težom no što je očekivao i prođe čitavih nekoliko
minuta prije no što se uspravio u vlažnoj tami s unutarnje strane živice,
osjećajući bolove od trnja i koprive. Stade tapkati u mraku prema kapiji,
uze svoju naprtnjaču i zatim prvi put zastade i osmotri okolinu. Na prilazu
je bilo svjetlije nego pod žbunjem i bez teškoća je razabrao veliku kamenu
kuću od koje ga je dijelila neuredna i zapuštena tratina. Malo ispred njega
prilaz se račvao nadvoje krak koji je skretao desno vodio je u blagu luku
prema ulaznim vratima dok se lijevi protezao ravno naprijed, nesumnjivo
prema stražnjim prostorijama kuće. Primijetio je da je taj put izrovan
dubokim kolotečinama sada punim vode kao da su njim prometovali
teški kamioni. Drugi puteljak, kojim je prilazio kući, bio je obrastao
mahovinom. U kući nije gorjelo ni jedno svjetlo. Neki prozori bili su
zatvoreni kapcima, na drugima nije bilo ni kapaka ni zavjese, ali svi su bili
beživotni i odisali su negostoljubivošću. Jedini znak po kojem se moglo
vidjeti da netko tu živi bio je stup dima koji se izvijao iz stražnjega dijela
kuće i koji je bio tako gust da je više sličio dimnjaku kakve tvornice ili u
najmanju ruku praonice rublja negoli kućne kuhinje. Bilo je očito da je The
Rise zadnje mjesto na svijetu na kojem je stranac mogao očekivati da će ga
vlasnik kuće pozvati na konak i Ransom, koji je već bio potratio neko
vrijeme proučavajući je, bio bi već odavno okrenuo glavu i otišao da se nije
obvezao starici onim nesretnim obećanjem.
Uspeo se uz tri stepenice koje su vodile na prostran trijem; zazvonio je
na zvonce i čekao. Poslije nekoga vremena zazvonio je opet i sjeo na
drvenu klupu koja se pružala uzduž cijeloga trijema. Sjedio je toliko dugo
da su mu se graške znoja, iako je noć bila topla, a na nebu sjale zvijezde,
počele sušiti na licu i počela ga je podilaziti lagana jeza. Sada je već jako
osjećao umor i jamačno ga je baš to spriječilo da ustane i pozvoni po treći
put: to i umirujuća tišina vrta, ljepota ljetnoga neba te povremeno hukanje
sove u susjedstvu koje kao da je još više isticalo spokoj njegove okoline.
Već ga je bio počeo hvatati san kad ga je nešto prenulo i on naćuli uši. Čula
se neobična buka nešto kao rvanje, neka neujednačena, kaotična buka
koja ga je neodređeno podsjećala na zbijanje igrača u ragbiju. Ustao je.
Jasno je razabrao o čemu se radi. Nije moglo biti nikakve sumnje: ljudi u
čizmama su se ili borili ili hrvali, ili su igrali nekakvu igru. I uz to su vikali.
Nije mogao razabrati riječi, ali je razgovijetno čuo jednosložne uzvike
muškaraca koji su se zbog nečega ljutili i kojima je ponestajalo daha.
Ransomu nije bilo stalo ni do kakve avanture, no u njemu je sve više raslo
uvjerenje da mora istražiti o čemu se tu radi, kadli je začuo još snažniji
uzvik u kojem je razabrao riječi: „Pustite me! Pustite me!”, a zatim,
trenutak kasnije: „Neću onamo. Pustite me kući!”
Odbacivši naprtnjaču, Ransom se sjuri niza stube trijema i otrča prema
stražnjem dijelu kuće brzinom koju su mu dopuštale ukočenost tijela i bol u
nogama. Gazio je kroz brazde i lokve na blatnu puteljku došavši do nečega
nalik dvorištu, no bilo je to dvorište okruženo neuobičajeno velikim brojem
sporednih zgrada. Pred njim se načas ukaza visok dimnjak, zatim niska
vrata kroz koja ugleda rasplamsanu vatru te nešto golemo i okruglo što se
crno uzdizalo nasuprot zvijezdama, a njemu se učinilo kupolom male
zvjezdarnice: zatim sve ovo iz njegova uma izbrisaše obrisi trojice
muškaraca koji su se hrvali tako blizu njega da se zamalo srušio na njih.
Ransom nije ni najmanje dvojio da je lik u sredini, koga su druga dvojica,
kako se činilo, htjela zadržati unatoč njegovu protivljenju, staričin sin
Harry. Htio je zagrmjeti: „Što radite tom mladiću?” umjesto toga od njega
se začu samo bijedno: „Hej, vi tamo, čujte!”
Tri borca iznenada se razdvojiše; momak je jecao. „Da vas pitam”, reče
krupniji i viši od one dvojice, „tko ste, dođavola, vi i što radite ovdje?”
Njegov glas imao je sve kvalitete koje su Ransomovu, na njegovu duboku
žalost, nedostajale.
„Pješačim ovim krajem”, odgovori Ransom, „i obećao sam ubogoj
starici…”
„K vragu i uboga starica”, na to će drugi. „Kako ste ušli ovamo?”
„Kroz živicu”, reče Ransom koji je osjetio da mu malo zlovolje priskače
u pomoć. „Ne znam što radite tom dečku, ali…”
„Ovdje bismo trebali držati psa”, reče onaj krupni svom drugu, ne
obazirući se na Ransomove riječi.
„I sad kažeš da bismo trebali držati psa, kao da nisi ustrajavao na tome
da iskoristiš Tatara za eksperiment”, na to će onaj drugi koji je dotad šutio.
Bio je gotovo iste visine kao njegov sugovornik, ali mršaviji, i bio je očito
mlađi; Ransomu se njegov glas učini nekako poznatim.
Ransom započe iznova: „Slušajte,” reče, „ne znam što radite tom
momku, ali već je kasno i trebali ste ga odavno poslati kući. Ne mislim se
miješati u vaše osobne stvari, ali…”
„Tko ste vi?” izdere se na nj krupni.
„Zovem se Ransom, ako je to vaše pitanje. I…”
„Tako mi svega,” na to će mršavi, „valjda ne Ransom iz Wedenshawa?”
„Išao sam u školu u Wedenshawu”, reče Ransom.
„Čim si progovorio, odmah si mi se učinio poznat”, reče mršavi. „Ja sam
Devine. Zar me se ne sjećaš?”
„Naravno da se sjećam!” reče Ransom i dvojica muškaraca s usiljenom
srdačnošću, uobičajenom pri takvim susretima, pružiše ruku jedan drugom.
U stvarnosti, Ransom nije podnosio Devinea u školi kao što ga, uostalom,
nije podnosio ni jedan od njihovih vršnjaka.
„Dirljivo, zar ne?” reče Devine. „Naći se poslije toliko vremena u
divljini Sterka i Nadderbyja! Čovjeka nešto stegne u grlu i s ganućem se
sjeti nedjeljnih vespera u školskoj kapeli. Poznaješ li slučajno Westona?”
Devine pokaže na krupnoga druga s moćnim glasom. „Čuvenog Westona”,
doda. „Velikog fizičara. Pojede Einsteina i Schrödingera za doručak.
Westone, dopusti da te upoznam s mojim starim školskim drugom
Ransomom. Doktorom Elwinom Ransomom. Čuvenim Ransomom, znaš.
Znamenitim filologom. Pojede Jespersena za dor…”
„Ne znam ništa o tome”, presiječe Weston koji je još uvijek držao
nesretnoga Harryja za ovratnik. „I ako očekuješ od mene da ću reći da me
veseli upoznati osobu koja je provalila u moj vrt, razočarat ću te. Nije me ni
najmanje briga koju je školu pohađao niti na koju neznanstvenu budalaštinu
trenutno rasiplje novac koji bi trebao ići na istraživanja. Želim znati što radi
ovdje, nakon toga želim da mi se gubi s očiju.”
„Ne budi glup, Westone”, Devine će nešto ozbiljnijim tonom. „Njegov
nenadan posjet došao je baš u pravi čas. Ne smiješ se obazirati na
Westonove ispade, Ransome. Iza njegove odbojne vanjštine krije se
plemenito srce, znaš. Uđi i popij koju s nama, a nešto ćemo i pojesti,
može?”
„Ljubazno od tebe”, reče Ransom. „U vezi s momkom…”
Devine povuče Ransoma na stranu. „Fali mu daska u glavi”, reče tiho.
„U pravilu, radišan je kao dabar, no s vremena na vrijeme dobije te
napadaje. Samo ga pokušavamo odvesti u praonicu rublja i ostaviti ga ondje
sat vremena da dođe k sebi. Ne možemo ga pustiti kući u takvu stanju.
Trudimo se biti ljubazni prema njemu. Možeš ga isti čas odvesti kući ako
želiš – a onda se vrati i prespavaj ovdje.”
Ransom je bio veoma zbunjen. Cijeli je prizor odisao nečim sumnjivim i
neugodnim; nešto mu je govorilo da je nabasao na zločin; s druge strane,
gajio je duboko i potpuno iracionalno uvjerenje, tipično za njegovo vrijeme
i klasu kojoj je pripadao, da se takve stvari ne događaju običnim ljudima,
već da su moguće samo u umjetničkoj prozi, a pogotovo nemaju nikakva
doticaja s profesorima i starim školskim drugovima. No čak i ako su
maltretirali dečka, Ransom je znao da su izgledi da ga silom izvuče odande
ravni nuli.
Dok su mu se ove misli vrzle po glavi, Devine je razgovarao s
Westonom, tihim glasom, ali ne tišim no što bi se očekivalo od nekoga tko
razgovara o primanju gosta pod krov u nazočnosti toga istog gosta.
Razgovor je završio tako što je Weston preko volje promrsio da se slaže s
Devineom. Ransom, na čije su se ostale teškoće sada nadovezale i
društvena smetenost i stid, okrenuo se prema njima dvojici s namjerom da
nešto kaže. No Weston je već govorio momku.
„Zadao si nam dovoljno muka za jednu večer, Harry”, rekao je. „U nekoj
drugoj, normalno uređenoj zemlji, znao bih izići na kraj s tobom. Jezik za
zube i prestani cmizdriti. Ne moraš ići u praonicu rublja ako ne želiš…”
„Nije to bila praonica rublja,” jecao je slaboumnik, „znate i sami da nije.
Ne želim više ulaziti u ono.
„Misli na laboratorij”, upadne Devine. „Jednom je ušao unutra i slučajno
se zaključao na nekoliko sati. To ga je zbog nečeg preplašilo. ‘Gle, uboga
Indijanca’,1 znaš već kako ono ide.” Okrenuo se momku. „Slušaj, Harry”,
reče. „Ovaj ljubazni gospodin odvest će te kući čim se odmori. Ako uđeš
unutra i mirno budeš čekao u predsoblju, dat ću ti nešto što voliš.” Cokne
jezikom, proizvevši zvuk kao kad se čep izvadi iz boce Ransom se sjetio
da je to bio jedan od Devineovih trikova u školi na što se Harry djetinje i
glasno nasmija, shvativši što će dobiti.
„Uvedi ga unutra”, reče Weston okrenuvši se i nestade u kući. Ransom je
oklijevao poći za njim, no Devine ga stade uvjeravati da će Westonu biti
drago ugostiti ga. Bila je to bezočna laž, ali Ransomova želja za odmorom i
pićem brzo je nadvladala sve društvene skrupule. Pošao je za Devineom i
Harryjem i nekoliko časaka kasnije sjedio je u naslonjaču i čekao da se
Devine vrati s pićem i zalogajem.
II.
U sobi u koju je bio uveden vladala je neobična mješavina luksuza i
prljavštine. Prozori su bili zatvoreni kapcima, nije bilo zavjesa, nije bilo
tepiha i posvuda su bili razasuti sanduci, strugotine, novine i knjige, a na
zidnim tapetama mogli su se vidjeti svjetliji obrisi od slika i namještaja
prethodnih stanara. S druge strane, jedina dva naslonjača bila su od
najskuplje vrste, a među predmetima razbacanim po stolovima, cigare,
ljušture kamenica i prazne boce šampanjca tiskale su se s konzervama
kondenzirana mlijeka i otvorenim konzervama sardina, jeftinim kuhinjskim
porculanom, trganim kruhom, šalicama do pola punim čaja i opušcima.
Njegovih domaćina dugo nije bilo i Ransom uhvati sebe da razmišlja o
Devineu. Prema njemu je osjećao onu posebnu vrstu odbojnosti koju
osjećamo prema nekom kome smo se kratko vrijeme u dječačkoj dobi
divili, a zatim smo sazreli i odbacili dječačke zablude. Devine je samo pola
polugodišta prije drugih usvojio onu vrstu humora koji se sastoji u
neprestanu parodiranju sentimentalnih ili idealističkih klišeja starijih.
Njegove aluzije na rodnu grudu, pravila igre, teret bijeloga čovjeka i
obilježja pravoga sportaša obarale su s nogu nekoliko tjedana cijelu
generaciju, pa tako i Ransoma. Ali Ransom je i prije nego što je napustio
Wedenshaw doživljavao Devinea kao gnjavatora i na Cambridgeu ga je
izbjegavao, pitajući se, izdaleka, kako netko odjeven tako napadno kao on i,
da tako kažemo, tako konvencionalan, može biti tako uspješan. Zatim
misterij Devineove profesure u Leicesteru, a zatim i misterij njegova sve
većega bogatstva. Bio je već odavno napustio Cambridge i preselio se u
London, postavši, po svoj prilici, netko i nešto. S vremena na vrijeme
doprla bi kakva vijest, a onaj tko bi donio glas o njemu obično bi završio
riječima: „Vraški pametan momak, taj Devine, na svoj način, dakako”, ili s
tugaljivom primjedbom: „Nikako ne razumijem kako se taj čovjek uspio
popeti tako visoko.” Koliko je Ransom uspio razabrati iz kratka razgovora u
dvorištu, njegov stari školski drug nije se puno promijenio.
U razmišljanju ga je prekinulo otvaranje vrata. U sobu je ušao samo
Devine, noseći bocu viskija, čašu i sifonsku bocu na pladnju.
„Weston traži nešto za jelo”, reče, stavljajući pladanj na pod pored
Ransomove stolice i uze otvarati bocu. Ransom, koji je u međuvremenu
počeo skapavati od žeđi, primijetio je da je njegov domaćin jedan od onih
iritantnih ljudi koji zaboravljaju služiti se rukama kad počnu govoriti.
Devine je šiljkom vadičepa kidao srebrni papir koji je omatao čep, a zatim
je zastao i upitao:
„Otkud ti u ovom zabačenom kraju?”
„Pješačim po okolici”, odgovori Ransom. „Sinoć sam prenoćio u Stoke
Underwoodu, nadajući se da ću danas spavati u Nadderbyju. Ondje me nisu
htjeli primili pod krov pa sam krenuo prema Sterku.”
„Bože!” usklikne Devine, i dalje besposleno držeći vadičep u ruci.
„Radiš li to za novac ili iz čista mazohizma?”
„Iz zadovoljstva, naravno”, reče Ransom, ne dižući pogleda s neotvorene
boce.
„Može li se privlačnost toga pothvata objasniti nekom tko nije upućen?”
upita Devine, sjetivši se napokon razderati komadić staniola s čepa.
„Ne bih znao. Kao prvo, volim hodati…”
„Bože! Sigurno ti je bilo lijepo u vojsci. Trčanje od nemila do nedraga,
ha?”
„Ne, ne, upravo suprotno. U vojsci nikad nisi sam i nikad ne možeš
izabrati kamo ćeš ići, čak ni kojim dijelom ceste ćeš hodati. Na pješačkom
izletu, pak, potpuno si samostalan. Zastaneš kad hoćeš i nastaviš put kad
hoćeš. Dok traje, ne moraš se obazirati ni na koga niti se s kim savjetovati
osim sa samim sobom.”
„Dok te jedne večeri u hotelu u kojem si odsjeo ne dočeka brzojav:
‘Vraćaj se odmah’”, na to će Devine, zgulivši napokon staniol s čepa.
„Samo ako si toliko glup da si ostavio listu adresa na kojima ćeš doista
boraviti! Najgore što bi mi se moglo dogoditi bilo bi da u brzojavu piše:
‘Hoće li dr. Elwin Ransom koji, kako se vjeruje, pješači negdje u
Midlandsu…’”
„Počinjem shvaćati što želiš reći”, na to će Devine, prestavši načas
izvlačiti čep. „Ne bi si to mogao priuštiti da si poslovni čovjek. Baš si
srećković! No možeš li čak i ti nestati tek tako? Nemaš ženu, nemaš djecu,
postarijeg roditelja ili nešto slično?”
„Samo udanu sestru u Indiji. Vidiš, sveučilišni sam profesor. A profesor
tijekom dugačkih praznika gotovo je nepostojeće stvorenje, kao što se
sigurno sjećaš. Ustanova pri kojoj je zaposlen niti zna niti mari gdje je on,
kao, uostalom, ni bilo tko drugi.”
Čep je napokon izišao iz grlića boce, uz prasak koji razvedruje srce.
„Reci koliko”, reče Devine, vidjevši da Ransom pruža čašu. „Ipak,
siguran sam da postoji neka kvaka. Zbilja želiš reći da nitko ne zna ni gdje
si ni kad se planiraš vratiti te da nitko ne može stupiti s tobom u kontakt?”
Ransom je potvrdno kimao kad je Devine, uzimajući sifonsku bocu,
iznenada opsovao. „Bojim se da je prazna”, reče. „Bi li ti smetalo da ti
donesem vodu? Morat ću donijeti iz pomoćne kuhinje. Koliko želiš?”
„Napuni do vrha, molim te”, odgovorio je Ransom.
Devine se vratio za svega nekoliko trenutaka i pružio Ransomu tako
dugo odgađano piće. Spuštajući s uzdahom zadovoljstva dopola ispražnjenu
čašu na stol, primijeti da je Devineov izbor mjesta stanovanja barem isto
toliko neobičan koliko i njegov izbor prazničnoga odmora.
„Baš tako”, na to će Devine. „Da poznaješ Westona, znao bi da čovjek
ima puno manje problema pođe li s njim kamo on hoće nego da se s njim
prepire. Tako ti je to kad imaš tvrdoglava kolegu.”
„Kolegu?” sa zanimanjem upita Ransom.
„U stanovitu smislu, da.” Devine zirne prema vratima, približi svoju
sjedalicu Ransomovoj i nastavi nešto povjerljivijim tonom. „Kao
znanstvenik, vrlo je sposoban. U povjerenju, uložio sam nešto sitniša u
pokuse na kojima radi. Sve pošteno i kako treba progres, dobro
čovječanstva i tomu slično, ali cijela bi se stvar mogla pokazati
zanimljivom i s industrijskog aspekta.”
Dok je Devine tako govorio, Ransomu se dogodilo nešto neobično.
Isprva mu se učinilo da Devineove riječi počinju gubiti svaki smisao. Po
svemu sudeći, govorio je da su njegovi interesi vezani isključivo uz
industriju, ali da u cijelom Londonu nije uspio dobiti ni jedan eksperiment
koji bi mu odgovarao. Zatim je uvidio da Devine nije toliko nerazumljiv
koliko nečujan, što ga nije iznenadilo jer je sada bio vrlo daleko cijelu
milju, činilo se, premda ga je mogao potpuno jasno vidjeti, kao kad nešto
gledamo kroz pogrešnu stranu teleskopa. Iz te blistave daljine, gdje je sjedio
u svojoj sićušnoj stolici, zurio je u Ransoma s potpuno novim izrazom na
licu. To zurenje ubrzo ga je počelo uzrujavati. Pokušao se pomaknuti u
stolici, no otkrio je da ga tijelo više ne sluša. Bilo mu je prilično udobno, no
noge i ruke kao da su mu bile privezane za stolicu, a glava stegnuta u škrip:
lijepo podstavljen, ali čvrsto stegnut škrip. Nije osjećao strah, iako je znao
da bi ga trebao osjećati, i znao je da uskoro i hoće. Zatim mu je, vrlo
postupno, soba iščezla s vidika.
Ransom nije nikad mogao sa sigurnošću reći ima li ono što je kasnije
uslijedilo neke veze s događajima o kojima je u ovoj knjizi riječ, ili je sve to
bio samo nepouzdan san. Činilo mu se da se zajedno s Westonom i
Devineom nalazi u malenu vrtu okruženu zidom. Vrt je bio svijetao i
obasjan suncem, ali iznad ruba zida nije se vidjelo ništa osim tame. Njih
trojica pokušavali su se prebaciti preko zida i Weston je tražio da ga
podignu. Ransom mu je neprekidno govorio da ne preskače zid jer je s
druge strane tama, ali Weston je bio uporan i sva trojica dadoše se na posao.
Ransom se popeo posljednji. Kad se popeo do vrha, opkoračio je zid i sjeo
na kaput, jer je zid bio posut oštrim komadićima stakla. Druga dvojica već
su se bila spustila u mrak s vanjske strane zida, ali prije no što je on skočio
za njima, vrata u zidu – koja dotad ni jedan od njih nije primijetio – otvorila
su se s vanjske strane i u vrt uđoše vrlo neobični ljudi kakve Ransom nikad
nije vidio, uvodeći sa sobom Westona i Devinea. Ostavili su ih u vrtu i
vratili se natrag u tamu vani, zaključavši za sobom vrata. Spuštanje sa zida
Ransomu se činilo nemoguće. Ostao je sjediti gore, ne toliko preplašen
koliko mu je bilo neudobno, jer mu se desna noga, koja je ostala visjeti s
vanjske strane zida, osjećala vrlo tamnom, dok mu se lijeva osjećala vrlo
svijetlom. „Noga će mi otpasti postane li još tamnija”, rekao je. Zatim je
pogledao dolje u tamu i upitao: „Tko ste vi?” a Neobični Ljudi bili su očito
i dalje ondje jer su odgovorili: „Huu – huu – huu!” kao da su sove.
Počeo je shvaćati da mu noga nije toliko tamna koliko hladna i ukočena,
jer je drugu dugo držao preko nje: vidio je i da sjedi u naslonjaču u
rasvijetljenoj sobi. Blizu njega odvijao se nekakav razgovor i on iznenada
shvati da taj razgovor traje već neko vrijeme. Glava mu je bila bistra.
Pomislio je da je drogiran ili hipnotiziran, ili oboje, i učini mu se da ga
tijelo opet sluša, premda je i dalje osjećao slabost. Slušao je napeto, ne
mičući se.
„Ovo me počinje zamarati, Westone,” govorio je Devine, „prvenstveno
zato što je na kocki moj novac. Kažem ti da će on poslužiti jednako dobro
kao i dečko, čak i bolje, na neki način. Samo što će se vrlo brzo osvijestiti;
moramo ga odmah ukrcati. Morali smo to učiniti još prije sat vremena.”
„Momak je bio idealan”, mrzovoljno će Weston. „Nije bio ni od kakve
koristi čovječanstvu i od njega se samo moglo očekivati da će na novu
generaciju prenijeti idiotizam. Takve u civiliziranim društvima odmah
pošalju u državni laboratorij da nad njima vrše eksperimente.”
„Da, doista. Ali takav mladić u Engleskoj može pobuditi zanimanje
Scotland Yarda. S druge strane, odsutnost ovog zabadala nitko neće
primijetiti još mjesecima i čak ni tada nitko neće znati gdje se nalazio kad je
nestao. Došao je sam. Nije ostavio nikakvu adresu. Nema obitelji. Na kraju
krajeva, nitko ga nije tjerao da gura nos u ovo.”
„E, pa, kažem ti da mi se to ne sviđa. Poslije svega, ipak je ljudsko biće.
Momak je bio gotovo… hm, preparat. Ipak, on je samo pojedinac,
vjerojatno beskoristan. Osim toga, riskiramo i vlastite živote. Kad je tako
važna stvar u pitanju…”
„Zaboga, ne počinji opet s tim glupostima. Nemamo vremena.”
„Mislim,” odgovori Weston, „mislim da bi pristao kad bi shvatio.”
„Uhvati ga za noge, a ja ću ga primiti za glavu”, reče Devine.
„Ako zbilja misliš da dolazi k svijesti,” na to će Weston, „daj mu još
jednu dozu. Ne možemo početi dok ne svane. Ne bi bilo lijepo da se tu
koprca i otima još tri sata. Bilo bi bolje da se ne probudi prije nego što
započnemo.”
„Dobro kažeš. Pripazi na njega dok ja ne odem gore i donesem još
jednu.”
Devine je izišao iz sobe. Ransom je kroz poluzatvorene oči vidio da
Weston stoji nad njim. Nije mogao znati kako bi mu tijelo reagiralo, ako bi
uopće reagiralo, na iznenadan pokušaj da se pomakne, ali itekako je dobro
znao da mora riskirati. Gotovo prije no što je Devine stigao zatvoriti vrata
za sobom, bacio se svom snagom na Westonove noge. Znanstvenik se
srušio preko naslona stolice, a Ransom se, odgurnuvši ga s bolnim
naporom, osovio na noge i izjurio u hodnik. Bio je vrlo slab i pao je čim je
prošao kroz vrata: progonio ga je strah i trebalo mu je samo nekoliko
sekunda da pronađe izlazna vrata; očajnički se okomio na zasune.
Usporavali su ga mrak i drhtave ruke. Prije nego što je stigao podići ijedan
zasun, iza sebe je čuo topot čizama što je odzvanjao na podu bez tepiha.
Ruke su ga zgrabile za ramena i koljena. Ritajući se nogama, izvijajući se i
urlajući iz sveg glasa u slabašnoj nadi u izbavljenje, otimao se silinom koja
se i njemu samom činila nemogućom. U jednom veličanstvenom trenutku
vrata se otvoriše, svjež noćni zrak zapljusne mu lice i on vidje umirujuće
treperenje zvijezda, čak i svoju naprtnjaču na verandi. Zatim je uslijedio
snažan udarac po glavi. Ostao je bez svijesti, a posljednje što je pamtio
bijaše čvrst stisak snažnih ruku koje su ga odvlačile natrag u mračni hodnik
i zvuk zatvaranja vrata.
III.
Kad se Ransom osvijestio, činilo mu se da leži u krevetu u mračnoj sobi.
Imao je gadnu glavobolju i to ga je, uz opću klonulost, isprva odvraćalo od
želje da ustane i vidi gdje se zapravo nalazi. Prešavši rukom preko čela,
vidio je da je sav znojan i to mu je usmjerilo pozornost na činjenicu da je u
sobi (ako je to uopće bila soba) vrlo toplo. Odgurnuo je posteljinu i
dodirnuo zid s desne strane kreveta: malo je reći da je bio topao: bio je
vruć. Micao je lijevom rukom amo-tamo u praznini na drugoj strani kreveta
i primijetio da je zrak ondje hladniji vrućina je očito izbijala iz zida.
Opipao si je lice i pronašao modricu iznad lijevoga oka. Sjetio se da se rvao
s Westonom i Devineom pa zaključi da su ga smjestili u jednu od sporednih
zgrada iza kotlovnice. Podigao je oči i otkrio otkud dopire slabašno svjetlo
koje nije ni primijetio, a zahvaljujući kojem je vidio pokrete svojih ruku.
Iznad njega nalazila se neka vrsta krovnoga prozora kroz koji se vidio
četverokut noćnoga neba posut zvijezdama. Ransomu se učinilo da nije
nikad imao priliku gledati vani za tako studene noći. Pulsirajući, kao od
kakve nepodnošljive boli ili užitka, sabrane u grozdove u besputnim i
nebrojenim gomilama, jasne kao u snu, blistajući jarko u potpunoj tmini,
zvijezde su zaplijenile svu njegovu pažnju, mučile ga, uzbuđivale i na
koncu nagnale da se pridigne u sjedeći položaj. Uto mu se s još većom
snagom obnovi snažno i bolno pulsiranje u glavi i on se sjeti da su ga
omamili drogom. Upravo je bio počeo sam sebi formulirati teoriju da tvar
koju su mu dali možda na neki način utječe na zjenice i da to objašnjava
neprirodnu krasotu i punoću neba, kad ga je neko poremećenje srebrnoga
svjetla, nešto gotovo nalik blijedu i minijaturnu izlasku sunca u kutu
krovnoga prozora natjeralo da ponovno pogleda uvis. Nekoliko trenutaka
kasnije puni mjesec probio mu se u vidno polje. Ransom je nepomično
sjedio i promatrao. Nikad nije vidio takav mjesec tako bijel, tako
zasljepljujuće blještav, tako velik. „Kao da se s vanjske strane prozora
nalazi velika nogometna lopta”, pomislio je, a zatim, trenutak kasnije: „Ne,
veće je od toga.” Bio je posve siguran da nešto nije u redu s njegovim
očima: mjesec ne može biti tako velik, pomislio je.
Svjetlost divovskoga mjeseca ako je to uopće bio mjesec osvjetljavala
je njegovu okolinu gotovo kao danja svjetlost. Soba u kojoj se nalazio bila
je vrlo neobična. Pod je bio tako uzak da su krevet i stol pored kreveta
zauzimali cijelu širinu, a strop se doimao dvostruko širim od poda: zidovi
su bili nagnuti prema van, zbog čega se Ransomu činilo da leži u dubokim i
uskim tačkama. To ga je još više učvrstilo u uvjerenju da mu je vid
privremeno ili trajno oštećen. U svakom drugom pogledu, međutim, brzo se
oporavljao: čak je osjećao neku neprirodnu bezbrižnost te nimalo neugodno
uzbuđenje. Vrućina je i dalje bila žestoka i on skide sa sebe sve osim
košulje i hlača i ustade da istraži o čemu je tu riječ. To se pokazalo kao vrlo
loša odluka, pobudivši u njegovu umu ozbiljna strahovanja o mogućim
posljedicama drogiranja. Naime, iako mu se nije činilo da je uložio poseban
mišićni napor, skočio je iz kreveta takvom silinom da je glavom snažno
udario o krovni prozor i srušio se na pod. Sada se naslanjao na drugi zid
prostorije zid koji je, kako je prethodno bio utvrdio, trebao biti nagnut
prema van poput stranice tačaka. No nije bio nagnut. On ga opipa i pomno
promotri; bio je pod pravim kutom u odnosu na pod, o tom nije moglo biti
nikakve sumnje. Ponovno je ustao, ovoga puta s nešto više opreza. Tijelo
mu je bilo izvanredno lagano: morao je ulagati napor da zadrži noge na
podu. Iznenada ga obuze sumnja da je možda mrtav i da se nalazi u svijetu
duhova. Drhtao je, ali stotinu mentalnih navika priječilo ga je da ozbiljno
razmotri tu mogućnost. Umjesto toga, on stade pretraživati svoj zatvor.
Rezultat pretrage pokazao se sigurnim izvan svake sumnje: činilo se da su
svi zidovi nagnuti prema van, tako da se prostorija pri stropu doimala širom
nego pri podu, ali svaki zid, kad bi stao uza nj, ipak je bio potpuno okomit –
ne samo za osjet vida, već i za osjet dodira, ako biste se sagnuli i prstima
opipali kut između zida i poda. Ta mu je pretraga otkrila još dvije neobične
činjenice. Zidovi i pod prostorije bili su izrađeni od metala i cijela je
prostorija neprekidno i jedva primjetno vibrirala vibriranje je bilo nečujno
i u njemu bijaše nečega neobično živa i nemehaničkoga. Iako je vibriranje
bilo nečujno, bijaše okružen mnoštvom zvukova u nepravilnim
vremenskim razmacima začuli bi se oštri udarci kao od nekoga glazbala ili
od udaraljki, koji su dopirali sa stropa. Kao da metalnu prostoriju u kojoj se
nalazi neprestano bombardiraju maleni projektili, pri čemu bi se čuo zvuk
sličan cilikanju. Ransoma je obuzeo užasan strah ne običan strah kakav
čovjek katkad osjeti u službi u ratu, već strah koji skamenjuje cijelo tijelo,
koji se jedva razlikovao od njegova općega uzbuđenja: lebdio je na nekoj
vrsti emocionalnoga razvoda iz kojega je, činilo mu se, mogao u bilo kojem
trenutku prijeći i u deliričan strah i u ekstazu radosti. Sada je znao da nije u
podmornici: s druge strane, jedva primjetno podrhtavanje metala nije
ukazivalo ni na vozilo na kotače. Onda se nalazi u brodu, pomislio je, ili u
nekoj vrsti cepelina… ali svim njegovim osjetima strujilo je nešto čudno što
ni jedna od ovih hipoteza nije mogla razjasniti. Sav smeten, ponovno je sjeo
na krevet i zabuljio se u golemi mjesec.
Cepelin, neka vrsta letećega stroja… ali zašto se mjesec čini tako
velikim? Bio je veći nego što je isprva mislio. Mjesec nikako ne može biti
te veličine; uto je shvatio da je to znao od početka, ali da je to znanje
potisnuo iz straha. Istodobno, u glavi mu se zametnula misao koja mu je
zaustavila dah te noći nikako nije mogao biti pun mjesec. Jasno se sjećao
da na nebu, dok je pješačio od Nadderbyja, nije vidio mjesec. Čak i ako je
bio mlađak, a on ga nije opazio, nije mogao toliko narasti za samo nekoliko
sati. Nikako nije mogao narasti do ove veličine do ovoga megalomanskog
diska, kudikamo većega od nogometne lopte s kojom ga je isprva
usporedio, većega od dječjeg obruča, koji ispunja gotovo polovicu neba. I
gdje je onaj stari „čovjek na mjesecu” ono poznato lice koje odozgor
motri na sve naraštaje čovječanstva? To što on gleda uopće nije mjesec;
osjetio je da mu se diže kosa na glavi.
U tom trenutku škripa vrata natjera ga da okrene glavu. Iza njegovih leđa
u duguljastu je traku bljesnulo zasljepljujuće svjetlo i isti čas iščezlo, jer su
se vrata odmah zatvorila, propustivši krupnu priliku naga muškarca u kome
je Ransom prepoznao Westona. Nikakav prijekor, nikakav zahtjev za
objašnjenjem nije došao na Ransomove usne, čak ni u njegov um; ne dok to
monstruozno nebesko tijelo lebdi iznad njihovih glava. Vsama prisutnost
ljudskoga bića, koja je obećavala bar nekakvo društvo, odagnala je napetost
s kojom su se njegovi živci tako dugo opirali krajnjem očajanju. Na svoje
iznenađenje, kad je progovorio, primijetio je da jeca.
„Westone! Westone!” dahnuo je. „Što je ovo? Ovo nije mjesec, ne može
biti tako velik. Ne može biti, zar ne?”
„I nije”, odgovorio je Weston. „To je Zemlja.”
IV.
Ransoma su izdale noge i mora da je ponovno klonuo na krevet, no toga
je postao svjestan tek puno kasnije. Sada, međutim, nije osjećao ništa osim
straha. Nije čak ni znao čega se boji: strah mu je zaposjeo čitav um, bila je
to bezoblična i neizmjerna zla slutnja. Nije izgubio svijest, premda bi mu
bilo puno draže da jest. Svaka promjena smrt, san ili, bolje od svega
drugog, buđenje, koje bi pokazalo da je sve ovo bio samo san bila bi
neizrecivo dobrodošla. Nikakva se promjena nije dogodila. Umjesto toga,
polako je povratio vlast nad sobom koju svaki čovjek kao društveno biće
posjeduje od rođenja, tu vlast čije su vrline napola hipokrizija, ili
hipokrizija koja je napola vrlina, i on uhvati sebe gdje odgovara Westonu
glasom ne više sramotno drhtavim.
„Ti to ozbiljno?” upita.
„Naravno.”
„Gdje smo mi onda?”
„Osamdeset pet tisuća milja daleko od Zemlje.”
„Hoćeš reći u svemiru?” Riječ „svemir” Ransom je izgovorio s
teškoćom, kao što uplašeno dijete govori o duhovima ili preplašen čovjek o
tumoru.
Weston je kimnuo.
„Zašto?” reče Ransom. „I zašto ste me, zaboga, oteli? Kako ste to
učinili?”
Na trenutak se činilo da Weston ne namjerava odgovoriti na njegovo
pitanje; zatim, kao da se predomislio, sjede na krevet pored Ransoma i reče
mu ovako:
„Pretpostavljam da ćemo si prištedjeti neprilike ako odmah odgovorim
na ova pitanja umjesto da nam dodijavaš s njima svakog sata sljedećih
mjesec dana. Što se tiče odgovora na pitanje kako smo to učinili
pretpostavljam da si htio pitati kako svemirski brod funkcionira od takva
pitanja nema koristi. Ne bi razumio, osim ako nisi jedan od četvorice ili
petorice pravih živućih fizičara: uostalom, kad bi i postojala bilo kakva
šansa da razumiješ, sasvim sigurno ti ne bismo rekli. Ako te čini
zadovoljnim ponavljati riječi koje ništa ne znače a baš to žele ljudi koji se
ne bave znanošću kad traže objašnjenje onda ću ti reći da funkcionira
koristeći manje istražena svojstva sunčeva zračenja. Što se odgovora na
pitanje zašto smo ovdje tiče, putujemo prema Malacandri…”
„Misliš na zvijezdu Malacandru?”
„Čak ni ti ne bi mogao pretpostaviti da napuštamo Sunčev sustav.
Malacandra je puno bliža: do nje stižemo za oko dvadeset osam dana.”
„Ne postoji planet Malacandra”, usprotivi se Ransom.
„Nazivam ga njegovim pravim imenom, ne imenom koje su izmislili
zemaljski astronomi”, reče Weston.
„To je čista glupost”, na to će Ransom. „Kako si, dobijesa, otkrio
njegovo pravo ime, kako kažeš?”
„Rekli su mi ga tamošnji stanovnici.”
Ransomu je trebalo neko vrijeme da probavi ovu izjavu. „Želiš reći da si
već bio na toj zvijezdi ili planetu, što li je već?”
»Da.”
„Ne možeš očekivati od mene da povjerujem u to”, procijedi Ransom.
„Dobijesa, to nije nešto svakodnevno. Kako to da nitko nikad nije čuo za
nj? Zašto nije pisalo u novinama?”
„Zato što nismo baš takvi idioti” obrecne se Weston.
Nekoliko časaka prođe u tišini, a onda Ransom ponovno započe: „Koji je
to planet u našoj terminologiji?” upita.
„Jednom zasvagda” reče Weston, „neću ti reći. Budeš li u stanju sam
otkriti kad stignemo tamo, neću imati ništa protiv; ne mislim da se moramo
bojati tvojih znanstvenih postignuća. U međuvremenu, nema razloga da
znaš.”
„I kažeš da je taj planet naseljen?” reče Ransom.
Weston ga iskosa pogleda i kimne glavom. Tjeskoba koju je taj pogled
prouzročio u Ransomu brzo prijeđe u srdžbu koja malne utone u bujicu
suprotstavljenih emocija koje su ga opsjedale.
„A kakve veze sve to skupa ima sa mnom?” dreknuo je. „Napao si me,
drogirao me i sada me odvodiš kao zarobljenika u ovoj paklenskoj spravi.
Što sam ti učinio? Što kažeš u svoju obranu?”
„Mogao bih početi tako da te pitam zašto si se kao lopov ušuljao u moj
vrt? Da nisi zabadao nos u tuđe poslove, ne bi bio ovdje. Ovako, priznajem
da smo morali povrijediti tvoja prava. Moja jedina obrana glasi da mali
prohtjevi u pravilu moraju ustupiti mjesto velikima. Koliko nam je poznato,
mi činimo nešto što nitko nikad nije učinio u cijeloj povijesti čovječanstva,
možda ni u povijesti svemira. Naučili smo kako se možemo otisnuti s
čestice materije na kojoj je naša vrsta započela; beskraj, samim time možda
i vječnost, u rukama su ljudskog roda. Ne možeš biti toliko uskogrudan i
misliti da su prava ili život pojedinca, ili čak milijuna pojedinaca, od bilo
kakve važnosti u usporedbi s tim.”
„Ne slažem se s tim,” reče Ransom, „nikad se nisam slagao, čak ni kad
se radilo o vivisekciji. No nisi odgovorio na moje pitanje. Što ću ti ja? Od
kakve ti koristi mogu biti na tom… na Malacandri?”
„To ti ne bih znao reći”, reče Weston. „To nije bila naša zamisao. Mi
samo izvršavamo naređenja.”
„Čija naređenja?”
Opet nastade stanka. „Daj, molim te”, najposlije će Weston. „Nema
nikakve koristi od ovog unakrsnog ispitivanja. Stalno mi postavljaš pitanja
na koja ti ne mogu odgovoriti: bilo zato što ne znam odgovore, bilo zato što
ih ne bi razumio. Putovanje će nam biti puno ugodnije pomiriš li se sa
sudbinom i prestaneš li gnjaviti i sebe i nas. Sve bi bilo lakše kad tvoja
životna filozofija ne bi bila tako nepodnošljivo skučena i individualistička.
Mislio sam da nitko ne može ne osjetiti nadahnuće pred ulogom koja se od
tebe traži: mislio sam da bi čak i crv, kad bi mogao razumjeti, prihvatio tu
žrtvu. Mislim, naravno, na žrtvovanje vremena i slobode, i na razmjerno
malen rizik. Ne bih htio da me pogrešno razumiješ.”
„Ha! Sve su karte u tvojim rukama i moram se snaći kako najbolje znam.
Ja tvoju životnu filozofiju držim čistom ludošću. Pretpostavljam da sve te
gluposti o beskraju i vječnosti znače da misliš da imaš pravo činiti sve
apsolutno sve sada i ovdje, u slabašnoj nadi da će ova ili ona stvorenja koja
potječu od čovjeka kakva poznajemo nastaviti puzati još nekoliko stoljeća u
nekom zakutku svemira.”
„Da, sve, apsolutno sve” strogo će znanstvenik, „i pritom moram kazati
da je sav obrazovani svijet jer ja klasike, povijest i slično smeće ne
smatram obrazovanjem na mojoj strani. Drago mi je što si postavio to
pitanje i savjetujem ti da zapamtiš moj odgovor. U međuvremenu, pođimo
do susjedne sobe i doručkujmo. Pazi kako ustaješ: tvoja težina ovdje jedva
je spomena vrijedna u usporedbi s tvojom težinom na Zemlji.”
Ransom je ustao i njegov je otimač otvorio vrata. Sobu je istoga časa
preplavila zasljepljujuća zlatna svjetlost koja je bacila u zasjenak blijedu
Zemljinu svjetlost što je dopirala kroz prozor iza njegovih leđa.
„Dat ću ti zatamnjene naočale, samo časak”, reče Weston i pođe ispred
njega u sobu iz koje se izlijevala blještava svjetlost. Ransomu se učinilo da
se Weston penje uzbrdo do vrata te da je, prošavši kroz njih, iznenada
iščezao naniže. Pošavši za njim učinio je to vrlo oprezno imao je
neobičan dojam da se približava rubu provalije: prostorija s druge strane
vrata kao da je bila prigrađena sa strane te se činilo da njezin dalji zid leži
gotovo u istoj ravnini s podom prostorije iz koje je izišao. Kad je, međutim,
skupio hrabrost i zakoračio naprijed, ustanovio je da se pod nastavlja u istoj
ravnini i kad je ušao u drugu sobu, zidovi su se iznenada uspravili, a nad
glavom mu je bio okrugao strop. Ogledavši se, opazio je da se spavaća soba
naginje – strop je postao zid, a jedan od zidova strop.
„Ubrzo ćeš se naviknuti na to”, reče Weston, prateći njegov pogled.
„Brod je, grubo govoreći, sferična oblika, a kako se nalazimo izvan
gravitacijskog polja Zemlje, ‘dolje’ predstavlja a tako se i osjećamo
središte našeg malenog metalnog svijeta. To smo, naravno, predvidjeli pa
smo brod izgradili u skladu s tim. Jezgra broda je šuplja kugla u njoj su
naša skladišta a površina te kugle pod je po kojem hodamo. Kabine su
poredane uokolo i njihovi zidovi podupiru vanjsku kuglu koja je s našeg
motrišta krov. Kako je središte uvijek ‘dolje’, pod na kojem stojiš čini ti se
horizontalnim, a zid nasuprot tebe vertikalnim. S druge strane, kugla poda
tako je malena da možeš vidjeti preko njezina ruba preko onog što bi ti
bio horizont da si buha i onda vidiš pod i zidove sljedeće kabine u
drukčijoj ravnini. Isto je i na Zemlji, naravno, samo što nismo dovoljno
veliki da to možemo vidjeti.”
Poslije ovoga objašnjenja Weston se na sebi svojstven, precizan i hladan
način pobrinuo da boravak na brodu njegovu gostu ili, radije, zarobljeniku
bude što ugodniji. Ransom je, na njegov savjet, skinuo sa sebe odjeću i
privezao metalni pojas o kojem je visjelo nekoliko teških utega kako bi
koliko-toliko povećao težinu svoga tijela i tako lakše vladao njim. Dobio je
i sunčane naočale i ubrzo se, zajedno s Westonom, našao za malenim
stolom prostrtim za doručak, bio je gladan i žedan i zdušno je navalio na
jelo koje se sastojalo od mesa, dvopeka, maslaca i kave iz konzerve.
Ransom je sve ove radnje obavljao mehanički. Svlačenje, jedenje i
pijenje, sve je to jedva primijetio i sve čega se kasnije sjećao kad je bio u
pitanju njegov prvi obrok u svemirskom brodu bijahu nepodnošljiva vrućina
i svjetlost. Takva vrućina i svjetlost na Zemlji bili bi nepodnošljivi, ali
ovdje je i jedno i drugo dobilo neku posve novu kvalitetu. Svjetlost je bila
bljeđa od bilo koje druge svjetlosti slična intenziteta koju je vidio u životu;
nije to bila čista bijela boja, već najsvjetlija od svih zamislivih nijansi
blijeda zlata, a bacala je oštre sjene poput reflektora. Činilo mu se da mu
vrućina, u kojoj nije bilo ni najmanje vlage, masira kožu poput divovskoga
masera: nije izazivala pospanost, upravo suprotno, kao da je izazivala
intenzivnu živahnost. Glavobolja mu je prestala kao rukom odnesena:
osjećao se krepkim i živahnim, hrabrim i velikodušnim kao rijetko kad na
Zemlji. Postupno se odvažio i digao pogled prema krovnom prozoru. Na nj
su bile navučene čelične rolete: ostala je samo mala pukotina koja je bila
pokrivena kapcima od teška i tamna materijala; uza sve to, bio je previše
blještav da bi mogao gledati u nj.
„Mislio sam da je svemir mračan i hladan” primijetio je odsutno.
„Zaboravio si sunce?” prezrivo će Weston.
Ransom je nastavio jesti još neko vrijeme. Zatim započe: „Ako je ovako
rano ujutro”, i zastade, upozoren izrazom Westonova lica. Preplavila ga je
strepnja: ovdje nema ni jutra, ni večeri, ni noći, sine mu ničega osim
neprekidna podneva koje je stoljećima, onkraj povijesti, ispunjalo bezbroj
milijuna prostornih milja. Ponovno je pogledao prema Westonu, no ovaj je
digao ruku.
„Ne govori”, reče. „Razgovarali smo o svemu što je neophodno. Na
brodu nema dovoljno kisika za bilo kakvo nepotrebno naprezanje, čak ni za
razgovor.”
Nedugo potom Weston ustade, ne pozvavši ga da pođe za njim, i napusti
prostoriju kroz jedna od mnogih vrata koja Ransom dotad nije vidio
otvorena.
V.
Vrijeme provedeno u svemirskom brodu za Ransoma je trebalo biti
vrijeme straha i tjeskobe. Astronomska udaljenost dijelila ga je od svih
pripadnika ljudske rase osim od dvojice ljudi kojima je imao stotinu razloga
ne vjerovali. Putovao je prema nepoznatom odredištu, zbog cilja koji su mu
njegovi otmičari uporno odbijali otkriti. Devine i Weston ublažavali su
jednoličnost putovanja boravkom u sobi u koju Ransom nije imao pristupa i
u kojoj su, kako |e pretpostavljao, morale biti komande njihova broda. Kad
nije bio na straži, Weston je govorio vrlo malo. Devine je bio nešto
razgovorljiviji i često je razgovarao sa zarobljenikom i grohotom se smijao
sve dok Weston ne bi pokucao na zid kontrolne sobe i upozorio ih da ne
troše nepotrebno zrak. No Devine je poslije određene točke postajao šutljiv.
Često se smijao Westonovu uzvišenu znanstvenom idealizmu. Ne mari on
ni koliko je crno pod noktom, govorio je, ni za budućnost vrste ni za susret
dvaju svjetova.
„Malacandra je više od toga”, dodao bi, namigujući. Ali kad bi ga
Ransom upitao što je to više, pribjegavao bi satiričnosti i iznosio ironične
primjedbe o teretu bijeloga čovjeka i blagodatima civilizacije.
„Znači, naseljena je?” navaljivao je Ransom.
„Ah… uvijek taj problem odnosa između kolonizatora i domaćeg
stanovništva”, odgovorio bi Devine. Govorio je najviše o tome što će raditi
kad se vrati na Zemlju: o prekooceanskim jahtama, o najskupljim ženama i
o velikoj kući na Rivijeri. „Ne izlažem se svim ovim rizicima iz puke
zabave, znaš.”
Na izravna pitanja o Ransomovoj ulozi u svemu ovom obično nije
odgovarao. Samo je jednom Devine, koji je u tom času po Ransomovu
mišljenju bio vrlo daleko od trijezna stanja, odgovarajući na jedno takvo
pitanje, priznao da su mu uvalili vruć krumpir.
„No siguran sam” dodao je, „da ćeš se pokazati dostojnim uniforme naše
stare škole.”
Sve ovo, kao što smo rekli, bilo je prilično uznemirujuće. Najčudnije od
svega, međutim, bilo je to što ga to nije puno uznemiravalo. Čovjek se
teško prepušta mračnim mislima o budućnosti kad se osjeća tako dobro kao
što se Ransom sada osjećao. S jedne strane broda trajala je beskrajno duga
noć, a s druge beskrajno dug dan: i jedno i drugo bijahu prekrasni i on je s
ushićenjem prelazio s jednoga kraja na drugi. Noću bi, a noć je mogao
stvoriti okretanjem ručke na vratima, znao ležati satima i zuriti u krovni
prozor, razmišljajući. Zemljina diska nije bilo nigdje vidjeti, zvijezde, kojih
je bilo kao tratinčica na nepokošenu travnjaku, vladale su nesputano, bez
prekida, bez ijednoga oblaka na nebu, bez mjeseca i bez izlazaka sunca koji
bi osporavali njihovu vlast. Bilo je planeta neviđene uzvišenosti, sazviježđa
o čijoj se ljepoti nije moglo ni sanjati: bilo je nebeskih safira, rubina,
smaragda i iskričavih proplamsaja gorućega zlata; u daljini, s lijeve strane
prizora, visio je komet, sićušan i dalek, a između svega i iza svega, daleko
naglašenija i opipljivija no što se moglo vidjeti sa Zemlje, prostirala se
beskrajna, zagonetna tama. Svjetla su treperila: dok ih je gledao, činilo se
da postaju sve sjajnija. Ispružen gol na krevetu, poput keltske božice Danu,
iz noći u noć bivalo mu je sve teže ne vjerovati drevnim astrolozima. Činilo
mu se, dapače, bio je uvjeren da se svojevrsna „milina” izlijeva, čak silom
prodire, u njegovo izručeno tijelo. Vladala je potpuna tišina – povremeno su
se čuli samo šumovi slični cilikanju. Sada je znao da ti šumovi dolaze od
meteorita, sićušnih čestica materije što besciljno lutaju svemirskim
prostranstvom i neprekidno udaraju po njihovu šupljem bubnju od čelika;
pomislio je da bi se mogli svakoga časa sudariti s nečim dovoljno velikim
da napravi meteorite od broda i svega. No nije se mogao bojati. Činilo mu
se da ga je Weston s pravom nazvao uskogrudnim u trenutku kad ga je prvi
put obuzela panika. Avantura u koju su se upustili bila je odveć uzvišena, a
okolnosti u kolima se odvijala odveć značajne da bi dopuštale bilo kakav
osjećaj osim čista užitka. No dani to jest sati provedeni u hemisferi
njihova Suncu okrenuta mikrokozmosa bili su najbolji od svega. Ustajao
je najčešće poslije samo nekoliko sati počinka i vraćao se predjelima
svjetlosti koji su ga neodoljivo privlačili; nije se mogao dovoljno načuditi
podnevu koje uvijek čeka, koliko god rano došao da ga vidi. Ondje, uronjen
u kupelj čiste eterične boje i neumoljiva sjaja koji ne ranjava, ispružen
koliko je dug i širok i napola sklopljenih očiju u ovim neobičnim kolima
koja su ih nosila, neznatno drhtureći, kroz sve dublji spokoj daleko iznad
dosega noći, činilo mu se da mu tijelo i duh svakodnevno trljaju i peru,
ispunjajući ih novom vitalnošću. Weston je, odgovarajući mu jednom
nevoljko, dopustio mogućnost da ovo njegovo osjećanje ima znanstvenu
osnovu: izloženi su mnoštvu različitih zraka, rekao je, koje ne probijaju
Zemljinu atmosferu.
S protjecanjem vremena Ransom je postajao sve svjesniji jednoga
drugog, duhovnog uzroka sve intenzivnijega osjećaja olakšanja i
razdraganosti. Noćna mora, koju je u duhu suvremenoga čovjeka dugo
izazivala mitologija proistekla od moderne znanosti, prestala ga je
proganjati. Čitao je bio o „svemiru”: negdje u njegovoj podsvijesti
godinama je vrebala turobna slika crne i hladne praznine, posvemašnjega
mrtvila koje po općem uvjerenju razdvaja svjetove. Sve dosad nije ni znao
koliko je ta slika utjecala na njega sada kad mu se sam naziv „svemir”
doimao bogohulnom klevetom za ovaj nebeski ocean blještavila u kojem su
plivali. Nije ga mogao smatrati „mrtvim” kad je osjećao da se iz ovoga
oceana blještavila u njega svakoga trenutka ulijeva život. Kako bi i moglo
biti drugačije kad znamo da su iz toga oceana nastali svi svjetovi i sav život
u njima? Zamišljao ga je pustim; na vlastite je oči vidio da je on utroba
svjetova čije blistavo i bezbrojno potomstvo svaku noć gleda odozgor
Zemlju s mnoštvom očiju a ovdje ih je toliko mnogo više! Ne, svemir je
pogrešan naziv. Stari mislioci bili su mudriji kad su ga nazvali jednostavno
nebeskim svodom – nebeskim svodom koji objavljuje slavu,
„…sretan kraj što leži
ondje gdje dan nikad ne zatvara svoje oko
gore u široku prostranstvu neba.”
S ljubavlju je u sebi citirao Miltona, sada, a i inače.
Nije, naravno, provodio sve vrijeme u sunčanju. Razgledavao je brod
(koliko mu je bilo dopušteno), hodajući iz prostorije u prostoriju, polako
kako je Weston naložio, pazeći da suvišnim tjelesnim naprezanjem ne bi
nepotrebno trošio ograničene zalihe zraka. Svemirski brod je zbog svoga
oblika imao puno više soba no što su ih koristili, no Ransom je bio sklon
mišljenju da su ih njegovi vlasnici ako ne obojica, Devine svakako
namjeravali na povratku napuniti nekim teretom. Uz to je, zahvaljujući
neprimjetnu procesu, postao podvornik i kuhar toga društvanceta; djelomice
zbog toga što mu se činilo prirodnim sudjelovati u jedinim poslovima u
kojima je mogao sudjelovati u kontrolnu sobu nije smio ulaziti a
djelomice zato da bi preduhitrio Westonovu sklonost da od njega učini
slugu, ne pitajući se želi li on to ili ne želi. Više je volio raditi dobrovoljno
nego biti primoran na ropski položaj, osim toga, jela koja je spravljao činila
su mu se puno ukusnijim od onih koja su spravljali njegovi suputnici.
Upravo su te obveze bile razlogom što se i ne htijući našao u položaju da
čuje razgovor koji se odvijao kojih četrnaest dana (po njegovoj procjeni)
nakon početka putovanja, koji ga je veoma uznemirio. Nakon večere oprao
je posuđe, zatim se neko vrijeme sunčao, potom čavrljao s Devineom, koji
je bio puno ugodnije društvo od Westona, premda je po Ransomovu
mišljenju bio odbojniji od njega i na kraju pošao na počinak u uobičajeno
vrijeme. Nije mogao zaspati, nego se vrpoljio u krevetu i poslije otprilike
sat vremena sjetio se da je zaboravio obaviti dvije ili tri sitnice u brodskoj
kuhinji koje su mu ujutro mogle olakšati posao. Iz kuhinje se ulazilo u salon
ili društvenu prostoriju, a njezina vrata bila su blizu vrata kontrolne sobe.
Ustao je i krenuo onamo. Nije na sebi imao ni odjeću ni obuću, zaputio se
bos.
Krovni prozor u kuhinji bio je na mračnoj strani broda, no Ransom nije
upalio svjetlo. Bilo je dovoljno ostaviti odškrinuta vrata jer je kroz njih
dopirao trak blistava sunčeva svjetla. Kao i svatko tko je ikad vodio brigu o
kućanstvu, došavši onamo otkrio je da njegove pripreme za sutrašnje jutro
nisu bile ni približno onako detaljne kao što je mislio. Svoj je posao po
navici obavio kako treba, što znači tiho. Upravo je sušio ruke papirnatim
ručnikom iza vrata kuhinje kad je čuo da se vrata kontrolne sobe otvaraju i
u njima je ugledao nečiju siluetu Devineovu, koliko je uspio razabrati.
Devine nije ušao u salon, već je ostao na vratima i nastavio govoriti očito
nekom u kontrolnoj sobi. Zbog toga je Ransom jasno čuo što je govorio
Devine, ali nije mogao čuti što mu Weston odgovara.
„Mislim da bi to bilo jako glupo”, rekao je Devine. „Kad bismo mogli
biti sigurni da ćemo naići na životinje na mjestu gdje sletimo, ne bih imao
ništa protiv. A što ako budemo prisiljeni pješačiti? Sve što bismo tvojim
planom dobili bilo bi to da moramo nositi drogirana čovjeka i njegovu
prtljagu umjesto da živa čovjeka pustimo da hoda s nama i obavi svoj dio
posla.”
Weston je očigledno odgovorio.
„On to ne može otkriti”, uzvratio je Devine. „Osim ako netko ne bude
takva budala da mu kaže. Bilo kako bilo, čak i da posumnja, zar misliš da bi
netko poput njega imao hrabrosti dati se u bijeg na nepoznatu planetu? Bez
hrane? Bez oružja? Vidjet ćeš da će ti jesti iz ruke čim ugleda sorna.
Ransom je opet čuo Westonov glas, no nije mogao razabrati što govori.
„Otkud da ja znam?” rekao je Devine. „Možda je to nekakav poglavica:
ili prije nekakva vrsta vrača.”
Ovoga puta iz kontrolne sobe začula se vrlo kratka rečenica, očito
pitanje. Devine je odmah odgovorio:
„To bi objasnilo zašto je bio potreban.”
Weston ga je pitao još nešto.
„Žrtvovanje ljudi, pretpostavljam. U najmanju ruku, ne bi bilo čovječno
s njihova stajališta; znaš već što želim reći.”
Ovoga puta Weston je imao puno toga reći, na što se Devin počeo
smijuljiti i cerekati.
„Da, da, svakako”, reče. „Razumije se samo po sebi da ti sve to radiš iz
najplemenitijih motiva. Sve dok tvoji motivi donose isti rezultat kao moji
motivi, nemam ništa protiv.”
Weston je nastavio; ovoga puta činilo se da mu je Devine upao u riječ.
„Nisi valjda počeo gubiti petlju?” pitao je. Neko je vrijeme šutio, kao da
sluša. Na kraju reče:
„Ako toliko voliš životinje, ostani i križaj ih ako imaju spolne organe,
što još uvijek ne znamo. Ne brini se. Kad dođe vrijeme da sve počistimo,
sačuvat ćemo primjerak ili dva za tebe: možeš ih držati kao kućne ljubimce,
secirati ih ili spavati s njima, ili sve troje zajedno već prema tome što ti se
više sviđa… Da, znam. Krajnje odvratno. Samo sam se šalio. Laku noć.”
Trenutak kasnije Devine je zatvorio vrata kontrolne sobe, prošao kroz
salon i ušao u svoju sobu. Ransom je čuo kako, kao i uvijek, premda nije
shvaćao zašto, navlači zasun. Napeta pažnja kojom je slušao razgovor one
dvojice sada je ponešto popustila. Shvatio je da je cijelo vrijeme zadržavao
dah i ponovno je duboko udahnuo. Zatim je oprezno ušao u salon.
Premda je znao da mu je najpametnije vratiti se što prije u krevet, ostao
je i dalje stajati na blistavoj svjetlosti na koju se već bio navikao, gledajući
je s potpuno novim, bremenitim osjećajima. Iz ovoga blaženstva, iz ovoga
prekrasnog kraja, ubrzo će sići u što? Među sorne, žrtvovanje ljudi,
odvratna bespolna čudovišta. Što je sorn? Uloga koju je Ransom u svemu
ovom trebao odigrati postala mu je potpuno jasna. Netko, ili nešto, poslalo
je po njega. Ne baš njega, naravno. Netko je jednostavno želio žrtvu bilo
koju žrtvu – sa Zemlje. Odabran je on zato što je Devine birao i tek je u tom
času shvatio takva otkrića uvijek, neovisno o okolnostima, dođu kasno i
čovjeka iznenade – da ga je Devine svih ovih godina mrzio iz dna duše, baš
kao i on njega. Ali što je sorn? Kad ih vidi, jest će Westonu iz ruke. Um mu
je, kao i mnogima iz njegova naraštaja, bio prepun strašila. Čitao je on H.
G. Wellsa i ostale. Njegov svemir bio je nastanjen grozotama s kojima se
nije mogla mjeriti ni antička ni srednjovjekovna mitologija. Nijedna gadost
u liku insekta, crva ili raka, nikakvi trzavi pipci, nijedno gmizavo krilo, ni
jedna sluzava spirala, ni jedno skvrčeno ticalo, ni jedna čudovišna
kombinacija nadljudske inteligencije i nezasitne okrutnosti nije mu se činila
nemogućom u izvanzemaljskom svijetu. Sorni bi trebali biti… trebali bi
biti… nije se usudio misliti o tome kakvi bi sorni trebali biti. A on će im
biti predan. To što će im biti predan činilo mu se strašnijim nego da su ga
uhvatili. Predan, žrtvovan. U mašti je vidio najraznovrsnije nespojive
nakaznosti: iskolačene oči, iscerene čeljusti, rogove, žalce, gubice. Gađenje
nad insektima, gađenje nad zmijama, gađenje nad svim što je moguće
zgnječiti i krcka pod nogama, sve je to sviralo svoju groznu simfoniju na
njegovim živcima. Ali stvarnost će biti još gora: bit će to izvanzemaljska
Drugost nešto o čemu nikad nije razmišljao, o čemu nikad nije ni mogao
razmišljati. U tom trenutku Ransom je donio odluku. Radije će poći u smrt
nego biti izručen sornima. Morat će pobjeći kad stignu na Malacandru, ako
to ikako bude moguće. Smrt od gladi, čak i mogućnost da sorni krenu u
hajku na njega, sve je bolje od toga da im bude predan. Ne uspije li pobjeći,
morat će počiniti samoubojstvo. Ransom je bio pobožan čovjek. Nadao se
da će mu biti oprošteno. Nije mogao donijeti drukčiju odluku, baš kao što
nije mogao odlučiti da će mu izrasti novi ud. Bez oklijevanja se ušuljao u
kuhinju i uzeo najoštriji nož: od sada se više neće odvajati od njega, odlučio
je.
Strah ga je toliko iscrpio da je, kad se dokopao kreveta, odmah utonuo u
san bez snova.
VI.
Probudio se svjež i okrijepljen, čak pomalo postiđen zbog straha koji ga
je obuzeo prošle noći. Njegov je položaj bez sumnje bio vrlo ozbiljan: šanse
da se živ vrati na Zemlju bile su ravne nuli. Ali bilo mu je moguće suočiti
se sa smrću i bilo mu je moguće svladati racionalni strah od smrti. Prava je
teškoća bila samo ono iracionalno, biološko, strah od čudovišta: s tim se
suočio najbolje što je znao, lješkareći na sunčevu svjetlu poslije doručka.
Pomislio je da netko tko plovi nebeskim svodom, kao što je on plovio, ne bi
smio bijedno strepiti ni pred kojim zemaljskim stvorom. Čak je razmišljao i
o tome da nož može probiti tuđe meso jednako dobro kao i njegovo.
Ransom je rijetko kad bio ratoborno raspoložen. Poput mnoštva ljudi
njegova doba više je podcjenjivao nego što je precjenjivao svoju hrabrost;
jaz između dječačkih maštarija i stvarnoga iskustva rata bio je zapanjujuć i
njegovo kasnije mišljenje o vlastitim neherojskim osobinama otišlo je
možda malo predaleko u suprotnom smjeru. Progonila ga je tjeskobna
misao da bi se čvrstoća njegova trenutnoga raspoloženja mogla pokazati
kratkotrajnom iluzijom; bilo kako bilo, morat će se nositi s tim kako
najbolje zna i umije.
Kako su sati protjecali i kako su se razdoblja budna stanja smjenjivala s
razdobljima spavanja u neprekinutu, vječnom danu, primijetio je postupne
promjene. Temperatura je lagano padala. Počeli su ponovno nositi odjeću.
Potom su navukli i podstavljeno donje rublje. Poslije nekoga vremena
trebalo je uključiti električnu grijalicu u sredini broda. Nadalje, pokazalo se
premda je bilo teško shvatiti zašto je to tako da svjetlost nije više onako
jaka kao na početku putovanja. Razum, uvijek sklon uspoređivanju, tu je
promjenu registrirao, no bilo je teško osjetiti tu promjenu kao slabljenje
svjetlosti i bilo je nemoguće misliti o tome kao o „smrkavanju” jer, premda
je svjetlost sada bila slabija, njezina nezemaljska kvaliteta ostala je ista kao
kad ju je prvi put vidio. Slabljenje svjetlosti nije bilo praćeno povećanjem
vlage i fantomskim bojama u zraku kao što je to bilo na Zemlji. Mogli bi i
prepoloviti njezin intenzitet, mislio je Ransom, i preostala polovica bila bi
isto što i cjelina samo u manjoj mjeri, ali i dalje ista, a ne nešto drugo.
Prepolovi je još jedanput i ostatak će i dalje biti isti. Sve dok bi uopće
postojala, bila bi ono što jest sve do nezamislivih dubina svemirskoga
prostranstva, gdje bi joj se posljednja snaga istrošila. Pokušao je te svoje
misli objasniti Devineu.
„Kao onaj sapun koji reklamiraju!” nacerio se Devine. „Čisti sapun do
zadnjeg mjehurića, je li?”
Nedugo nakon ovoga ujednačen tijek njihova života u svemirskom brodu
počeo se narušavati. Weston je objasnio da će uskoro početi osjećati
gravitacijsku silu Malacandre.
„To znači”, rekao je, „da nam ‘dolje’ više neće biti prema sredini broda.
‘Dolje’ će biti prema Malacandri koja će s našeg stajališta biti ispod
kontrolne sobe. Posljedično pod u većini soba postat će zid ili strop, a jedan
od zidova pod. Neće vam se svidjeti.”
Posljedica ove najave, bar što se Ransoma ticalo, bili su nebrojeni sati
teška rada tijekom kojih je radio rame uz rame čas s Devineom, čas s
Westonom, već prema tome kako su se smjenjivali na straži, oslobađajući se
obveza u kontrolnoj sobi. Konzerve s vodom, cilindre s kisikom, puške,
streljivo i hranu sve je to trebalo posložiti uzduž odgovarajućih zidova
kako bi stajalo uspravno kad novo „dolje” stupi na snagu. Puno prije nego
što su završili s tim poslom počeli su uznemirujući osjeti. Ransom je isprva
mislio da je težina koju je osjećao u udovima posljedica naporna rada, no
odmor nije ublažavao ovaj simptom. Objašnjeno mu je da njihova tijela, sad
kad ih je planet uhvatio u svoje gravitacijsko polje, zapravo dobivaju na
težini iz minute u minutu i da im se težina udvostručuje svaka dvadeset i
četiri sata. Proživljavali su iskustvo trudne žene, uvećano gotovo preko
granica izdržljivosti.
Istodobno, osjećaj za smjer koji nikad nije potpuno pouzdan u
svemirskom brodu bio im je trajno poremećen. Dotada, pri izlasku iz bilo
koje prostorije na brodu, pod prostorije u koju bi ulazili izgledao je nagnut
prema dolje, kao da idu nizbrdo, ali hodajući po njemu imali su dojam da je
ravan: sada, međutim, pod je i dalje izgledao nagnut, ali se doimao
nagnutim i pri hodu, kao vrlo blaga kosina. Jastuk odbačen na podu salona
nekoliko sati kasnije našli bi pomaknut dva ili tri centimetra prema zidu.
Sva trojica su povraćala, imala su glavobolju i mučio ih je nepravilan rad
srca. Iz sata u sat bivalo im je sve gore. Uskoro su mogli samo tapkati i
puzati iz kabine u kabinu. U posvemašnjoj mučnoj i vrtoglavoj zbrci
izgubili su napokon svaki osjećaj za smjer. Dijelovi broda bili su definitivno
„dolje” u smislu da su bili obrnuti naglavce i po njima je mogla hodati samo
muha, ali Ransom ni za jedan jedini dio broda nije mogao reći da nepobitno
stoji uspravno. Osjećaj da se nalazi nepodnošljivo visoko i da pada – obično
potpuno odsutan na nebu stalno se vraćao. O kuhanju, naravno, nije bilo
ni govora. Hranu su grabili najbolje što su mogli, a pijenje im je
predstavljalo velik problem: nikad nisu mogli biti sigurni jesu li im usta
ispod ili pored boce. Weston je sve češće zapadao u sumorno raspoloženje i
postajao sve šutljiviji. Devine se nije razdvajao od pljoske sa žesticom,
neprestano je hulio, dobacivao opscenosti i proklinjao Westona što ih je
uvalio u tu avanturu. Ransom je trpio bolove, oblizivao suhe usne, njegovao
svoje natučene udove i molio se da sve završi što prije.
Došlo je vrijeme kad je jedna strana sfere postala nedvojbeno dolje.
Kreveti i stolovi, pričvršćeni za svoja postolja, visjeli su beskorisno i
apsurdno na plohama koje su postale zidovi ili stropovi. Ono što su nekada
bila vrata sada su bila vrata u podu i bilo ih je teško otvoriti. Tijela su im
bila teška kao da su od olova. Nije im bilo preostalo više nikakva posla kad
je Devine izvadio odjeću njihovu malakandrijsku odjeću iz prtljage i
čučnuo na bočni zid salona (sada pod) da pogleda termometar. Ransom je
primijetio da u spremljenoj odjeći ima vunenoga donjeg rublja, prsluka od
ovčje kože, krznenih rukavica i kapa s naušnjacima. Devine nije odgovarao
na njegova pitanja. Bio je zauzet pomnim proučavanjem termometra i
dovikivanjem Westonu u kontrolnoj sobi.
„Polakše, polakše!” dovikivao je bez prestanka. „Polakše, budalo! Bit
ćeš u zraku za minutu ili dvije.” Zatim, oštro i ljutito: „Evo! Ja ću to, pusti.”
Weston nije odgovarao. Devine nije bio brbljavac; Ransom je zaključio
da čovjek nije pri sebi, bilo zbog straha, bilo zbog uzbuđenja.
Iznenada, svjetla svemira prigušiše se. Kao da je neki zloduh prešao
preko lica neba prljavom spužvom i krasota u kojoj su tako dugo živjeli
ustupila je mjesto bezbojnu, turobnu i bijednu sivilu. Bilo je nemoguće, s
mjesta na kojem su sjedili, otvoriti rolete ili pomaknuti teške kapke. Kočija
koja je do tada glatko klizila nebeskim prostranstvima prometnula se u
taman čelični sanduk koji je, obasjan blijedim trakom svjetlosti kroz sićušni
prozor, strmoglavce padao. Padali su s neba, u svijet. Nijedna životna
pustolovina nije se urezala u Ransomov duh kao ovo iskustvo. Pitao se kako
je uopće mogao razmišljati o planetima, čak i o Zemlji, kao otocima života i
stvarnosti što lebde u smrtonosnoj praznini. Od toga trenutka, sa sigurnošću
koja ga više nikad nije napustila, u planetima nazivao ih je „zemlje”
vidio je samo rupe ili ponore u živim nebesima, isključene i odbačene
otpatke teške materije i tmasta zraka, formirane ne zbrajanjem, već
oduzimanjem od svjetlosti koja ih okružuje. A ipak, mislio je, iza Sunčeva
sustava svjetlost prestaje. Je li ondje onda istinska praznina, istinska smrt?
Osim ako… tragao je naslijepo za slikom kojom bi sebi to predočio… osim
ako i vidljivo svjetlo nije tek rupa ili ponor, samo umanjena verzija nečega
drugog. Nečeg što je blještavom nepromjenjivom nebu ono što je nebo
mračnim, teškim zemljama…
Stvari se ne događaju uvijek onako kako očekujemo. U trenutku kad je
stigao u nepoznati svijet Ransom je bio potpuno zaokupljen filozofskom
spekulacijom.
VII.
„Drijemaš?” upita Devine. „Ne zanimaju te više novi planeti?”
„Vidiš li šta?” upadne mu u riječ Weston.
„Ne mogu otvoriti kapke, dobijesa” odvrati Devine. „U tom slučaju bolje
je koristiti provlaku, onaj otvor u podu.”
Ransom se prenuo iz snatrenja. Dva partnera složno su radila kraj njega
u polumraku. Bilo mu je hladno, a tijelo mu je, premda puno lakše nego na
Zemlji, bilo nepodnošljivo teško. Ipak, vratila mu se živa svijest o situaciji
u kojoj se nalazi; nešto straha, ali puno više znatiželje. Možda mu slijedi
smrt, ali kakvo će to stratište biti! Izvana je već dopirao hladan zrak, i
svjetlost. Nestrpljivo je pomicao glavu amo-tamo ne bi li što vidio između
ramena dvojice zaposlenih muškaraca. Trenutak kasnije bijaše odvijena i
posljednja matica vijka. Pogledao je kroz provlaku.
Naravno, vidio je samo tlo krug blijedoružičaste, gotovo bijele boje. Je
li to bila vrlo škrta i niska vegetacija, zrnati kamen ili tlo, nije znao reći.
Otvor je ubrzo ispunio Devineov tamni obris i Ransom je, dok se Devine
provlačio van, krajičkom oka zapazio da u ruci drži revolver. „Za mene ili
za some, ili za oboje?” pitao se.
„Ti si sljedeći”, kratko je rekao Weston.
Ransom je duboko udahnuo i posegnuo rukom prema nožu ispod pasa.
Provukao je glavu i ramena kroz provlaku i dočekao se objema rukama na
tlo Malacandre. Ružičasta tvar pod njegovim prstima bijaše mekana i
elastična, poput gumice za brisanje: dakako, vegetacija, pomislio je.
Ransom je podigao pogled. Vidio je blijedo plavo nebo na Zemlji bi to
bilo prekrasno jutarnje zimsko nebo a nešto niže veliku ustalasanu
ružičastu masu kumulusa koja mu se učinila oblakom, a zatim je iza sebe
čuo: „Izlazi.” Provukao se četveronoške i osovio se na noge. Zrak je bio
hladan, ali ne odviše, tek ga je malko zapekao u dnu grla. Osvrnuo se oko
sebe i već sam intenzitet njegove želje da jednim pogledom obuhvati novi
svijet u cijelosti pokaza se ispraznim. Nije vidio ništa osim boja boja koje
su odbijale oblikovati se u predmete. Konačno, još ništa nije poznavao
dovoljno dobro da bi to i vidio: ne možete nešto doista vidjeti dok bar
približno ne znate što je to. Prvi dojam što ga je ovaj novi svijet ostavio na
njega bio je da je to svijetao, blijed svijet svijet vodenih boja iz dječje
kutije sa slikarskim priborom; trenutak kasnije, u ravnu pojasu svijetloplave
boje prepoznao je vodenu površinu ili nešto slično vodi, što mu je dopiralo
do samih nogu. Nalazili su se na obali jezera ili rijeke.
„No hajde”, promrsi Weston, prošavši mimo njega. Okrenuo se i na
vlastito iznenađenje pred sobom vidio nešto posve prepoznatljivo bila je
to nesumnjivo zemaljska koliba, premda načinjena od neobičnih materijala.
„Oni su ljudska biča”, reče kao bez daha. „Grade kuće?”
„Mi ih gradimo”, reče Devine. „Pogađaj opet”, i izvadivši ključ iz džepa,
uze otključavati najobičniji lokot na vratima kolibe. Ni sam ne znajući
osjeća li razočaranje ili olakšanje, Ransom je shvatio da se njegovi otmičari
vraćaju u vlastiti logor. Ponašali su se točno onako kako biste očekivali.
Ušli su u kolibu, spustili rebrenice koje su služile kao prozori, omirisali
zagušljiv zrak, izrazili iznenađenje što su sve ostavili u tako neurednu
stanju i za kratko vrijeme izišli.
„Trebali bismo vidjeti što je sa skladištima”, rekao je Weston.
Ransom je ubrzo shvatio da će imati malo slobodna vremena za
promatranje i da neće imati priliku za bijeg. Sljedećih sat vremena oduzelo
mu je monotono prebacivanje hrane, odjeće, oružja i mnoštva paketa
zagonetna sadržaja s broda u kolibu, zbog čega je bio u najtješnjem
kontaktu sa svojim otimačima. Ipak, nešto je otkrio. Prije svega, otkrio je da
je Malacandra prekrasna; čak je pomislio kako je vrlo neobično što tu
mogućnost nije nikad ni uzeo u obzir kad je razmišljao o tom planetu. Ista
ona neobična sklonost mašte koja ga je navela da napuči svemir
čudovištima na određen mu je način sugerirala da na nepoznatom planetu
ne treba očekivati ništa osim kamene pustoši ili mreže čudovišnih strojeva
iz noćnih mora. Nije znao reći zašto, sada kad je počeo razmišljati o tome.
Otkrio je i da su s bar tri strane okruženi plavom vodom: pogled na četvrtu
stranu priječila mu je čelična nogometna lopta u kojoj su doputovali. Koliba
je po svemu sudeći bila podignuta na rtu poluotoka ili na kraju otoka. Uz to
je postupno došao do zaključka da voda nije plava samo pod određenom
svjetlošću, kao što je to slučaj na Zemlji, već da je „doista” plava. U njenu
ponašanju pri blagu povjetarcu bilo je nečega što je zbunjivalo nečega
pogrešna i neprirodna u njezinim valovima. Kao prvo, valovi su bili
preveliki za takav vjetar, ali to nije bilo sve. Podsjećali su ga, začudo, na
vodene gejzire koji nastanu uslijed eksplozije granate, a koje je vidio na
slikama pomorskih bitaka. Iznenada mu je sinulo: bili su pogrešna oblika,
krivo crtani, previsoki za svoju dužinu, preuski u osnovici, prestrmi na
rubovima. Podsjećali su ga na stih koji je pročitao u jednoga od onih
modernih pjesnika koji je napisao da se more propinje poput „zidova s
tornjićima”.
„Hvataj!” uzviknuo je Devine. Ransom je uhvatio paket i dobacio ga
Westonu, koji je stajao pored vrata kolibe.
Voda se s jedne strane protezala daleko, otprilike četvrt milje, činilo se
Ransomu, ali perspektiva je u ovom nepoznatom svijetu i dalje bila teška.
Na drugoj je strani bila znatno uža, u pojasu ne širom od četiri i pol metra, i
otjecala je preko pličine voda, koja se dotad kretala u virovima i
proizvodila ugodniji i pištaviji zvuk nego voda na zemlji, na tom mjestu se
povlačila; ondje, pak, gdje je oplakivala obalu ružičasto-bijela vegetacija
spuštala se do sama ruba vode izbijali su mjehurići i voda se iskrila, kao
da kipi. Pokušavao je, koliko je mogao od posla, razaznati što se nalazi na
udaljenoj obali, pogledavajući kradomice prema njoj s vremena na vrijeme.
Isprva mu se činilo da vidi nekakvu divovsku grimiznu masu, toliko veliku
da je pomislio da je to planina pokrivena vrijeskom: i na drugoj strani, iza
prostrane vodene površine, nalazilo se nešto veoma slično. Ali ondje je
mogao vidjeti prijeko. Vidio je neobične vertikalne forme nekakva bjelkasta
zelenila; previše zupčaste i odveć nepravilna oblika da bi bile građevine,
pretanke i prestrme da bi bile planine. Iza i iznad njih nastavljala se
ružičasta masa nalik oblacima. Možda je to doista bio oblak, ali masa se
doimala vrlo čvrstom i nije se pomicala otkad ju je prvi put ugledao kroz
provlaku u svemirskome brodu. Bila je nalik vrhu divovskoga crvenog
karfiola – ili golemoj zdjeli sapunice prekrasne boje i oblika.
Zbunjen ovim, usmjerio je pažnju prema bližoj obali, onoj iza pličine.
Grimizna masa na trenutak je nalikovala grozdu orguljaških cijevi, potom
hrpi vertikalno postavljenih bala tkanine, zatim šumi otvorenih divovskih
kišobrana okrenutih naopačke. Lagano se gibala. Iznenada, oči su mu
ovladale promatranim objektom. Grimizna tvar bila je vegetacija:
preciznije, bilo je to povrće, povrće dvaput više od engleskoga brijesta, ali
očito mekano i krhko. Stabljike bilo bi ih teško nazvati deblima glatke,
okrugle i zapanjujuće tanke, propinjale su se dvanaest metara u zrak: iznad
te visine goleme biljke širile su se u strukture slične snopovima, ne grana
nego listova, listova velikih poput čamaca za spašavanje, gotovo prozirnih.
Tako je nekako on zamišljao podmorsku šumu: tim biljkama, u isti mah
tako velikima i tako nježnima, očito je bila potrebna voda da ih podržava i
on se nije mogao načuditi tome što vise u zraku. Malo niže, među
stabljikama, vidio je živopisan grimizni suton, prošaran blijedom sunčevom
svjetlošću, koji je nadopunjavao internu vizuru šume.
„Vrijeme je ručku”, rekao je iznenada Devine. Ransom je ispravio leđa;
premda je zrak bio rijedak i hladan, čelo mu se orosilo. Radili su naporno i
teško je disao. Weston se pojavio na vratima kolibe i promrsio nešto o tome
da treba „najprije završiti s poslom”. Devine se, međutim, nije složio. Našla
se nekakva konzerva s govedinom i nešto dvopeka pa su sjeli na kutije
razbacane u veliku broju po podu između svemirskoga broda i kolibe. Nešto
viskija i opet na Devineov prijedlog i usprkos Westonovu protivljenju
bijaše uliveno u limene šalice i pomiješano s vodom: vodu su uzeli iz
njihovih vlastitih limenki s vodom, ne iz plavih jezera.
Kao što to često biva, prestanak tjelesne aktivnosti usmjerio je
Ransomovu pozornost na uzbuđenje pod kojim je radio otkad su se iskrcali.
Jedenje gotovo da nije dolazilo u obzir. Bio je, međutim, svjestan da mu se
može pružiti prilika da se dokopa slobode pa se prisiljavao jesti puno više
nego obično, i što je više jeo, to mu se više vraćao apetit. Gutao je sve čega
se dočepao, i hrane i pića: okus toga prvog obroka otada je uvijek vezivao
uz prvu nadnaravnu neobičnost (koju poslije nikad više nije mogao osjetiti
kao tada) blještava, mirna, iskričava nerazumljiva krajolika sa šiljastim
formama blijeda zelenila, stotine metara visoka, s plohama blistave plave
pjenušave vode i ralima ružičasto crvene sapunice. Malko se plašio da će
njegovi suputnici primijetiti da je neobično proždrljiv i da će postati
sumnjičavi; njihovu je pažnju, međutim, privlačilo nešto drugo. Pogledom
su bez prestanka pretraživali krajolik. Govorili su rastreseno i često su
mijenjali položaj, pogledavajući neprekidno preko ramena. Ransom je bio
upravo završavao svoj dugotrajni obrok kad je vidio da se Devine ukočio
poput psa i nijemo spustio ruku na Westonovo rame. Obojica su kimnula
glavama. Ustali su. Ustao je i Ransom, progutavši posljednji gutljaj viskija.
Našao se između dvojice svojih otimača. Oba revolvera bijahu izvađena.
Vodili su ga prema rubu uskoga pojasa vode i gledali i pokazivali nekamo
prijeko.
Isprva nije mogao jasno vidjeti u što upiru prstom. Činilo se da među
grimiznim biljkama ima i drugih, bljeđih i tanjih, što ranije nije bio
primijetio; jedva je obraćao pažnju na njih, jer su mu oči bile zauzete
pretraživanjem tla toliko je bio opsjednut strahom od gmazova i insekata,
tako tipičnim za suvremenu uobrazilju. Odraz ovih novih bijelih prilika u
vodi prisili ga da obrati pozornost. Bijahu to dugački, prugasti, bijeli odrazi,
nepokretni u tekućoj vodi četiri ili pet, ne, točno šest njih. Digao je
pogled. Ondje je stajalo šest bijelih bića. Šest tankih i krhkih bića, dvaput ili
triput viših od čovjeka. U prvi je mah pomislio da su to prikazi ljudi, djelo
divljih umjetnika; bića slična njima vidio je u arheološkim priručnicima. Ali
od čega bi mogli biti napravljeni, i kako mogu stajati uspravno? tako
suludo mršavi i tako dugih nogu, tako nestabilni, nadutih prsiju, tako vitka i
fleksibilna iskrivljenja zemaljskih dvonožaca… tako slična odrazima u
onim smiješnim ogledalima. Posve sigurno nisu bili ni od kamena ni od
metala jer se sada, kad ih je pogledao, činilo da se malo njišu, a onda je sa
zaprepaštenjem koje mu je otjeralo svu krv iz lica vidio da su živi, da se
kreću, da mu se približavaju. Prestravljen, načas je pogledao njihova lica,
mršava i neprirodno dugačka, s dugačkim obješenim nosovima i obješenim
ustima, napola sablasna, napola idiotskoga ukočena držanja. Divlje se
okrenuo s namjerom da pobjegne i našao se u Devineovim rukama.
„Pusti me!” viknuo je.
„Ne budi budala”, prosiktao je Devine, uperivši u njega cijev pištolja.
Iznenada, dok su se njih dvojica hrvali, jedno od onih bića oglasi se preko
površine vode snažnim glasom, nalik zvuku roga, koji odjekne daleko iznad
njihovih glava.
„Žele da prijeđemo na drugu stranu”, reče Weston.
Obojica su ga gurala prema vodi. Ransom je ukopao stopala u zemlju,
savio leđa i opirao se iz sve snage, onako kako to rade magarci. Druga
dvojica sada su bili u vodi i vukli ga, a on je još uvijek bio na suhu. Shvatio
je da vrišti. Iznenada, bića s druge obale ponovno se oglasiše, ovoga puta
još glasnije i manje artikulirano nego prvi put. Weston je također povikao,
olabavio stisak kojim je držao Ransoma i ispalio hitac iz revolvera, ne
preko vode nego uvis. Ransom je odmah vidio zašto je to učinio.
Brazda pjene slična tragu torpeda jurila je prema njima, a nasred nje bila
je neka golema sjajna životinja. Devine je žestoko opsovao, okliznuo se i
pao u vodu. Ransom je između sebe i Devinea vidio razjapljene ralje i
pokraj sebe čuo zaglušujuć niz prasaka Westonova revolvera te gotovo
jednako glasnu viku čudovišta na drugoj obali koja su, kako se činilo,
također ulazila u vodu. Nije trebao donositi odluku. Čim se oslobodio
Westonova stiska, otrčao je, što ga noge nose, iza leđa svojih otmičara,
zatim iza svemirskoga broda i dalje, u nepoznato. Ostavivši iza sebe
metalnu kuglu, pred sobom je vidio divlju zbrku plave, grimizne i crvene
boje. Nije usporio korak ni na čas da pogleda o čemu se radi. Bjesomučno
je trčao kroz vodu, prskajući na sve strane i urlajući, ne od boli nego od
iznenađenja, jer je voda bila topla. Za manje od minute ponovno se našao
na suhu. Grabio je uz strmu kosinu. Trčao je kroz grimizni hlad između
stabljika još jedne šume golemih biljaka.
VIII.
Mjesec dana fizičke neaktivnosti, obilan obrok i nepoznat svijet ne
pomažu čovjeku u trčanju. Pola sata kasnije Ransom je hodao nije više
trčao – kroz šumu, pritišćući rukom bolna slezena i napeto osluškujući hoće
li čuti korake svojih progonitelja. Nakon praska revolverskih hitaca i
glasova iza njega (nisu svi glasovi bili ljudski) čuo je najprije pucnjeve
pušaka i povike u dugačkim razmacima, a zatim je nastupila potpuna tišina.
Dokle god mu je pogled sezao, nije oko sebe vidio ništa drugo osim
stabljika velikih biljaka koje su se gubile u daljini u ljubičastoj sjeni i,
visoko gore, goleme prozirne listove kroz koje su se probijale posljednje
sunčeve zrake, doprinoseći uzvišenoj krasoti sutona kroz koju je koračao.
Kad god mu se činilo da može, dao bi se ponovno u trk; tlo je i dalje bilo
mekano i elastično, pokriveno istim onim žilavim korovom koji je bio prvo
što je dodirnuo na Malacandri. Jednom ili dvaput maleno crveno biće
pretrčalo je put kojim je išao, no inače se činilo da u šumi nema života; nije
bilo ničega čega bi se trebao bojati osim što je sam i bez hrane tumarao
šumom s nepoznatom vegetacijom, tisućama ili milijunima kilometara
izvan dosega i znanja čovjeka.
Ransom je razmišljao o sornima jer ono su nesumnjivo bili sorni, ona
bića kojima su ga pokušali izručiti. Bili su potpuno različiti od svih grozota
koje je njegova mašta dotad skrojila i to je bio razlog njegovu neoprezu.
Nisu prizivali u svijest Wellsove prikaze, već su budili strahove koji su
sezali dublje, u doba ranoga djetinjstva. Divovi ljudožderi duhovi
kosturi: to su bile ključne riječi djetinjega doba. Prikaze na štulama, reče
sebi; nadrealni bauci dugačkih lica. Istodobno, panika, koja ga je u prvi mah
onesposobila, sada se povlačila. Pomisao na samoubojstvo u međuvremenu
ga je potpuno napustila; umjesto toga, bio je odlučan zauzimati se za svoju
sreću do samoga kraja. Pomolio se i opipao svoj nož. Preplavilo ga je
neobično osjećanje povjerenja i ljubavi prema sebi malo je nedostajalo da
si kaže: „Moramo se držati zajedno.”
Teren je postajao sve gori i ometao ga u razmišljanju. Nekoliko se sati
blago uspinjao, ostavljajući strmiji teren s desne strane, napola se penjući,
napola zaobilazeći brdo. Put kojim je hodao sada je prelazio preko cijeloga
niza grebena, ostavljajući izdanke brda višega terena s desne strane. Nije
znao zašto ih treba prelaziti, ali iz nekoga ih je razloga prelazio; možda mu
je maglovito sjećanje na Zemljinu geografiju sugeriralo da će se niži teren
otvoriti prema goletima između šume i vode na kojima ga sorni mogu lakše
ščepati. I dok je nastavljao preskakivati grebene i gudure, pažnju mu je
privlačila njihova ekstremna strmost, ali iz nekoga razloga nije ih bilo teško
prelaziti. Primijetio je da su čak i najniži humci sasvim nezemaljskoga
oblika bili su preuski, previše šiljasti pri vrhu i premaleni u dnu. Sjetio se
da je sličnu neobičnost primijetio i na valovima plavih jezera. Bacivši
pogled na grimizne listove, uočio je da se ista okomitost isto stremljenje
prema nebu ponavlja i ondje. Nisu bili svinuti na rubovima; onako
goleme, zrak ih je podupirao tako da su dugački prolazi u šumi, nalik
crkvenim lađama, tvorili svojevrsnu mrežu lepeza. Isto je bilo i sa sornima;
i oni su – protrnuo je sjetivši se – bili luđački izduljeni.
Znanje koje je posjedovao govorilo mu je da se nalazi na planetu lakšem
od Zemlje, gdje je potrebna manja snaga i gdje priroda može nesputano
slijediti svoj nagon koji je tjera uvis. To ga je natjeralo da se upita gdje se
zapravo nalazi. Nije se mogao sjetiti je li Venera veća ili manja od Zemlje i
mislio je da je na njoj vruće nego ovdje. Možda je na Marsu ili čak na
Mjesecu. Potonju je ideju isprva odbacio jer je pomislio da bi, u slučaju da
su doista na Mjesecu, pri slijetanju na nebu vidio Zemlju; kasnije se,
međutim, sjetio da su mu govorili da je jedna strana Mjeseca uvijek
okrenuta od Zemlje. Možda upravo tumara vanjskom stranom Mjeseca; i
premda je taj osjećaj bio krajnje iracionalan, pri pomisli na to obuze ga
očajanje kakvo dotad još nije osjetio.
Većim brojem gudura koje je sada prelazio tekli su potoci, plavi žuboreći
potoci koji su hitali prema nižem terenu s njegove lijeve strane. Voda u
njima je, kao i u jezeru, bila topla, a topao je bio i zrak iznad njih tako da je,
silazeći u gudure i uspinjući se izvan njih, svaki put osjećao velike
promjene u temperaturi. Kontrast koji je osjetio popevši se na vrh jedne
takve male gudure usmjerio mu je pažnju na činjenicu da u šumi postaje sve
hladnije; osvrnuvši se oko sebe, primijetio je da i svjetlost postaje sve
slabija. Ni u jednom trenutku nije mu palo na pamet razmišljati što će kad
nastupi noć. Nije imao predodžbe o tome kakva je noć na Malacandri. Dok
je stajao i zurio u sve dublju tamu, dašak hladna vjetra pirnu između
grimiznih stabljika i zanjiše ih, otkrivajući još jednom kontrast između
njihove visine i očite fleksibilnosti i lakoće. Obuzeše ga iscrpljenost i glad,
koje dotad nije osjećao od silna straha i čuđenja nad situacijom u kojoj se
našao. Drhtao je i prisiljavao se da pođe dalje. Vjetar je jačao. Golemi
listovi plesali su i prigibali se iznad njegove glave, dopuštajući mu da načas
ugleda blijedo, a potom još bljeđe nebo i na njemu, uskoro – s nelagodom je
to zapazio jednu ili dvije zvijezde. Šuma više nije bila tiha. Oči su mu
zvjerale amo-tamo u potrazi za neprijateljem koji se približava, no jedino
što je vidio bio je sve gušći mrak. Veselio se potocima jer su sa sobom
donosili toplinu.
Bilo je to prvo što mu je poslužilo kao nagovještaj moguće zaštite od sve
veće hladnoće. Nije bilo nikakve koristi od daljnjega hodanja; nastavi li,
pomislio je, to bi ga moglo udaljiti od opasnosti jednako koliko i uputiti ga
ususret njoj. Opasnost je vrebala u svemu; nije bio nimalo sigurniji putujući
nego mirujući. Uz neki potok moglo bi biti dovoljno toplo da može leći i
odmoriti se. Vukao je noge za sobom pokušavajući pronaći još jednu
guduru i morao je hodati toliko daleko da je već pomislio kako je izišao iz
područja u kojem su bile gudure. Gotovo je bio odlučio vratiti se kad se
teren počeo naglo spuštati; okliznuo se, osovio se na noge i našao se na
obali potoka. Drveće se nije mogao, a da ga ne smatra „drvećem” nije
spajalo nad njegovom glavom, a voda se doimala fosforescentnom, zbog
čega je ovdje bilo više svjetla. Nagib terena s desne na lijevu stranu bio je
vrlo strm. Potaknut neodređenim izletničkim čeznućem za „boljim”
logorištem, zaputio se nekoliko metara uzvodno. Dolina je bila sve strmija i
došao je do malena slapa. Rastreseno je primijetio da voda pada presporo s
obzirom na nagib terena, ali bio je preumoran da bi time razbijao glavu.
Voda je očito bila toplija nego u jezeru možda je bila bliže podzemnom
izvoru topline. Najviše ga je mučilo pitanje smije li piti tu vodu. Bio je jako
žedan, no činilo mu se da je otrovna jer nije izgledala kao voda za piće na
koju je navikao. Pokušat će je ne piti; možda je toliko umoran da će odmah
zaspati, unatoč žeđi. Kleknuo je i oprao ruke u vodenoj struji, zatim se
otkotrljao u nekakvu udubinu kraj vodopada i zijevnuo.
Zvuk vlastitoga zijevanja prastari zvuk koji čujemo noću u dječjim
sobama, školskim i tolikim drugim spavaonicama oslobodio je pravu
bujicu samosažaljenja. Privukao je koljena k sebi i obujmio ih; osjećao je
fizičku, gotovo sinovsku ljubav prema vlastitom tijelu. Prislonio je ručni sat
na uho i uvidio da je stao. Navio ga je. Mrmljajući, napola cvileći u sebi,
pomislio je na sve one ljude koji odlaze na počinak na dalekom planetu
Zemlji na ljude u klubovima, na velikim putničkim brodovima i u
hotelima, na oženjene ljude i malu djecu koja spavaju s dadiljama u sobi, na
mornare što smrde na duhan i tiskaju se u svojim tijesnim sobicama, na
vojnike u rovovima. Nije mogao odoljeti porivu da razgovara sa samim
sobom… „Ne brini se, Ransome… nisi sam, držat ćemo se zajedno, stari
moj.” Pade mu na pamet da jedno od onih bića sa škljocavim čeljustima
možda živi u potoku. „U pravu si, Ransome”, odgovorio je, mumljajući.
„Mjesto je nesigurno i nije prikladno za noćenje. Malo ćemo se samo
odmoriti dok ti ne bude bolje, a onda ćemo krenuti dalje. Ne sada. Uskoro.”
IX.
Probudila ga je žeđ. U snu mu je bilo toplo, iako mu je odjeća bila
vlažna; kad se probudio, vidio je da leži na suncu. Plavi vodopad pokraj
njega poigravao je i blistao u svim prozirnim nijansama plave, bacajući
neobično svjetlo na donju stranu šumskoga lišća u visini. Svijest o položaju
u kojem se nalazio bila mu je nepodnošljiva. Da nije onako izgubio
hrabrost, sorni bi ga dosad bili ubili. A onda se s neizrecivim olakšanjem
sjetio da jedan čovjek tumara šumom baš bi mu bilo drago vidjeti toga
jadnička. Prišao bi mu i rekao: „Zdravo, Ransome…” Zastao je, zbunjen.
Ne, čekaj, pa to nije nitko drugi nego on: on je Ransom. Je li to zbilja on?
Tko je bio čovjek kojega je odveo do vrućega potoka i ušuškao ga u ležaj,
rekavši mu da ne pije tu neobičnu vodu? Očito neki došljak koji ne poznaje
mjesto tako dobro kao on. No što god da mu je Ransom rekao, napit će se te
vode. Legao je na obalu i uronio lice u toplu tekućinu koja je brzo otjecala.
Bila je jako ukusna. Imala je jak mineralni okus, no bila je vrlo prijatna.
Popio je još nekoliko gutljaja i to ga je osvježilo i umirilo. Sve ono o
drugom Ransomu bila je čista glupost. Bio je bolno svjestan da mu prijeti
ludilo i posvetio se usrdnoj molitvi i jutarnjoj toaleti. Pa što ako poludi!
Možda je već lud, možda on uopće nije na Malacandri nego na sigurnom, u
postelji u nekom engleskom utočištu za psihički oboljele. Da je bar tako!
Pitat će Ransoma… dobijesa! Um se ponovno poigrava njim. Ustao je i
brzo se udaljio.
Deluzije su se vraćale svakih nekoliko minuta u ovoj fazi njegova
putovanja. Naučio je mentalno zastati, nepokretno stajati, da se tako
izrazimo, i pustiti te deluzije da se otkotrljaju iz njegova uma. Nije bilo
nikakve koristi od toga da se zamara njima. Tek kad bi otišle, mogao je opet
povratiti zdrav razum. Puno je ozbiljniji bio problem hrane. Zarezao je
nožem jedno „stablo” i kušao. Kao što je i očekivao, bio je mekan kao
povrće, ne tvrd kao drvo. Odrezao je komad, našto je cijeli divovski
organizam zadrhtao od podnožja sve do vrha kao da može jednom rukom
zatresti jarbol velikoga jedrenjaka. Kad ga je stavio u usta, činilo mu se da
nema gotovo nikakva okusa, no nije bio ni najmanje neprijatan i nekoliko
trenutaka zadovoljno je žvakao. Ali dalje nije išlo. Tvar nije bilo moguće
progutati – mogla se koristiti samo kao žvakaća guma. Tako ju je i koristio i
potom odrezao još puno komada, ne bez stanovita osjećaja olakšanja.
Nije bilo moguće nastaviti jučerašnji bijeg „bijeg” je neizbježno
degenerirao u beskrajno tumaranje, neodređeno motivirano potragom za
hranom. Ta je potraga bila nužno neodređena jer nije znao ima li na
Malacandri uopće hrane za njega niti je znao kako će je prepoznati ako je
ima. Tijekom jutra silno se uplašio. Dogodilo se to dok je prelazio preko
otvorena proplanka: u jednom trenutku primijetio je divovsku žutu kreaturu,
zatim dvije i na kraju beskrajno mnoštvo bića koje je išlo prema njemu.
Prije nego što je stigao pobjeći, našao se usred krda divovskih blijedih
krznenih bića, više nalik žirafama nego bilo čemu drugom čega se mogao
sjetiti, osim što su se mogle propinjati a to su i činile na stražnje noge te
čak učiniti nekoliko koraka u tom položaju. Bile su vitkije od žirafa i
mnogo više, a hranile su se lišćem s vrhova grimiznih biljaka. Vidjele su ga
i zurile u njega krupnim vodnjikavim očima, frkćući basso profondissimo,
ali bilo je očito da nemaju neprijateljskih namjera. Imale su vučji apetit. Za
pet minuta osakatile su vrhove nekoliko stotina „stabala” zbog čega je sada
u šumi bilo puno više sunčana svjetla. Zatim su pošle dalje.
Ova zgoda neizmjerno je utješila Ransoma. Planet nije bio, kako se
isprva pribojavao, beživotan, zanemarimo li sorne. Bila je tu, dakle, i
životinja vrlo ugodne vanjštine, životinja koju čovjek vjerojatno može
pripitomiti i s kojom može dijeliti hranu. Kad bi se samo mogao popeti na
„drveće”! Osvrnuo se oko sebe, razmišljajući kako bi najlakše izveo taj
podvig, kad je primijetio da se kroz rupe u krošnjama, prouzročene
nedavnom biljojednom gozbom, vidi mnoštvo onih istih zelenkasto-bijelih
objekata koje je vidio s druge strane jezera kad su tek sletjeli.
Ovoga su puta bili puno bliži. Bili su nevjerojatno visoki, toliko da je
morao zabaciti glavu da im vidi vrh. Oblikom su bili slični stupovima, ali
bili su čvrsti; naizgled nasumično, neuredno razbacani, svi različite veličine
i oblika. Neki su završavali šiljcima koji su se, s mjesta na kojem je stajao,
doimali šiljastima poput igle dok su se drugi, sužavajući se najprije prema
vrhu, ponovno širili u oble izbočine ili svojevrsne platforme koje su se,
kako se njegovim zemaljskim očima činilo, mogle svaki čas raspasti.
Primijetio je da im je površina puno neravnija i da imaju više raspuklina
nego što mu se u prvi mah bilo činilo i sada je između dva obrisa ugledao
nepomičnu, vijugavu blistavu plavu liniju vodopad u daljini. To ga je na
kraju uvjerilo da su, unatoč nevjerojatnu obliku, posrijedi planine; s tim
otkrićem prvotni osjećaj puke neobičnosti obzora u njegovu je duhu
zamijenio osjećaj fantastične uzvišenosti. Ovdje se, tako mu se činilo, u
svoj svojoj punini očitovala tema okomitosti koju je sve, svaka životinja,
svaka biljka, čak i samo tlo na Malacandri pratilo ovdje, u ovoj buni
kamenja koje je skakalo i propinjalo se uvis poput masivnih mlazova iz
kamenoga vodoskoka što su zahvaljujući svojoj lakoći lebdjeli u zraku, tako
oblikovani i tako izduženi da se u usporedbi s tim sve zemaljske planine
čine polegnute na bok. Preplavio ga je osjećaj uzvišenosti i olakšanja.
No već sljedećega trenutka srce mu se sledilo. Na bezbojnoj pozadini
planina i sasvim blizu njega jer činilo se da su planine samo četvrt milje
daleko ugledao je obrise nečega što se kretalo. Odmah je shvatio o čemu
je riječ jer se obris kretao sporo (i, kako mu se činilo, kradom) između
dvaju ogoljelih vrhova biljaka bio je divovskoga rasta, mršav, nalik lešu i
dugačak, svinut, s profilom kao u vješca: bio je to sorn. Glava mu je bila
uska i čunjasta oblika; ruke, ili šape, kojima je u hodu razmicao stabljike
ispred sebe bile su tanke, gipke, slične onima u pauka i gotovo prozirne.
Bio je siguran da traži baš njega. Sve ovo vidio je u beskrajno sićušnu
djeliću vremena. Neizbrisiva slika nije mu se još bila ni utisnula u mozak, a
on je već grabio prema najgušćem dijelu šume.
Nije imao drugoga plana osim da što više milja bude između njega i
sorna. Usrdno se molio da je samo jedan, no možda šuma vrvi njima
možda su dovoljno inteligentni da će nastojati stegnuti obruč oko njega.
Nije važno tu se više ništa nije dalo učiniti; mogao je samo trčati, trčati, s
nožem u ruci. Strah se prometnuo u akciju; emocionalno je bio hladan,
budnih refleksa i spreman spremniji no što će ikad biti za posljednju
kušnju. Noge su ga nosile sve brže nizbrdo; nagib je ubrzo postao tako strm
da bi, da mu je tijelo imalo zemaljsku težinu, bio prisiljen spuštati se
četveronoške. A onda je ispred sebe spazio nešto svjetlucavo. Minutu
kasnije bio je potpuno izvan šume; stajao je, trepćući očima, na svjetlu
sunca i odbljescima vode, na obali široke rijeke i gledao ravničarski
krajobraz s rijekom, jezerom, otokom i rtom – isti prizor koji je ugledao kad
je prvi put kročio na Malacandru.
Nije čuo nikakav zvuk koji bi mu govorio da ga netko progoni. Ransom
je legao potrbuške i pio, proklinjući svijet u kojem nema hladne vode. Neko
je vrijeme nepokretno ležao i napeto osluškivao, pokušavajući povratiti dah.
Pogled mu je počivao na plavoj vodi. Bila je uzburkana. Krugovi na
površini drhturili su, a mjehurići prskali i opet se stvarali desetak metara
daleko od njegova lica. Iznenada, voda se podigla i iz nje je izronilo nešto
okruglo, sjajno i crno, nalik topovskoj kugli. Zatim je vidio oči i usta
zadahtana usta okružena mjehurićima. Domalo, iz vode se pomoli još veći
dio toga stvorenja. Bilo je sjajno i crno. Konačno, stvorenje se uz prskanje
dovalja do obale i, pušeći se, osovi se na stražnje noge bilo je gotovo dva
metra visoko i odveć tanko za svoju visinu, kao i sve drugo na Malacandri.
Bilo je pokriveno gustom crnom dlakom, sjajnom i glatkom poput tuljanove
kože, noge mu bijahu vrlo kratke, s plivaćim opnama, rep širok kao u dabra
ili ribe, prednji udovi snažni s pandžama ili prstima s plivaćom opnom i,
napol puta do trbuha, nešto neobično i složeno za što je Ransom
pretpostavio da su genitalije. Podsjećalo je to stvorenje istodobno na
pingvina, vidru i tuljana. Vitkost i gipkost njegova tijela podsjećala je na
divovskoga hermelina. Krupna i okrugla glava s gustim brkovima davala je
naslutiti da je riječ o tuljanu, ali čelo mu je bilo više nego u tuljana, a usta
manja.
Dođe trenutak kada postupci motivirani strahom i oprezom postanu čista
konvencija, kada bjegunac više ne osjeća posebno ni strah ni nadu. Ransom
je ležao potpuno nepokretno, priljubivši tijelo što je više mogao uz nisko
raslinje, priklanjajući se teoretskoj pretpostavci da će tako ostati
neprimijećen. Nije imao gotovo nikakvih emocija. Konstatirao je, suho i
objektivno, da je očito došao kraj njegova života ukliješten je, u zamci
između sorna na kopnu i velike crne životinje u vodi. Imao je, istina,
neodređen osjećaj da čeljust i usta te zvijeri ne pripadaju mesožderu, ali bio
je svjestan da je njegovo poznavanje zoologije previše manjkavo da bi
njegovi zaključci bili išta više od puka nagađanja.
A onda se zbilo nešto što je potpuno promijenilo njegovo gledanje.
Stvorenje, koje se i dalje pušilo i treslo na obali i koje ga očito nije ni
vidjelo, otvorilo je usta i počelo ispuštati zvukove. Samo po sebi to nije bilo
ni najmanje neobično, međutim, Ransom se čitav život bavio lingvistikom i
smjesta je uočio da su zvukovi artikulirani. Biće je govorilo. Koristilo se
jezikom. Ako i sami niste filolog, bojim se da ćete morati vjerovati na riječ
kako je goleme emocionalne posljedice ta spoznaja imala na Ransomov um.
Novi je svijet već bio vidio, ali novi, ne-zemaljski, ne-ljudski jezik bio je
nešto sasvim drugo. Iz nekoga razloga o tome nije razmišljao kad je
razmišljao o sornima; sada su mu se otvorile oči i vidio je jasno kao na
dlanu: ljubav prema znanju neka je vrsta luđaštva. U djeliću sekunde,
koliko je Ransomu trebalo da zaključi da biće zbilja govori, i premda je
znao da je i dalje u smrtnoj opasnosti, njegova mašta preskočila je svaki
strah i nadu i on se, zanemarivši svaku strašnu mogućnost koju je u svom
položaju mogao očekivati, zanio projektom stvaranja malakandrijske
gramatike. Uvod u malakandrijski jezik Mjesečev glagol Mali
marsovsko-engleski rječniknaslovi su mu se samo rojili u glavi. I što se
sve može otkriti u govoru ne-ljudske rase? Sama forma jezika kao takva,
načelo na kojem počivaju svi jezici, možda mu se nalaze nadohvat ruke.
Nesvjesno se pridigao na lakat i zapiljio se u crnu zvijer. Zašutjela je.
Golema glava slična topovskoj kugli okretala se na sve strane, a blistave oči
boje jantara zabuljile su se u njega. Na jezeru nije bilo vjetra kao, uostalom,
ni u šumi. Iz minute u minutu, u potpunoj tišini, predstavnici dviju krajnje
udaljenih vrsta zurili su jedan u drugoga.
Ransom se digao na koljena. Biće je odskočilo unatrag i napeto zurilo u
njega, a zatim su se oboje umirili. Domalo, biće je zakoračilo prema njemu,
našto je Ransom poskočio i uzmaknuo, ali ne previše daleko; zadržala ga je
znatiželja. Skupio je hrabrost i krenuo naprijed, ispruživši ruku; zvijer je
pogrešno razumjela gestu. Povukla se u plićak jezera i vidio je kako joj se
mišići napinju ispod sjajne kože, spremajući se za nagli pokret. Životinja je
ostala stajati ondje njom je također ovladala radoznalost. Ni jedno ni
drugo nije se usuđivalo pustiti onoga drugog da mu se približi, a opet, i
jedno i drugo osjećalo je poriv da učini baš to, i željelo je udovoljiti tom
porivu. Bilo je to nerazborito, zastrašujuće, ekstatično i nepodnošljivo – sve
to istodobno. Bilo je to više od znatiželje. Nalikovalo je udvaranju – susretu
prvoga muškarca i prve žene na svijetu; nalik nečem onkraj toga; toliko je
prirodan kontakt suprotnih spolova, toliko ograničena njihova uzajamna
neobičnost, toliko površna uzdržljivost, toliko blaga oprečnost koju je
potrebno nadvladati, u usporedbi s prvim susretom pripadnika dviju
različitih, ali inteligentnih vrsta.
Biće se iznenada okrenulo i počelo se udaljavati. Razočaranje, gotovo
očajanje spopade Ransoma.
„Vrati se!” povikao je na engleskom. Biće se okrenulo, raširilo ruke i
opet progovorilo na nerazumljivu jeziku; zatim se nastavilo udaljavati. Nije
odmaklo više od dvadesetak metara kad je Ransom vidio da se prignulo i
uzelo nešto sa zemlje. Vratilo se. U ruci je (dotad se već bio navikao
njegovu prednju šapu s plivaćom opnom nazivati rukom) držalo svojevrsnu
školjku školjku stvorenja nalik ostrigi, samo oblijega i više nalik kupoli.
Uronilo je školjku u jezero, napunilo je vodom i podignulo je. Zatim ju je
prinijelo sredini svoga tijela te se činilo da nešto izlijeva iz sebe u školjku.
Ransom je s gađenjem pomislio da mokri u školjku. Ali onda je primijetio
da izbočine na trbuhu stvorenja nisu genitalni organi, dapače, da nisu
nikakvi organi. Bio je to svojevrsni pojas o kojem je visjelo nešto nalik
vrećicama i sada je iz jedne od tih vrećica biće izlijevalo nekoliko kapi
tekućine u školjku. Zatim je školjku prinijelo svojim crnim ustima i pilo
ne zabacujući glavu kao čovjek, već ju je prignulo i pilo kao što rade konji.
Ispivši sadržaj školjke, ponovno ju je napunilo i ponovno dodalo nekoliko
kapi iz spremnice činilo se da je riječ o nekoj vrsti izrasline na koži slične
boci u visini struka. Obujmivši školjku objema rukama, ispružilo ih je
prema Ransomu. Nije moglo biti nikakve sumnje u pogledu značenja te
kretnje. Oklijevajući, gotovo stidljivo, Ransom uze šalicu iz njegovih ruku.
Pritom je vršcima prstiju slučajno dodirnuo plivaću opnu njegove šape,
našto mu je cijelim tijelom prostrujio osjećaj istodobna privlačenja i
odvratnosti, a onda je otpio. Što god da je biće dodalo vodi, bilo je jasno
kao dan da sadrži alkohol; nikad nije toliko uživao u piću.
„Hvala”, rekao je na engleskom. „Velika hvala.”
Biće se nekoliko puta udarilo po prsima i počelo ispuštati zvukove.
Ransom u prvi mah nije razumio što bi to moglo značiti. Zatim je shvatio da
mu pokušava reći svoje ime – možda naziv svoje vrste.
„Hros, reče, „hros“, i ponovno se udari po prsima.
„Hros”, ponovio je Ransom i pokazao prstom na biće; zatim je rekao
„čovjek” i udario se po prsima.
„Hjov
ho hojhojovek”, ponovio je za njim hros. Zgrabio je šaku
zemlje na mjestu gdje je, na samoj obali jezera, bilo nešto zemlje.
„Handra”, rekao je. Ransom je ponovio riječ. Zatim mu je nešto palo na
pamet.
„Malacandra?” reče upitnim tonom. Hros je prevrnuo očima i počeo
mahati rukama, očito u nastojanju da obuhvati cijeli krajolik. Ransom je
lijepo napredovao. Handra je bila zemlja kao element; Malacandra je bila
„Zemlja” odnosno planet kao cjelina. Ubrzo će saznati što znači prvi dio
riječi, Malac. U međuvremenu „H se gubi iza C”, primijetio je i učinio prvi
korak u malakandrijskoj fonetici. Hros ga je pokušavao upoznati sa
značenjem izraza handramit. Opet je prepoznao korijen handra (i
primijetio: „Imaju prefikse i sufikse”), ali ovoga puta nije razumio hrosine
geste i nije znao što bi handramit mogao značiti. Preuzeo je inicijativu i
otvorio usta, pokazao na njih i pantomimom oponašao proces jedenja.
Malakandrijska riječ za hranu ili jesti, koju je dobio zauzvrat, sadržavala je
suglasnike koje ljudski govorni organi nisu u stanju proizvesti i Ransom,
koristeći se i dalje pantomimom, pokuša objasniti da je njegovo zanimanje
za taj pojam podjednako praktična koliko i filološkoga karaktera. Hros ga je
razumio, iako je Ransomu trebalo neko vrijeme da iz njegovih pokreta
razabere da ga poziva da pođe za njim. To je na kraju i učinio.
Hros ga je odveo do mjesta na kojem je ono bio podigao školjku sa
zemlje i ondje, na svoje ne sasvim opravdano iznenađenje, Ransom vidje
neku vrstu usidrena čamca. Kao što bi i svaki čovjek zaključio, kad je vidio
ovu rukotvorinu, bio je još sigurniji da je hros razumno biće. Dapače, sada
ga je još više cijenio jer je čamac, uza svu svoju malakandrijsku visinu i
krhkost, doista jako nalikovao čamcima na Zemlji; tek je puno kasnije
postavio sebi pitanje: „Ta kako bi čamac uopće trebao izgledati ako ne
tako?” Hros je iz čamca izvadio ovalni pladanj od čvrsta, ali elastična
materijala, napunio ga je trakama neke spužvaste tvari narančaste boje i dao
Ransomu. Ransom je nožem odrezao komad i počeo jesti, isprva
sumnjičavo, a zatim proždrljivo. Jelo je imalo okus graha, samo što je bilo
slađe, sasvim dobro za onoga tko umire od gladi. Uto mu se, nakon što je
koliko-toliko utolio glad, ponovno i sa zastrašujućom snagom vratila svijest
o vlastitom položaju. Golemo biće slično tuljanu koje je sjedilo pored njega
odjednom je djelovalo nepodnošljivo zlokobno. Istina, doimalo se
prijateljski raspoloženim, ali bilo je tako veliko, tako crno i, na kraju
krajeva, o njemu nije znao ništa. U kakvim je ono odnosima sa sornima? I
je li doista razumno kakvim se čini?
Tek je mnogo dana kasnije Ransom otkrio kako se treba nositi s tim
iznenadnim gubicima povjerenja. Do njih je dolazilo kad bi ga hrosina
racionalnost dovodila u iskušenje da o njemu misli kao o čovjeku. Tada mu
je postajao odvratan čovjek viši od dva metra, zmijolika tijela, s gustim
životinjskim krznom na licu i po cijelom tijelu te s brkovima kao u mačke.
S druge strane, bila je to životinja sa svim što jedna životinja treba imati
sjajno krzno, bistre oči, ugodan dah i nevjerojatno bijele zube a povrh
svega toga, kao da raj nikad nije bio izgubljen i kao da su najraniji snovi
postali stvarnost, uza sve to imala je draž vladanja govorom i posjedovanja
razuma. Ništa nije moglo biti odvratnije od prve impresije; ništa ljepše od
druge. Sve je ovisilo o stajalištu s kojega čovjek polazi.
X.
Kad je Ransom završio s jelom i popio još nekoliko gutljaja krepke
malakandrijske vode, njegov je domaćin ustao i ušao u čamac. Ušao je
naglavce, kao što to rade životinje, pri čemu mu je vijugavo tijelo
omogućavalo da mu ruke počivaju na dnu čamca dok su mu noge još bile
na obali. Postupak je zaključio tako što je stražnjim dijelom tijela, repom i
stražnjim nogama odskočio metar i pol uvis i zatim se, okretnošću kakvom
se ne bi mogla podičiti nijedna životinja njegove veličine na Zemlji, uredno
smjestio u čamac.
Našavši se u čamcu, ponovno je iskočio iz njega i zatim pokazao na nj.
Ransom je to protumačio kao poziv da slijedi hrosin primjer. Pitanje koje je
želio postaviti više od bilo kojega drugog nije mu, naravno, bilo moguće
postaviti. Jesu li hrose (kasnije je otkrio da je to množina od hros)
dominantna vrsta na Malacandri, a sorni, unatoč tome što više nalikuju
ljudima, samo neka poluinteligentna vrsta stoke? Usrdno se nadao da je
tako. S druge strane, hrose bi mogli biti kao domaće životinje sornima i u
tom slučaju potonji bi bili superinteligentna bića. Sav njegov imaginativni
aparat bio je ustrojen tako da nadljudsku inteligenciju povezuje s
čudovišnošću forme i nemilosrdnošću volje. Ulazak u hrosin čamac mogao
je značiti da se predaje sornima na kraju putovanja. S druge strane, hrosin
poziv mogao je biti izvanredna prilika da jednom zauvijek napusti šume
koje su sorni obilazili poput duhova. Oklijevao je i hrosa je smela njegova
očita nesposobnost da razumije značenje poziva. Hros se žustro razmahao i
tako ga primorao da donese odluku. O rastanku od hrosa nije bilo moguće
ozbiljno razmišljati; njegov životinjski izgled užasavao ga je na mnoštvo
načina, ali žarka želja da nauči njegov jezik i, još dublje, plaha, neizbježna
fascinacija nepoznatim, osjećaj da mu se u rukama nalazi ključ zapanjujuće
avanture sve to vezivalo ga je uz njega sponama jačim no što je toga bio
svjestan. Ušao je u čamac.
Čamac je bio bez sjedala. Imao je vrlo visok pramac, bokovi iznad vode
bili su mu iznenađujuće veliki, a gaz, kako se Ransomu činilo, nevjerojatno
plitak. Dapače, čamac je samo malim dijelom dodirivao vodu, podsjećajući
ga na europske brze motorne čamce. Bio je privezan nečim što je u prvi
mah izgledalo kao konop, ali hros se nije otisnuo od obale tako što ga je
odvezao, već ga je jednostavno potegnuo i tako prekinuo, kao da se radi o
gumenu bombonu ili komadu plastelina. Potom je čučnuo u krmenom dijelu
čamca i dohvatio veslo veslo s tako velikom lopatom da se Ransom pitao
kako to biće može uopće rukovati njime, sve dok se nije sjetio koliko je
lagan planet na kojem se nalaze. Hrosina visina omogućavala mu je da
može slobodno rukovati veslom u čučećem položaju, unatoč visoku rubu
čamca. Veslao je brzim zamasima.
Prvih nekoliko minuta prolazili su između obala na kojima je raslo
grimizno drveće, vodenim putem ne širim od stotinu metara. Zatim su
oplovili rt i Ransom je vidio da izlaze na puno širu vodenu površinu nalik
jezeru, gotovo moru. Hros, koji je sada veslao s velikim oprezom i često
mijenjao smjer, upravljao je čamac prilično daleko od obale. Blistavo plavo
prostranstvo oko njih postajalo je iz trenutka u trenutak sve prostranije;
Ransom nije mogao stalno gledati u vodenu površinu. Vrućina koja je
dopirala od vode bila je nesnosna; skinuo je kapu i kožuh, veoma
iznenadivši hrosa.
Oprezno je ustao i pogledom pretraživao malakandrijski krajobraz koji
se otvarao na sve strane. Ispred i iza njih protezalo se svjetlucavo jezero
ovdje prošarano otocima, ondje neometano otvoreno blijedo plavom nebu;
sunce im je, opazio je, bilo gotovo iznad glave nalazili su se u
malakandrijskim tropima. Na koju god stranu pogledao, jezero se gubilo u
sve složenijim spletovima kopna i vode, blago, nalik perju utaknutu u
divovski grimizni korov. Ali ovo močvarno tlo, ili lanac arhipelaga, kako
mu se sada činilo, bilo je sa svih strana obrubljeno zupčastim zidom
blijedo-zelenih planina koje je i dalje jedva mogao nazvati planinama
toliko su, naime, bile visoke, puste, šiljaste, uske i naočigled izbačene iz
ravnoteže. S desne strane čamca nisu bile udaljene više od milje i činilo se
da ih od vode dijeli tek uzan pojas šume; s lijeve strane, premda jednako
impresivne, doimale su se mnogo dalje kojih sedam milja udaljene od
čamca. Protezale su se sa svih strana ovoga vodenog kraja dokle mu je
sezao pogled, kako ispred, tako i iza njih; plovio je, zapravo,
veličanstvenim poplavljenim kanjonom širokim gotovo deset milja i
nepoznate dužine. Iza, a katkad i iznad planinskih vrhunaca, mogao je na
mnogo mjesta razabrati velike nakupine ružičasto-crvene tvari koju je jučer
zamijenio za oblak. Činilo se da planine iza njih nemaju padina; bio je to, u
stvari, nazupčani bastion neizmjernih visoravni, na mnogo mjesta viši i od
sebe sama: takav je, i s lijeve i desne strane, bio krajobraz dokle mu je
pogled sezao. Samo je ravno sprijeda i otraga planet bio presječen golemom
gudurom koja mu se sada činila tek kolotečinom ili raspuklinom na
visoravni.
Zanimalo ga je što bi masa slična oblacima mogla biti i on, koristeći se
znakovima, upita hrosa. Pokaza se, međutim, da je pitanje odveć konkretno
za znakovni jezik. Hros mu, koristeći se obilno gestikuliranjem ruke ili
prednji udovi bili su mu fleksibilniji od njegovih i pomicali su se brzo poput
biča – dade do znanja da je Ransomovo pitanje shvatio općenitije, kao da ga
pita za uzvisine općenito. Rekao je harandra. Nisko, poplavljeno područje,
guduru ili kanjon nazivao je handramit. Ransom je shvatio smisao njegovih
gesta: handra je značilo zemlja, harandra visočje, handramit nisko
područje, dolinu. Brdovit kraj i nizinski kraj, zapravo. Osebujnu važnost
ove distinkcije u malakandrijskoj geografiji shvatio je kasnije.
Dotad je hros već bio stigao do kraja svoje oprezne navigacije. Bili su
nekoliko milja daleko od kopna kad je iznenada prestao veslati i ostao
napeto sjediti, s veslom podignutim u zrak; u istom trenutku čamac se
potrese i poleti naprijed kao da je izbačen iz katapulta. Bilo je očito da ih je
dograbila struja. Nekoliko trenutaka kasnije jurili su brzinom od petnaest
milja na sat, propinjući se i propadajući na neobičnim, šiljastim i
vertikalnim malakandrijskim valovima, poskakujući i drmusajući se kako se
Ransom nikad nije drmao ni na najuzburkanijem moru na Zemlji. To ga je
podsjetilo na strašno iskustvo jahanja konja u kasu dok je bio u vojsci;
jedva je mogao zamisliti nešto neugodnije od toga. Lijevom je rukom čvrsto
stezao rub čamca, a desnom je brisao čelo vlažna toplina koja je dopirala
od vode postala mu je nepodnošljiva. Pitao se je li čovjekov želudac uopće
sposoban probaviti malakandrijsku hranu, o piću da se i ne govori. Hvala
nebesima – bar podnosi more! Prilično ga dobro podnosi. Barem…
Brže-bolje se nagnuo preko ruba čamca. Vrućina što je isparavala iz
plave vode ošinula ga je po licu; učinilo mu se da u dubini vidi jegulje u
igri: dugačke srebrne jegulje. Ono najgore dogodilo mu se ne jednom, već
mnogo puta. U svojoj nevolji sjetio se stida koji ga je obuzeo kad mu je
pozlilo na nekoj dječjoj zabavi… bilo je to davno, na zvijezdi na kojoj se
rodio. Sličan stid osjetio je i sada. Prvi predstavnik čovječanstva ne
pojavljuje se takav pred novom vrstom. Povraćaju li i hrose? Hoće li hros
uopće znati što mu se događa? Dršćući i stenjući, okrenuo se prema njemu.
Biće ga je neprekidno držalo na oku, ali činilo mu se da mu je lice
bezizražajno; tek će puno kasnije naučiti čitati malakandrijska lica.
U međuvremenu struja je postajala sve jača. Sada su jurili u golemoj
krivulji, približivši se obali na dvjestotinjak metara, zatim opet natrag, pa
opet još jednom naprijed, u vrtoglavim spiralama i osmicama, dok su se
grimizna šuma i nazupčana planina strahovitom brzinom udaljavale od njih,
a Ransom s gađenjem povezivao njihovo vijuganje s gadljivim izvijanjem
srebrnih jegulja. Brzo je gubio svako zanimanje za Malacandru: razlika
između Zemlje i ostalih planeta činila se nevažnom u usporedbi sa strašnom
razlikom između čvrsta tla i vode. U očajanju se pitao živi li hros obično na
vodi. Možda će morati cijelu noć provesti u ovom gnusnom čamcu…
Ransomove patnje zapravo i nisu dugo trajale. Napokon dođe blažen kraj
mučnu poskakivanju na uzburkanoj vodi, čamac uspori i on vidje da ih hros
brzo usmjerava natraške. Još uvijek su bili na jezeru obale su im bile vrlo
blizu s obiju strana; između njih uzak kanal u kojem je voda glasno
grgoljala po svemu sudeći plićak. Hros je iskočio iz čamca i pritom
zapljusnuo čamac velikim valom tople vode; za njim se, puno opreznije i
drhtureći, na rub čamca uspentrao i zatim iskočio Ransom. Voda mu je bila
do koljena. Na njegovo iznenađenje, hros bez ikakva uočljiva napora podiže
čamac na glavu, namjesti ga prednjom šapom i zaputi se, uspravan kao
grčka karijatida, prema kopnu. Hodali su ako se žustri zamasi hrosinih
kratkih nogu iz gipkih kukova može nazvati hodanjem uz kanal. Za
nekoliko časaka Ransom je pred sobom ugledao sasvim nov krajobraz.
Kanal nije bio samo pličina, nego brzac dapače prvi u nizu brzaca
kojima je voda strmo otjecala sljedećih pola milje. Tlo se strmo rušilo pred
njima i kanjon ili handramit nastavljao se na mnogo nižoj razini. Bočne
stijene koje su činile usjek kanjona nisu se spuštale s njim i Ransom je s
mjesta na kojem se nalazio dobio jasniju predodžbu o krajobrazu. Slijeva i
zdesna vidio se puno veći dio visočja, pokriven mjestimice crvenim
nakupinama nečega slična oblacima, no većim dijelom ogoljen, blijed i pust
sve do dijela na kojem se ravna linija horizonta stopila s linijom neba.
Planinski su se vrhunci činili tek rubom ili granicom istinskoga visočja,
okružujući ga, kao što donji zubi okružuju jezik. Ransoma se snažno dojmio
kontrast između harandre i handramita. Ispod njega se, nalik niski dragulja,
protezala gudura čas grimizne, čas safirnoplave, čas žute, čas
blijedoružičaste boje, bogat i šarolik umetak šumovite zemlje i posvudašnje
vode koja je neprestano iščezavala i stalno se iznova pojavljivala.
Malacandra je manje nalikovala Zemlji nego što je pretpostavljao.
Handramit nije bio prava dolina koja bi se dizala i spuštala s planinskim
lancem kojem pripada. Dapače, nije uopće pripadala planinskom lancu. Bila
je to samo golema raspuklina ili graba, različite dubine, koja se protezala
uzduž visoke i ravne harandre; ova potonja, počeo je uviđati, bila je prava
„površina” planeta takvom bi se nesumnjivo učinila astronomu sa Zemlje.
Samom handramitu, pak, kao da nije bilo kraja; neprekinut i gotovo sasvim
ravan, pružao se pred njim, nalik sve užoj liniji boje, sve do mjesta gdje je
cijepao horizont urezom u obliku slova V. Dugačak je barem stotinu milja,
pomislio je; procijenio je da je od jučer prešao trideset ili četrdeset milja.
Cijelo to vrijeme spuštali su se niz brzace do mjesta na kojima je vodeni
tok opet postajao ravan i na kojima je hros mogao vratiti čamac u vodu.
Dok su ovako hodali, Ransom je naučio kako se na malakandrijskom kaže
čamac, brzac, voda, sunce i nositi; zadnja riječ, kao prvi glagol s kojim se
dotad susreo, posebno ga je zanimala. Hros se trudio objasniti mu odnose
između pojedinih riječi čije mu je značenje pokušavao prenijeti ponavljajući
kontrastirane parove riječi hrosa-handramit i séroni-harandra. Iz onoga što
mu je govorio Ransom je zaključio da hrose žive dolje, u handramitu, a
séroni gore, na harandri. Tko su, zaboga, séroni, pitao se. Otvorena
prostranstva harandre nisu se doimala područjem na kojem bi bio moguć
život. Možda hrose imaju mitologiju pretpostavljao je da su oni na niskoj
kulturnoj razini – a séroni su možda bogovi ili zlodusi.
Putovanje se nastavilo, s tim da se Ransomu često, premda sve rjeđe,
vraćala mučnina. Tek je satima kasnije pomislio na to da su séroni
vjerojatno množina od sorn.
Sunce je zapadalo njima zdesna. Tonulo je brže nego na Zemlji, ili bar
na onim dijelovima Zemlje koje je Ransom poznavao, i na nebu bez
ijednoga oblaka nije zračilo ni izdaleka onako raskošnom ljepotom kakvu
zalasci sunca imaju na Zemlji. Na neki drugi, neobičan način, koji nije umio
pobliže odrediti, razlikovalo se od sunca koje je poznavao, no dok je još
razmišljao o tome, šiljasti planinski vrhunci postali su crni obrisi naspram
sjajna sunčeva diska, a handramit je potamnio, premda je visočje harandre
prema istoku (s njihove lijeve strane), onako udaljeno, ravno i spokojno, i
dalje blistalo blijedoružičastom bojom, poput nekoga drugog, duhovnijeg
svijeta.
Ubrzo je shvatio da ponovno prelaze na kopno, da hodaju po čvrstu tlu i
zalaze sve dublje u grimiznu šumu. Gibanje čamca i dalje je djelovalo u
njegovoj mašti i činilo mu se da se zemlja ljulja pod njim; dijelom zbog
toga, a dijelom zbog umora te mraka koji se počeo spuštati ostatak
putovanja prošao mu je kao u snu. Svjetlost mu je počela blještati u očima.
Gorjela je vatra. Obasjavala je golemo lišće nad njihovim glavama, a iznad
je vidio zvijezde. Činilo mu se da ga je okružilo nekoliko desetaka hrosa.
Onako mnogobrojni, stojeći mu tako blizu, doimali su se puno animalnijima
i s puno manje ljudskih obilježja od njegova samotna vodiča. Donekle je
osjećao strah, no više je to bio osjećaj neke sablasne neprikladnosti.
Nedostajali su mu ljudi – bilo kakvi ljudi, pa makar Weston i Devine. Bio je
preumoran da bi se bavio tim glavama nalik topovskoj tanadi i dlakavim
licima bez ikakva značenja nije uopće mogao reagirati na njih. A onda,
nešto niže, bliže njemu, puno pokretljivije, poče mu prilaziti mnoštvo
štenadi, mladunčadi nazovite ih kako hoćete. Raspoloženje mu se naglo
promijenilo. Bili su preslatki. Spustio je ruku na jednu crnu glavicu i
nasmiješio se; biće je odjurilo sitnim koracima.
Kasnije se malo čega sjećao od svega što se događalo te večeri. Jelo se i
pilo u više navrata, crni obrisi neprekidno su dolazili i odlazili, neobične oči
sjale su pri svjetlu vatre; na kraju je usnuo na nekom mračnu i natkrivenu
mjestu.
XI.
Sve otkako se probudio u svemirskom brodu Ransom je razmišljao o
izvanrednoj pustolovini putovanja na drugi planet i o izgledima da će se
vratiti odanle. Ono o čemu nije razmišljao bilo je da će boraviti na drugom
planetu. Svakoga je jutra bio malko preneražen spoznajom da niti stiže na
Malacandru niti s nje bježi, već naprosto na njoj živi: hoda, spava, jede,
pliva, čak, kako su dani prolazili, vodi razgovore. Začudnost svega toga
najviše ga se dojmila kad je, otprilike tri tjedna nakon dolaska, shvatio da
odlazi u šetnju. Nekoliko tjedana kasnije već je imao omiljene rute i
omiljena jela; počeo je stjecati navike. V na prvi pogled znao je
razlikovati muškoga od ženskog hrosa i ubrzo je počeo razaznavati
individualne razlike među njima. Hyoi, koji ga je prvi pronašao miljama
daleko odatle, na sjeveru kao osoba se veoma razlikovao od uvaženoga
Hnohre, koji je imao sivu gubicu i svakodnevno ga poučavao jeziku; a
onda, mladi pripadnici njihove vrste bili su sasvim druga priča. Bili su
jednostavno divni. U susretu s njima mogli ste slobodno zaboraviti sve o
razumnosti hrosâ. Previše mladi da bi ga zamarali zakučastom zagonetkom
kako je moguće da razum prebiva u neljudskom biću, bili su utjeha
njegovoj samoći, baš kao da mu je bilo dopušteno da sa sobom povede
nekoliko pasa sa Zemlje. Mladunčad je, sa svoje strane, pokazivala živo
zanimanje za toga vilenjaka bez dlake koji se pojavio među njima. Kod njih
je, dakle neizravno i kod njihovih majki, nailazio na sjajan prijem.
Kad je o stanovnicima Malacandre riječ, njegovi prvi dojmovi tijekom
vremena su se mijenjali. Prva dijagnoza njihove kulture glasila je, kako je
znao reći, „staro kameno doba”. Nekoliko komada oruđa za sječenje koja su
posjedovali bilo je izrađeno od kamena. Grnčariju, po svemu sudeći, nisu
poznavali: imali su samo nekoliko nezgrapnih posuda koje su koristili za
kuhanje; kuhanje u vodi bilo je jedina kuharska vještina koju su poznavali.
Najčešće su pili iz školjke slične ostrigi koja im je služila kao zdjela i
kutlača, a iz koje je ono prvi put okusio hrosinu gostoljubivost; meso te
školjke bilo im je jedina hrana životinjskoga porijekla. Biljne hrane imali su
u izobilju i bila je vrlo raznolika; neka jela bila su izvrsna. Za nuždu je bio
jestiv čak i ružičastobijeli korov koji je rastao posvuda na handramitu pa bi,
da je Ransom kojim slučajem umro od gladi prije no što ga je pronašao
Hyoi, to značilo da je umro usred obilja hrane. Nijedan hros, međutim, nije
rado jeo korov (honodraskrud), premda ga se, faute de mieux, moglo
koristiti na putovanju. Nastambe u kojima su živjeli nalikovale su
košnicama od tvrda lišća, a sela bilo ih je nekoliko na tom području
redovito su bila smještena uz rijeke zbog topline i usto dobrano uzvodno,
prema zidovima handramita, gdje je voda najvruća. Spavali su na zemlji.
Umjetnost po svemu sudeći nisu poznavali, osim što su imali neku vrstu
pjesništva i glazbe koju je gotovo svake večeri prakticirala družina
sastavljena od četiri hrosa. Jedan je od njih natenane recitirao stihove
napola pjevajući dok su ga ostala trojica, katkad pojedinačno, katkad
naizmjenično, prekidala pjesmom. Ransom nije mogao dokučiti jesu li ti
prekidi samo lirski interludiji ili dramatičan dijalog koji je proizlazio iz
narativa glavnoga izvođača. Nije razumio njihovu glazbu. Glasovi nisu bili
neugodni i glazbena ljestvica doimala se prilagođenom ljudskom uhu, ali
njezina vremenska struktura nije imala nikakvo značenje za njegov osjećaj
za ritam. Isprva je bilo potpuno nejasno čime se određeno pleme ili obitelj
bavi. Hrose su stalno nestajali i za nekoliko se dana ponovno vraćali. Bilo
je nešto malo ribarenja i puno putovanja čamcima, ali on nikad nije shvatio
svrhu tih putovanja. Jednoga je dana vidio karavanu hrosa koja je nekamo
krenula na put kopnom, s tim što je svaki od njih nosio teret povrća na
glavi. Bilo je očito da na Malacandri postoji neka vrsta trgovine.
V se prvoga tjedna upoznao s njihovom poljoprivredom. Otprilike
milju duboko u handramitu nalazio se širok pojas zemlje bez šume na
kojem je rasla niska mekana vegetacija pretežno žute, narančaste i plave
boje. Malo dalje rasle su biljke izgledom nalik zelenoj salati, a visine
zemaljske breze. Na mjestu gdje je jedna od njih visjela nad toplom vodom
mogli ste se provući između niska lišća i ugodno leškariti kao u nekoj
mirisavoj mreži za ležanje koja se blago ljulja. Na drugim mjestima nije
bilo dovoljno toplo da bi se dugo sjedilo na otvorenom; temperatura na
handramitu bila je najčešće slična onoj za lijepa zimskoga jutra na Zemlji.
U područjima u kojima se proizvodila hrana zemlju su obrađivali stanovnici
okolnih sela i Ransom je primijetio da je podjela rada na višem stupnju no
što je očekivao. Obrezivanje, sušenje, skladištenje, transport i nešto nalik
gnojenju sve se to obavljalo i Ransom bi se bio okladio da su bar neki od
vodenih kanala koje je vidio umjetni.
No pravi obrat u njegovu razumijevanju hrosa dogodio se kad je njihov
jezik naučio dovoljno dobro da pokuša zadovoljiti njihovu znatiželju o sebi.
Odgovarajući na njihova pitanja, počeo bi tako što bi im rekao da je došao s
neba. Hnohra ga je smjesta upitao s kojega planeta ili zemlje (handra).
Ransomu, koji je namjerno iznosio djetinjastu verziju istine kako bi je
prilagodio pretpostavljenoj neukosti svojih slušatelja, išlo je pomalo na
živce što mu je Hnohra s mukom uzeo objašnjavati da on nikako ne može
živjeti na nebu jer ondje nema zraka; možda jest došao kroz nebo, rekao je,
ali morao je doći s neke handre. Nije im znao pokazati Zemlju na noćnom
nebu. Doimali su se iznenađeni ovom njegovom nesposobnošću i više su
mu puta pokazali blistavi planet nisko na zapadnom obzoru južno od
mjesta gdje je zalazilo sunce. Njega je čudilo što su izabrali planet umjesto
neke zvijezde i što su ustrajavali u svom izboru; je li moguće da se razumiju
u astronomiju? Nažalost, još uvijek nije poznavao njihov jezik dovoljno
dobro da bi mogao istražiti dokle seže njihovo znanje. Svrnuo je razgovor
na drugu temu i pitao ih kako se zove sjajni planet prema jugu, na što su mu
oni odgovarali da je to Thulcandra – tihi svijet ili planet.
„Zašto ga zovete Thulc?” upita. „Zašto tihi?” Nitko nije znao.
„Séroni znaju”, odvratio je Hnohra. „Oni znaju takve stvari.”
Zatim su ga pitali kako je došao na Malacandru, na što im je on vrlo
nespretno i neuspjelo pokušao opisati svemirski brod, ali opet:
„Séroni će znati.”
Je li došao sam? Ne, došao je s još dvojicom pripadnika svoje vrste
zlim ljudima (najbliži ekvivalent za „zao” na jeziku hrosa bio je
„iskrivljen”) koji su ga pokušali ubiti, no on im je pobjegao. Hrosama je to
bilo teško shvatiti, no na kraju su se svi složili da ga treba odvesti Oyarsi.
Oyarsa će ga zaštititi. Ransom ih je pitao tko je Oyarsa. Polako i s mnogo
nesporazuma Ransom je uspio izvući iz njih da Oyarsa (1) živi u
Meldilornu; (2) zna sve i vlada svima; (3) ondje je oduvijek te (4) nije hros
niti je jedan od sérona. Zatim ih Ransom, vodeći se nadahnućem, upita je li
Oyarsa stvorio svijet. Hrose je to toliko uzrujalo da su, nadglasavajući jedan
drugoga u želji da što žešće to zaniječu, gotovo počeli lajati. Zar hojoveki
na Thulcandri ne znaju da je Maleldil Mladi stvorio svijet i da i dalje vlada
njim? To znaju čak i djeca! Gdje Maleldil živi, pitao je Ransom.
„S Drevnim.”
A tko je Drevni? Ransom nije razumio odgovor. Pokušao je opet.
„Gdje je Drevni?”
„On nije takav”, rekao je Hnohra, „da mora živjeti bilo gdje”, i potom je
rekao još puno toga što Ransom nije razumio. Ipak, nešto je uspio
razumjeti, a to što je razumio bilo je dovoljno da se opet uzruja. Sve od
trenutka kad je otkrio da su hrose razumna bića pitao se nije li možda
njegova dužnost opismeniti ih u religioznosti; sada je shvatio da se rezultat
tih njegovih nastojanja ogleda u tome da oni njega smatraju divljakom i da
ga pokušavaju upoznati s osnovama civilizirane religije hrosanski
ekvivalent kratke verzije katekizma. Bilo je očito da je Maleldil duh bez
tijela, bez pojedinih dijelova i bez strasti.
„On nije hnau”, rekli su hrose.
„Što je hnau?” upita Ransom.
„Ti si hnau. Ja sam hnau. Séroni su hnau. Pfifltriggi su hnau.
„Pfifltriggi?” začudi se Ransom.
„Više od deset dana puta prema zapadu” rekao je Hnohra. „Harandra se
ne spušta u handramit, nego u veliko mjesto, otvoreno mjesto koje se širi na
sve strane. Pet dana puta od sjevera do juga; deset dana puta od istoka do
zapada. Šume su ondje druge boje nego ovdje, plave su i zelene. Ondje je
vrlo duboko, seže sve do korijenja svijeta. Ondje su najbolje stvari koje se
mogu iskopati iz zemlje. Pfifltriggi žive ondje. Uživaju u kopanju. Ono što
iskopaju smekšaju vatrom i od toga izrađuju predmete. To su mali hnau,
manji od tebe, imaju dugačku njušku, blijedi su, marljivi. Sprijeda imaju
dugačke udove. Nijedan se hnau ne može mjeriti s njima u izradi i
oblikovanju predmeta, kao što se nijedan hnau ne može mjeriti s nama u
pjevanju. Ali neka hojovek vidi.”
Okrenuo se i rekao nešto jednom od mlađih hrosa; nedugo zatim do
njega dođe malena zdjela koju su hrose dodavali jedan drugom. Ransom ju
je podigao prema svjetlu vatre i pomno je razgledao. Bila je nesumnjivo od
zlata i Ransom je u tom trenu shvatio zašto se Devine toliko zanima za
Malacandru.
„Ima li puno ovoga?” upitao je.
Da, odgovorili su, ispiru ga u većini rijeka. Najviše ga ima i
najkvalitetnije je među pfifltriggima i oni su najvještiji u izradi predmeta od
toga. Arbol hru, tako su ga nazivali sunčeva krv. Ponovno je pogledao
posudu. Bila je pokrivena radirungom. Među likovima u radirungu vidio je
prikaze hrosa i manjih životinja sličnih žabama, kao i sorne. Upitno je
pokazao prstom na potonje.
„Séroni”, rekli su hrose, potvrđujući njegove slutnje. „Žive gore, gotovo
sasvim gore na harandri. U velikim špiljama.” Životinje slične žabama
točnije rečeno s tijelom sličnim žabljem i glavom kao u tapira bile su
pfifltriggi. Ransom je razmišljao o svemu što je čuo. Bilo je očito da su se
na Malacandri razvile tri različite vrste koje su posjedovale razum i da
dotad nijedna od njih nije istrijebila druge dvije. Ransoma je silno zanimalo
tko je pravi gospodar planeta.
„Tko od hnau vlada?” upitao je.
„Oyarsa vlada”, glasio je odgovor.
„Je li on hnau?”
To ih je pitanje malo zbunilo. Séroni bi, mislili su, znali bolje odgovoriti
na to pitanje. Oyarsa je možda hnau, ali vrlo različit hnau. On nema smrti i
nema mladih.
„Ti séroni, oni znaju više od hrosa?” pitao je Ransom.
Ovo Ransomovo pitanje izazvalo je više raspravu nego odgovor. Na
kraju se utvrdilo da su séroni ili sorni potpuno bespomoćni u čamcu i da ne
bi znali uloviti ribu ni da im život o tome ovisi, da su loši plivači, da ne
znaju stvarati poeziju i čak i kad hrose stvore poeziju posebno za njih, oni
su u stanju razumjeti uratke samo lošije kvalitete; s druge strane, više se
razumiju u zvijezde, bolje razumiju zakučaste Oyarsine iskaze i više znaju o
tome što se događalo na Malacandri u davnim vremenima davno prije
nego što itko pamti.
„Ah, to je dakle inteligencija”, pomislio je Ransom. „To su njihovi pravi
vladari, koliko god se to pokušavalo prikriti.”
Pokušao je pitati što bi se dogodilo kad bi sorni iskoristili svoju mudrost
i natjerali hrose da rade za njih tako je formulirao pitanje na svom
šepavom malakandrijskom. Postavljeno na ovaj način, pitanje se nije činilo
ni izdaleka toliko važnim kao što bi se činilo da je mogao pitati: „Što bi bilo
kad bi sorni iskoristili svoje znanstvene potencijale za eksploataciju svojih
neciviliziranih susjeda?” Ali nije se trebao truditi oko toga. Nakon što je
spomenuto da sorni nisu u stanju dovoljno cijeniti poeziju, razgovor je
otišao u književne vode. Od žestoke, očito stručne rasprave koja je
uslijedila nije razumio ni riječi.
Razumije se, s hrosama nije razgovarao samo o Malacandri. Zauzvrat,
morao im je reći nešto o Zemlji. U tome ga je, međutim, ometala
ponižavajuća svijest o nepoznavanju planeta na kojem je rođen, a djelomice
i odlučnost da ne kaže svu istinu. Nije im htio previše govoriti o našim
ljudskim ratovima i industrijalizmima. Sjećao se kako je Wellsov Cavor
skončao na Mjesecu; osim toga, osjećao je stid. Kad god bi ga pobliže pitali
o ljudima – hojovekima, kako su ih nazivali osjećao se doslovce golim. K
tomu, nipošto im nije htio reći da je doveden na Malacandru da bi bio
predan sornima; svakoga je dana bio sve sigurniji da su oni dominantna
vrsta. Ono što im je ipak rekao raspalilo je maštu hrosama i svi su počeli
pisati pjesme o neobičnoj handri gdje su biljke tvrde kao kamen, korov
zelen kao stijena, a voda hladna i slana dok hojoveki žive na vrhu, na
harandri.
Još više ih je zanimalo što im ima reći o životinji koja živi u vodi i
škljoca raljama, a kojoj je uspio umaknuti u njihovu vlastitom svijetu,
dapače u njihovu handramitu. Svi su se složili da je to bila hnakra. Bili su
jako uzbuđeni. Hnakru nisu vidjeli godinama u svojoj dolini. Mladež je
izvadila svoje oružje primitivne harpune sa šiljcima od kosti čak se i
mladunčad počela igrati lova na hnakru u plićacima. Neke majke doimale
su se uznemirene i branile su mladuncima da ulaze u vodu, no općenito
govoreći, vijest o hnakri izazvala je veliku pozornost. Hyoi je odmah počeo
nešto prtljati oko svoga čamca, a Ransom mu je pravio društvo. Želio se
pokazati korisnim i već je bio donekle ovladao umijećem rukovanja
primitivnim hrosanskim oruđima. Zaputili su se zajedno prema Hyoijevu
potoku, na početku šume.
Na putu do potoka, na mjestu gdje je puteljak bio uzak i gdje je Ransom
išao za Hyoijem, mimoišli su se s malom hrosom, gotovo još mladunčetom.
Govorila je dok su se mimoilazili, ali ne njima: pogled joj je počivao na
mjestu otprilike pet metara udaljenu od njih.
„S kim razgovaraš, Hrikki?” upita je Ransom.
„S eldilom.
„Gdje je?”
„Zar ga nisi vidio?”
„Ništa nisam vidio.”
„Ondje! Ondje!” iznenada je poviknula. „Ah! Otišao je. Nisi ga vidio?”
„Nikog nisam vidio.”
„Hyoi,” reče malena, „hojovek ne može vidjeti eldila!”
No Hyoi je čvrsto koračao naprijed: već je bio izvan dosega sluha i očito
ništa nije primijetio. Ransom je zaključio da se Hrikki pretvara za igru, baš
kao i ljudska djeca. Nekoliko trenutaka kasnije ponovno se pridružio svom
suputniku.
XII.
Radili su naporno na Hyoijevu čamcu do podneva, a zatim su polijegali
na korov pokraj potoka gdje je bilo toplo i prionuli uz podnevni obrok.
Ratnička priroda njihovih priprema stavila je Ransoma pred mnoštvo
pitanja. Nije znao riječ za rat, no Hyoi je, unatoč tome, shvatio što ga
zapravo pita. Kreću li ikad séroni, hrose i pfifltriggi jedni na druge s
oružjem?
„Zašto bi to činili?” upitao je Hyoi.
Bilo je teško objasniti. „Ako jedni i drugi žele istu stvar, a ni jedni ni
drugi ne žele prepustiti tu stvar,” pokušao je Ransom, „hoće li oni drugi na
kraju pokušati silom doći do željene stvari? Hoće li reći: ‘Dajte nam to ili
ćemo vas pobiti?’”
„Koju stvar?”
„Pa, recimo hranu.”
„Ako drugi hnau žele hranu, zašto im je ne bismo dali? Često im je
dajemo.”
„A što ako ne biste imali dovoljno za sebe?”
„Maleldil neće dati da biljke prestanu rasti.”
„Hyoi, kad biste imali sve više mladih, bi li Maleldil proširio handramit i
stvorio dovoljno biljaka za sve njih?”
„Séroni bi znali na to odgovoriti. Zašto bismo imali više mladih?”
Ransom se tada našao u neprilici. Na kraju reče:
„Ne donosi li rađanje djece užitak hrosama?”
„Donosi, itekako, hojovek. Mi to nazivamo ljubavlju.”
„Ako mu nešto donosi užitak, hojovek to želi uvijek iznova. Događa se
da mu je više stalo do užitka nego do broja djece koju može prehraniti.”
Hyoiju je dugo trebalo da shvati.
„Želiš reći”, započe polako, „da bi to mogao činiti ne samo u jednoj ili
dvije godine svog života nego opet?”
„Da.”
„Zašto? Bi li on želio ručati po cijeli dan ili spavati nakon što se
naspavao? Ne razumijem.”
„Ručak dolazi svaki dan. Ova ljubav, kako kažeš, dolazi samo jednom
dok hrosa živi?”
„I ispuni mu cijeli život. Kad je mlad, mora tražiti družicu; zatim joj se
mora udvarati; zatim začinje mlade; zatim ih podiže; zatim se svega toga
prisjeća i kuha u sebi kao u loncu i pretvara u pjesme i mudrost.”
„Znači, moraš biti zadovoljan samo sjećanjem na užitak i zadovoljstvo?”
„To je kao da kažeš: ‘Što se jela tiče, moram biti zadovoljan samo tim da
jedem.’”
„Ne razumijem.”
„Punina zadovoljstva je u sjećanju na njega. Ti govoriš, hojovek, kao da
je užitak jedno, a sjećanje na njega nešto sasvim drugo. Sve je to jedno.
Séroni bi to izrekli bolje nego što ja sada govorim, ali ne bolje nego što bih
mogao reći u pjesmi. Ono što ti nazivaš sjećanjem posljednji je dio užitka,
kao što je crah posljednji dio pjesme. Kad smo se ti i ja upoznali,
upoznavanje je završilo jako brzo, nije bilo ništa. Sada, kad ga se sjećamo,
ono je nešto što raste. Ali o njemu još uvijek znamo vrlo malo. Kakvo će
ono biti kad ga se budem sjećao na dan kad legnem umrijeti, što će stvarati
u meni sve dane dok sam živ to je pravo upoznavanje. Sve drugo samo je
njegov početak. Kažeš da imate pjesnike u vašem svijetu. Zar vas ne
poučavaju tome?”
„Neki možda i jesu”, reče Ransom. „Ali zar hrose nikad, čak ni u pjesmi,
ne čeznu za tim da uvijek iznova čuju neki prekrasan stih?”
Na nesreću, Hyoi je u svoj odgovor umetnuo nekoliko riječi čije
značenje Ransom nije poznavao. Rekao je dva glagola i oba su, koliko je
uspio razabrati, značila žudjeti ili čeznuti; ali hros ih je jasno razlikovao,
čak im je suprotstavio značenja. Ransomu se činilo da Hyoi želi reći da bi
svatko žudio za tim (ivondelone), ali da nitko tko je pri zdravom razumu ne
može žudjeti za tim (hluntheline).
„I doista,” nastavio je Hyoi, „pjesma je dobar primjer. Jer,
najveličanstveniji stih postaje uistinu i u pravom smislu veličanstven samo
zahvaljujući stihovima koji dolaze poslije; kad bi se vratio unatrag da dođeš
do njega, vidio bi da nije onako veličanstven kako si mislio. Uništio bi ga.
U dobroj pjesmi, mislim.”
„A u iskrivljenoj pjesmi, Hyoi?”
„Iskrivljenu pjesmu nitko ne sluša, hojovek.
„A što je s ljubavi u iskrivljenom životu?”
„Kako život hnaua može biti iskrivljen?”
„Znači li to, Hyoi, da iskrivljeni hrose ne postoje?”
Hyoi se zamislio. „Čuo sam” reče napokon, „da postoji nešto slično
tome. Govori se da katkad, tu i tamo, mlado u nekoj dobi osjeti čudne
stvari. Čuo sam da je jedno htjelo jesti zemlju; moguće je, isto tako, da neki
hros želi produžiti godine ljubavi. Ne mogu reći da sam čuo za takav slučaj,
ali moguće je. Čuo sam za nešto još neobičnije. Postoji pjesma o hrosu koji
je živio nekoć davno, u drugom handramitu, koji je sve vidio uduplo tako
je vidio dva sunca na nebu, dvije glave na vratu; kažu da je na kraju zapao u
takvu mahnitost da je želio dvije družice. Ne tražim od tebe da mi
povjeruješ, ali tako pričaju: da je volio dvije hresni.
Ransom se duboko zamislio. Ovdje, osim ako ga Hyoi ne vara, imamo
primjer vrste koja je po prirodi spolno umjerena, po prirodi monogamna. A
ipak, zašto bi to bilo tako neobično? Neke životinje, znao je to, imaju
pravilne sezone parenja; ako priroda može učiniti čudo vezujući spolni
nagon za suprotni spol, zašto ne bi učinila korak dalje i vezala ga, ne
moralno nego instinktivno, za jednu jedinku suprotnoga spola? Čak se
maglovito prisjetio kako je negdje čuo da su pojedine životinje na zemlji,
neke od „nižih” životinja, prirodno monogamne. U svakom slučaju,
neograničeno parenje i promiskuitet među hrosama bilo je rijetko kao
najrjeđa nastranost. Na kraju mu je sinulo da zagonetka nisu hrose nego
njegova vlastita vrsta. To što hrose imaju takav instinkt možda i može
izazvati blago čuđenje, ali kako to da instinkti hrosa toliko odgovaraju
nedostižnim idealima te izrazito podijeljene vrste, čovjeka, čiji su instinkti
tako žalosno različiti? Kakva je zapravo povijest čovjeka? Hyoi je nastavio:
„Nesumnjivo,” rekao je, „Maleldil nas je učinio takvima. Kako bismo
mogli imati dovoljno hrane kad bi svatko od nas imao dvadesetero mladih?
I kako bismo mogli podnijeti da živimo i pustimo da vrijeme prolazi kad
bismo uvijek plakali da nam se vrati jedan dan ili jedna godina kad ne
bismo znali da svaki dan u životu ispunja cijeli život očekivanjem i
sjećanjima i da su upravo to očekivanje i ta sjećanja taj dan?”
„Unatoč tome,” reče Ransom, i nesvjesno uzrujan u ime vlastitoga
svijeta, „Maleldil je dopustio hnakru.”
„Oh, ali to su dvije posve različite stvari. Čeznem da ubijem hnakru, kao
što on čezne da ubije mene. Nadam se da će moj brod biti prvi i ja prvi u
mom brodu s mojim ravnim kopljem kad on škljocne crnim raljama. Ako
me ubije, moj će narod tugovati za mnom i moja će braća još više željeti da
ga ubiju. Ali neće željeti, niti to ja želim, da hnérakija nema. Kako da ti to
objasnim kad ne razumiješ pjesnike? Hnakra je naš neprijatelj, ali je i naš
voljeni. U srcima osjećamo njegovu radost kad gleda Planinu vode na
sjeveru gdje je rođen; kad on skače niz slapove, mi skačemo s njim, a kad
dođe zima i para se s jezera podigne visoko, iznad naših glava, tada taj
prizor vidimo njegovim očima i znamo da mu je došlo vrijeme za lov.
Njegove slike vise u našim kućama, i znak svih hrosa je hnakra. U njemu
živi duh doline; naša se djeca igraju hnérakija čim se počnu bućkati u
plićaku.”
„I onda ih hnakra ubije?”
„Ne često. Hrose bi bili iskrivljeni kad bi dopustili da se hnakra toliko
približi. Trebamo ga otkriti puno prije no što se uspije približiti. Ne,
hojovek, smrt nekoliko pojedinaca u svijetu nije dovoljna da učini hnaua
nesretnim. Samo iskrivljeni hnau može svijet zaviti u crno. Reći ću i ovo.
Mislim da šuma ne bi bila tako sjajna, voda tako topla, a ljubav tako slatka
da u jezerima ne vrebaju opasnosti. Reći ću ti koji me je dan u životu
oblikovao; takav dan dolazi samo jednom, kao ljubav ili služenje Oyarsi u
Meldilornu. Bio sam mlad, gotovo još mladunče, kad sam se zaputio
daleko, daleko u handramit, u zemlju u kojoj zvijezde sjaje u podne i gdje
je čak i voda hladna. Popeo sam se uz veliki vodopad. Stajao sam na obali
jezera Balki, mjestu najvećega strahopoštovanja i divljenja u svim
svjetovima. Njegovi zidovi dižu se uvis bez kraja i konca i u njih su urezane
velike i svete slike, djelo davnih vremena. Postoji vodopad koji se zove
Planina vode. Zato što sam stajao ondje sâm, Maleldil i ja jer čak mi ni
Oyarsa nije poslao riječ srce mi je radosnije, a pjesma dublja, sve dane
moga života. Misliš li da bi bilo tako da nisam znao da u Balkiju žive
hnéraki? Ondje sam pio život zato što je u jezeru bila smrt. Bilo je to
najbolje od svih pića, osim jednog.”
„Kojeg?”
„Smrti same u dan kad je ispijem i otiđem Maleldilu.”
Nedugo nakon toga ustali su i opet prionuli poslu. Sunce je zalazilo kad
su se vraćali kroz šumu. Ransomu pade na pamet još jedno pitanje za
Hyoija.
„Hyoi,” reče, „dolazi mi u pamet da si, kad sam te prvi put vidio, a to je
bilo prije nego što si ti mene vidio, već govorio. Tako sam znao da si hnau,
jer bih inače mislio da si zvijer i pobjegao bih. S kim si tada razgovarao?”
„S eldilom.”’
„Što je to? Nisam vidio nikog.”
„Zar u tvom svijetu nema eldila, hojovek? To je vrlo neobično.”
„Što su oni?”
„Oni dolaze od Oyarse – možda su neka vrsta hnaua.
„Kad smo danas krenuli na put, prošao sam pored djeteta koje mi je
reklo da razgovara s eldilom, ali ja nisam ništa vidio.”
„Dovoljno je pogledati tvoje oči, hojovek, i vidjeti da su drugačije od
naših. Eldile je teško vidjeti. Oni nisu kao mi. Svjetlost prolazi kroz njih.
Moraš gledati na pravo mjesto, u pravi trenutak, a to se neće dogoditi osim
ako eldil ne želi biti viđen. Katkad ga možeš zamijeniti za sunčevu zraku ili
čak za treperenje lišća, no kad ponovno pogledaš, vidiš da je to bio eldil i da
ga više nema. Mogu li ga tvoje oči vidjeti, to ne znam. Séroni bi to znali.”
XIII.
Sljedećega jutra, prije nego što se sunčeva svjetlost već vidljiva u
daljini na harandri – probila u šumu, cijelo je selo bilo na nogama. Ransom
je pri svjetlosti vatri gledao užurbanu aktivnost hrosa. Ženke su vadile
hranu iz golemih lonaca iz kojih se pušilo; Hnohra je nadgledao prenošenje
mnoštva kopalja do čamaca; Hyoi je, okružen nekolicinom najiskusnijih
lovaca, govorio nešto prebrzo i previše tehničkim jezikom da bi ga Ransom
mogao pratiti; nove su skupine pristizale iz susjednih sela; mladunčad je,
skvičeći od uzbuđenja, trčala amo-tamo između nogu odraslih.
Otkrio je da se njegovo sudjelovanje u lovu uzima zdravo za gotovo.
Trebao je biti u Hyoijevu čamcu, zajedno s Hyoijem i Whinom. Dva hrosa
trebala su veslati naizmjence dok su Ransom i slobodni hros trebali stajati
na pramcu. Hrose je poznavao dovoljno dobro da bi znao da je to
najvelikodušnija ponuda koju su mu mogli dati i da i Hyoija i Whina muči
strah da će biti za veslom kad se pojavi hnakra. Još nedavno, u Engleskoj,
Ransomu se ništa ne bi činilo tako nemogućim kao prihvatiti časni položaj
i istodobno golemu opasnost sudjelovanja u napadu na neko nepoznato,
ali nesumnjivo smrtonosno vodeno čudovište. Čak i vrlo nedavno, kad je
ono prvi put pobjegao sornima, ili dok je u noći, sažalijevajući se, ležao u
šumi, teško da bi imao snage učiniti ono što je naumio učiniti danas. Jer
njegova je namjera bila jasna. Dogodilo se što mu drago, on mora pokazati
da je i ljudska vrsta hnau. Bio je jako svjestan da takve odluke mogu
izgledati sasvim drukčije kad dođe odsudni trenutak; unatoč tome, osjećao
je neobičnu sigurnost da će, ovako ili onako, uspjeti u svom naumu. Bilo je
to nužno, a kad je nešto nužno, onda je i moguće. Možda je bilo i nešto u
zraku koji je sada udisao, ili u zajednici hrosa, što je dovelo do promjene u
njemu.
Odsjaj prvih zraka sunca na glatkoj površini jezera zatekao ga je kako
kleči na pramcu Hyoijeva čamca, rame uz rame s Whinom, držeći, kako su
ga uputili, mali svežanj kopalja među koljenima i jedno koplje u desnici,
ukočena tijela dok ih je Hyoi ravnomjernim zaveslajima dovodio do
dodijeljenoga im mjesta. Najmanje stotinu čamaca sudjelovalo je u lovu.
Bili su podijeljeni u tri skupine. Glavna i uvjerljivo najmanja skupina
trebala se probiti naprijed, uzvodno, putem kojim su Hyoi i Ransom došli
poslije prvoga susreta. Ova je zadaća bila povjerena dugačkim brodovima s
osam vesala kakve dotad nije vidio. Hnakra se običavao prepustiti struji da
ga nosi nizvodno kad god je mogao; kad bi naišao na brodove, vjerojatno bi
brže-bolje šmugnuo u mirnu vodu, lijevo ili desno od matice vodene struje.
Zato će, dok se brodovi glavne skupine budu borili s maticom nasred rijeke,
laganiji brodovi, ujedno i brži, ploviti gore-dolje po volji, spremni uhvatiti
se ukoštac s plijenom čim iziđe iz skrovišta. U ovoj igri brojke i
inteligencija bili su na strani hrosa; hnakra je na svojoj strani imao brzinu i
nevidljivost, jer je mogao plivati ispod površine. Bio je praktično neranjiv,
osim ako ga ne pogodite u otvorena usta. Ako bi dvojica lovaca na pramcu
čamca protiv kojega se monstrum ustremi promašila tu metu, to bi značilo
kraj i za lovce i za njihov čamac.
U skupinama lakših brodova hrabri lovac mogao je birati između dva
pristupa lovu. Mogao se držati sasvim otraga, što bliže dugačkim
brodovima, gdje je najizglednije da će hnakra izbiti na površinu, ili krenuti
što više naprijed u nadi da će ugledati hnakru u punoj brzini, još uvijek
nesvjesnu hajke, i prisiliti je, precizno naciljanim kopljem, da smjesta
napusti struju. Tako se moglo preduhitriti druge goniče i ubiti zvijer ako
se stvar uspije tako završiti vlastitim snagama. Bila je to Hyoijeva i
Whinova želja, a mora se priznati i Ransomova toliko su zarazno njih
dvojica djelovala na njega. Tek što su teži brodovi započeli svoj spori
mukotrpni put uzvodno, okruženi zidovima pjene, njihov je čamac, tjeran
Hyoijovim snažnim zaveslajima, jurnuo prema sjeveru, pretičući čamac za
čamcem i hvatajući se najslobodnijega dijela vodene površine. Brzina je
bila uzbudljiva. U hladno jutro toplina plavoga prostranstva što se prostiralo
pred njima nije bila ni najmanje neugodna. Iza njih zvonki glasovi više od
dvije stotine hrosa, muzikalniji od laveža lovačkih pasa, ali posve slični
njima po kvaliteti i sadržaju odbijali su se od udaljenih kamenih vrhunaca s
obje strane doline. U Ransomu se probudilo nešto što mu je dugo spavalo u
krvi. U tom trenutku činilo se sasvim mogućim da bi čak i on mogao postati
hnacra-ubojica; da bi se slava hojoveka hnakrapunta mogla prenositi
budućim naraštajima u ovom svijetu koji nije poznavao drugoga čovjeka.
No on je i ranije imao takve snove i vrlo je dobro znao kako su završili.
Namećući poniznost svojim iznova pobunjenim osjećajima, skrenuo je
pogled na uzburkanu vodenu struju i napeto motrio.
Dugo se ništa nije događalo. U jednom je trenutku postao svjestan svoje
ukočenosti i namjerno opustio mišiće. Ubrzo se Whin nevoljko premjestio
na krmu i uzeo veslo, a njegovo mjesto zauzeo je Hyoi. Odmah zatim Hyoi
mu, ne skidajući pogleda sa struje, blago reče:
„Eldil nam se približava vodom.”
Ransom nije vidio ništa bar ništa što bi mogao razlikovati od mašte i
igre sunčevih zraka na površini jezera. Trenutak kasnije Hyoi je ponovno
progovorio, ovoga puta ne njemu.
„Što je, neborođeni?”
Ono što se zatim zbilo bilo je nešto najnevjerojatnije što je Ransom
dotad doživio na Malacandri. Čuo je glas. Činilo se da dolazi odnekud iz
visine, oko metar iznad njegove glave, i bio je gotovo za oktavu viši od
hrosina glasa viši čak i od njegova. Slutio je da bi i sasvim mala razlika u
uhu bila dovoljna da ne čuje eldila, kao što ga, uostalom, i ne vidi.
„Taj čovjek koji je tu s tobom, Hyoi”, rekao je glas. „Ne bi trebao biti tu.
Mora poći Oyarsi. Iskrivljeni hnau iz Thulcandre, koji pripadaju njegovoj
vrsti, dolaze za njim; mora poći Oyarsi. Nađu li ga bilo gdje drugdje, bit će
zla.”
„On te čuje, neborođeni”, rekao je Hyoi. „Zar nemaš nikakvu poruku za
moju ženu? Ti znaš kakvu poruku želi čuti.”
„Imam poruku za Hleri” reče eldil. „No ti joj je nećeš moći prenijeti.
Idem osobno k njoj. Sve je to u redu. Samo… neka čovjek ode Oyarsi.”
Na trenutak je zavladala tišina.
„Otišao je”, rekao je Whin. „A mi više ne možemo sudjelovati u lovu.”
„Da”, reče Hyoi, uzdahnuvši. „Moramo iskrcati hojoveka na obalu i
uputiti ga kako će doći do Meldilorna.”
Ransom se nije pouzdavao u svoju hrabrost i jedan dio njega osjetio je
trenutačno olakšanje pri pomisli da će odustati od posla kojim su se
trenutno bavili. No drugi dio njega poticao ga je da ustraje u svojoj
novootkrivenoj muževnosti; sad ili nikad s ovim pratiocima ili bez
pratioca on mora utisnuti jedno junačko djelo u svoju memoriju umjesto
još jednoga neostvarenog sna. Iz poslušnosti nečem što bi se moglo nazvati
savješću uzviknuo je:
„Ne, ne. Za to ima vremena poslije lova. Prvo moramo ubiti hnakru.”
„Jednom kad eldil progovori…” započe Hyoi, kadli Whin glasno vikne
(„zalaja”, rekao bi Ransom prije nepuna tri tjedna) i pokaza na nešto u vodi.
Na udaljenosti ne većoj od dvjesto metara vidio se trag pjene sličan onom
što ga za sobom ostavlja torpedo; odmah zatim kroz bedem od pjene nazreli
su metalno cakljenje slabina čudovišta. Whin je mahnito zaveslao. Hyoi je
hitnuo koplje i promašio. Prvo koplje nije stiglo ni dodirnuti površinu vode,
a drugo je već bilo u zraku. Ovoga puta očito je zakvačilo hnakru. Okrenuo
se oko svoje osi i našao se izvan struje. Ransom je vidio kako mu se velika
usta nalik crnoj jami dvaput otvaraju i dvaput zatvaraju uz škljocanje zubi
kao u morskoga psa. I sam je bacio koplje – užurbano, uzbuđeno, nevještom
rukom.
„Natrag!” viknuo je Hyoi Whinu koji je već veslao unatraške svakim
atomom svoje goleme snage. Zatim je sve postalo kaotično. Čuo je da Whin
viče: „Obala!” Uslijedio je udarac koji ga je odbacio naprijed tako da je za
dlaku završio u hnakrinim raljama i u istom se trenutku našao do struka u
vodi. Zubi su škljocali prema njemu. Zatim je, bacajući koplje za kopljem u
goleme razjapljene čeljusti te nemani, ugledao nevjerojatan prizor: Hyoi se
popeo nemani na leđa na dišne organe i nagnut naprijed odatle je gađao
kopljima. Gotovo istoga časa neman je zbacila hrosu tako da se srušio samo
deset metara od njih, zapljusnuvši velikim valom vode sve oko sebe. Ali
hnakra je bio ubijen. Plutao je okrenut na bok, crni život istjecao je iz njega
u mjehurićima. Voda u kojoj je plutao bila je tamna i smrdjela je.
Kad je Ransom došao k sebi, svi su već bili na obali, mokri, pušeći se,
tresući se od napora i grleći jedan drugoga. Nije mu bilo neobično stajati
priljubljen uz prsa obrasla mokrim krznom. Hrosanski dah, iako ne ljudski,
nije mu bio neugodan. Bio je jedno s njima. Ta poteškoća koju hrose,
naviknuti na postojanje više razumnih vrsta na svom planetu, možda nikad
nisu osjetili, sada je i u Ransomu bila prevladana. Svi su oni hnau. Borili su
se, rame uz rame, s neprijateljem i više nije bio važan oblik njihovih glava.
Čak je i on, Ransom, prošao kroz to i nije se osramotio. Odrastao je.
Našli su se na malenu rtu neobraslu šumom na koji su se nasukali u
metežu borbe. Olupina broda i lešina čudovišta ležali su u vodi blizu njih.
Nikakvih zvukova od ostalih članova lovačke družine nije bilo čuti; bili su
skoro cijelu milju ispred ostalih kad su naišli na hnakru. Sva trojica su sjela
da povrate dah.
„Eto,” reče Hyoi, „sada smo hnakrapunti. Za ovim sam čeznuo cijelog
života.”
U taj mah Ransomove uši zaglušio je gromoglasan prasak vrlo poznata
buka koju nipošto nije očekivao. Bila je to zemaljska, ljudska, civilizirana
buka, čak europska. Bio je to prasak engleske puške; Hyoi, koji se skljokao
do njegovih nogu, pokušavao je ustati, boreći se da dođe do daha. Bijeli
korov ispod njega bio je poprskan krvlju. Ransom je kleknuo pored njega.
Hrosino krupno tijelo bilo je preteško da bi ga sam okrenuo. Whin mu je
pomogao.
„Hyoi, čuješ li me?” pitao je Ransom primakavši lice okrugloj glavi koja
je nalikovala tuljanovoj. „Hyoi, ovo se dogodilo zbog mene. Ozlijedili su te
hojoveki, ona dvojica iskrivljenih koji su me doveli na Malacandru. S
oružjem koje su napravili mogu daleko dobaciti smrt. Trebao sam ti reći.
Naša je rasa iskrivljena. Došli smo na Malacandru donijeti zlo. Mi smo
samo napola hnau Hyoi…” Glas mu je zamro i postao nerazgovijetan.
Nije znao kako se kaže „oprosti” „stid” i „pogreška”, jedva da je znao izraz
za „žao mi je”. Preostalo mu je jedino nijemo zuriti u Hyoijevo izobličeno
lice s osjećajem goleme krivnje. No činilo se da hros razumije. Pokušavao
je nešto reći i Ransom je prislonio uho na usne koje su se jedva micale.
Hyoijeve oči, u kojima se gasio sjaj, zurile su netremice u njegove, ali izraz
njegova lica čak ni sada nije mogao sasvim razumjeti.
„Hoj hojov…”, pokušavao je, a zatim, naposljetku, hojovek
hnakrapunt. Dočim je to izgovorio, cijelo mu se tijelo zgrčilo, a iz usta mu
je šiknuo mlaz krvi i sline; ruke su mu popustile pod teretom klonule glave i
Hyoijevo lice postade tuđe i životinjsko, kakvim se Ransomu činilo pri
njihovu prvom susretu. Staklaste oči i mokro i zablaćeno krzno koje se
skrućivalo na zraku nalikovali su onima u bilo koje uginule životinje u šumi
na Zemlji.
Ransom je odolio djetinjastu porivu da istrese svu silu psovki i kletvi na
račun Westona i Devinea. Umjesto toga, oči su mu se susrele s Whinovima
koji je čučao – hrose ne kleče – s druge strane leša.
„U rukama sam tvog naroda, Whine” rekao je. „Neka učine sve što je
potrebno. Ako su pametni, ubit će i mene i drugu dvojicu.”
„Nitko ne ubija hnau”, na to će Whin. „Samo Oyarsa to čini. Ta druga
dvojica, gdje su oni?”
Ransom je pogledao oko sebe. Na rtu nije bilo nikakva raslinja, ali gusta
šuma spuštala se sve do mjesta gdje se rt spajao s kopnom, kojih
dvjestotinjak metara dalje.
„Negdje u šumi”, rekao je. „Lezi dolje, Whine, ovdje gdje je teren
najniži. Mogu opet baciti smrt iz svoje naprave.”
Whina nije bilo lako natjerati da posluša taj savjet. Kad su se obojica
našla u ležećem položaju na mjestu na kojem su bili neuočljivi, s nogama
gotovo uronjenim u vodu, hros je ponovno progovorio.
„Zašto su ga ubili?”
„Nisu znali da je hnau”, reče Ransom. „Rekao sam ti da postoji samo
jedna vrsta hnaua u našem svijetu. Vjerojatno su mislili da je životinja i
ubili su ga iz zabave, straha ili (na ovom je mjestu kratko oklijevao) zato što
su bili gladni. Moram ti reći istinu, Whine. Oni bi ubili hnaua čak i kad bi
znali da je hnau, ako bi mislili da im njegova smrt može donijeti korist.”
Uslijedila je kratka tišina.
„Pitam se jesu li me vidjeli”, nastavi Ransom. „Mene traže. Kad bih
otišao k njima, možda bi bili zadovoljni i možda ne bi zalazili dublje u vašu
zemlju… Zašto ne iziđu iz šume vidjeti što su ubili?”
„Naš narod dolazi”, reče Whin, pogledavši prema jezeru. Ransom se
osvrnuo i vidio da se jezero crni od brojnih čamaca. Za samo nekoliko
minuta pridružit će im se glavnina lovaca.
„Boje se hrosa“, reče Ransom. „Zato ne izlaze iz šume. Poći ću k njima,
Whine”.
„Ne” reče Whin. „Razmišljao sam. Sve se ovo dogodilo zato što nismo
poslušali eldila. Rekao je da moraš poći Oyarsi. Vsi trebao biti na putu.
Moraš odmah poći.”
„To bi značilo da iskrivljeni hojoveki ostaju ovdje. Mogli bi učiniti još
više zla.”
„Neće krenuti na hrose. Rekao si da se boje. Vjerojatnije je da ćemo mi
njih naći i svladati. Ne boj se. Neće nas vidjeti ni čuti. Odvest ćemo ih
Oyarsi. Moraš poći, kao što je eldil rekao.”
„Tvoj će narod misliti da bježim jer se ne usudim pogledati ih u oči
poslije Hyoijeve smrti.”
„Tako govori mladunčad. Nije važno što tko misli, važno je ono što je
eldil rekao. A sad me slušaj, reći ću ti kako ćeš doći tamo.”
Hros mu je objasnio da se poslije petodnevnoga putovanja prema jugu
handramit spaja s drugim handramitom; nakon trodnevnoga putovanja tim
drugim handramitom prema zapadu i sjeveru nalazi se Meldilorn koji je
Oyarsino sjedište. Ali postoji prečac, planinski put koji vodi između dva
kanjona i koji će ga nakon dva dana putovanja dovesti u Meldilorn. Mora
zaći u tu šumu koju vidi pred sobom i proći kroz nju dok ne izbije pred
planinski bedem handramita; tada mora krenuti na jug uzduž planinskoga
lanca dok ne dođe do ceste koja ga presijeca. Neka krene tom cestom i
negdje ponad vrhova planina naći će se pred Augrayevom utvrdom. Augray
će mu pomoći. Može se hraniti korijenjem prije nego što napusti šumu i
izbije u stjenovitu zemlju. Whin je bio mišljenja da bi Ransom mogao
susresti drugu dvojicu hojoveka čim uđe u šumu.
„Ako te uhvate,” rekao je, „tada će biti onako kako kažeš, neće ulaziti
dublje u našu zemlju. No bolje je da te uhvate na putu k Oyarsi nego da
ostaneš ovdje. Jednom kad se zaputiš k njemu, mislim da Oyarsa neće
dopustiti iskrivljenima da te zaustave.”
Ransom nipošto nije bio siguran da je to najbolji plan ni za njega ni za
hrose. Ali nije se usprotivio, toliko je bio obamro od osjećaja poniženja
zbog Hyoine smrti. Jedino do čega mu je bilo stalo bilo je da učini sve što
od njega zatraže, da im zadaje što manje neprilika i, iznad svega, da ode
odatle. Nije bilo načina da dozna kako se Whin osjeća; Ransom je svim
silama potiskivao uporan i bijedan poriv da se prepusti svečanim
uvjeravanjima, izrazima žaljenja i samooptužbama kojima bi izmamio neku
riječ oproštenja. Izdišući, Hyoi ga je nazvao hnakra-ubojicom; bio je to
velikodušan izraz praštanja i s njim se morao zadovoljiti. Tako se, čim je
doznao sve pojedinosti puta pred sobom, oprostio s Whinom i zaputio se,
sam, prema šumi.
XIV.
Dok nije stigao do šume, Ransomu je bilo teško razmišljati o bilo čemu
drugom osim o mogućnosti da će Weston ili Devine ispaliti još koji metak.
Pomislio je da im je vjerojatno više stalo do toga da ga se dočepaju živa
nego da ga ubiju i to mu je, uz svijest o tome da hros motri na njega,
pomoglo da nastavi put, doimljući se, bar naizvan, donekle sabrano. Čak i
kad je ušao u šumu, osjećao se kao da mu prijeti velika opasnost. Visoka
debla bez grana možda su i mogla poslužiti kao „zaklon”, ali samo ako ste
dovoljno daleko od neprijatelja, a neprijatelj je u ovom slučaju mogao biti
veoma blizu. Osjećao je snažan poriv da vikne nešto Westonu i Devineu i
da im se preda. Poriv se pojavio pod izlikom racionalnoga argumenta, da bi
se tako njih dvojica maknuli iz toga područja, jer najvjerojatnije bi ga
odveli sornima, a to znači da ne bi više uznemirivali hrose. No Ransom je
ponešto poznavao psihologiju i znao je da se u progonjenom čovjeku katkad
javi iracionalni poriv da se preda dapače, i sam je to više puta osjetio u
snovima. To mu njegovi prenapregnuti živci čine veliku psinu, pomislio je.
U svakom slučaju, čvrsto je odlučio da će se pokoravati hrosama ili
eldilima. Svi njegovi pokušaji oslanjanja na vlastitu prosudbu na
Malacandri završili su tragično. Čvrsto je odlučio, opirući se unaprijed
svakoj mogućoj promjeni raspoloženja, da će vjerno dovršiti putovanje u
Meldilorn ako to ikako bude moguće.
Ova odluka činila mu se to ispravnijom jer su ga spopadale zle slutnje u
vezi s putovanjem. Koliko je uspio shvatiti, u harandri, koju je morao
propješačiti, živjeli su sorni. Ustvari, svojevoljno je naumio upasti u zamku
koju je pokušavao izbjeći još od trenutka kad je stigao na Malacandru. (Bila
je to prva promjena raspoloženja koja je promolila ružnu glavu. Gurnuo ju
je dolje.) Čak i da se uspije probiti kroz područje u kojem su živjeli sorni i
stigne u Meldilorn, tko je ili što je Oyarsa? Oyarsa, zloslutno je upozorio
Whin, za razliku od hrosa ne usteže se proliti krv hnaua. A onda, Oyarsa
vlada sornima, baš kao i hrosama i pfifltriggima. Možda je on jednostavno
nad-sorn. Zatim je došlo do druge promjene raspoloženja. Stari zemaljski
strahovi pred izvanzemaljskom hladnom inteligencijom nadljudske moći i
neljudske okrutnosti, koji su bili sasvim iščezli iz njegova duha tijekom
boravka među hrosama, ponovno su se pojavili, glasno zahtijevajući da
obrati pozornost na njih. On je svejednako grabio krupnim koracima dalje.
Putuje u Meldilorn. Nemoguće je, reče sebi, da se hrose pokoravaju nekom
zlom ili čudovišnom biću; osim toga, rekli su mu no jesu li mu doista to
rekli? Nije bio siguran da Oyarsa nije sorn. Je li Oyarsa božanstvo?
Možda baš onaj idol kojem su ga sorni željeli žrtvovati. Ali hrose su,
premda su govorili neobične stvari o njemu, odlučno zanijekali da je u
pitanju božanstvo. Prema njima, postoji samo jedan Bog, Maleldil Mladi;
osim toga, bilo je nezamislivo da Hyoi ili Hnohra časte idola čije su ruke
zaprljane krvlju. Osim, naravno, ako su hrose, poslije svega, ipak u vlasti
sorna, superiorni u odnosu na svoje gospodare u svemu što ljudska bića
cijene, ali intelektualno inferiorni u odnosu na njih i ovisni o njima. Bio bi
to neobičan, ali ne i nezamisliv svijet; heroizam i poezija na samu dnu,
hladni znanstveni intelekt iznad njih, a povrh svega mračno praznovjerje
koje znanstveni intelekt, bespomoćan protiv osvete zanemarenih
emocionalnih dubina, nema ni volje ni snage ukloniti. Fetiš… ali Ransom
se pribrao. Sada je i sam znao dovoljno da bi tako govorio. On i cijeli
njegov stalež nazvali bi eldile praznovjerjem da im je netko o njima
govorio, ali on je i sam čuo glas. Ne, Oyarsa je stvarna osoba, ako je uopće
osoba.
Vje bio hodao otprilike čitav sat i bilo je gotovo podne. Dotad nije
imao nikakvih teškoća s obzirom na smjer putovanja; trebao je samo
nastaviti uzbrdo i bio je siguran da će prije ili kasnije izići iz šume i naći se
pred planinskim bedemom. U međuvremenu osjećao se izvanredno dobro,
premda u duhu snuždeno i potuljeno. Nijemo ljubičasto polusvjetlo šuma
širilo se svuda oko njega kao onoga prvog dana što ga je proveo na
Malacandri, ali je osim toga sve bilo drukčije. To vrijeme ostalo mu je u
sjećanju kao noćna mora, a njegovo tadašnje raspoloženje kao neka vrsta
bolesti. Tada je sve bilo plačljiva, neraščlanjena malodušnost koja hrani
samu sebe i samu sebe izjeda. Sada, pod jasnim svjetlom prihvaćene
dužnosti, osjećao je, doduše, strah, ali i trijezan osjećaj povjerenja u sebe i u
svijet, čak i stanovito zadovoljstvo. Bila je to razlika između čovjeka
nevična moru koji je zapeo na brodu koji tone i konjanika na uplašenom
konju: i jedan i drugi mogu poginuti, ali ovaj drugi, iako jednako trpi, u
stanju je djelovati.
Otprilike sat vremena poslije podneva izišao je iz šume i našao se na
proplanku obasjanu suncem. Bio je samo dvadesetak metara udaljen od
strma podnožja planinskih šiljaka, preblizu da bi im vidio vrhove. Između
dvaju tih šiljaka, na mjestu gdje je izišao, protezala se neka vrsta doline:
bila je to dolina iz koje se nije moglo izići penjanjem, a sastojala se od
jedne jedine konkavne stijene koja se u donjem dijelu uzdizala strmo poput
krova na kući, a u daljini se doimala gotovo vertikalnom. Pri samu vrhu,
pak, čak se činilo da visi, poput kamena plimnoga vala kad se razbija o
stijenu; ali to je možda samo iluzija, pomislio je. Pitao se kako hrose
zamišljaju cestu.
Počeo se probijati prema jugu uskim i neravnim pojasom između šume i
planine. Svako je malo morao prelaziti preko golemih grebena; čak i u tom
svijetu u kojem je gravitacija bila puno manja nego na Zemlji to je
iziskivalo golem fizički napor. Poslije otprilike pola sata hoda naišao je na
potok. Na tom je mjestu zašao nekoliko koraka u šumu, nasjekao si korova i
sjeo uz rub potoka da ruča. Završivši s jelom, napunio je džepove s onim
što mu je ostalo i nastavio put.
Uskoro se počeo brinuti zbog ceste: ako je uopće mogao pomišljati na to
da će se dokopati vrha, to je mogao učiniti samo za dnevnoga svjetla, a već
se bližila sredina popodneva. Njegovi strahovi su, međutim, bili
neosnovani. Čim je stigao do nje, prepoznao ju je. S lijeve strane ukazao se
put kroz šumu zacijelo se nalazio negdje iza sela u kojem žive hrose a
zdesna je vidio puteljak, jedan jedini greben i tu i tamo grabu, urezanu
postrance i uvis uzduž doline kakvu je već bio vidio. Ostao je bez daha
suludo strmo, grozno usko stubište bez stuba koje se propinjalo sve više i
više od mjesta na kojem je stajao do mjesta na kojem se pretvaralo u gotovo
nevidljivu nit na blijedozelenoj površini stijene. Nije imao vremena stajati i
gledati. Loše je procjenjivao visinu, ali ni trenutka nije sumnjao da je vrh
puteljka udaljen od njega puno više nego da se nalazi negdje u Alpama.
Neće se popeti gore prije zalaska sunca, pomislio je. Smjesta se počeo
uspinjati.
Na Zemlji bi takav uspon bio nemoguć; čovjek Ransomove građe i dobi
bio bi potpuno iscrpljen već poslije prvih petnaest minuta. Ovdje ga je
spočetka oduševila lakoća kojom se kretao, a zatim ga je zapanjila strmina i
dužina uspona koji mu je, čak i u malakandrijskim uvjetima, povijao leđa i
zadavao bol u grudima i zbog kojega su mu drhtale noge. Ali to nije bilo
ono najgore. Zujalo mu je u ušima i primijetio je da mu se, unatoč silnim
naporima, čelo ne znoji. Hladnoća, koja je rasla sa svakim korakom, crpila
mu je životnu snagu gore od bilo kakve vrućine. Usne su mu već bile
ispucale; dahtao je i iz usta mu je izlazila para; prsti su mu bili ukočeni.
Uspinjao se sve više i više u nijemi arktički svijet i već je bio prešao iz
engleske u laponsku zimu. To ga je plašilo pa je odlučio da se mora
odmoriti ovdje ili nigdje; učini li još stotinu koraka i sjedne, ostat će sjediti
zauvijek. Čučnuo je i ostao u tom položaju nekoliko minuta, udarajući se
rukama po tijelu. Krajobraz je bio zastrašujuć. Handramit koji je tjednima
sačinjavao čitav njegov svijet sada je bio tanka ljubičasta raspuklina utonula
u beskrajnu ravnu pustoš harandre koja se sada, u daljini, jasno vidjela
između i iznad planinskih vrhova. Ali dugo prije nego što se odmorio znao
je da mora nastaviti put ili će umrijeti.
Svijet u kojem se obreo bivao je sve neobičniji. Među hrosama je bio
već izgubio osjećaj da se nalazi na nepoznatu planetu; sada mu se taj osjećaj
vratio sa snagom koja ga je tjerala u očaj. To više nije bio „svijet” jedva da
je bio „ikakav svijet”: bio je to planet, zvijezda, pustoš u svemiru,
milijunima kilometara udaljena od svijeta ljudi. Bilo je nemoguće prizvati u
svijest ono što je osjećao prema Hyoiju, ili Whinu, ili eldilu, ili Oyarsi. Bilo
je groteskno pomisliti da ima obveza prema takvim strašilima ili su to
možda ipak bile halucinacije? koje je sreo u divljini svemira. Nije imao
ništa s njima: on je čovjek. Zašto su ga Weston i Devine ovako ostavili,
prepustili sama?
No cijelo ga je vrijeme ona čvrsta odluka, koju je donio dok je još bio u
stanju razmišljati, tjerala da ide dalje. Često je zaboravljao kamo ide i zašto
ide tamo kamo ide. Kretanje je postalo mehanički obrazac od umora do
mrtvila, od mrtvila do nepodnošljive hladnoće, od hladnoće do ponovnoga
kretanja. Primijetio je da je handramit koji je sada bio tek beznačajan dio
krajobraza prekrila svojevrsna magla. Nikad nije vidio maglu dok je
boravio ondje. Možda samo zrak na handramitu tako izgleda kad se
promatra odozgor; u svakom slučaju, zrak je ondje drukčiji nego ovdje.
Nešto nije bilo u redu s njegovim plućima i srcem, nešto što nije bilo
moguće objasniti ni hladnoćom ni fizičkim naprezanjem. I premda nije bilo
snijega, sve je blještalo. Svjetlost je bivala sve jača, sve oštrija i sve bjelja, a
nikad dotad na Malacandri nije vidio tako tamno plavo nebo. Doista, nebo
je bilo toliko tamno da se jedva moglo nazvati plavim; bilo je gotovo crno,
a zupčasti kameni grebeni koji su se isticali na njegovoj pozadini odgovarali
su njegovoj mentalnoj slici Mjesečeva krajobraza. Mogao je vidjeti neke
zvijezde.
Iznenada je shvatio što sve te pojave znače. Iznad njega zraka je vrlo
malo: još malo pa ga možda više neće ni biti. Malakandrijska atmosfera
uglavnom je u handramitima; stvarna površina planeta je gola ili obrasla
rijetkom vegetacijom. Sunčeva svjetlost koja ga probada i crno nebo nad
njim, to je „nebo” s kojega je sišao u malakandrijski svijet koji sada gleda
kroz posljednju tanku koprenu zraka. Ako je vrh udaljen više od trideset
metara, onda je to mjesto na kojem čovjek uopće ne može disati. Pitao se
imaju li hrose drukčija pluća i jesu li ga poslali na put koji za čovjeka znači
smrt. Ali dok je još razmišljao o tome, primijetio je da su zupčasti planinski
vrhovi koji su blještali na sunčevu svjetlu naspram gotovo crnoga neba sada
u ravnini s njegovim pogledom. Nije se više uspinjao. Put koji se pružao
pred njim bio je poput plitke gudure, omeđen, s lijeve strane, vrhovima
najviših kamenih šiljaka, a s desne glatkom kamenom izbočinom koja je
vodila naviše, prema pravoj harandri. Na mjestu na kojem se nalazio još je
mogao disati, premda dahćući i u vrtoglavici, osjećajući bol u prsima.
Bljesak je postajao sve nepodnošljiviji. Sunce je bilo na zalazu. Hrose su to
zacijelo znali; nisu mogli živjeti na harandri noću, baš kao ni on. Posrćući i
dalje, osvrtao se oko sebe u nadi da će ugledati nešto što bi moglo biti
Augrayeva utvrda, što god Augray bio.
Zasigurno je preuveličao vrijeme tijekom kojega je ovako tumarao i
promatrao sjenke stijena što su se duljile prema njemu. Nije moglo proteći
jako puno vremena prije nego što je pred sobom ugledao svjetlost
svjetlost koja je pokazala koliko je doista postao mračan krajobraz. Htio je
potrčati, no tijelo ga nije slušalo. Posrćući, u žurbi i osjećajući se slabašnim
i iznemoglim, zaputio se prema svjetlosti; učinilo mu se načas da je stigao
do nje, no onda je shvatio da je puno dalje no što je mislio; hvatao ga je
očaj, odupro mu se; posrćući i dalje, najposlije je stigao do otvora nalik
ulazu u špilju. Svjetlost u špilji bila je nepostojana i ugodan val topline
zapljusne mu lice. Bila je to svjetlost vatre. Ušao je teturajući u špilju,
zaobišao vatru i sada je stajao trepćući i na svjetlu. Kad su mu se oči
napokon priviknule, razabrao je da se nalazi u prostoriji s glatkim zidovima
od zelena kamena, vrlo visokoj. U njoj su bile dvije stvari. Jedna od njih,
plešući na zidovima i stropu, bila je golema oštra sjena sorna; druga,
sklupčana u čučećem položaju ispod nje, bio je sam sorn.
XV.
„Uđi, maleni”, zatutnjio je sorn. „Uđi da te pogledam.”
Sada kad je stajao licem u lice sa sablasti koja ga je progonila otkako je
stupio nogom na Malacandru, Ransom je osjećao zapanjujuću
ravnodušnost. Nije imao predodžbu o tome što ga čeka, no bio je odlučan
provesti svoj plan do kraja; u međuvremenu, toplina u špilji i zrak ugodniji
za disanje već su sami po sebi bili čisto blaženstvo. Ušao je, stao nešto
podalje od vatre i odgovorio sornu. Vlastiti glas zvučao mu je neugodno
piskutavo.
„Hrose su me poslali Oyarsi” rekao je.
Sorn je zurio u njega. „Ti nisi s ovog svijeta”, reče iznenada.
„Nisam”, odgovori Ransom i sjedne. Bio je preumoran da bi
objašnjavao.
„Mislim da si s Thulcandre, maleni”, reče sorn.
„Zašto tako misliš?” upita Ransom.
„Malen si i debeo, a takve bi trebale biti životinje na težem svijetu. Ne
možeš biti s Glundandre, jer je ona tako teška da bi životinje, da uopće
mogu živjeti na njoj, bile spljoštene kao tanjuri čak bi se i ti, maleni,
slomio kad bi ustao na tom svijetu. Ne vjerujem da si s Perelandre, jer je na
njoj vjerojatno jako vruće; da netko dođe odande, ne bi mogao živjeti ovdje.
Stoga zaključujem da si s Thulcandre.”
„Svijet iz kojeg dolazim oni koji žive u njemu nazivaju Zemljom.” reče
Ransom. „Puno je toplije nego ovdje. Prije nego što sam ušao u tvoju špilju,
zamalo sam umro od hladnoće i prerijetka zraka.”
Sorn je napravio iznenadan pokret jednim od svojih dugačkih prednjih
udova. Ransom se ukočio (iako si nije dopustio da ustukne) u strahu da će
ga biće zgrabiti. Pokazalo se, međutim, da su njegove namjere prijateljske.
Ispruživši ruku u dubinu špilje, uzeo je sa zida nešto nalik čaši. Ransom
vidje da je predmet što ga sorn drži u ruci spojen sa savitljivom cijevi. Sorn
mu je tutnuo cijev u ruke.
„Udahni odavde”, rekao je. „Hrosama također treba kad prođu ovuda.”
Ransom je udahnuo i odmah mu je bilo lakše. Mučna zadihanost smjesta
se ublažila, a napetost u grudima i sljepoočicama popustila je. Sorn i
osvijetljena špilja, koji su se dotad njegovim očima činili magloviti i kao u
nekom snu, poprimili su novu stvarnost.
„Kisik?” upitao je na materinjem jeziku, no, naravno, ta riječ nije ništa
značila sornu. „Zoveš se Augray?” upita ga.
„Da” reče sorn. „Kako se ti zoveš?”
„Životinja kao što sam ja naziva se čovjek i stoga me hrose nazivaju
hojovek. Moje je ime Ransom.”
„Čovjek Ren soom” ponovi sorn. Primijetio je da sorn govori
drukčije nego hrose, da uopće ne izgovara početni h.
Sorn je sjedio na svojoj dugačkoj klinastoj stražnjici s nogama
privučenim sasvim blizu tijelu. Čovjek u tom položaju oslanjao bi se
bradom na koljena, ali somove noge bile su predugačke za takvo što.
Koljena su mu stršila visoko iznad ramena s obiju strana glave groteskno
podsjećajući na goleme uši a glava, nešto niže između njih, oslanjala se
bradom na izbočene grudi. Izgledalo je da biće ima dvostruki podbradak ili
bradu; Ransom pri svjetlu vatre nije mogao točno razabrati što je od toga
dvoga. Bio je pretežno bijele ili žućkasto-bijele boje i činilo se da mu je
tijelo do gležnjeva pokriveno nekom mekanom tvari koja reflektira svjetlo.
Na dugačkim i krhkim goljenicama, koje su bile najbliže Ransomu, vidio je
da je to neka vrsta prirodnoga krzna. Nije ipak izgledalo kao krzno, više kao
perje. Štoviše, bilo je gotovo sasvim nalik perju. Cijela životinja,
promatrana izbliza, nije bila tako zastrašujuća kao što je očekivao i bila je
čak manja nego što je mislio da će biti. Na lice joj se, istina, trebalo dosta
dugo privikavati – bilo je previše dugačko, previše ozbiljno i previše blijedo
i na neki neugodan način više je nalikovalo ljudskom licu no što je smjelo
nalikovati lice bilo kojega neljudskog stvorenja. Oči su mu se, kao u svih
jako velikih stvorenja, doimale premalenima u odnosu na lice. Ali biće je
djelovalo više groteskno nego zastrašujuće. U njegovu duhu počela se
začinjati sasvim nova predodžba sorna: predodžbe diva i duha ustuknule su
pred predodžbama vilenjaka i nekog vrlo nezgrapna bića.
„Možda si gladan, maleni?” reče sorn.
Ransom je bio jako gladan. Krećući se vrlo neobično, kao pauk, sorn je
ustao i ushodao se po špilji, praćen svojom tankom vilenjačkom sjenom.
Donio mu je uobičajen obrok od povrća koji se jede na Malacandri i neko
žestoko piće, uz dodatak prijatne, glatke smeđe tvari koja se, u inat svakoj
vjerojatnosti, nosu, očima i nepcu pokazala kao sir. Ransom ga upita što je
to.
Sorn je počeo s mukom objašnjavati kako ženke nekih životinja izlučuju
tekućinu kojom hrane mladunčad i bio bi mu još opisao cijeli proces
mužnje i proizvodnje sira da ga Ransom nije prekinuo.
„Da, da”, rekao je. „Tako radimo i mi na Zemlji. Od koje životinje to
uzimate?”
„To je žuta životinja s dugačkim vratom. Hrani se šumama koje rastu na
handramitu. Mladež u našem narodu koja još nije spremna za mnogo toga
drugog ujutro goni ove životinje dolje i prati ih dok se hrane; prije noći
vraćaju ih natrag i zatvaraju ih u špilje.”
Pomisao na to da su sorni pastiri djelovala je umirujuće na Ransoma.
Sve dok se nije sjetio da su se i Homerovi Kiklopi bavili istim poslom.
„Mislim da sam vidio jednog od vaših u tom poslu”, reče. „Ali hrose
oni vas puštaju da zalazite u njihove šume?”
„Zašto ne bi?”
„Vladate li vi hrosama?”
„Oyarsa vlada njima.”
„A tko vlada vama?”
„Oyarsa.”
„Vi znate više od hrosa?”
„Hrose ne znaju ništa osim o pjesmama, ribi i kako učiniti da stvari rastu
iz zemlje.”
„A Oyarsa – je li on sorn?”
„Ne, ne, maleni. Rekao sam ti da on vlada svim nauma (tako je
izgovorio riječ hnau) i svim na Malacandri.”
„Ne razumijem tog Oyarsu”, na to će Ransom. „Reci mi više.”
„Oyarsa ne umire”, na to će sorn. „I ne pari se. On je onaj iz svoje vrste
koji je postavljen na Malacandru da vlada njom kad je Malacandra nastala.
Tijelo mu nije kao naše, ili tvoje; teško ga je vidjeti i svjetlost prolazi kroza
nj.”
„Kao kroz eldila?”
„Da, on je najveći eldil koji je ikad došao na handru.
„Što su ti eldili?”
„Želiš li mi reći, maleni, da u tvom svijetu nema eldila?”
„Nema, koliko je meni poznato. Ali što su eldili i zašto ih ja ne mogu
vidjeti? Zar oni nemaju tijelo?”
„Naravno da imaju tijelo. Ima mnogo tijela koja ti ne možeš vidjeti. Oko
svake životinje vidi neke stvari, a neke druge ne. Zar ne postoji mnogo vrsta
tijela na Thulcandri?”
Ransom je pokušao sornu objasniti da Zemljani razlikuju kruto, tekuće i
plinovito stanje. Slušao je s velikim zanimanjem.
„Ne bi trebalo tako govoriti”, odgovorio mu je. „Tijelo je pokret. Ako se
kreće jednom brzinom, nešto njušiš; ako drugom, nešto čuješ; opet nekom
drugom brzinom, nešto vidiš; ako li pak nekom trećom brzinom, tada niti
vidiš, niti čuješ, niti njušiš, niti na bilo koji način poznaješ to tijelo. Pazi,
maleni, dva kraja se susreću.”
„Kako to misliš?”
„Ako je kretanje brže, tada je ono što se kreće bliže dvama mjestima
istodobno.”
„To je točno.”
„Ako je kretanje još brže teško je jer ne znaš mnogo riječi vidiš da
će, ako ga ubrzaš još više i više, predmet koji se kreće na kraju biti na svim
mjestima istodobno, maleni.”
„Mislim da to razumijem.”
„E, pa, taj je predmet onda povrh svih tijela toliko je brz da miruje,
toliko je tijelo da prestaje biti tijelo. Ali nećemo razgovarati o tome.
Započni s mjesta na kojem se nalazimo, maleni. Nešto najbrže što dodiruje
naša osjetila jest svjetlost. Mi zapravo ne vidimo svjetlost, vidimo jedino
sporije predmete osvijetljene njom tako da je za nas svjetlost na rubu
posljednja stvar koju poznajemo prije nego što stvari postanu prebrze za
nas. Tijelo eldila jest pokret brz kao svjetlost; moglo bi se reći da je
njegovo tijelo načinjeno od svjetlosti, ali one koja nije svjetlost za eldila.
Njegova ‘svjetlost’ je još brže kretanje koje za nas nije ništa, a ono što mi
zovemo svjetlošću za njega je nešto nalik vodi, nešto vidljivo, nešto što
može dodirnuti i u čemu se može kupati čak tamno, ako nije osvijetljeno
nečim što je brže. A ono što mi zovemo čvrstim predmetima tijelo i
zemlja, primjerice – njemu se čini prozirnije, i teže mu je vidjeti negoli našu
svjetlost; njemu je to više nalik oblacima, gotovo ništa. Nama je eldil
prorijeđeno, polustvarno tijelo koje može prolaziti kroz zidove i stijene; on
sebe, međutim, poima kao tijelo koje prolazi kroz njih zato što je čvrsto i
masivno, a one su poput oblaka. A ono što je njemu istinska svjetlost i što
ispunja nebo, tako da uranja u sunčeve zrake kako bi se njima okrijepio,
nama je crno noćno ništavilo na nebu. Ove stvari nisu neobične, maleni,
iako ih mi ne razumijemo. No neobično je da eldili nikad ne odlaze na
Thulcandru.”
„Nisam siguran u to”, na to će Ransom. Sinulo mu je da bi predaja o
svjetlosnim, neuhvatljivim „ljudima” koji se katkad pojavljuju na Zemlji
alnima, devama itd., itsl. mogla, poslije svega, imati i neko drugo
objašnjenje od onoga što su ga dosad davali antropolozi. Istina, to bi doista
okrenulo naglavce samo poimanje svemira, ali za takvo što su ga već bila
pripremila iskustva u svemirskom brodu.
„Zašto je Oyarsa poslao po mene?” upita.
„Oyarsa mi nije rekao”, odgovori sorn. „Nesumnjivo želi vidjeti tuđinca
s neke druge handre.
„U mom svijetu ne postoji Oyarsa”, reče Ransom.
„To je još jedan dokaz”, na to će sorn, „da dolaziš s Thulcandre, tihoga
planeta.”
„Kakve veze to ima s tim?”
Činilo se da je sorn iznenađen tim pitanjem. „Kad biste imali Oyarsu, on
bi se po svoj prilici obratio našem.”
„Obratio vašem? Kako? Dijele nas milijuni kilometara.”
„Oyarsa ne misli o tome tako.”
„Hoćeš reći da on redovito prima poruke s drugih planeta?”
„Opet ponavljam, on ne bi to tako rekao. Oyarsa ne bi rekao da on živi
na Malacandri, a da drugi Oyarsa živi na nekoj drugoj handri. Za njega je
Malacandra samo mjesto na nebu; i on i ostali žive na nebu. Naravno, oni
međusobno razgovaraju…”
Ransomov um ustuknuo je pred ovim problemom; bio je pospan i činilo
mu se da pogrešno razumije sorna.
„Mislim da moram spavati, Augray” rekao je. „Ne znam što govoriš.
Možda ni ja ne dolazim s onog što ti nazivaš Thulcandrom.”
„Ubrzo ćemo obojica spavati”, reče sorn. „No prvo ću ti pokazati
Thulcandru.”
Ustao je i Ransom pođe za njim u stražnji dio pećine. Ondje je bila mala
niša, a u njoj zavojito stubište. Stube, načinjene za sorne, bile su previsoke
za čovjeka, ali Ransom se, koristeći se rukama i koljenima, uspio popeti.
Sorn je išao pred njim. Ransoma je zbunila svjetlost koja je, kako se činilo,
dolazila od malena i okrugla predmeta koji je sorn držao u ruci. Uspinjali su
se dugo, toliko dugo da se Ransomu činilo da se penju unutar neke šuplje
planine. Na kraju se, ostavši bez daha, našao u mračnoj, ali toploj kamenoj
prostoriji i čuo je sorna gdje govori:
„Još je dobrano iznad južnog horizonta.” Sorn je gledao u nešto slično
malenu prozoru. Što god to bilo, Ransomu se nije činilo da funkcionira kao
zemaljski teleskop; premda je, dan kasnije, dok je nastojao objasniti sornu
kako funkcionira teleskop, ozbiljno posumnjao u svoju sposobnost da uoči
razliku. Nagnuo se naprijed i naslonio se laktovima na „prozorsku dasku”
toga otvora i pogledao. Vidio je posvemašnje crnilo i usred njega, na
udaljenosti ne većoj od dužine ruke, kako se činilo, sjajni disk veličine
kovanice od pola krune. Najveći dio njegove površine bio je jednolično
blistavo srebro; prema dnu razaznao je neka obilježja, a ispod njih bijela
kapa, posve nalik polarnim kapama koje je vidio na fotografijama Marsa.
Načas se zapitao gleda li on to Mars; no pogledavši pažljivije ona obilježja,
prepoznao ih je bila je to Sjeverna Europa i komad Sjeverne Amerike.
Bile su okrenute naglavce Sjeverni pol bio je u dnu prizora i to ga je iz
nekoga razloga zaprepastilo. Ali nesumnjivo je gledao Zemlju možda je
čak vidio i Englesku, iako se slika malko tresla i oči su mu se brzo umarale,
zbog čega nije mogao biti siguran da nije umislio. Sve je bilo u tom malom
disku – London, Atena, Jeruzalem, Shakespeare. Ondje su svi živjeli i ondje
se sve dogodilo; ondje, na trijemu prazne kuće blizu Sterka, po svoj prilici
još uvijek leži njegova naprtnjača.
„Da”, tupo je rekao sornu. „To je moj svijet.” Bio je to najturobniji
trenutak svih njegovih putovanja.
XVI.
Sljedećega jutra Ransom se probudio s maglovitim osjećajem da se
oslobodio velika tereta. Zatim se sjetio da je sornov gost i da se biće kojega
se klonio otkako je sletio pokazalo jednako srdačnim kao i hrose, premda je
bio daleko od toga da prema njemu osjeti istu privrženost. Ničega se, dakle,
više ne mora bojati na Malacandri, osim Oyarse… „Posljednja ograda”,
pomislio je.
Augray mu je dao jesti i piti.
„A sada,” reče Ransom, „kako ću doći do Oyarse?”
„Ja ću te nositi” rekao je som. „Premalen si da bi putovao bez pratnje i ja
ću rado otići u Meldilorn. Hrose te nisu trebali poslati ovim putem. Izgleda
da ne znaju procijeniti kakva pluća ima životinja koju gledaju niti za što je
sposobna. Takvi su hrose. Da umreš na harandri, spjevali bi pjesmu o
hrabrom hojoveku i kako je nebo bilo crno i kako su studene zvijezde sjale,
a on putovao i putovao; i umetnuli bi lijep govor koji bi ti izrekao dok
umireš… i sve bi to njima bilo jednako dobro baš kao da su promislili na
vrijeme i spasili ti život poslavši te lakšim putem naokolo.”
„Sviđaju mi se hrose“, reče Ransom malko ukočeno. „I mislim da je
ispravan način na koji govore o smrti.”
„U pravu su kad se ne boje smrti, Ren-soome, ali izgleda da ne gledaju
na nju razumno kao na dio same prirode naših tijela i samim tim na nešto
obično izbježivo u trenucima kad oni ne vide kako bi to mogli izbjeći; na
primjer, ovo je spasilo život mnogim hrosama, ali hros se toga nikad ne bi
sjetio.”
Pokazao je Ransomu bocu na koju je bila spojena cijev koja je na kraju
imala čašu – očito je to bio aparat za davanje kisika.
„Pomiriši ovo kad god ti treba, maleni”, rekao je sorn. „I zatvori kad ti
ne treba.”
Augray je čvrsto privezao napravu sebi na leđa, prebacio cijev preko
ramena i tutnuo je Ransomu u ruku; Ransom je protrnuo kad ga je sorn
dodirnuo rukama; bile su lepezasta oblika, imale su sedam prstiju sama
kost i koža, kao noga u ptice i bile su vrlo hladne. Želeći usmjeriti misli
na nešto drugo, upitao ga je gdje je uređaj izrađen, jer na tom planetu nije
vidio ništa slično tvornici ili laboratoriju.
„Mi smo ga zamislili,” rekao je sorn, „a pfifltriggi su ga proizveli.”
„Zašto ih proizvode?” upita Ransom. Svojim je oskudnim vokabularom
pokušao još jednom doznati kakav je politički i ekonomski okvir unutar
kojega se odvija život na Malacandri.
„Vole proizvoditi predmete”, rekao je Augray. „Istina je da najviše vole
proizvoditi predmete koji su samo ugodni oku, a inače su potpuno
beskorisni. Ali katkad, kad im to dosadi, proizvode za nas predmete koje
smo mi zamislili, pod uvjetom da ih je dovoljno teško proizvesti. Nemaju
strpljenja da bi proizvodili predmete koje je lako proizvesti, koliko god
korisni možda bili. No krenimo mi na naše putovanje. Sjedit ćeš na mojem
ramenu.”
Prijedlog je došao sasvim neočekivano i uznemirio je Ransoma, no
vidjevši da je sorn čučnuo, Ransom nije imao kud nego popeti se na
njegovo paperjasto rame, smjestiti se uz njegovo dugačko blijedo lice,
ispružiti desnu ruku da obujmi golemi vrat i pripremiti se najbolje što može
za ovaj opasni način putovanja. Div se oprezno uspravio i Ransom je sada s
visine od oko pet i pol metara gledao krajobraz oko sebe.
„Je li sve u redu, maleni?” upitao je som.
„Sve je u najboljem redu” odgovorio je Ransom i putovanje je moglo
započeti.
Sornov način hoda najmanje je nalikovao ljudskom od svega što je
Ransom primijetio kod njega. Noge je dizao vrlo visoko i spuštao ih vrlo
nježno. Ransoma je njegov hod podsjećao čas na mačje prikradanje, čas na
šepirenje peradi, čas na visoko dizanje nogu kod zaprežnoga konja; takav
hod nije vidio ni kod jedne životinje na Zemlji. Putnik se, začudo, osjećao
vrlo ugodno. Ransom je već poslije nekoliko minuta izgubio svaki osjećaj
vrtoglavice i neprirodnosti svoga položaja. Umjesto toga, smiješne, čak
nježne asocijacije gomilale su mu se u glavi. Sjetio se kako je kao dječak
jahao slona u zoološkom vrtu ili, u još ranijem djetinjstvu, na očevu vratu.
Bilo je vrlo zabavno. Prevaljivali su, kako se činilo, šest do sedam milja na
sat. Hladnoća, premda žestoka, bila je podnošljiva; a onda, zahvaljujući
kisiku, više nije imao teškoća s disanjem.
Krajobraz koji je gledao sa svoga visokog položaja bio je vrlo dojmljiv.
Handramita nije bilo nigdje na vidiku. S obje strane plitke vododerine
kojom su hodali, sve dokle je pogled sezao, protezala se blijedozelenkasta
golet ispresijecana širokim potezima crvene boje. Nebo, tamnoplavo na
mjestu gdje se dodirivalo sa stijenama, bilo je gotovo crno u zenitu i
Ransom je, gledajući u bilo kojem smjeru u kojem ga sunčeva svjetlost nije
zasljepljivala, vidio zvijezde. Sorn mu je potvrdio da se nalaze na samoj
granici područja na kojem se može udisati. Vna vanjskom rubu planina,
koji graniči s harandrom i opasuje handramit, ili u uzanoj uleknini kroz
koju ih vodi njihov put, zrak je rijedak kao na Himalaji i hrosama je tu
teško disati, a nekoliko stotina metara naviše, na harandri u užem smislu,
koja je prava površina planeta, život je nemoguć. Stoga je sjajnost kroz koju
su prolazili bila prispodobiva nebeskoj nebeskoj svjetlosti neublaženoj
atmosferskom koprenom.
Sjenka sorna, s Ransonovom sjenkom na njegovu ramenu, kretala se po
neravnim stijenama, neprirodno jasna poput sjenke stabla obasjana
automobilskim farovima; od gledanja stijena iza sjenki pekle su ga oči.
Daleki horizont činio se nadohvat ruke. Raspukline i oblik udaljenih
strmina bili su jasni poput pozadine primitivne slike, prije no što je čovjek
naučio slikati dubinu. Bio je na samu pragu neba koje je promatrao iz
svemirskoga broda i one zrake, koje riječi nošene zrakom ne mogu dokučiti,
ponovno su počele djelovati na njegovo tijelo. Srce mu je, kao i onda,
poskočilo u grudima; obuzeo ga je osjećaj svečane ozbiljnosti, osjećaj,
istodobno trezven i ekstatičan, da mu se život i snaga nude u netraženu i
neizmjernu obilju. Da je imao dovoljno zraka u plućima, bio bi se od srca
nasmijao. I ovdje, u krajobrazu koji ga je neposredno okruživao, bližila mu
se ljepota. Preko ruba doline, kao da kipteći silazi iz prave harandre,
velikim vijugavim linijama približavala se ona ružičasta zbijena masa koju
je dotad viđao u daljini. Kad ju je ugledao izbliza, činila se tvrda kao
kamen, ali široka ispupčenja pri vrhu i stablaste strukture pri dnu davali su
naslutiti da je u pitanju neki oblik vegetacije; njegova prvotna usporedba s
golemom cvjetačom pokazala se iznenađujuće točnom bile su to kamene
cvjetače veličine katedrale i boje blijede ruže. Upitao je sorna što je to.
„To su stare malakandrijske šume”, rekao je Augray. „Na harandri je
nekoć bilo zraka i bilo je toplo. Još i danas, kad bi se mogao popeti gore i
ostati ondje, vidio bi da posvuda leže kosti drevnih stvorenja; nekoć je to
mjesto bilo puno života i buke. U to vrijeme rasle su ove šume i među
njihovim deblima kretala se rasa koja je iščezla prije mnogo tisuća godina.
Nisu bili pokriveni krznom nego dlakom kakvom sam ja pokriven. Nisu
plivali u vodi niti su hodali po zemlji; jedrili su zrakom na širokim
plosnatim udovima koji su ih održavali u zraku. Kažu da su bili veliki
pjevači i da su crvene šume odjekivale njihovom glazbom. Šume su se u
međuvremenu pretvorile u kamen i jedino se eldili mogu kretati njima.”
„Mi još uvijek imamo takva bića u našem svijetu”, rekao je Ransom.
„Zovemo ih pticama. Gdje je bio Oyarsa kad se sve to dogodilo harandri?”
„Gdje i sada.”
„I nije to mogao spriječiti?”
„Ne znam. No svijet nije stvoren da traje zauvijek, rasa pogotovo;
Maleldil tako ne radi.”
Nastavili su dalje; okamenjene šume bile su sve brojnije i često bi cijeli
horizont te beživotne pustoši bez zraka postao na čitavih pola sata rumen
poput engleskoga vrta ljeti. Prošli su pored mnoštva špilja u kojima su, po
Augrayjevim riječima, živjeli sorni; s vremena na vrijeme nailazili su na
visoke klisure s bezbroj otvora od podnožja do vrha iz kojih je šuplje
odjekivala buka kojoj nije bilo moguće odrediti porijeklo. Unutra se „radi”
rekao je sorn, ali kakve je naravi taj rad, to mu nije mogao objasniti. Sornov
vokabular uvelike se razlikovao od vokabulara hrosa. Nigdje nije vidio
ništa slično selu ili gradu u kojem bi živjeli sorni, očito samotnjačka bića,
nesklona druženju. Jednom ili dvaput na ulazu u koju špilju pojavilo bi se
dugačko blijedo lice i uputilo putnicima pozdrav sličan zvuku roga, no
dugačka dolina, ta kamena ulica ovoga šutljivog naroda, bila je uglavnom
tiha i prazna kao i sama harandra.
Tek s približavanjem popodneva, dok su se spremali spustiti u ulekninu u
cesti, vidjeli su tri sorna koji su im dolazili ususret silazeći niz strminu sa
suprotne strane. Ransomu se činilo da se više kližu nego što hodaju. Lakoća
njihova svijeta i savršeno držanje njihovih tijela omogućavalo im je da budu
nagnuti naprijed pod pravim kutom u odnosu na strminu tako da su sišli
brzo poput brodova pod povoljnim vjetrom. Gracioznost njihovih pokreta,
visok stas i prigušen sjaj sunčane svjetlosti na njihovim pernatim bokovima
potpuno su promijenili Ransomovo gledanje na njihovu rasu. Kad ih je ono
prvi put vidio, dok se hrvao s Westonom i Devineom, zvao ih je „divovima
ljudožderima”. uǝpoq :ɐpɐɹqo Sada je mislio da bi naziv „titani” ili
„anđeli” bio puno primjereniji njihovoj vanjštini i držanju. Tada im čak ni
lica nije vidio kako treba, pomislio je. Tada su mu se činila sablasnim, iako
su bila samo dostojanstvena, a njegova prva ljudska reakcija na izduljenu
strogost njihove linije i duboku mirnoću izraza sada mu se činila ne toliko
kukavičkom koliko prostačkom. Tako bi valjda Parmenid ili Konfucije
izgledao londonskom đačiću! Krupna bijela bića dojedrila su do Ransoma i
Augraya, a zatim se nagnula poput stabala i mimoišla se s njima.
Unatoč hladnoći koja ga je često tjerala da siđe i neko vrijeme pješači
ne bi li se ugrijao nije želio da putovanje završi, no Augray je imao
vlastite planove i zaustavio se da prenoće dugo prije zalaska sunca, pred
kućom jednoga starijeg sorna. Ransom je vrlo brzo shvatio da je na to
mjesto doveden da bude pokazan velikom znanstveniku. Špilja, točnije
rečeno sustav iskopa, bio je vrlo velik i s mnogo prostorija, a sadržavala je
mnoštvo stvari koje nije razumio.
Posebno ga je zanimala zbirka smotaka načinjenih, kako se činilo, od
kože, na kojima su bila otisnuta slova – očito se radilo o knjigama; razabrao
je, međutim, da su na Malacandri knjige vrlo rijetke.
„Bolje je pamtiti”, rekli su sorni.
Kad ih je Ransom upitao ne boje li se da bi se dragocjene tajne tako
mogle izgubiti, odgovorili su mu da ih Oyarsa uvijek pamti i da će ih
iznijeti na javu bude li to smatrao prikladnim.
„Hrose su nekoć imali mnogo knjiga poezije”, dodali su. „Sada ih imaju
manje. Kažu da pisanje knjiga uništava poeziju.”
Njihova je domaćina kroz špilju u stopu pratila nekolicina drugih sorna
koji su se činili na neki način podređeni znanstveniku. Ransom je isprva
mislio da su oni sluge, no kasnije je zaključio da su učenici ili pomoćnici.
Razgovor koji se odvijao u večernjim satima nije bio takav da bi mogao
pretjerano zanimati čitatelja na Zemlji, jer su sorni odlučili da Ransom neće
postavljati pitanja, nego da će odgovarati na njih. Njihovo ispitivanje
uvelike se razlikovalo od nesuvislih i maštovitih pitanja koja su mu
postavljali hrose. Vrlo promišljeno i sustavno postavljali su mu pitanja o
geologiji Zemlje i o njezinoj sadašnjoj geografiji, a zatim su prešli na floru,
faunu, povijest čovječanstva, jezike, politiku i umjetnost. Kad bi vidjeli da
im Ransom ne umije reći nešto više o određenoj temi a to se događalo
često prelazili bi na drugu temu. Često su iz njega neizravno izvlačili više
podataka no što je i sam znao da ih posjeduje, polazeći očito od široke
osnove općega znanja. Slučajna opaska o drveću, koju je iznio pokušavajući
objasniti proces proizvodnje papira, njima je ispunila prazninu u njegovim
nepotpunim odgovorima na botanička pitanja; njegov prikaz zemaljske
navigacije pomogao im je u razumijevanju mineralogije, a zahvaljujući
opisima parnoga stroja zaključili su o zraku i vodi na Zemlji više nego što
je Ransom ikada znao. Od početka je odlučio da će biti iskren jer mu se
činilo da ne bi bilo dostojno hnaua, osim toga, da bi bilo uzaludno postupiti
drukčije. Zapanjili su se čuvši neke pojedinosti o ljudskoj povijesti, osobito
o ratovima, ropstvu i prostituciji.
„To je zato što oni nemaju Oyarsu”, rekao je jedan od učenika.
„To je zato što svaki od njih želi biti mali Oyarsa”, odvratio je Augray.
„Ne mogu si pomoći”, rekao je stari sorn. „Mora postojati vlast, a opet,
kako stvorenja mogu sama vladati sobom? Životinjama mora vladati hnau,
hnauom moraju vladati eldili, a eldilima mora vladati Maleldil. Ova bića
nemaju eldile. Nalik su stvoru koji pokušava dignuti sebe vukući se za kosu
– ili stvoru koji se trudi obuhvatiti pogledom cijeli kraj, iako je u istoj razini
s njim – ili ženki koja pokušava sama začeti mlado.”
Posebno su ih se dojmile dvije pojedinosti vezane uz naš svijet. Čudila ih
je, na primjer, količina energije koju moramo uložiti u podizanje i nošenje
predmeta. Podjednako ih je začudila činjenica da imamo samo jednu vrstu
hnaua: bili su uvjereni da to ima dalekosežne posljedice, da uzrokuje
znatno smanjenu mogućnost suosjećanja s drugima, čak i smanjenu
sposobnost mišljenja.
„Vaša je misao očito izručena na milost i nemilost vašoj krvi”, rekao je
stari sorn. „Jer ne možete je uspoređivati s mišlju koja lebdi na drukčijoj
krvi.”
Bio je to zamoran i vrlo neugodan razgovor za Ransoma. No kad je na
kraju legao na počinak, nije razmišljao ni o ljudskoj golotinji ni o vlastitom
neznanju. Razmišljao je samo o drevnim šumama Malacandre i o tome
kako bi bilo odrastati s pogledom na zemlju boja udaljenu tek koji
kilometar i istodobno nedohvatljivu, a koja je nekoć bila nastanjena.
XVII.
Sutradan rano ujutro Ransom je ponovno zauzeo svoje mjesto na
Augrayjevu ramenu. Više od sata putovali su istom blještavom divljinom.
Daleko prema sjeveru nebo je bilo sjajno od mase nalik oblacima
tamnocrvene i oker boje; masa je bila vrlo velika i udaljavala se brzo prema
zapadu na visini od kojih deset milja iznad pustošije. Ransom dotad još nije
bio vidio oblak na malakandrijskom nebu pa upita što je to. Sorn mu reče da
je to pijesak koji donose vjetrovi iz velikih strašnih pustinja na sjeveru.
Tako goleme mase pijeska često se mogu vidjeti, katkad na visini i od
sedamnaest milja; vjetrovi ih nose dok ih ne obore negdje, možda u
handramitu, u nastupu žestoke pješčane oluje od koje se ne može ni disati
ni gledati. Zloslutno kretanje te mase na nebu bez oblaka podsjetilo je
Ransoma na to da se nalaze izvan Malacandre da više ne obitavaju u
svijetu, već da pužu po površini neobična planeta. Oblak se na kraju, kako
se činilo, spustio naniže i rasprsnuo se daleko na zapadnom horizontu gdje
se rumenilo, nalik veliku požaru, moglo vidjeti sve dok zavoj doline nije
skrio od pogleda cijelo to područje.
Taj mu je zavoj otvorio novi vidik. Krajobraz koji se protezao pred njim
isprva se činio neobično sličnim Zemljinu bio je ispresijecan sivim
grebenima koji su se uzdizali i spuštali kao morski valovi. Daleko iza, litice
i šiljci poznatih mu zelenih stijena uzdizali su se na pozadini tamnoplava
neba. Trenutak kasnije vidio je da je ono što je smatrao nizinskim
područjem samo iskrzana, nabrana površina plavo-sive magle što ispunja
dolinu – magle koja se uopće neće doimati kao magla kad siđu u handramit.
Čim se cesta kojom su hodali počela spuštati, manje ju je zapažao i počeo je
nejasno nazirati višebojni obrazac nizinskoga područja. Padina je ubrzo
postajala sve strmija; poput okrhnutih zubi nekoga diva diva s
pokvarenim zubima najviši vrhunci planinskoga bedema ispod kojega su
morali proći uzdizali su se zlokobno iznad ruba vododerine kojom su
prolazili. Boja neba i kvaliteta svjetlosti neznatno su se promijenili.
Trenutak kasnije stajali su na rubu strmine koja bi po zemaljskim mjerilima
prije zavređivala naziv ponor; niz tu strminu vodila je njihova staza, gubeći
se duboko dolje u grimiznoj vegetaciji. Ransom je odlučno odbio spuštati se
na Augrayevu ramenu. Iako nije potpuno razumio njegovo negodovanje,
sorn se sagnuo kako bi Ransom mogao sići pa je nastavio spuštati se istim
pognutim držanjem nalik klizanju kao i dosad dok je Ransom pošao za njim
koristeći se radosno svojim obamrlim nogama.
Ljepota ovoga novog handramita koji se ukazao pred njim oduzela mu
je dah. Bio je prostraniji od onoga u kojem je dotad boravio, a neposredno
ispod njih ležalo je gotovo okruglo jezero safir promjera dvanaest milja,
smješten na rubu grimizne šume. Usred jezera, nalik vrlo niskoj, blago
nakošenoj piramidi, ili ženskoj dojci, uzdizao se otok blijedocrvene boje,
gladak do vrha, a na vrhu gaj s drvećem kakvo ljudsko oko nije vidjelo.
Glatka debla toga šumarka imala su blage izbočine kao u najplemenitijih
bukvi, no ova su stabla bila viša od tornjeva katedrale, a na vrhovima im
cvijeće, ne lišće; zlatno cvijeće, blistavo kao tulipan, mirno kao stijena i
veliko kao ljetni oblak. Doista, to i nije bilo drveće, bilo je to pravo cvijeće,
a sasvim dolje, među njihovim korijenjem, pogled mu pade na blijed
nagovještaj arhitekture, nešto nalik kamenim pločama. I prije nego što mu
je vodič rekao, znao je da je to Meldilorn. Nije znao što je očekivao. Stare
predodžbe koje je donio sa Zemlje o izvanzemaljskoj kompleksnoj strukturi
uredâ, zakučastijoj od američke, ili o inženjerskom raju prepunu golemih
strojeva, odavno je odbacio. No nije očekivao nešto tako klasično, tako
djevičanski čisto kao što je bio ovaj blistavi gaj koji je ležao tako miran,
tako skrovit u svojoj obojenoj dolini i na zimskom sunčevu svjetlu s
nenadmašivom se ljupkošću uzdizao desetke metara uvis. Sa svakim
korakom nizbrdo sve ga je više zapahivala divna toplina koja je dopirala iz
doline. Pogledao je gore nebo je postajalo sve svjetlije. Pogledao je dolje
zapljusnuo ga je miomiris divovskoga cvijeća. Obrisi dalekih litica gubili
su oštrinu, a njihova površina blještav sjaj. Krajobraz je ponovno dobio
dubinu, mutnost, mekoću i perspektivu. Rub stijene s koje su započeli
silazak već je bio daleko iznad njih; činilo se nevjerojatnim da su doista
došli odande. Disao je punim plućima. Nožni prsti, toliko dugo ukočeni od
hladnoće, sada su mu se divno koprcali u čizmama. Podigao je naušnjake
kape i uši mu zapljusne zvuk vodopada. Hodao je po mekanu korijenju,
ravnom zemljom, a šumski pokrov bio mu je iznad glave. Svladali su
harandru i došli su na sam prag Meldilorna.
Nakon kraćega hoda došli su do neke vrste šumske ceste široke aleje
koja se protezala ravno kao strijela između grimiznih debala završavajući
savršeno glatkim svjetlucavim plavim jezerom. Ondje su našli gong i čekić
koji je visio o kamenu stupu. Sve bijaše bogato ukrašeno, a gong i čekić bili
su izrađeni od zelenkasto-plava metala koji Ransom nije poznavao. Augray
je udario u gong. U Ransomu je raslo uzbuđenje pa nije mogao mirno i
sabrano razgledati ukrase na kamenu. Dijelom su to bili slikovni prikazi, a
dijelom čista dekoracija. Ransoma se posebno dojmio stanovit sklad između
ocrtanih i praznih ploha. Crteži čistih linija, oskudni poput prapovijesnih
crteža jelenova na Zemlji, izmjenjivali su se s uzorcima preciznim i
zakučastim poput onih na nordijskom ili keltskom nakitu; bližim
razmatranjem niste mogli ne uočiti da su ove naizmjenično prazne i
pretrpane površine i same dio većih cjelina. Veoma ga se dojmila činjenica
da slikovni rad nije bio ograničen na prazne prostore; vrlo često, velike
arabeske sadržavale su i zamršene slike koje su funkcionirale kao sporedni
detalj. Drugdje, umjetnik je slijedio potpuno oprečan plan ali i to je
izmjenjivanje bilo ritmično, slijedilo je neki obrazac. Upravo je bio počeo
otkrivati da ti crteži, premda vrlo stilizirani, pripovijedaju neku priču, kad
ga je Augray prekinuo. S obale Meldilorna otisnuo se čamac.
Ransom se obradovao kad im se brod približio i kad je za veslom vidio
hrosa. Biće je primaknulo čamac obali gdje su ga oni čekali, zagledalo se u
Ransoma, a zatim upitno pogledalo Augraya.
„Možda se pitaš tko je ovaj nau, Hrinha,” rekao je sorn, „jer nikad nisi
vidio ništa slično njemu. Zove se Ren-soom, a došao je nebom s
Thulcandre.”
„Dobrodošao je, Augray”, uljudno odvrati hros. „Dolazi li Oyarsi?”
„On je poslao po njega.”
„I po tebe, Augray?”
„Oyarsa me nije pozvao. Prebaciš li Ren-sooma preko vode, vratit ću se
u svoju utvrdu.”
Hros je znakovima pozvao Ransoma da uđe u čamac. Ransom je želio
izraziti zahvalnost sornu i poslije kraćega razmišljanja odvezao je remen
svoga ručnog sata i dao mu ga; bio je to jedini predmet koji je imao, a koji
mu se činio prikladnim darom za sorna. Nije imao teškoća u objašnjavanju
svrhe toga predmeta, no div mu ga je, nakon što ga je pogledao sa svih
strana, pomalo se nećkajući, vratio i rekao:
„Ovaj dar trebao bi dati jednom od pfifltrigga. On veseli moje srce, no
oni bi ga sigurno znali bolje iskoristiti. Vjerojatno ćeš upoznati neke od njih
u Meldilornu: daj ga njima. A što se tiče njegove namjene, zar tvoj narod ne
zna koje je vrijeme dana drukčije nego da gleda u ovo?”
„Vjerujem da ima životinja koje posjeduju to znanje,” reče Ransom, „ali
naš hnau ga je izgubio.”
Nakon ovoga Ransom se oprostio od sorna i ukrcao se u čamac. Naći se
ponovno u čamcu s hrosom, osjećati toplinu vode na licu i gledati plavo
nebo iznad sebe sve to Ransomu se činilo gotovo kao da se vraća kući.
Skinuo je kapu i s užitkom se naslonio na ogradu čamca, zasipljući svoga
pratioca pitanjima. Otkrio je da služenje Oyarsi nije isključivo na hrosama,
kako je bio pretpostavio vidjevši hrosa na dužnosti u čamcu: sva tri roda
hnaua služila su Oyarsi u različitim svojstvima, a dužnost prijevoznika je,
sasvim prirodno, bila povjerena onima koji su se najbolje razumjeli u
čamce. Doznao je da po dolasku u Meldilorn može ići kamo ga je volja i
raditi što ga je volja dok ga Oyarsa ne pozove. To može biti sat vremena, ali
i nekoliko dana. Blizu mjesta iskrcaja nalaze se kolibe u kojima će mu dati
hranu i u kojima će po potrebi moći i prespavati. Zauzvrat, Ransom je hrosi
ispričao, trudeći se biti što razumljiviji, što je mogao više o svom vlastitom
svijetu i o svom putovanju s njega; upozorio ga je na opasne, iskrivljene
ljude koji su ga doveli na Malacandru i koji su i dalje na slobodi. Dok mu je
govorio o tome, pomislio je da to nije dovoljno jasno istaknuo Augrayu;
donekle ga je tješila pomisao na to da su Weston i Devine po svoj prilici već
uspostavili vezu sa sornima i da vjerojatno neće dodijavati tako velikim
bićima koja toliko sliče ljudima. Bar ne zasad. O Devineovim konačnim
ciljevima nije imao iluzija; sada je samo trebao sve priznati Oyarsi. U
međuvremenu čamac je dodirnuo kopno.
Ransom je ustao, dok je hros privezivao čamac za obalu, i osvrnuo se
oko sebe. U blizini male luke u kojoj su pristali, s lijeve strane, nalazile su
se niske kamene zgrade prve koje je vidio na Malacandri i u njima
rasplamsana ognjišta. Ondje će, rekao mu je hros, naći hranu i sklonište.
Ostatak otoka doimao se napuštenim, a njegovi glatki obronci pustima sve
do šumarka na vrhu, gdje se naziralo nekakvo kameno zdanje. No koliko je
mogao prosuditi, to nije bio ni hram ni kuća u zemaljskom značenju te
riječi, već široka aleja s monolitima slična Stonehengeu, samo puno veća,
dostojanstvena i pusta, gubeći se, iza prijevoja, u pepeljastoj sjenci debala s
cvijećem na vrhu. Pustoš je vladala posvuda; pa ipak, na pozadini jutarnje
tišine čuo je, ili mu se bar pričinilo da čuje, slabašan, ali zvonak zvuk:
naćulio je uši ono što je čuo jedva se moglo nazvati zvukom, no ipak se
nije moglo ignorirati.
„Otok je pun eldila”, prigušenim glasom reče hros.
Ransom iziđe iz čamca. Napola očekujući neku prepreku, učinio je
nekoliko nesigurnih koraka i zastao, a zatim nastavio, oprezno kao i dotad.
Premda je raslinje po kojem je hodao bilo neobično mekano i bujno i
premda mu noge nisu stvarale nikakvu buku, nagonski je hodao na
vrhovima prstiju. Pokreti su mu bili blagi i staloženi. Zbog golema pojasa
vodenoga prostranstva zrak je na otoku bio topliji nego igdje drugdje na
Malacandri; klima je bila slična zemaljskoj pri kraju rujna kad su dani još
topli, ali s nagovještajem budućega mraza. Osjećaj strahopoštovanja koji je
rastao u njemu odvraćao ga je od penjanja uzbrdo prema šumarku i aleji s
kamenim monolitima.
Prestao se uspinjati negdje na polovici brda i skrenuo je udesno, cijelo
vrijeme ostajući na istoj udaljenosti od obale. Govorio si je da razgledava
otok, no imao je osjećaj da otok zuri u njega. Ovaj se osjećaj pojačao
poslije otkrića do kojega je došao nakon otprilike sat vremena hoda i
kasnije mu ga je uvijek bilo vrlo teško opisati. Najapstraktnijim jezikom
rečeno, ukratko bi se moglo reći da je površina otoka bila izložena sićušnim
promjenama svjetlosti i sjene koje nikakva zrcalna promjena na nebu nije
mogla uzrokovati. Da zrak nije bio tako miran, a raslinje odveć nisko i
odveć čvrsto da bi se pomicalo na vjetru, bio bi rekao da se to slabašan
povjetarac igra i uzrokuje neznatne promjene u sjenčenju kakve vidimo na
žitnim poljima na Zemlji. Poput zvonkih zvukova u zraku, ovi otisci stopa
svjetlosti bili su nepovjerljivi prema promatraču. Najmanje ih je vidio ondje
gdje je najpomnije gledao: gomilali su mu se na rubovima vidnoga polja
kao da ondje traje složen proces njihova razmještanja. Obratiti pozornost na
bilo kojega od njih značilo je učiniti ga nevidljivim te se često činilo da
sićušna svjetlost upravo napušta mjesto na koje mu je pogled pao. Nije
sumnjao da to „vidi” koliko mu je uopće moguće vidjeti eldile. Dojam
što ga je pritom imao bio je vrlo neobičan. Teško je reći da je bio jezovit, jer
nije imao dojam da je okružen duhovima. Nije čak imao dojam da ga
uhode; osjećao se izloženim pogledu bićâ koja ga imaju pravo promatrati.
Ne bi se moglo reći da se boji; u osjećaju koji ga je obuzeo bilo je nešto
stida, nešto plahosti, nešto podčinjenosti, i Ransomu je bilo krajnje
neugodno.
Bio je umoran i pomislio je da će u ovoj povlaštenoj zemlji biti dovoljno
toplo da se može odmoriti pod vedrim nebom. Sjeo je. Meko raslinje,
toplina i miomirisi koji su prožimali cijeli otok podsjetili su ga na Zemlju i
vrtove ljeti. Načas je zatvorio oči; zatim ih je ponovno otvorio i ispod sebe
vidio neke zgrade, a na jezeru čamac koji se približavao. Odmah ga je
prepoznao. Bio je to čamac kojim je i sam došao, a one kolibe bile su
prenoćišta za goste u maloj luci; obišao je cijeli otok. Počela ga je mučiti
glad. Možda će biti najpametnije da siđe i potraži nešto za jelo; barem će
mu brže proći vrijeme.
No nije to učinio. Kad je ustao i pažljivije pogledao kolibe u luci, vidio
je da se ondje vrzma mnogo bića, a dok je gledao, iz čamca se na otok
iskrcao velik broj putnika. Vidio je da se u jezeru nešto miče, isprva nije
shvatio što, no ubrzo se pokazalo da su to sorni koji su, do pojasa u vodi,
išli prema Meldilornu. Bilo ih je desetak. Iz ovoga ili onog razloga na otok
se u veliku broju slijevaju posjetioci. Nije više mislio na to da bi mu se
moglo dogoditi neko zlo ako ode dolje i izmiješa se s gomilom, no ipak se
skanjivao. Još se živo sjećao kako se osjećao kao novi učenik u školi novi
učenici dolazili su dan ranije kako se klatio uokolo i gledao dolazak
veterana. Na kraju je odlučio da neće silaziti dolje. Otkinuo je nešto bilja i
pojeo ga, a zatim malko odrijemao.
Poslijepodne, kad je postalo svježije, vratio se hodanju. Dotad su već i
drugi hnau lutali otokom. Viđao je uglavnom sorne, ali to je bilo zato što su
bili vrlo visoki pa ih je bilo lakše primijetiti. Nije se čula nikakva buka. Nije
imao nikakvu želju za susretom s tim drugim potucalima koja su, kako se
činilo, ograničila svoje kretanje na priobalni dio otoka pa je, a da toga nije
bio ni svjestan, odlazio sve više uzbrdo i prema unutrašnjosti otoka. Na
kraju se našao na rubu šumarka, odakle je pucao pogled na aleju s
monolitima. Bio je odlučio, iz razloga koji ni njemu nije bio potpuno jasan,
da neće ulaziti u nj, no pogled mu je privukao najbliži kamen, bogato
isklesan sa sviju strana, i on ga uze proučavati, da bi odmah potom, tjeran
znatiželjom, temeljito razgledao i ostale.
Prizori u kamenu bili su vrlo zagonetni. Pored prikaza sorna i hrosa te
bića za koje je pretpostavljao da su pfifltriggi neprekidno se pojavljivao
uspravan i vijugav lik kojem je lice bilo samo naznačeno i koji je imao
krila. Krila su bila vrlo prepoznatljiva i to ga je silno zbunilo. Je li moguće
da tradicija malakandrijske umjetnosti seže u ono ranije geološko i biološko
razdoblje kad je, kako mu je Augray rekao, na harandri bilo života, među
ostalim i ptica? Kamen je, činilo se, potvrdno na to odgovarao. Vidio je
prizore davnih crvenih šuma u kojima su letjele ptice, nesumnjivo ptice, ali
i mnoga druga stvorenja koja nije poznavao. Na drugom kamenu mnoga od
tih stvorenja bila su prikazana kako leže mrtva, a na nebu iznad njih bijaše
prikazan fantastični lik sličan hnakri, koji je vjerojatno simbolizirao
hladnoću, kako prema njima odapinje strijele. Preživjela stvorenja tiskala su
se oko krilata, vijugava bića koje je Ransom smatrao Oyarsom, prikazana u
liku krilata ognja. Na sljedećem kamenu bio je prikazan Oyarsa, praćen
mnoštvom stvorenja, kako za sobom ostavlja brazdu nekom zašiljenom
alatkom. Sljedeći je kamen donosio prikaz pfifltrigga koji su tu brazdu
proširivali alatima za kopanje. Sorni su zgrtali zemlju u hrpe sa svake strane
brazde, a hrose su kopali vodene kanale. Ransom se pitao je li to možda
mitski prikaz gradnje handramita ili možda svjedočanstvo da su to ustvari
umjetne tvorevine.
Mnoge prikaze nije razumio. Posebno ga je zbunio jedan koji je u dnu
prikazivao dio kruga, iza i iznad kojega su se uzdizale tri četvrtine diska
podijeljena u koncentrične krugove. Pomislio je da je to prikaz sunca koje
se pomalja iza brda; nesumnjivo, prikaz u dnu vrvio je malakandrijskim
prizorima Oyarsa u Meldilornu, sorni na planinskom rubu harandre te
mnoštva drugih bića, od kojih je neka poznavao, a druga su mu bila
potpuno nepoznata. Obratio je pozornost na disk koji se uzdizao. Nije to
bilo sunce. Sunce, doduše, jest bilo ondje, u središtu diska, u to nije moglo
biti nikakve sumnje: oko njega su se širile koncentrične kružnice. U prvoj i
najmanjoj nalazila se mala kugla na kojoj je jahao krilat lik pomalo sličan
Oyarsi, ali u ruci je držao nešto slično trublji. U sljedećoj kružnici na sličnoj
kugli jahao je još jedan vatreni lik. Njemu lice nije bilo ni naznačeno,
umjesto lica imao je dvije izbočine koje su do toga je zaključka došao
nakon duga i pažljiva promatranja prikazivale vime ili dojke nekoga
sisavca. Bio je potpuno siguran da gleda prikaz Sunčeva sustava. Prva kugla
predstavljala je Merkur, druga Veneru. „Neobične li koincidencije,”
pomislio je Ransom, „njihova mitologija povezuje ideju žene s Venerom,
baš kao i naša.” Ovaj problem bio bi dulje zaokupljao njegovu pažnju da
mu pogled, zbog prirodne radoznalosti, nije privukla treća kugla, koja je
nesumnjivo predstavljala Zemlju. Kad ju je ugledao, duh mu se načas
sledio. Istina, kugla je bila ondje, ali na mjestu gdje se trebao nalaziti
ognjeni lik nalazila se duboka nepravilna uleknina, kao da ju je netko htio
izbrisati. „Nekoć je, dakle…”, ali njegove su špekulacije krzmale i na kraju
zamukle pred cijelim nizom nepoznanica. Pogledao je sljedeću kružnicu.
Na njoj nije bilo kugle, nego je donji dio kružnice dodirivao vrh onoga
velikog segmenta prepuna malakandrijskih prizora tako da je Malacandra
na ovom mjestu dodirivala Sunčev sustav i istodobno izlazila iz njega u
perspektivi prema gledatelju. Nakon što je dokučio zamisao kojom se vodio
autor, bio je zapanjen živopisnošću prizora. Odmaknuo se nekoliko koraka
od kamena i duboko uzdahnuo, spremajući se posvetiti nekim od zagonetki
koje su draškale njegovu maštu. Malacandra je, dakle, Mars. Zemlja… ali
nekakvo tuckanje, ili udaranje čekićem, što li, koje je trajalo već neko
vrijeme, ne dopirući mu sasvim do svijesti, postalo je odveć uporno da bi ga
i dalje mogao ignorirati. Neko biće, a to sasvim sigurno nije bio eldil, nešto
je radilo u njegovoj blizini. Malko uplašen jer bio se duboko zamislio
osvrnuo se oko sebe. Ništa posebno nije mu privuklo pozornost. Povikao je,
budalasto, na engleskom:
„Tko je tamo?”
Tuckanje je iznenada prestalo, a iza obližnjega monolita izvirilo je
neobično lice.
Bilo je bezdlako, kao u čovjeka ili sorna. Bilo je dugačko i šiljasto kao u
rovke, žućkasto i zapušteno, a čelo smješteno tako nisko da ga, da mu
stražnji dio glave i područje iza ušiju nije pokrivala nekakva izraslina slična
vlasulji, ne bi bilo moguće nazvati licem razumnoga bića. Trenutak kasnije
iza monolita iskočilo je cijelo stvorenje, iznenadivši Ransoma tom
neočekivanom kretnjom. Ransom je predmnijevao da je to pfifltrigg i bilo
mu je drago što nije sreo jednoga od pripadnika ove vrste kad je tek bio
došao na Malacandru. Više od bilo čega što je dotad vidio pfifltrigg je sličio
insektu ili gmazu. Tijelo mu je podsjećalo na žabu i Ransom je isprva
pomislio da se oslanja na „ruke” kao žaba. Zatim je primijetio da je dio
prednjih udova o koje se biće oslanja zapravo, ljudskim jezikom govoreći,
više lakat nego ruka, širok i podložen nekom vrstom jastučića te očito služi
za hodanje; ali s njega su se, pod kutom od četrdeset pet stupnjeva, uvis
pružale prave podlaktice mršave, snažne podlaktice koje su završavale
divovskim osjetljivim rukama s mnoštvom prstiju. Pomislio je kako je ovo
biće, kad je riječ o bilo kojem fizičkom poslu, od kopanja rude do
urezivanja kamena, u prednosti pred drugima zato što može raditi punom
snagom poduprt laktom. Na kukca je podsjećao ponajviše zbog iznenadnih,
trzavih pokreta te zbog činjenice da je mogao okretati glavu 360 stupnjeva
kao bogomoljka; efekt je dodatno pojačavao suh i hrapav zvuk sličan
zveckanju što ga je biće proizvodilo kretanjem. Nalikovalo je pomalo na
skakavca, pomalo na jednoga od patuljaka Arthura Rackhama, pomalo na
žabu i pomalo na staroga stručnjaka za prepariranje životinja kojega je
Ransom poznavao u Londonu.
„Dolazim s drugog svijeta”, započe Ransom.
„Znam, znam”, reklo je biće cvrkutavim glasom, kao da mu se žuri.
„Dođi ovamo, iza kamena. Ovuda, ovuda. Oyarsino naređenje. Puno posla.
Treba odmah početi. Stani ondje.”
Ransom se našao s druge strane monolita, zureći u prizor koji još nije bio
dovršen. Zemlja je bila posuta krhotinama kamenja, a zrak je bio pun
prašine.
„Tako” reklo je biće. „Ne miči se. Ne gledaj me. Gledaj tamo.”
Ransom u prvi mah nije razumio što biće očekuje od njega, no onda,
vidjevši kako pfifltrigg neprestance pogledava čas njega, čas kamen,
nesumnjivo pogledom umjetnika, istim u svim svjetovima, koji gleda prvo
svoj model, a potom svoj rad, shvatio je što se događa i gotovo prasnuo u
smijeh. Pozira za portret! S mjesta na kojem je stajao mogao je vidjeti kako
biće kleše kamen kao da je sir, toliko hitro da mu je oko samo s mukom
zapažalo što čini, ali nije mogao vidjeti što radi, premda je mogao
proučavati pfifltrigga. Vidio je da ono zveckanje i metalni zvukovi dolaze
od mnoštva malih alata što su mu visjeli o tijelu. Katkad bi uzrujano viknuo
i tresnuo o zemlju alatku s kojom je radio i uzeo neku drugu, no većinu onih
koje je najčešće koristio držao je u ustima. Vidio je i da to biće nosi odjeću,
kao i on sam, nekakvu sjajnu, ljeskavu tvar koja se doimala bogato
ukrašenom, premda je bila pokrivena prašinom. Oko vrata je imao krznenu
tkaninu nalik vunenu šalu, a oči su mu bile zaštićene tamnim zaštitnim
naočalama. Prstenje i lanci izrađeni od sjajne kovine – ne od zlata, pomislio
je ukrašavali su mu udove i vrat. Cijelo vrijeme dok je radio šaptao je
nešto sebi u bradu siktavim glasom, a kad bi se uzbudio zbog nečega a
najčešće je bio uzbuđen vrh nosa bi mu se nabrao kao u zeca. Na kraju je
ponovno onako iznenadno poskočio u zrak, sletio desetak metara dalje i
rekao:
„Da, da. Nije baš dobro kako sam se nadao. Drugi put bolje. Ostaviti
sada. Dođi i pogledaj.”
Ransom ga je poslušao. Vidio je prikaz planeta koji sada nisu bili
poredani tako da sačinjavaju mapu Sunčeva sustava, već su se u
jedinstvenoj povorci primicali gledatelju i na svakom od njih osim na
jednom stajao je ognjeni vozač bojnih kola. Bila je tu Malacandra, a na njoj,
na njegovo iznenađenje, vrlo pristojan prikaz svemirskoga broda. Pored
njega stajala su tri lika za koje je Ransom očito poslužio kao model.
Ustuknuo je s gađenjem. Koliko god se, s malakandrijskoga stajališta,
ljudski lik doimao neobičnom likovnom temom, i koliko god osebujna
možda bila njihova umjetnička stilizacija, pomislio je da se biće ipak moglo
više potruditi i vjernije prikazati ljudski lik u kamenu, a ne tako da izgleda
kao krojačka lutka s trupom nalik panju, šira nego viša, s glavom i vratom
iz kojih kao da niču nekakve gljive.
Oklijevao je. „Tako valjda izgledam tvojim sunarodnjacima”, rekao je.
„U svijetu iz kojeg dolazim ne bi me ovako prikazali.”
„Ne”, reče pfifltrigg. „Ne želim da bude previše sličan. Previše sličan i
neće vjerovati – oni koji se rode kasnije.” Dodao je još dosta toga što je bilo
teško razumjeti, no dok je govorio, Ransomu je sinulo da su ti odbojni
likovi bili zamišljeni kao idealistički prikaz čovječanstva. Razgovor je
uskoro zamro. U želji da promijeni temu Ransom ga je upitao nešto o čemu
je već dulje razmišljao.
„Nije mi jasno” reče, „kako to da vi, sorni i hrose, govorite istim
jezikom. Jezik, zubi i grlo sigurno vam se jako razlikuju.”
„U pravu si”, reče biće. „Nekoć smo govorili različitim jezicima, a i
danas u kući svatko govori svojim jezikom. Ali svi su naučili hrosanski
jezik.”
„Zašto?” upita Ransom, razmišljajući i dalje u kategorijama zemaljske
povijesti. „Jesu li hrose nekoć vladali ostalima?”
„Ne razumijem. Oni govore i pjevaju puno bolje od nas. Koriste više
riječi, boljih riječi. Nitko ne uči jezik moga naroda jer je ono što imamo reći
rečeno u kamenu i sunčevoj krvi i zvjezdanom mlijeku i svi to mogu vidjeti.
Nitko ne uči jezik sorna jer njihovo znanje možeš pretvoriti u koje god
hoćeš riječi, ali ono će svejedno ostati isto. To ne možeš učiniti s pjesmama
hrosa. Njihov se jezik govori na cijeloj Malacandri. Ja ga sada govorim jer
si ti tuđinac i govorio bih ga sa sornom. Kod kuće govorimo našim starim
jezikom. To možeš vidjeti u imenima. Sorni imaju vrlo zvučna imena:
Augray, Arkal, Belmo i Falmay. Imena hrosa podsjećaju na krzno: Hnoh,
Hhihi, Hyoi i Hlithnahi.”
„Najbolja poezija, znači, dolazi u najgrubljem jeziku?”
„Možda”, reče pfifltrigg. „Kao što su najbolji prizori u najtvrđem
kamenu. Moj narod ima imena kao što su Kalakaperi, Parakataru i
Tafalakeruf. Mene zovu Kanakaberaka.”
Ransom mu kaza svoje ime.
„U našoj zemlji” reče Kanakaberaka, „nije ovako. Mi nismo prikliješteni
u uskom handramitu. U našoj zemlji ima pravih šuma, zelenih sjenki,
dubokih rudnika. Toplo je. Svjetlo ne sjaji tako žestoko kao ovdje i nije tako
tiho kao ovdje. Mogao bih te odvesti na mjesto u šumi gdje bi istodobno
vidio stotinu vatri i čuo stotinu čekića. Da bar možeš doći u našu zemlju!
Mi ne živimo u rupama kao sorni niti na svežnjevima korova kao hrose.
Mogao bih ti pokazati kuće sa stotinu stupova, jedne od sunčeve krvi, druge
od zvjezdanog mlijeka, cijelim putem… i cijeli svijet oslikan na zidovima.”
„Kako upravljate svojim društvom?” upita Ransom. „Oni što rade u
rudnicima… vole li svoj posao jednako kao oni koji oslikavaju zidove?”
„Svi drže rudnike otvorenima; to je posao koji treba dijeliti s drugima.
Ali svatko kopa za sebe ono što mu treba za posao. Što bi drugo radio?”
„Kod nas nije tako.”
„Onda sigurno radite vrlo iskrivljeno. Kako bi stvaralac razumio rad na
sunčevoj krvi ako sam ne ode u dom sunčeve krvi i ne nauči razlikovati
jednu vrstu od druge, ako ne živi s njom danima izvan nebeskog svjetla,
dok mu ne uđe u krv i srce kao da ju je sam mislio, pojeo i ispljunuo?”
„Kod nas ona leži vrlo duboko i do nje je teško doći, a oni koji je
iskapaju moraju cijeli život posvetiti toj vještini.”
„I to im se sviđa?”
„Mislim da ne… ne znam. Ipak to rade jer ne bi dobili hranu kad bi
odustali.”
Kanakaberaka je nabrao nos. „Znači li to da u vašem svijetu nema
dovoljno hrane?”
„Ne znam”, na to će Ransom. „Često sam tražio odgovor na to pitanje,
ali nitko mi nije znao reći. Zar kod vas ne postoji nitko tko bi prisilio druge
da rade, Kanakaberaka?”
„Naše ženke”, reče pfifltrigg ispustivši zvižduk koji je očito bio smijeh.
„Kod vas se više drži do ženki nego kod drugih hnaua?”
„Svakako. Sorni najmanje drže do svojih ženki, a mi najviše.”
XVIII.
Te noći Ransom je spavao u prenoćištu za goste, pravoj kući koju su
izgradili i bogato ukrasili pfifltriggi. Zadovoljstvo koje je osjetio našavši se
u znatno humanijim uvjetima bilo je ponešto umanjeno nelagodom koju je,
unatoč svemu što je znao, neizbježno osjećao u prisutnosti tako velika broja
malakandrijskih bića. Zastupljene su bile sve tri vrste. Činilo se da se
pripadnici ni jedne vrste ne osjećaju nelagodno u nazočnosti drugih, iako su
bile veoma očite razlike među njima, poznate, uostalom, i stanovnicima
Zemlje kad se, primjerice, voze vlakom u istom vagonu sornima je u
prenoćištu bilo prevruće, a pfifltriggima prehladno. Te je noći naučio više o
malakandrijskom smislu za humor i zvukovima kojim se on očituje nego za
cijeloga dotadašnjeg boravka na tom neobičnom planetu. Doista, gotovo svi
razgovori koje je dotad vodio bili su ozbiljni. Sada se pokazalo da šale
najčešće izbijaju prilikom susreta različitih vrsta hnaua. Šale svih triju vrsta
bile su mu jednako nerazumljive. Činilo mu se da uspijeva uočiti razlike u
vrsti primjerice, stekao je dojam da sorni rijetko idu dalje od ironije, za
razliku od hrosa koji su često neumjereni i ekscentrični, dok su mu se
pfifltriggi činili oštroumni i vrsni u grdnjama no čak i kad je razumio sve
riječi, nije shvaćao poantu. Te je večeri na počinak pošao razmjerno rano.
Bilo je vrlo rano ujutro, doba dana kad ljudi na Zemlji odlaze musti
krave, kad su probudili Ransoma. Isprva nije znao što ga je probudilo.
Prostorija u kojoj je ležao bila je tiha, prazna i gotovo potpuno mračna.
Upravo se bio spremao ponovno zaspati kad je sasvim blizu sebe čuo visok
glas koji mu je rekao: „Oyarsa šalje po tebe.” Pridigao se u sjedeći položaj i
ogledao se oko sebe. Nije vidio nikoga, ali glas je ponovio: „Oyarsa šalje po
tebe.” Napokon se uspio otrgnuti izmaglici sna pa je shvatio da se u sobi
nalazi eldil. Nije se preplašio, ali dok je poslušno ustajao i oblačio odjeću
koju je prethodne večeri odložio sa strane, osjetio je da mu srce kuca brže
no inače. Manje je mislio na nevidljivo biće u sobi nego na razgovor koji ga
je čekao. Davno ga je napustio stari strah da će možda sresti neko čudovište
ili idola: obuzela ga je nervoza kakvu je, sjećao se, osjećao kao student prije
ispita. Više od svega na svijetu trebala mu je šalica dobra čaja.
Prenoćište je bilo prazno. Izišao je van. Plavkasti se dim dizao s jezera, a
nebo je bilo vedro iza nazupčanih istočnih stijena kanjona; sunce samo što
nije bilo izašlo. Još uvijek je bilo vrlo hladno, raslinje mokro od rose i cijeli
krajobraz odisao je nečim zbunjujućim što je ubrzo detektirao kao tišinu.
Glasovi eldila u zraku su zamukli, a prestalo je i smjenjivanje svjetla i
sjene. Iako mu to nitko nije rekao, znao je da se mora popeti na sam vrh
otoka i doći do onoga šumarka. Kad je došao blizu, primijetio je, i pritom
ga je obuzela malodušnost, da je aleja s monolitima puna malakandrijskih
bića i da sva šute. Stajahu poredani u dva reda, po jedan sa svake strane
staze, i svi su čučali ili sjedili u različitim položajima, već prema građi
svoga tijela. Hodao je polako i nesigurno, ne usuđujući se zastati, pritisnut
pogledima svih tih neljudskih očiju koje nisu treptale. Kad je stigao do
vrha, do mjesta u sredini na kojem se nalazio najveći kamen, zastao je;
kasnije se nije mogao sjetiti je li mu neki od eldila rekao da to učini ili je to
učinio vođen vlastitom intuicijom. Nije sjeo, jer je zemlja bila prehladna i
vlažna i osim toga nije bio siguran pristoji li se. Jednostavno je ostao stajati
nepomičan poput čovjeka u paradi. Sva stvorenja gledala su u njega i
vladao je posvemašnji muk.
Malo-pomalo opazio je da sve vrvi eldilima. Sva svjetla, ili nagovještaji
svjetala, koja su jučer bila razasuta po cijelom otoku, sada su bila skupljena
na jednom mjestu i bila su nepomična ili su se jedva pomicala. Sunce je već
bilo izašlo, ali i dalje je vladala tišina. Kad je podigao pogled da vidi prve,
blijede zrake sunca na monolitima, primijetio je da je zrak iznad njega
prožet puno većom kompleksnošću svjetla no što bi se dalo objasniti
izlaskom sunca, i to svjetla drukčije vrste, eldil-svjetla. Nebo, ništa manje
nego zemlja, vrvjelo je eldilima: vidljivi Malakandrijci sačinjavali su samo
najmanji dio šutljiva konzistorija koji ga je okruživao. Možda će se, kad
tomu dođe vrijeme, morati braniti pred tisućama ili milijunima: red za
redom oko njega i red za redom iznad njega, bića koja nikad dotad nisu
vidjela čovjeka, i koja čovjek ne može vidjeti, čekala su da otpočne njegovo
suđenje. Liznuo je suhe usne pitajući se hoće li biti u stanju govoriti kad se
to od njega zatraži. Zatim mu sine da je možda baš ovo ovo čekanje i ova
izloženost pogledima suđenje; možda im on već sada, a da toga nije ni
svjestan, govori sve što žele znati. Tek kasnije puno kasnije čulo se
komešanje. Svako vidljivo biće u šumarku ustalo je i ostalo stajati,
zamuknuvši više no ikad, prignute glave; i Ransom je vidio (ako se to tako
može reći) da se Oyarsa približava između dugačkih redova isklesanih
kamenova. Dijelom je to zaključio po izrazima koje su lica Malakandrijaca
poprimila dok je njihov vladar prolazio pored njih; dijelom je vidio nije
mogao poreći da je doista vidio samoga Oyarsu. Nikad nije znao objasniti
kakvo je to biće. Najtiši šapat svjetlosti ne, još manje od toga, najmanja
zamisliva sjenka – kretala se po neravnu tlu pokrivenu raslinjem; ili, možda,
neka razlika u izgledu tla, odveć neznatna da bi je se moglo izraziti na
jeziku koji se zasniva na pet osjetila, kretala se polako prema njemu. Poput
tajca koji se širi prostorijom punom ljudi, poput beskrajno malena zapaha
svježine u vrijeme omare, poput časomična sjećanja na davno zaboravljen
zvuk ili miris, poput svega što je najmirnije i najmanje i najteže predočiti u
prirodi, Oyarsa je prolazio između svojih podanika, približavao se i onda
zastao, ni deset metara daleko od Ransoma, u srcu Meldilorna. Ransom je
osjetio trnce u tijelu i bockanje u prstima kao da je u blizini bljesnula
munja; vlastito srce i tijelo činili su mu se kao načinjeni od vode.
Oyarsa je progovorio glasom potpuno neljudskim, kakav Ransom još
nikad nije čuo, milozvučnim i u nekom smislu udaljenim; neuzdrmanim
glasom; glasom, kao što je jedan od hrosa kasnije rekao Ransomu, „bez
kapi krvi. Njihova krv je svjetlost”. Riječi koje je Oyarsa izgovorio nisu
bile uznemirujuće.
„Čega se toliko bojiš, Ransome s Thulcandre?” rekao je.
„Tebe, Oyarsa, jer nisi kao ja i jer te ne vidim.”
„To nisu krupni razlozi” rekao je glas. „Ni ti nisi kao ja i premda te
vidim, vidim te vrlo slabo i blijedo. Ali nemoj misliti da smo potpuno
različiti. I ti i ja slike smo Maleldilove. To nisu pravi razlozi.”
Ransom je šutio.
„Počeo si me se bojati prije nego što si stupio nogom na moj svijet.
Otada stalno bježiš od mene. Moji sluge vidjeli su tvoj strah kad si bio u
svemirskom brodu na nebu. Vidjeli su da pripadnici tvoje vrste postupaju
loše s tobom, iako nisu razumjeli njihov govor. Zatim, da bih te izbavio iz
ruku one dvojice, potaknuo sam hnakru da vidim hoćeš li doći k meni od
svoje volje. Ali ti si se skrio među hrosama i premda su ti rekli da dođeš k
meni, nisi htio. Poslije toga poslao sam svoga eldila da te dovede, ali ni tada
nisi htio doći. Na kraju, pripadnici tvoje vrste krenuli su u potjeru za tobom
i tako te doveli k meni i prolivena je krv hnaua.
„Ne razumijem, Oyarsa. Znači li to da si ti tražio da me dovedu s
Thulcandre?”
„Da. Zar ti ona dvojica nisu to rekla? I zašto si pošao s njima ako ne zato
da se odazoveš na moj poziv? Moji sluge nisu razumjeli što su ti govorili
dok je tvoj brod bio na nebu.”
„Tvoji sluge… Ne razumijem”, rekao je Ransom.
„Pitaj slobodno”, rekao je glas.
„Imaš sluge na nebu?”
„Gdje drugdje? Ne postoji drugdje.”
„Ali ti si, Oyarsa, ovdje na Malacandri, kao što sam i ja.”
„Malacandra, kao i svi svjetovi, plovi nebom. I nisam ‘ovdje’ sasvim kao
ti, Ransome s Thulcandre. Bića tvoje vrste moraju pasti s neba u svijet; za
nas su svjetovi mjesta na nebu. Nemoj to pokušavati shvatiti. Dovoljno je
da znaš da smo ja i moji sluge čak i sada na nebu; oni su bili oko tebe u
nebeskom brodu baš kao što su i sada, ovdje, oko tebe.”
„Onda si znao za naše putovanje prije nego što smo napustili
Thulcandru?”
„Ne. Thulcandra je svijet koji ne poznajemo. Samo je ona izvan neba i s
nje ne stižu nikakve poruke.”
Ransom je šutio, ali Oyarsa je odgovarao na neizgovorena pitanja.
„Nije uvijek bilo tako. Nekoć smo poznavali Oyarsu vašeg svijeta bio
je sjajniji i veći nego ja i tada je nismo zvali Thulcandra. Priča o njemu
najduža je od svih priča, i najbolnija. Postao je iskrivljen. To je bilo prije
nego što je nastao život u tvom svijetu. Bile su to Iskrivljene godine o
kojima mi na nebu i danas govorimo, kad on još nije bio vezan uz
Thulcandru, već je bio slobodan kao mi. Želio je iskriviti i druge svjetove,
osim svoga. Ljevicom je snažno udario vaš mjesec, a desnicom je prije
vremena donio hladnu smrt mojoj harandri; da Maleldil nije mojom rukom
otvorio handramite i učinio da proključaju vrući izvori, moj bi svijet bio
nenastanjen. Nismo ga dugo ostavili tako slobodna. Izbio je veliki rat,
istjerali smo ga s neba i vezali ga za zrak njegova vlastitog svijeta, kako nas
je Maleldil naučio. Ondje nesumnjivo i sada leži i mi otad više ne znamo za
taj planet: nijem je. Mislimo da ga Maleldil neće sasvim prepustiti
Iskrivljenom, a među nama se govori da je Maleldil poslušao neobičan
savjet i usudio se učiniti strašne stvari, hrvajući se s Iskrivljenim na
Thulcandri. Ali o tome znamo manje nego ti; to je nešto što nas zanima.”
Prošlo je neko vrijeme prije nego što je Ransom progovorio i Oyarsa je
poštivao njegovu šutnju. Kad se sabrao, reče:
„Nakon ovog što si mi ispričao, Oyarsa, mogu ti reći da je naš svijet vrlo
iskrivljen. Ona dvojica koja su me dovela ovamo nisu znala ništa o tebi,
znali su samo da su sorni zatražili da me dovedu. Vjerujem da su mislili da
si ti lažni eldil. Postoje lažni eldili u divljim dijelovima našeg svijeta; ljudi
ubijaju druge ljude pred njima misle da eldili piju krv. Mislili su da me
zato sorni žele, da su zato poslali po mene, ili možda zbog nekog drugog
zla. Doveli su me silom, protiv moje volje. Bio sam u groznu strahu.
Pripovjedači priča u našem svijetu uvjeravaju nas da je sav život izvan naše
atmosfere, ukoliko postoji, zao.”
„Razumijem” reče glas. „To objašnjava puno toga što me je čudilo. Čim
ste izišli iz vaše atmosfere i ušli u nebo, sluge su mi rekli da dolaziš protiv
svoje volje i da oni drugi nešto kriju od tebe. Nisam vjerovao da bilo koje
biće može biti tako iskrivljeno da silom dovodi drugo biće svoje vrste
ovamo.”
„Nisu znali za što me trebaš, Oyarsa. Ni ja još uvijek ne znam.”
„Reći ću ti. Prije dvije godine a to znači prije četiri vaše godine ovaj
brod ušao je u nebo iz tvog svijeta. Pratili smo njegov put sve do ovdje i
eldili su bili s njim dok je letio iznad harandre, a kad se na kraju spustio u
handramit, više od polovice mojih slugu okupilo se oko njega da dočekaju
tuđince koji će iz njega izići. Nijednoj životinji nismo dali da dođe na to
mjesto i nijedan hnau nije znao za to. Kad su ti tuđinci počeli hodati amo-
tamo po Malacandri i kad su podigli sebi kolibu i kad sam prosudio da je
trebao već minuti njihov strah od novog svijeta, poslao sam sorne da im se
predstave i nauče ih našem jeziku. Odabrao sam sorne jer su po obliku
najsličniji vama. Thulkandrijanci su se bojali sorna i bili su vrlo
nepoučljivi. Sorni su im prilazili puno puta i malo su ih naučili. Izvijestili su
me da Thulkandrijanci uzimaju sunčevu krv iz potoka kad god je mogu
naći. Ono što su ispričali nije mi bilo dovoljno pa sam rekao sornima da ih
dovedu k meni, ne silom nego uljudno. Nisu došli. Tražio sam da mi pošalju
jednog, ali ni jedan nije došao. Bilo bi lako dovesti ih, ali iako smo vidjeli
da su glupi, tada još nismo znali koliko su iskrivljeni, a ja nisam želio širiti
svoje ovlasti nad bićima koja ne pripadaju mom svijetu. Rekao sam
sornima da se prema njima ponašaju kao prema mladunčadi, da im kažu da
neće više smjeti uzimati sunčevu krv dok jedan pripadnik njihove rase ne
dođe k meni. Kad im je to rečeno, natrpali su nebeski brod što su više mogli
i vratili se u vaš svijet. Nas je to začudilo, ali sada je sve jasno. Mislili su da
želim pojesti nekog od vaše rase i otišli su da mi dovedu jednog. Da su
prešli tih nekoliko kilometara i došli k meni, bio bih ih primio uz počasti;
sada su dvaput pošli na putovanje od mnogo milijuna kilometara nizašta i
svejedno će se pojaviti preda mnom. A i ti si, Ransome s Thulcandre, sebi
nepotrebno priskrbio mnoštvo nevolja tražeći način da izbjegneš stajati gdje
sada stojiš.”
„To je istina, Oyarsa. Iskrivljena bića puna su strahova. Ali sada sam
ovdje i spreman sam čuti što želiš učiniti sa mnom.”
„Dvije sam stvari želio pitati o tvojoj rasi. Prvo moram znati zašto
dolaziš ovamo toliko dugujem svojem svijetu. Drugo, želim čuti o
Thulcandri i o Maleldilovim neobičnim ratovima što ih je ondje vodio s
Iskrivljenim; o tome bismo, kako rekoh, htjeli više doznati.”
„Što se prvog pitanja tiče, Oyarsa, došao sam ovamo jer su me doveli
silom. Što se ostalih koji su došli ovamo tiče, jedan ne mari nizašto osim za
sunčevu krv, jer u našem svijetu za nju može dobiti mnogo užitaka i steći
veliku moć. Ali drugi ti želi zlo. Vjerujem da bi uništio sav tvoj narod samo
zato da bi se naša rasa imala gdje širiti; zatim bi učinio isto i s drugim
svjetovima. Mislim da želi da naša rasa traje zauvijek i nada se da će
skakati s jednog svijeta na drugi… i da će uvijek dolaziti na novo sunce kad
staro umine… tako nekako.”
„Je li njegov um onda ranjen?”
„Ne znam. Možda ne opisujem njegove misli kako treba. Učeniji je od
mene.”
„Misli li on da može ići na velike svjetove? Misli li on da Maleldil želi
da bilo koja rasa živi zauvijek?”
„On ne zna za Maleldila. No jedno je sigurno, Oyarsa: on želi zlo tvom
svijetu. Ne smiješ dopustiti našoj rasi da dođe opet ovamo. Ako ćeš to
spriječiti samo tako da ubiješ nas trojicu, nemam ništa protiv.”
„Da pripadate mom narodu, ubio bih ih odmah, Ransome, a ubrzo i tebe;
oni su toliko iskrivljeni da za njih nema nade, a ti ćeš, kad sazriješ i malo se
ohrabriš, biti spreman poći k Maleldilu. Ali ja vladam samo mojim
svijetom. Strašno je ubiti nečijeg hnaua. To neće biti potrebno.”
„Oni su jaki, Oyarsa; mogu ubijati iz velike daljine, bacajući smrt na
svog neprijatelja.”
„Najmanji od mojih slugu mogao je dodirnuti njihov brod prije nego što
je stigao na Malacandru, dok je još bio na nebu, i pretvoriti ga u tijelo s
drukčijim pogonom naime, osloboditi ga tijela. Budi siguran da ni jedan
pripadnik tvoje rase neće ponovno doći u moj svijet ako ga ja ne pozovem.
No nemojmo više o ovom. Pričaj mi o Thulcandri. Reci mi sve. Ne znamo o
njoj ništa od dana kad je Iskrivljeni pao s neba u atmosferu tvog svijeta,
pogođen u samo svjetlo svog svjetla. Zašto se opet bojiš?”
„Bojim se samog vremena, Oyarsa… ili možda ne razumijem. Nisi li
rekao da se to dogodilo prije nastanka života na Thulcandri?”
„Da.”
„A ti, Oyarsa? Ti si živio… i ona slika u kamenu na kojoj hladnoća ubija
žive stvorove na harandri? Prikazuje li ta slika nešto što je bilo prije
nastanka mog svijeta?”
„Vidim da si, na kraju krajeva, ipak hnau”, reče glas. „Nemoguće je da
bi ijedan kamen iz tog vremena i sada stajao na svom mjestu. Slika se
počela mrviti i načinjena je više puta nego što ima eldila u zraku iznad nas.
Ali kopije su uvijek bile vjerne. Na tom kamenu vidio si sliku koja je
završena dok je tvoj svijet bio tek napola načinjen. Ne razmišljaj o tim
stvarima. Moj narod ima zakon koji mu ne dopušta da puno govori o
veličinama i brojevima drugima, čak ni sornima. Ti ne razumiješ i zato
osjećaš poštovanje prema tričarijama, a ne primjećuješ ono što je doista
veliko. Radije mi reci što je Maleldil učinio na Thulcandri.”
„Prema našoj predaji…” započe Ransom, no svečanu tišinu zbora
prekide neočekivana gungula. Šumarku se, iz smjera pristaništa,
približavala velika družina, uvelike nalik povorci. Koliko je mogao
razabrati, ta se družina sastojala gotovo isključivo od hrosa i činilo se da
nešto nose.
XIX.
Kad su se približili, Ransom je vidio da hrose na čelu povorke nose tri
dugačka i uska tereta. Nosili su ih na glavama, po četvorica na svaki. Iza
njih stupali su drugi, naoružani harpunima, i očito čuvali dva stvorenja koja
Ransom nije prepoznao. Bili su to crni obrisi naspram svjetlosti koja im je
dopirala odostraga kad su zašli između dva najudaljenija monolita. Ta
stvorenja bijahu puno niža od bilo koje životinje koju je dotad vidio na
Malacandri i, koliko je mogao razabrati, bili su dvonošci, iako su im donji
udovi bili toliko debeli i toliko nalik kobasicama da ih je bilo teško nazvati
nogama. Tijela su im pri vrhu bila nešto uža nego pri dnu, ponešto
podsjećajući na krušku, a glave im nisu bile ni okrugle kao u hrosa ni
duguljaste kao u sorna, već gotovo četvrtaste. Hodali su ukočeno na uskim
stopalima koja su se doimala teškima i koja su, kako se činilo, utiskivali u
zemlju s nepotrebnom žestinom. Sada su njihova lica postupno postajala
vidljiva: bila je to masa bezoblična i naborana, višebojna mesa, obrubljena
nekom čekinjastom tamnom tvari… Iznenada je, s neopisivom promjenom
u raspoloženju, shvatio da gleda ljude. Dvojica zarobljenika bili su Weston i
Devine i on je, u tom jednom povlaštenom trenutku, vidio ljudska bića
gotovo malakandrijskim očima.
Predvodnici povorke približili su se Oyarsi na svega dva metra i spustili
svoj teret na zemlju. Bila su to, sada je jasno vidio, tri mrtva hrosa položena
na mrtvačka nosila izrađena od nepoznate kovine; ležali su na leđima, a
njihove oči, koje im nisu sklopili kao što mi sklapamo oči preminulima,
zurile su u udaljenu zlatnu krošnju šumarka. Za jednoga od njih pomislio je
da je Hyoi; tren kasnije istupio je hros koji je posve sigurno bio Hyoijev
brat, prepoznao ga je. Naklonio se Oyarsi i počeo govoriti.
Ransom isprva nije čuo što govori, jer se sasvim usredotočio na Westona
i Devinea. Bili su bez oružja i pod budnom paskom naoružanih hrosa koji
su ih okruživali. Obojica su, kao i Ransom, od dolaska na Malacandru
pustili brade, bili su blijedi i prljavi od pješačenja. Weston je stajao
skrštenih ruku i na licu je imao nepomičan, čak bi se reklo dostojanstven
izraz očajanja. Devine je držao ruke u džepovima i doimao se bijesnim i
zlovoljnim. Obojica su očito mislila da imaju opravdan razlog za strah, iako
se ni za jednoga od njih nije moglo reći da mu nedostaje hrabrosti.
Okruženi stražarima i usredotočeni na zbivanja pred sobom, nisu ni
primijetili Ransoma.
Ransom je razabrao što Hyoijev brat govori.
„Ne jadam se toliko zbog smrti ove dvojice, Oyarsa, jer kad smo noću
naišli na hojoveke, bili su prestravljeni. Moglo bi se reći da je bilo kao u
lovu, a ova su dvojica ubijena kao da ih je ubio hnakra. Ali Hyoija su ubili
izdaleka, kukavičkim oružjem, iako nije učinio ništa da ih preplaši. Sada
ondje leži (i ovo što ću reći ne govorim zato što mi je bio brat, već to zna
cijeli handramit) veliki hnakrapunt i veliki pjesnik i njegov je gubitak
težak.”
Oyarsa se prvi put obrati dvojici ljudi.
„Zašto ste ubili mog hnaua?” pitao je glas.
Weston i Devine uznemireno su se osvrnuli oko sebe da vide tko im se to
obraća.
„Bože dragi!” viknuo je Devine na engleskom. „Nemoj mi reći da imaju
zvučnik.”
„Ventrilokvija”, odgovorio je Weston promuklim šapatom. „Govor iz
trbuha. Uobičajeno među divljacima. Vrač se pretvara da je zapao u trans i
onda tako govori. Moraš identificirati vrača i obratiti se izravno njemu,
otkud god ti se čini da glas dolazi; to će mu rastrojiti živce i pokazati mu da
si ga prozreo. Vidiš li kojeg divljaka u transu? Čekaj… eno ga, vidim ga.”
Trebalo je odati priznanje Westonu na njegovoj moći zapažanja: među
mnoštvom bića uočio je jedino koje nije stajalo u stavu duboka poštivanja i
pažnje. Bio je to postariji hros koji se nalazio blizu njega. Čučao je i oči su
mu bile sklopljene. Zakoračivši prema njemu, prkosno i glasno je uzviknuo
(njegovo poznavanje jezika bilo je vrlo skromno):
„Zašto ti uzeti naš bum-bum? Mi vrlo ljuti na tebe. Mi se ne bojati.”
Weston je pretpostavljao da će njegov istup izazvati snažan dojam. Na
njegovu nesreću, nitko drugi nije dijelio njegovu teoriju o ponašanju
vremešnoga hrosa. Hros koga su svi dobro poznavali, uključujući i
Ransoma nije došao s pogrebnom povorkom. Stajao je na tom istom
mjestu još od zore. Zacijelo nije kanio iskazati nepoštovanje Oyarsi, no na
samu početku ovoga događaja obuzela ga je slabost i umor koji katkad
svladaju vremešne hnau svih vrsta i sada je blaženo uživao dubok i
okrepljujuć drijemež. Jedan zalisak malko mu se trznuo kad mu je Weston
viknuo u lice, ali oči su mu ostale zatvorene.
Oyarsin glas ponovno je progovorio. „Zašto govoriš njemu?” rekao je.
„Ja vas pitam, zašto ste ubili mog hnaua?”
„Pusti nas da idemo pa mi onda pričati”, zaurlao je Weston na hrosa koji
je spavao. „Misliš mi nemamo moć, misliš ti radiš sve što hoćeš. Možeš ti
ne to! Veliki poglavica na nebu slati nas. Ti ne činiti što kažem, on doći,
digne sve vas u zrak… Tras! Bum!”
„Ne znam što znači bum”, reče glas. „Zašto ste ubili mog hnaua?”
„Reci da je bio nesretan slučaj”, promrmljao je Devine Westonu na
engleskom.
„Vsam ti rekao”, odgovori mu Weston. „Ne razumiješ kako se treba
ophoditi s domorocima. Jedan znak slabosti i skočit će nam za vrat.
Preostaje nam jedino da ih zastrašimo.”
„U redu! Radi kako hoćeš”, zareža Devine. Očito je počeo gubiti
povjerenje u svog partnera.
Weston se nakašljao i ponovno se okomio na postarijeg hrosa.
„Mi ga ubiti”, zaurlao je. „Pokazali što možemo učiniti. Svak ko ne
učiniti što mi kažemo, tras! bum! Mi ga ubiti isto kao njega. Vi činiti sve što
mi kažemo i mi dati puno lijepih stvari. Vidi! Vidi!” Ransomu je bilo vrlo
neugodno kad je vidio da Weston naglim pokretom izvlači iz džepa ogrlicu
živih boja, nesumnjivo kupljenu u lancu supermarketa Woolworth, i njom
maše pred licima svojih stražara, hodajući polako od jednoga do drugog i
ponavljajući: „Lijepo, lijepo! Vidi! Vidi!”
Rezultat ovoga manevra iznenadio je i samoga Westona. Sa svih strana
začula se grmljavina glasova kakve ljudsko uho nikad nije čulo. Tišinu toga
uzvišenog mjesta narušilo je zavijanje i lajanje hrosa, zviždanje pfifltrigga i
tutnjava sorna, odjekujući od udaljenoga planinskog masiva. Čak i u zraku
iznad njih čula se slabašna zvonjava glasova eldila. Westonu je trebalo odati
priznanje što je, unatoč tome što je problijedio, sačuvao hrabrost.
„Vi ne vikati na mene”, zagrmio je. „Ne plašiti mene. Ja se ne bojati
vas.”
„Moraš oprostiti mom narodu,” začuo se Oyarsin glas čak se i u njemu
čula blaga promjena, „ali oni ne viču. Samo se smiju.”
Weston nije znao kako se na malakandrijskom kaže smijeh; pravo
govoreći, bila je to jedna od onih riječi čije značenje nije dobro razumio ni
na jednom jeziku. Grizući usne, užasnut od stida, Ransom samo što se nije
počeo moliti, nadajući se da će eksperiment s perlicama zadovoljiti
znanstvenika, ali on nije poznavao Westona. Weston je opazio da je buka
jenjala. Znao je da se ravna po utvrđenim pravilima zastrašivanja, a zatim
umirivanja primitivnih rasa; osim toga, nije bio čovjek kojega bi jedan ili
dva neuspjeha odvratili od nauma. Grmljavina je opet započela kad se
Weston počeo vrtjeti poput usporena velika zvrka, brišući povremeno čelo
lijevom nadlanicom, a desnom ustrajno mašući ogrlicom gore-dolje, i
potpuno zaglušila sve što je pokušavao reći; Ransom je vidio da mu se usne
pomiču i nije nimalo sumnjao da neprestano ponavlja: „Lijepo, lijepo!”
Iznenada, bura smijeha gotovo se udvostručila. Zvijezde u svojim orbitama
udružile su se protiv Westona. Neko maglovito sjećanje na davni pokušaj da
zabavi malenu nećakinju počelo je prodirati u njegov uvježban, obrazovan
um. Naime, spuštao se u čučanj i opet pridizao, naginjući glavu na jednu
stranu; samo što nije plesao; sada ga je već bio oblio znoj od napora.
Ransomu se čak učinilo da govori: „Tuki-taki, tuki-taki!”
Čista iscrpljenost prekinula je nastup slavnoga fizičara najuspješniji
nastup te vrste ikad izveden na Malacandri a s njim i gromoglasne i
ekstatične provale oduševljenja njegova gledateljstva. Kad je ponovno
zavladala tišina, Ransom je čuo kako mu Devine govori na engleskom:
„Za ime Božje, prestani praviti klauna od sebe, Westone” rekao je glas.
„Zar ne vidiš da ne funkcionira?”
„Čini se da doista ne funkcionira”, priznao je Weston. „Sve mi se čini da
imaju niži kvocijent inteligencije nego što smo mislili. Misliš li možda, kad
bih pokušao još samo jednom – ili bi ti volio pokušati?”
„Oh, kvragu!” obrecnuo se Devine i, okrenuvši leđa svom partneru,
naglo sjeo na zemlju, izvadio dozu za cigarete i pripalio jednu.
„Dat ću je vraču”, rekao je Weston kad je nakratko zavladao zgranut
tajac koji je Devineovo ponašanje prouzročilo među gledaocima; i prije
nego što ga je itko mogao zaustaviti, Weston je iskoračio naprijed i pokušao
objesiti ogrlicu oko vrata postarijem hrosu. Hrosova glava je, međutim, bila
prevelika i ogrlica mu je ostala stajati na čelu poput krune, malko viseći
preko jednoga oka. Hros je blago pomaknuo glavu, kao pas kojem dosađuju
muhe, tiho otpuhnuo i nastavio drijemati.
Oyarsin glas sada se obratio Ransomu. „Imaju li tvoji sunarodnjaci ranu
na mozgu, Ransome s Thulcandre?” rekao je. „Ili se previše boje da bi
odgovorili na moja pitanja?”
„Mislim, Oyarsa,” rekao je Ransom, „da ne vjeruju da si tu. Osim toga,
vjeruju da su svi ovi hnau da su svi oni poput mladunčadi. Deblji hojovek
pokušava ih uplašiti, a zatim im ugoditi darovima.”
Čuvši Ransomov glas, dvojica zarobljenika naglo se okrenuše. Weston se
upravo spremao nešto reći kad ga je Ransom prekinuo na engleskom:
„Slušaj, Westone. Ovo nije trik. Ondje, u sredini, doista se nalazi biće
ondje gdje vidiš neku vrstu svjetla, ili neku vrstu nečeg, vidjet ćeš ako
dobro otvoriš oči. To je biće inteligentno bar koliko i čovjek izgleda da
žive nevjerojatno dugo. Prestani se ophoditi s njim kao s djetetom i
odgovaraj mu na pitanja. I ako ćeš poslušati moj savjet, govorit ćeš istinu, a
ne prazne priče.”
„Bilo kako bilo, divljaci su barem dovoljno inteligentni da tebe
namagarče”, zarežao je Weston, ponovno se okrenuo prema hrosu koji je
drijemao i obratio mu se ponešto drukčijim glasom želja da probudi
tobožnjega vrača počela se pretvarati u opsesiju:
„Nama žao što mi ubiti njega”, reče, pokazujući na Hyoija. „Ne htjeti
ubiti njega. Sorn kaže mi dovesti čovjeka za vašeg poglavicu. Mi se vratili
na nebo. On došao” (ovdje je pokazao na Ransoma) „s nama. On jako
iskrivljen čovjek, pobjegao, nije učinio što sorni rekli kao mi. Mi trčati za
njim, dovesti ga natrag za sorne, učiniti što rekli i što sorni rekli nama,
shvaćaš? On nam ne dati. Bježao, bježao, bježao. Mi trči za njim. Vidimo
velikog crnog, mislimo on ubiti nas, mi ubijemo njega puf! bum! Sve
zbog iskrivljeni čovjek. On ne bježati, on biti dobar, pa mi ne trčati za njim,
ne ubiti velikog crnog, shvaćaš? On iskrivljen čovjek zbog iskrivljeni
čovjek sve nevolje vi čuvati njega, mi idemo. On boji vas, mi ne bojimo.
Slušaj…”
U tom trenutku Westonovo neprekidno urlanje u lice hrosu na kraju je
polučilo željeni učinak. Biće je otvorilo oči i blago i pomalo zbunjeno
zagledalo se u Westona. Zatim se, postupno shvaćajući kako se nedolično
ponijelo, polako osovilo na noge, s poštovanjem se naklonilo Oyarsi i zatim
odgegalo iz zbora s ogrlicom obješenom iznad desnoga uha i oka. Weston
ga je, svejednako otvorenih usta, pratio pogledom sve dok nije iščezao
među deblima u šumarku.
Tišinu je prekinuo Oyarsa. „Dovoljno smo se smijali”, rekao je, „i
vrijeme je da čujemo iskrene odgovore na naša pitanja. Nešto nije u redu u
tvojoj glavi, hnau s Thulcandre. U njoj je puno krvi. Je li Firikitekila
ovdje?”
„Ovdje sam, Oyarsa”, rekao je pfifltrigg.
„Imaš li u svojim cisternama rashlađene vode?”
„Imam, Oyarsa.”
„Odvedite onda ovog debelog hnaua u prenoćište i okupajte mu glavu u
hladnoj vodi. Mnogo vode i mnogo puta. Zatim ga vratite ovamo. Za to
vrijeme pobrinut ću se za mog ubijenog hrosa.
Weston nije sasvim razumio što je glas rekao i dalje je pokušavao
odgonetnuti odakle dopire ali nasmrt se preplašio kad su ga ščepale
snažne ruke hrosa i odvele s mjesta na kojem je stajao. Ransom bi mu bio
rado doviknuo nešto da ga umiri, ali Weston je i sam tako glasno vikao da
ga zacijelo ne bi mogao čuti. Miješao je engleski i malakandrijski i
posljednje što se moglo čuti od njega bio je vrisak: „Platiti za ovo puf!
bum! – Ransome, za ime Božje, Ransome! Ransome!”
„A sada”, rekao je Oyarsa kad je ponovno zavladala tišina, „odajmo
počast mom mrtvom hnauu.
Na njegove riječi desetorica hrosa prišla su mrtvačkim nosilima. Podigli
su glave i premda im, koliko je Ransom mogao vidjeti, nitko nije dao
nikakav znak, u isti su tren počeli pjevati.
Svakom čovjeku, kad se upoznaje s nekom novom umjetnošću, dođe
trenutak kad se s onoga što mu se dotad činilo besmislenim, da tako kažem,
podigne krajičak zastora koji skriva tajnu toga umijeća i, u provali ushita s
kojim se nijedno naknadno i cjelovitije razumijevanje ne može usporediti,
on načas ugleda beskrajne mogućnosti što ih ta umjetnost u sebi sadrži.
Ransomu je sada došao taj trenutak u razumijevanju malakandrijske
pjesme. Ponajprije je vidio da se ritmovi te pjesme zasnivaju na krvi
drukčijoj od naše, na srcu koje kuca brže i na većem unutarnjem žaru.
Budući da je već poznavao ta bića i da ih je volio, sada je, malo-pomalo,
mogao čuti tu pjesmu njihovim ušima. Prvih nekoliko taktova zvonke
grobne tužaljke prizivalo mu je u svijest velike mase koje su se kretale
brzinom snoviđenja, divove kako plešu, vječne boli vječno utješene, nešto
što nije znao odrediti, a što je ipak oduvijek poznavao, i on je prignuo duh i
pao ničice kao da su se to pred njim širom otvorila vrata raja.
„Pusti se, prepusti se”, pjevali su. „Prepusti se, rastoči se, tijelo ne budi
više. Pusti ga, oslobodi, nježno ispusti, kao kamen kad s prstiju klizne u
mirno jezero. Neka padne, pusti, neka potone. Pod površinom nema
podjela, nema slojeva u vodi što seže sve do dna: jedincata je ta voda, taj
element, neokrnjena, neranjena. Na putovanje nek’ ode, neće se više vratit’.
Nek’ u dubinu potone, pusti: hnau iz njega se uzdiže. Drugi je to život,
drugi početak. Otvori se, oh, svijetu boja, svijetu bez težine, bez obale.
Drugi si svijet, bolji svijet: ovaj bijaše prvi, bijaše nejak. Onomad svjetovi
bijahu vrući iznutra, davahu život, ali samo blijede biljke to bjehu, biljke
tamne. Djecu njihovu vidimo danas kako rastu daleko od sunčeva svjetla,
na turobnim mjestima. Nebo kasnije iznjedri i druge svjetove: one što se
propinju visoko, šume sjajnih kosa, golema cvjetna prostranstva. Prvo
bijahu oni mračniji, potom dođoše svjetliji. Prvo bje potomstvo svijeta,
potom potomstvo sunca.”
To je bilo sve čega se kasnije mogao sjetiti i što je umio prevesti. Kad je
pjesma završila, Oyarsa je rekao:
„Raspršimo kretnje koje bijahu njihova tijela. Tako će Maleldil raspršiti
sve svjetove kad se ono prvo i nejako istroši.”
Dao je znak jednom od pfifltrigga koji je odmah ustao i prišao truplima.
Hrose, koji su ponovno počeli pjevati, ali vrlo nježno, povukli su se
najmanje deset koraka. Pfifltrigg je dotaknuo svakoga od trojice mrtvaca
malim predmetom načinjenim od stakla ili kristala – a zatim odskočio poput
žabe. Ransom je zatvorio oči pred zasljepljujućim svjetlom i na trenutak je
osjetio snažan vjetar na licu. Zatim je ponovno nastupio mir, a troja
mrtvačka nosila bila su prazna.
„Blagi Bože! Taj bi nam trik jako dobro došao na Zemlji”, rekao je
Devine Ransomu. „Ubojice više ne bi morali razbijati glavu time kako da
sakriju leš, ha?”
Ransom je razmišljao o Hyoiju i nije mu odgovorio; prije nego što je
dospio odgovoriti, stražari su vratili nesretnoga Westona koji je zaokupio
pozornost svih prisutnih.
XX.
Hros koji je predvodio povorku sa zatvorenikom bio je savjestan stvor i
odmah se počeo pravdati uznemirenim glasom.
„Nadam se da smo učinili kako treba, Oyarsa”, rekao je. „Ne znamo.
Uronili smo mu glavu u hladnu vodu sedam puta, ali sedmi put nešto je
otpalo od nje. Mislili smo možda da mu je to tjeme, no onda smo shvatili da
je to pokrivalo načinjeno od kože nekog drugog bića. Onda su neki rekli da
smo izvršili tvoju volju sa sedam uranjanja, a drugi su rekli da nismo. Na
kraju smo je uronili još sedam puta. Nadamo se da smo ispravno postupili.
Biće je puno govorilo između uranjanja, najviše između drugih sedam, ali
nismo razumjeli što govori.”
„Učinili ste vrlo dobro, Hnoo”, rekao je Oyarsa. „Odstupite sada da ga
vidim, opet ću mu se obratiti.”
Stražari su se povukli od njega, ostavivši ga u sredini među sobom.
Westonovo vazda blijedo lice od hladne je vode poprimilo boju zrele
rajčice, a glatka i ravna kosa, koju nije šišao otkako je stigao na
Malacandru, zalijepila mu se neredno za čelo. S nosa i niz uši cijedila mu se
voda. Izraz njegova lica ali takvo što uzalud bi bilo opisivati njima koji
nikad nisu vidjeli zemaljsko lice – odavao je hrabra čovjeka koji trpi za neki
uzvišen cilj i sada žarko priželjkuje suočenje s najgorim, toliko da je
spreman sve učiniti da do toga dođe. Kad bismo htjeli objasniti njegovo
ponašanje, dovoljno je sjetiti se da je toga jutra već bio podnio sve užase
očekivana mučeništva i potom antiklimaks četrnaest prisilnih uranjanja
glave u hladnu vodu. Devine, koji mu je na licu sve pročitao, doviknuo mu
je na engleskom:
„Smiri se, Westone. Ovi đavoli mogu razbiti atom, ili nešto slično tome.
Pazi što govoriš i nemoj opet počinjati s prokletim glupostima.”
„Ah!” na to će Weston. „Znači, i ti si prešao na stranu divljaka?”
„Tiho”, začuo se Oyarsin glas. „Ti, glomazni, nisi mi ništa rekao o sebi
pa ću ti ja to reći. U svom svijetu stekao si veliku mudrost proučavajući
tijela i to ti je pomoglo da napraviš brod koji može putovati nebom, ali u
svemu drugom pamet ti je kao u životinje. Kad si prvi put došao ovamo,
poslao sam po tebe, želeći ti ukazati čast. Mrak u tvojem umu ispunio te je
strahom. Mislio si da ti želim zlo i krenuo si kao što životinja kreće na
drugu životinju, uhvativši u stupicu ovog ovdje Ransoma. Htio si ga izručiti
zlu kojeg se bojiš. Danas, vidjevši ga ovdje, u želji da spasiš vlastiti život,
htio si ga po drugi put predati meni misleći i dalje da ga želim povrijediti.
Tako ti postupaš s pripadnicima vlastite vrste. Što želiš mojem narodu, to
znam. Neke si već ubio. Došao si ovamo da ih sve pobiješ. Ništa ti ne znači
je li biće hnau ili nije. Isprva sam mislio da je to tako zato što mariš samo
za to ima li tko tijelo kakvo ti imaš, ali Ransom ima tijelo kakvo ti imaš, a ti
bi ga svejedno bio ubio jednako lako kao bilo koga od mojih hnaua. Nisam
znao da je Iskrivljeni toliko toga učinio u tvom svijetu i još uvijek to ne
razumijem. Da si moj, sada bih te rastjelovio. Ne smišljaj nikakve spletke;
uz pomoć moje ruke Maleldil čini i veće stvari od toga, i ja te mogu uništiti
čak i na granicama atmosfere tvojeg svijeta. No još nisam odlučio da ću to
učiniti. Na tebi je red da govoriš. Da vidim ima li u tvojem umu ičega osim
straha, smrti i žudnje.”
Weston se okrenuo Ransomu. „Vidim” rekao je, „da si odabrao presudnu
krizu u povijesti čovječanstva da izdaš ljudski rod.” Zatim se okrenuo u
smjeru glasa.
„Znam da ti ubiti nas”, rekao je. „Ja se ne bojati. Doći drugi, učiniti tvoj
svijet našim svijetom…”
Devine je skočio na noge i prekinuo ga.
„Ne, ne. Oyarsa!” viknuo je. „Ne slušati njega. On vrlo budalast čovjek,
on sanjati. Mi mali ljudi, samo htjeti lijepu sunčevu krv. Vi dati nama
mnogo sunčeve krvi, mi se vratiti na nebo, više nas ne vidiš. Sve sređeno,
shvaćaš?”
„Tišina”, rekao je Oyarsa. Nastupila je gotovo nezamjetna promjena u
svjetlosti ako se to uopće moglo nazvati svjetlošću iz koje je glas
dolazio i Devine se srušio na zemlju. Kad se pridigao u sjedeći položaj, lice
mu je bilo blijedo i dahtao je.
„Nastavi”, reče Oyarsa Westonu.
„Ja ne… ne…”, počeo je Weston na malakandrijskom, a onda je zašutio.
„Ne znam se izraziti na njihovu prokletom jeziku”, promrsi na engleskom.
„Govori Ransomu i on će prenijeti na naš jezik”, rekao je Oyarsa.
Weston je to objeručke prihvatio. Vjerovao je da je došao čas njegove
smrti i bio je odlučan da tu jedinu stvar izvan područja znanosti kojom se
bavio, a koju je trebao izreći, izrekne kako treba. Nakašljao se, samo što
nije zauzeo pozu, i počeo:
„Tebi se možda činim običnim razbojnikom, ali ja na svojim leđima
nosim sudbinu ljudskog roda. V plemenski način života, s oružjem iz
kamenog doba i kolibama nalik košnicama, s primitivnim čamcima od
pruća i nerazvijenom društvenom strukturom ne može se usporediti s našom
civilizacijom s našom znanošću, medicinom i pravom, s našim vojskama,
našom arhitekturom, našom trgovinom i sustavom transporta koji velikom
brzinom poništava prostor i vrijeme. Naše pravo da vas istisnemo jest pravo
višeg nad nižim. Život…”
„Samo trenutak”, prekine ga Ransom na engleskom. „Toliko mogu
odjednom, ne više.” Zatim, okrenuvši se Oyarsi, poče prevoditi kako je
najbolje znao i umio. Bilo je mukotrpno, a rezultat koji se njemu činio
nezadovoljavajućim – zvučao je otprilike ovako:
„Među nama, Oyarsa, postoji jedna vrsta hnaua koji će uzeti hranu… i
druge stvari što god im se svidi drugim hnauima, kad oni ne gledaju.
Kaže da je on drukčiji od toga. Kaže da će se zbog onog što on sada radi
vrlo različite stvari dogoditi onima od našeg naroda koji se tek imaju roditi.
Kaže da kod vas svi hnaui iste vrste žive zajedno i da hrose imaju koplja
slična onima koja smo mi koristili prije mnogo vremena, da su vaše kolibe
malene i okrugle, da su vaši čamci maleni i lagani kao što su davno bili naši
te da imate jednog vladara. Kod nas je drukčije, kaže. Kaže da mi puno
znamo. U našem svijetu, kad tijelo živog bića osjeća bol i postane nemoćno,
mi ponekad znamo to zaustaviti. Kaže da imamo mnogo iskrivljenih ljudi i
da ih ubijamo ili zatvaramo u kolibe, da imamo ljude koji pomažu kad se
iskrivljeni hnau prepiru oko koliba, družice i raznih stvari. Kaže da imamo
mnogo načina da hnau jedne zemlje ubiju hnau druge zemlje i da su neki od
njih obučeni za to. Kaže da mi gradimo vrlo velike i čvrste kolibe od
kamena i druge stvari kao pfifltriggi. I kaže da razmjenjujemo mnoge stvari
između sebe i da možemo brzo prenijeti teške terete na velike udaljenosti.
Zbog svega ovog, kaže on, kad bi naš narod pobio sav tvoj narod, to ne bi
bio čin iskrivljenog hnaua.
Čim je Ransom završio, Weston je nastavio.
„Život nadvisuje bilo koji sustav morala; njegovi su zahtjevi apsolutni.
Život nije neumoljivo kročio naprijed od amebe do čovjeka i od čovjeka do
civilizacije zahvaljujući plemenskim tabuima i držeći se maksima iz
školskih bilježnica.”
„Kaže”, započe Ransom, „da su živa bića jača od pitanja je li neki čin
iskrivljen ili dobar ne, to ne može biti točno kaže da je bolje biti živ i
iskrivljen nego biti mrtav ne, on kaže, on kaže… ne mogu ti reći što
kaže, Oyarsa, na tvom jeziku. Ali dalje kaže da je jedino dobro to da ima
što više živih bića. Kaže da je prije prvih ljudi živjelo mnogo drugih
životinja i da su one koje su došle kasnije bile jače od onih koje su bile
prije; ali kaže da se životinje ne rađaju zbog onog što stariji govore
mlađima o iskrivljenim i dobrim djelima. I kaže da te životinje nisu osjećale
žaljenje.”
„On…”, poče Weston.
„Oprosti,” prekide ga Ransom, „zaboravio sam na što misliš kad kažeš
on.”
„Na život, naravno”, odbrusi Weston. „Život je nemilosrdno srušio sve
prepreke i dokrajčio sve neuspjehe i danas, u svom najsavršenijom obliku
civiliziranom čovjeku i u meni kao svojem predstavniku, krupnim
koracima grabi prema onom interplanetarnom skoku koji će ga možda
odvesti izvan domašaja smrti.”
„Kaže”, nastavio je Ransom, „da su te životinje naučile mnogo teških
stvari, a one životinje koje nisu naučile izumrle su i one druge životinje nisu
ih žalile. I kaže da je najbolja životinja danas ona vrsta čovjeka koja gradi
velike kolibe i prenosi teške terete i radi sve druge stvari o kojima sam ti
govorio; on je jedan od tih i kaže da bi ostali, kad bi znali što on radi, bili
zadovoljni. Kaže, kad bi vas mogao sve pobiti i dovesti naš narod da živi na
Malacandri, onda bi naš narod mogao živjeti ovdje nakon što nešto krene
naopako u našem svijetu. A u slučaju da nešto krene naopako s
Malacandrom, mogao bi pobiti sve hnau na nekom drugom svijetu. Poslije
toga na nekom trećem – i tako naš narod ne bi nikad izumro.”
„U ime prava samog života”, reče Weston, „ili, ako želiš, u ime njegove
snage, spreman sam bez oklijevanja zabosti zastavu čovječanstva u tlo
Malacandre: napredovati, korak po korak, smijeniti, gdje je to neophodno,
niže oblike života višim, zaposjedati planet za planetom, zvjezdani sustav
za zvjezdanim sustavom, sve dok naše potomstvo ma koliko neobičan
oblik ono u međuvremenu poprimilo i ma kakav zasad neznani mentalitet
imalo – ne naseli svemir gdje god je on nastanjiv.”
„Kaže”, prevodio je Ransom, „da zbog tih razloga ono što želi učiniti ne
bi bilo iskrivljeno, drugim riječima, on bi mogao pobiti sve vas i dovesti naš
narod ovamo. Zbog toga ne bi nimalo žalio. Dalje kaže da bi se možda
mogli seliti s jednog svijeta na drugi i kamo god bi došli, pobili bi sve koji
tamo žive. Mislim da sada govori o svjetovima koji se okreću oko drugih
sunaca. Želi da bića koja nastanu od nas budu na što više mjesta. Kaže da
ne zna kakva će to bića biti, kako će izgledati.”
„Možda ne uspijem,” nastavio je Weston, „ali dok god sam živ, nitko me
neće, s takvim ključem u ruci, natjerati da zatvorim vrata budućnosti moje
rase. Ono što nas čeka u budućnosti, onkraj našeg sadašnjeg vidokruga,
nemoguće je zamisliti: meni je dovoljno da postoji nešto s onu stranu.”
„Kaže”, prevodio je Ransom, „da neće prestati pokušavati to učiniti,
osim ako ga ne ubiješ. I kaže da iako ne zna što će se dogoditi s potomcima
našeg naroda, silno im želi tu budućnost.”
Weston, koji je ovim završio svoj govor, instinktivno se osvrnuo oko
sebe u potrazi za stolicom na koju bi sjeo. Na Zemlji je obično sjedao nakon
što bi počeo aplauz. Kako nije bilo stolice a nije bio od onih koji će sjesti
na zemlju kao što je to učinio Devine prekrižio je ruke i pomalo
dostojanstveno zurio preda se.
„Dobro je da sam te čuo”, rekao je Oyarsa. „Jer iako ti je um slabiji,
tvoja volja nije toliko iskrivljena koliko sam mislio. Ne bi sve to učinio
samo radi sebe.”
„Ne” ponosno je odvratio Weston na malakandrijskom. „Ja umrijeti.
Čovjek živjeti.”
„A ipak, poznato ti je da bi ta bića, da bi mogla živjeti na drugim
svjetovima, morala biti sasvim drukčija od tebe.”
„Da, da. Svi novi. Ne znam kakvi. Čudni! Golemi!”
„Znači, oblik tijela nije ti važan?”
„Ne. Mene ne biti briga kakav oblik.”
„Moglo bi se pomisliti da ti je onda važan um. Ali to ne može biti, jer bi
inače volio hnaua gdje god ga sretneš.”
„Ne, meni nije važan hnau. Meni stalo do čovjeka.”
„Ako ne mariš ni za čovjekov um, koji je nalik umu svih drugih hnaua
nije li ih Maleldil sve stvorio? niti za njegovo tijelo, koje će se potpuno
promijeniti, što onda podrazumijevaš pod čovjekom?”
Ovo je trebalo prevesti Westonu. Kad je shvatio, odgovorio je:
„Meni stalo do čovjeka do naše rase do onog što potječe od
čovjeka…” Morao je pitati Ransoma kako se kaže rasa i potjecati.
„Neobično!” na to će Oyarsa. „Ne voliš nikog od svoje rase bio bi me
pustio da ubijem Ransoma. Ne voliš ni um ni tijelo svoje rase. Zadovoljan
si s bilo kakvim bićem, samo da potječe od tvoje rase kakva je sada. Meni
se čini, glomazni, da ono što ti voliš nije dovršeno biće, već samo sjeme: to
je jedino što ostaje.”
„Reci mu”, reče Weston nakon što mu je Ransom preveo Oyarsine riječi,
„da se ja ne pretvaram da sam metafizičar. Nisam došao ovamo da bih se
nadmudrivao. Ako ne razumije a očito ni ti ne razumiješ nešto tako
fundamentalno kao što je čovjekova lojalnost čovječanstvu, ja mu ne mogu
pomoći da to razumije.”
Ransom to nije znao prevesti i Oyarsin glas je nastavio:
„Napokon shvaćam kako te je gospodar tihog svijeta iskrivio. Postoje
zakoni koje svi hnau znaju, a to su zakoni sućuti, poštenja, stida i slično, a
jedan od tih zakona je i ljubav prema onima istog roda. Naučio te je da kršiš
sve zakone osim ovog, a to nije jedan od najvećih zakona; usto ga je toliko
iskrivio da je postao ludost i učvrstio ga, tako iskrivljenog, da bude mali
slijepi Oyarsa u tvom mozgu. I sada ti ne preostaje drugo nego pokoravati
mu se, iako, kad te se priupita zašto je to zakon, ne znaš navesti nijedan
razlog osim onih koje bi mogao navesti za ostale, puno više zakone koje te
tjera kršiti. Znaš li zašto je to učinio?”
„Mislim da nijedna osoba mudar, novi čovjek neće vjerovati sve te
stare priče.”
„Ja ću ti reći. Ostavio ti je taj zakon jer iskrivljeni hnau može učiniti više
zla nego slomljeni hnau. Samo te je iskrivio; ali ovog mršavog koji sjedi na
zemlji, njega je slomio, jer mu nije ostavio ništa osim pohlepe. On je sada
samo životinja koja govori i u mom svijetu ne bi mogao učiniti više zla
nego bilo koja životinja. Da je moj, oduzeo bih mu tijelo jer je hnau u
njemu već mrtav. Da si ti moj, pokušao bih te izliječiti. Reci mi, glomazni,
zašto si došao ovamo?”
„Ja već reći tebi. Učiniti da čovjek živjeti zauvijek.”
„Zar su vaši mudraci toliko neuki da ne znaju da je Malacandra starija od
vašeg svijeta i bliža svojoj smrti? Najvećim je dijelom već mrtva. Moj
narod živi samo u handramitima; temperatura je sve niža, vode je sve
manje. Ubrzo, vrlo ubrzo, dokrajčit ću ovaj svijet i vratiti moj narod
Maleldilu.”
„Ja to sve dobro znati. Ovo samo prvi pokušaj. Uskoro ići na drugi
svijet.”
„Zar ne znaš da će svi svjetovi uminuti?”
„Ljudi skočiti sa svakog prije nego on uminuti – i tako uvijek, shvaćaš?”
„A kad svi uminu?”
Weston je šutio. Poslije nekog vremena Oyarsa je opet progovorio.
„Ne pitaš li se zašto moj narod, čiji je svijet star, nije došao na tvoj svijet
i davno ga zauzeo?”
„Ha! Ha!” na to će Weston. „Vi ne znati kako.”
„Griješiš”, otpovrne Oyarsa. „Prije mnogo tisuća godina, kad još ništa
nije živjelo na tvom svijetu, hladna smrt primicala se mojoj harandri. Tada
sam bio u velikoj nevolji, ne toliko zbog smrti mojih hnaua – Maleldil ih ne
stvara dugovječnima već zbog svega onog što je gospodar tvog svijeta,
koji tada još nije bio vezan, stavio u njihov um. Želio je od njih učiniti bića
kakav je tvoj narod sada – dovoljno pametnima da uvide da se njihovoj vrsti
bliži kraj, ali nedovoljno pametnim da to podnesu. Među njima ubrzo bi bili
nastali iskrivljeni savjeti. Bili su dovoljno vješti da su mogli izgraditi
nebeske brodove. Uz moju pomoć Maleldil ih je zaustavio. Neke sam
izliječio, neke rastjelovio…”
„I vidi što se dogoditi!” upadne mu u riječ Weston. „Ostalo samo
nekoliko – zatvoreni u handramiti – uskoro svi umrijeti.”
„Da,” reče Oyarsa, „no nešto smo ostavili za sobom na harandri: strah.
A zajedno sa strahom odložili smo i ubojstva i pobunu. Ni najslabiji u mom
narodu ne boji se smrti. Iskrivljeni, vladar tvog svijeta, uništava vaše živote
i kalja ih tjerajući vas da bježite od nečeg što znate da će vas na kraju snaći.
Da ste podanici Maleldilovi, imali biste mir.”
Weston se pjenio od muke što zbog nepoznavanja jezika nije kadar izreći
ono što mu je na srcu.
„Besmislice! Defetističke besmislice!” zaurlao je na Oyarsu na
engleskom; zatim je, uspravivši se u svoj svojoj visini, dodao na
malakandrijskom: „Kažeš tvoj Maleldil pustiti da svi umrijeti. Onaj drugi,
Iskrivljeni, on se boriti, skakati, živjeti on ne samo pričati. Maleldil mi se
ne sviđati. Sviđati mi se Iskrivljeni: ja biti na njegovoj strani.”
„Zar ne razumiješ da on neće nikad moći…”, započne Oyarsa, ali gotovo
istoga časa zašuti, kao da se želi smiriti. „Moram saznati više o tvom svijetu
od Ransoma, a to će trajati do noći. Neću te ubiti, neću čak ni mršavog
ubiti, jer niste od mojeg svijeta. Sutra ćete otići odavde u vašem brodu.”
Devineovo se lice objesilo. Brzorečicom je ispalio:
„Za Boga milog, Westone, objasni mu. Ovdje smo mjesecima Zemlja
sada nije u opoziciji. Reci mu da to nije moguće. Bolje je da nas odmah
ubije.”
„Koliko će trajati vaše putovanje do Thulcandre?” upita Oyarsa.
Weston mu je, preko Ransoma kao prevodioca, objasnio da je putovanje,
s obzirom na trenutni položaj dvaju planeta, gotovo nemoguće izvesti.
Udaljenost među njima povećala se za milijune kilometara. Kut njihove
putanje u odnosu na sunčeve zrake uvelike bi se razlikovao od onoga s
kojim su računali. Čak i kad bi slučajno pogodili Zemlju, a izgledi za to su
jedan prema stotinu, gotovo je sigurno da bi potrošili zalihe kisika davno
prije nego što bi stigli do nje.
„Reci mu da nas odmah ubije”, dodao je.
„Znam sve to”, rekao je Oyarsa. „Ostanete li u mom svijetu, morat ću
vas ubiti: neću trpjeti takvo biće na Malacandri. Znam da su izgledi da se
vratite u vaš svijet neznatni. Ali to ne znači da ih nema. Između ovog
trenutka i podneva sutradan morate odlučiti. Sada mi reci ovo. Koliko vam
vremena najviše treba da biste stigli do Thulcandre, ako ikad stignete?”
Poslije duljega računanja Weston je drhtavim glasom odgovorio da se, u
slučaju da se ne uspiju vratiti za devedeset dana, neće nikad ni vratiti, već
će umrijeti od gušenja.
„Dobit ćete devedeset dana”, rekao je Oyarsa. „Moji sorni i pfifltriggi
opskrbit će vas zrakom (i mi znamo kako se to radi) i hranom za devedeset
dana. Učinit će još nešto vašem brodu. Nakon što sleti na Thulcandru, ne
želim da ikad više uzleti na nebo. Ti, glomazni, nisi bio ovdje kad sam lišio
tijela moje mrtve hrose koje si ubio: mršavi će ti reći. Maleldil me je naučio
koristiti tu moć i kroz vrijeme i prostor. Prije nego što vaš nebeski brod
poleti, moji sorni pobrinut će se da se devedeseti dan nakon što napustite
Malacandru vaš brod rastjelovi, da postane, kako vi kažete, ništa. Ako na taj
dan brod još uvijek bude na nebu, vaša smrt neće zbog toga biti gorča, ali
jednom kad dotaknete Thulcandru, ne zadržavajte se u njemu. A sada, djeco
moja, odvedite ovu dvojicu i pođite kamo vas je volja. Moram razgovarati s
Ransomom.”
XXI.
Cijelo to poslijepodne Ransom je ostao sam s Oyarsom i odgovarao na
njegova pitanja. Nije mi dopušteno objelodaniti o čemu su razgovarali; reći
ću samo da je Oyarsa završio ovim riječima:
„Otkrio si mi više čudesa nego što ih cijelo nebo zna.”
Poslije toga razgovarali su o Ransomovoj budućnosti. Mogao je
slobodno birati hoće li ostati na Malacandri ili krenuti na beznadan put
prema Zemlji. Bio je na velikim mukama. Na kraju je odlučio dijeliti
sudbinu s Westonom i Devineom.
„Ljubav prema vlastitoj vrsti”, rekao je, „nije najviši zakon, ali ti si,
Oyarsa, rekao da je ipak zakon. Ako ne mogu živjeti na Thulcandri, bolje
mi je da uopće ne živim.”
„Izabrao si ispravan put”, rekao je Oyarsa. „Reći ću ti dvije stvari. Moji
sluge uklonit će sve neobično oružje s broda, ali jedno će dati tebi. Eldili
dubokog neba bit će blizu tvog broda sve dok ne stigne u Thulcandrinu
atmosferu i često će biti i u njemu. Neće dopustiti onoj dvojici da te ubiju.”
Ransomu nije ni palo na pamet da bi ga Weston i Devine mogli ubiti i
tako osigurati više hrane i kisika za sebe. Čudio se vlastitoj tuposti i
zahvalio je Oyarsi na tim zaštitnim mjerama. Veliki eldil otpustio ga je
ovim riječima:
„Nemaš nikakve krivnje na sebi, Ransome s Thulcandre, osim što si se
bojao. Zato će putovanje na koje krećeš biti tvoja bol i tvoje moguće
izlječenje: jer, morat ćeš biti ili lud ili hrabar prije nego što se ono okonča.
Dajem ti i zapovijed: moraš paziti na tog Westona i na tog Devinea na
Thulcandri ako ikad stignete tamo. Njih dvojica mogu učiniti još mnogo zla
u tvom svijetu, i ne samo u njemu. Iz onog što si mi rekao razabrao sam da
ima eldila koji silaze u tvoju atmosferu, u samo uporište Iskrivljenog; tvoj
svijet nije zatvoren onako neprobojno kao što se mislilo u ovom dijelu neba.
Motri na tu dvojicu iskrivljenih. Budi hrabar. Bori se protiv njih. Kad bude
potrebno, naši će ti pomoći. Maleldil će ti ih pokazati. Možda ćemo se nas
dvojica opet sresti dok si još u tijelu; ni ovaj naš sadašnji susret nije bez
udjela Maleldilove mudrosti, a onda, toliko toga sam saznao o tvom svijetu.
Čini mi se da je ovo samo početak dolazaka i odlazaka između nebâ i
svjetova i između jednog i drugog svijeta premda ne takvih kakvima se
nadao glomazni. Smijem ti reći ovo. Za godinu u kojoj smo sada ali
nebeske godine nisu kao tvoje davno je prorečeno da će biti godina
nemira i velikih promjena i opsada Thulcandre možda se napokon bliži
kraju. Čekaju nas velike stvari. Ako mi Maleldil ne zabrani, neću ih se
kloniti. A sada, zbogom.”
Sljedećega dana mnoštvo je Malakandrijaca pomoglo trojici ljudskih
bića da se ukrcaju u svemirski brod i krenu na svoje strašno putovanje.
Weston je bio blijed i upalih očiju nakon što je cijelu noć probdio pogrbljen
nad zakučastim izračunima koji bi svakom matematičaru, čak i kad mu
život ne bi ovisio o njima, zadali glavobolju. Devine je bio glasan,
bezobziran i pomalo histeričan. Njegovo gledanje na Malacandru
promijenilo se radikalno i preko noći kad je otkrio da „urođenici” imaju
alkoholno piće; čak ih je pokušao naučiti pušenju. Samo su pfifltriggi znali
to cijeniti. Sada se, trpeći groznu glavobolju i pomisao na izglednu sporu
smrt, tješio zadavajući muke Westonu. Ni jedan ni drugi nisu bili
oduševljeni kad su otkrili da su im sve oružje uklonili iz svemirskog broda,
ali što se ostalog tiče, sve je bilo učinjeno po njihovoj želji. Otprilike sat
vremena poslije podneva Ransom je bacio posljednji pogled na plave vode,
grimiznu šumu i daleke zelene bedeme poznatoga handramita i zatim se,
slijedeći primjer druge dvojice, provukao kroz provlaku. Prije nego što su
zatvorili otvor, Weston ih je upozorio da moraju biti potpuno mirni i
nepomični da štede zrak. Tijekom putovanja neće smjeti učiniti ni jedan
suvišan pokret; zabranjeno im je čak i govoriti.
„Govorit ću samo u slučaju prijeke nužde”, rekao je.
„Bogu hvala na tome”, otpovrnuo je Devine. Zatim su se hermetički
zatvorili.
Ransom je odmah sišao u donji dio broda, u komoru koja je sada stajala
sasvim naglavce, i ispružio se na onom što će kasnije postati krovni prozor.
Iznenadio se kad je vidio da su se već uzdigli više tisuća metara u zrak.
Handramit je sada bio samo ravna grimizna crta na ružičastocrvenoj
površini harandre. Nalazili su se točno iznad mjesta na kojem su se spajala
dva handramita. Jedan je nesumnjivo bio onaj u kojem je živio, a drugi onaj
u kojem se nalazio Meldilorn. Guduru kojom je, sjedeći na Augrayjevim
ramenima, presjekao kut između dvaju tih handramita, nije se moglo vidjeti.
Iz minute u minutu pogledu mu se otvaralo sve više handramita
dugačkih, ravnih linija od kojih su neke tekle usporedo, neke su se sjekle, a
neke su formirale trokut. Krajobraz je sve više poprimao geometrijsku
pravilnost. Pustoš između grimiznih linija činila se potpuno jednoličnom.
Točno ispod nazirala se ružičasta boja okamenjenih šuma; prema sjeveru i
istoku, pak, prostirale su se goleme pješčane pustinje o kojima su mu
govorili sorni, sasvim nalik beskonačnim ravnicama žute boje i boje okera.
Prema zapadu boje su blijedile. Bio je to pojas nepravilna oblika
zelenkastoplave boje koji kao da je potonuo ispod razine harandre koja ga
je okruživala. Zaključio je da je to šumovito nizinsko područje u kojem žive
pfifltriggi točnije rečeno, jedno od šumovitih područja, jer su se sada
slična područja počela nazirati u svim smjerovima, pri čemu su neka bila
tek mrljice na sjecištima handramita, dok su druga bila golemi pojasevi.
Bio je bolno svjestan da je njegovo poznavanje Malacandre bijedno,
ograničeno, skučeno. Bilo je to kao da je sorn proputovao četrdeset milijuna
milja do Zemlje i sve vrijeme na njoj proveo između Worthinga i Brightona.
Pomislio je kako će, ako preživi, moći malo što reći o svom nevjerojatnom
putovanju: krajnje oskudno poznavanje jezika, opis svega nekolicine
krajobraza, skromno poznavanje fizike a gdje su statistike, gdje povijest,
gdje opširan prikaz izvanzemaljskih uvjeta, koje bi jedan takav putnik
trebao donijeti sa sobom? Uzmimo, na primjer, handramite. Promatrani s
visine koju je svemirski brod sada dostigao stostruko su, u svojoj
prepoznatljivoj geometriji, nadilazili njegov prvotni dojam o njima kao o
prirodnim dolinama. Bili su to gigantski stvaralački pothvati o kojima nije
doznao ništa; pothvati koji su, ako je sve istina, dovršeni prije početka
ljudske povijesti… prije pojave prvih životinja. Ili je to samo mitologija?
Znao je da će zvučati kao mitologija kad se vrati na Zemlju (ako se vrati),
ali sjećanje na Oyarsu bilo je još uvijek previše živo da bi imao bilo kakvih
dvojbi u tom pogledu. Čak mu je palo na pamet da je razlikovanje povijesti
i mitologije možda sasvim besmisleno izvan Zemlje.
Ova ga je misao zapanjila i ponovno se usredotočio na krajobraz pod
sobom krajobraz koji je svakoga trenutka bivao sve manje krajobraz, a
sve više dijagram. V se, prema istoku, u crvenkastu i oker nijansu
malakandrijskoga svijeta počeo probijati pojas posvemašnje bezbojnosti,
znatno veći i tamniji od bilo čega što je dotad vidio područje neobična
oblika, s dugačkim kracima ili rogovima s obiju strana i nekom vrstom
zatona u sredini, nalik konkavnoj strani polumjeseca. Taj se pojas sve više
širio. Činilo se da se ti široki i tamni kraci šire i spremaju progutati cijeli
planet. Iznenada je u sredini toga mračnog pojasa vidio sjajno svjetlo i
shvatio da taj pojas uopće nije na površini planeta, nego da je to crno nebo
iza njega. Glatka krivulja bila je rub njegova diska. Vidjevši to, Ransoma je,
prvi put nakon polijetanja, uhvatio strah. Polako, iako ne toliko polako da
ne bi zamijetio, tamni kraci pružali su se sve dalje i dalje osvijetljenom
površinom dok se na kraju nisu spojili. Cijeli disk, uokviren tamom, nalazio
se pred njim. Vdulje vrijeme čuli su se slabi udarci meteorita o oplatu
broda; prozor kroz koji je zurio više nije bio sasvim ispod njega. Njegovi
udovi, iako već vrlo lagani, bili su previše ukočeni da bi ih mogao pomicati,
i bio je vrlo gladan. Pogledao je na svoj ručni sat. Vosam sati proveo je
prikovan na tom mjestu, kao začaran.
S mukom se zaputio prema sunčanoj strani broda i ustuknuo, gotovo
zaslijepljen blještavom svjetlošću. Pipajući, pronašao je zatamnjene naočale
u svojoj staroj kabini i uzeo nešto hrane i vode: Weston je strogo
porcionirao i jedno i drugo. Otvorio je vrata kontrolne sobe i provirio
unutra. I Weston i Devine sjedili su, s izrazom tjeskobe na licu, za nekom
vrstom metalna stola puna osjetljivih instrumenata, izrađenih naizgled od
kristala i tankih žica, koji su blago vibrirali. Ni jedan se nije obazirao na
njega. Ostatak tiha putovanja mogao se slobodno kretati po cijelom brodu.
Kad se vratio u mračni dio broda, svijet s kojega su odlazili visio je na
nebu posutu zvijezdama, doimljući se ne puno većim od našega Mjeseca.
Još uvijek su se mogle vidjeti njegove boje crvenkasto-žuti disk zamrljan
zelenkasto-plavom bojom, s bijelim kapama na polovima. Ugledao je dva
mala malakandrijska mjeseca njihovo je kretanje bilo prilično uočljivo i
pomislio je kako su to još samo dvije od mnoštva stvari koje nije primijetio
za svog boravka. Spavao je, probudio se, a disk je i dalje visio na nebu.
Sada je bio manji od Mjeseca. Na njemu se više nije mogla vidjeti nijedna
boja ostala je samo crvenkasta nijansa, blaga, jednoliko raspoređena po
svoj površini; čak ni njegova svjetlost nije bila jača od svjetlosti bezbrojnih
zvijezda koje su ga okruživale. Prestao je biti Malacandra; sada je bio samo
Mars.
Ubrzo se vratio staroj rutini u kojoj su se u pravilnim vremenskim
razmacima izmjenjivala razdoblja spavanja i sunčanja, a koju je prekidao
tek črčkanjem bilješki za svoj rječnik malakandrijskoga jezika. Znao je da
su izgledi da će svoje novo znanje moći prenijeti čovječanstvu vrlo maleni,
da će smrt u dubinama svemira, koju nitko neće zabilježiti, gotovo sigurno
biti kraj ove njihove pustolovine. Ali već sada nije mogao razmišljati o
svemiru kao o „svemiru”. Istina, strah mu je na trenutke ledio krv u žilama,
ali takvi trenuci bili su svaki put sve kraći i umjesto njih sve brže ga je
obuzimao osjećaj udivljenja i strahopoštovanja u usporedbi s kojim mu se
njegova sudbina činila potpuno beznačajnom. Nije se osjećao kao da su oni
otok života koji putuje kroz ponor smrti. Imao je gotovo oprečan osjećaj
činilo mu se da život čeka izvan male željezne ljuske jajeta u kojem se
voze, spreman u bilo kojem trenutku provaliti unutra i da će ih, ako ih ubije,
ubiti preobiljem svoje vitalnosti. Usrdno se nadao da će, ako im je već
suđeno da poginu, poginuti uslijed rastjelovljenja svemirskoga broda, a ne
gušenja u njemu. Biti pušten vani, na slobodu, izgubiti se u oceanu
vječnoga podneva na trenutke mu se činilo poželjnijom sudbinom od
povratka na Zemlju. I ako mu je srce na sličan način koji put zaigralo od
radosti na prvom putovanju nebom, sada mu je zamalo iskočilo iz grudi jer
je bio uvjeren da je ponor kojim prolaze pun života u najdoslovnijem smislu
te riječi, pun živih bića.
Njegovo povjerenje u Oyarsine riječi o eldilima s vremenom se
povećavalo, ne slabilo. Nije vidio ni jednoga; svjetlost u kojoj se brod
kupao bila je tako jarka da nije dopuštala nikakve, čak ni kratkotrajne
sjenke i promjene koja bi odala njihovu prisutnost. Čuo je, ili mu se možda
samo činilo da čuje, najrazličitije slabašne zvukove, ili vibracije srodne
zvuku, pomiješane s cilikanjem prouzrokovanim kišom meteorita što su
udarali o oplatu broda i često bi ga obuzela sigurnost, osjećaj neke
nevidljive prisutnosti, čak i unutar svemirskoga broda. Upravo zbog toga su
mu se, više no zbog ičega drugog, izgledi da će preživjeti činili tako
nevažnima. On osobno i cijela njegova vrsta doimali su se malenim i
prolaznim u usporedbi s tako neizmjernom puninom. Zavrtjelo mu se u
glavi pri pomisli na istinsko stanovništvo svemira, na trodimenzionalnu
neizmjernost njihova teritorija i na eone njihove povijesti nezabilježene u
ljetopisima; ali srce mu je sada bilo spokojnije nego ikad prije.
Bilo je dobro za njega što je počeo tako razmišljati prije nego što su
počele prave teškoće. Otkad su otišli s Malacandre, temperatura u
termometru neprekidno je rasla; sada je bila viša no ikad tijekom njihova
putovanja i rasla je sve više. I svjetlost se pojačavala. Oči je pod tamnim
naočalama po navici držao čvrsto zatvorenima, otvarajući ih samo načas,
kad je bilo najpotrebnije. Znao je da će mu vid, ako ikad stigne do Zemlje,
biti trajno oštećen. No sve je to bilo ništa u usporedbi s mukama koje je
donosila vrućina. Sva trojica bili su budni dvadeset i četiri sata na dan,
raskolačenih očiju, zacrnjenih usana, s mrljama na obrazima simptomi
agonije prouzrokovane žeđu. Bila bi čista ludost povećati njihove oskudne
obroke vode: bila bi čista ludost čak i trošiti zrak raspravljajući o tom
pitanju.
Bilo mu je potpuno jasno što se događa. U posljednjem pokušaju da
preživi Weston se osmjelio zaputiti se u Zemljinu orbitu, dovodeći ih Suncu
bliže no što je čovjek, možda čak i živo biće uopće, ikad bio. Možda je to
bilo neizbježno; nikako ne bi mogli stići do Zemlje koja se udaljavala od
njih slijedeći je duž njezine orbite. Jedina im je nada bila da će je slučajno
presresti na njezinoj putanji… no bila je to čista ludost! Ovo pitanje,
međutim, nije previše zaokupljalo njegovu pažnju; bilo je nemoguće misliti
dulje na išta drugo osim na žeđ. Samo su o vodi mislili; nakon toga mislili
su na žeđ; zatim su mislili o tome kako su mislili na žeđ; zatim opet na
vodu. A temperatura u termometru je rasla i rasla… Stijenke broda bile su
prevruće da bi ih se moglo dodirnuti. Bilo je očito da je kriza na pomolu.
Tijekom sljedećih nekoliko sati ta će ih kriza ubiti, ili će početi popuštati.
Popustila je. Došao je napokon trenutak kad su ležali iscrpljeni i drhteći
od nečega što se doimalo hladnoćom, iako je i dalje bilo vruće nego bilo
gdje na Zemlji. Weston je uspio; riskirao je uvesti ih u područje najviše
temperature koju čovjek teoretski može preživjeti i izvukli su se. Ali nisu
više bili isti ljudi. Dotad je Weston, čak i kad ne bi bio na straži, spavao vrlo
malo; nakon otprilike sat vremena nemirna sna vraćao bi se svojim kartama
i beskonačnim, gotovo beznadnim izračunima. Vidjelo se da se bori s
očajanjem svoj je prestravljeni mozak naprosto prikovao za brojke i nije
ga odvajao od njih. No sada ih više nije ni gledao. Bezbrižnim se doimao
čak i u kontrolnoj sobi. Devine je hodao kao mjesečar, a tako je i izgledao.
Ransom je sve češće boravio na mračnoj strani broda i provodio duge sate
ne misleći ni o čemu. Iako je prva velika opasnost bila iza njih, ni jedan od
putnika nije ozbiljno vjerovao u uspješan ishod putovanja. Već pedeset dana
boravili su u svojoj čeličnoj ljušturi, bez riječi, a zrak je postajao sve gori.
Weston se toliko promijenio da je Ransomu dopustio da sudjeluje u
navigaciji. Koristeći se uglavnom znakovima, ali i s nekoliko šaptom
izgovorenih riječi, učio ga je svemu što je bilo potrebno u ovoj fazi
putovanja. Bilo je očito da jure kući, ali izgledi da će stići na vrijeme – prije
neke vrste kozmičkoga „pasatnog vjetra” bili su minimalni. Nekoliko
jednostavnih pravila pomoglo je Ransomu da zvijezdu koju mu je Weston
pokazao drži u sredini krovnoga prozora, ali lijevu ruku nije skidao s
dugmeta zvonca kojim bi u bilo kojem trenutku dozvao Westona iz njegove
kabine.
Ta zvijezda nije bila Zemlja. Broj dana čisto teoretskih „dana” a koji
je imao tako presudno značenje za putnike, popeo se na pedeset osam prije
nego što je Weston promijenio kurs, i sada je u sredini krovnoga prozora
bilo jedno drugo osvijetljeno tijelo. Prošlo je šezdeset dana prije nego što se
moglo pouzdano utvrditi da je riječ o planetu. Šezdeset i šest prije nego što
je počeo nalikovati planetu viđenu kroz dalekozor. Sedamdeset prije nego
što je Ransom pomislio da takvo što nikad nije vidio bio je to mali
blještavi disk, prevelik da bi bio planet, a premalen da bi bio Mjesec. Sada
kad je bio zadužen za navigaciju, sasvim se raspršilo njegovo nebesko
raspoloženje. U njemu se probudila divlja, životinjska žeđ za životom,
pomiješana s nostalgičnom čežnjom za čistim zrakom, krajobrazima i
mirisima zemlje za mirisom trave, mesa, piva, čaja, za ljudskim glasom.
Isprva, glavna teškoća s kojom se susretao dok je bio na straži bila je kako
da se othrve pospanosti; sada ga je, međutim, premda je zrak postajao sve
gori, budnim držalo grozničavo uzbuđenje. Kad je odlazio s dužnosti, desna
mu je ruka često bila ukočena i bolna: satima bi je nesvjesno pritiskao o
kontrolnu ploču, kao da će tim slabašnim pritiskom natjerati svemirski brod
da poveća brzinu.
Preostalo im je još dvadeset dana. Devetnaest, osamnaest i na bijelom
Zemljinu disku, tek malo većem od kovanice od šest penija, učinilo mu se
da može razaznati Australiju i jugoistočni dio Azije. Iz sata u sat šare su se
sporo pomicale na disku uslijed okretanja Zemlje oko svoje osi, ali sam disk
odbijao je rasti. „Samo naprijed! Samo naprijed!” šaptom je požurivao
Ransom brod. Ostalo im je još deset dana i disk je nalikovao Mjesecu i bio
je toliko sjajan da nisu mogli gledati u nj na dulje vrijeme. Zrak u njihovoj
maloj kugli bio je jako loš i slutio je na još gore, ali Ransom i Devine su
unatoč tome riskirali i prošaptali nekoliko riječi jedan drugom prilikom
smjene straže.
„Uspjet ćemo”, promrmljali su. „Ipak ćemo uspjeti.”
Osamdeset sedmoga dana Ransom je, dok je mijenjao Devinea na straži,
pomislio kako nešto nije u redu sa Zemljom. Prije kraja smjene bio je već
sasvim siguran u to. Zemlja nije više bila okrugla, već je na jednom mjestu
bila izbočena, gotovo kao kruška. Kad je Weston preuzeo dužnost, bacio je
pogled na krovni prozor, pozvonio bjesomučno zvoncem, dozivajući
Devinea, odgurnuo Ransoma ustranu i sjeo na navigacijski stolac. Činilo se
da se sprema učiniti nešto s komandama, ali kad je Devine ušao u
prostoriju, dignuo je pogled i slegnuo ramenima gestom očajnika. Zatim je
zakopao lice u šake i spustio glavu na kontrolnu ploču.
Ransom i Devine razmijenili su poglede. Makli su Westona iz sjedala
plakao je kao dijete i zamijenio ga je Devine. Tek je sada Ransom
odgonetnuo tajnu one izbočine na Zemlji. Ono što je izgledalo kao izbočina
na Zemljinu disku bio je drugi disk, naizgled gotovo jednake veličine.
Prekrivao je više od polovice Zemlje. Bio je to Mjesec nalazio se između
njih i Zemlje, i bio im je dvjesto četrdeset tisuća milja bliži. Ransom nije
znao mijenja li to što u sudbini broda i ako mijenja, kakva bi ta promjena
mogla biti. Devine je očito znao i nije nikad bio više vrijedan divljenja. Lice
mu je bilo blijedo kao i Westonu, ali oči su mu bile bistre i izvanredno
sjajne; sjedio je nagnut nad komande poput životinje koja se sprema skočiti
na plijen i tiho zviždukao neku melodiju između zuba.
Prošlo je nekoliko sati prije nego što je Ransom shvatio što se događa.
Mjesečev disk sada je bio veći od Zemljina i postupno mu je postajalo sve
jasnije da se oba diska smanjuju. Svemirski brod nije se više približavao ni
Zemlji ni Mjesecu; bio je dalje od njih nego pola sata ranije i to je
objašnjavalo Devineovu mahnitost nad komandnom pločom. Mjesec nije
samo presijecao njihovu putanju i priječio im pristup Zemlji; iz nekoga
razloga vjerojatno gravitacijske naravi bilo je opasno približiti se
previše Mjesecu i Devine je usmjerio brod prema svemirskom prostranstvu.
Tek što su se našli nadomak luke, bili su primorani okrenuti natrag na
pučinu. Zirnuo je na kronometar. Bilo je jutro osamdeset osmoga dana.
Imali su još samo dva dana da dođu na Zemlju, a udaljavali su se od nje.
„Pretpostavljam da će nas ovo dokrajčiti?” šapnuo je.
„Valjda”, šaptom je odvratio Devine, ne dižući pogled. Weston se
napokon sabrao, vratio se i stao pored Devinea. Ransom nije mogao ništa
učiniti. Bio je posve siguran da će uskoro sva trojica umrijeti. Kad je to
shvatio, agonija neizvjesnosti iznenada je netragom nestala. Smrt, došla ona
sada ili trideset godina kasnije, na Zemlji, ustala je pred njim i zahtijevala
njegovu pozornost. U takvim okolnostima čovjek poželi obaviti nekakve
pripreme. Izišao je iz kontrolne sobe i vratio se u jednu od onih komora
okrenutih Suncu, u ravnodušnost nepokretne svjetlosti, topline, tišine i oštro
ocrtanih sjenki. Ni o čemu nije mislio manje nego o snu. Kvaliteta zraka u
brodu bila je sve gora i zbog toga je bio pospan. Usnuo je.
Probudio se u gotovo potpunu mraku zbog glasne i neprekidne buke koju
u prvi mah nije mogao odrediti. Podsjećala ga je na nešto nešto što kao da
je čuo u prijašnjem životu. Kao da nešto bubnja tik iznad njegove glave.
Iznenada mu je srce poskočilo od radosti.
„Oh, Bože”, zajecao je. „Oh, Bože! To je kiša.
Bio je na Zemlji. Zrak je bio težak i ustajao, ali osjećaj gušenja netragom
je nestao. Shvatio je da je još uvijek u svemirskom brodu. Ona dvojica, u
strahu od prijetnje rastjelovljenja, zacijelo su pobjegla odmah nakon
slijetanja i prepustila Ransoma njegovoj sudbini. U mraku, pritisnut
težinom Zemljine gravitacije, bilo mu je teško pronaći izlaz. Ali uspio je.
Pronašao je provlaku i ispuzao iz utrobe broda poput zmije, udišući zrak
krupnim gutljajima; okliznuo se u blatu, blagoslovio njegov miris i konačno
se osovio na noge, podižući tjelesnu težinu od koje se sasvim odviknuo.
Bilo je mračno kao u rogu, a kiša je pljuštala. Upijao ju je svakom porom
svoga tijela; s neizrecivom čežnjom srca sretno je dočekao miris polja u
kojem se našao komadić rodnoga planeta na kojem raste trava, na kojem
pasu krave, na kojem će ubrzo doći do kakve živice i kapije.
Pješačio je otprilike pola sata kad je po iznenadnu bljesku jarke svjetlosti
iza svojih leđa i kratku zapuhu snažna vjetra zaključio da svemirskoga
broda više nema. Jedva da je obratio pažnju na to. Ispred sebe ugledao je
slabašna svjetla i zaključio da su u blizini ljudi. Uspio se domoći puteljka,
zatim staze, zatim seoske ulice. Opazio je jedna odškrinuta osvijetljena
vrata. Iznutra su dopirali glasovi i ti su glasovi govorili engleskim jezikom.
Zrak je prožimao poznat miris. Brže-bolje ušao je unutra i ne obazirući se
na lica koja su iznenađeno zurila u njega, zaputio se prema baru.
„Kriglu crna piva, molim”, rekao je Ransom.
XXII.
Da sam se vodio isključivo književnim motivima, moja bi priča na ovom
mjestu završila, ali vrijeme je da skinem krinku i da čitatelja upoznam s
pravom i praktičnom svrhom zbog koje sam napisao ovu knjigu. Istodobno,
doznat će i kako je njezino pisanje bilo uopće moguće.
Dr. Ransom sada već postaje očito da to nije njegovo pravo ime
ubrzo je odustao od zamisli da napiše rječnik malakandrijskoga jezika,
dapače od cjelokupne zamisli da svijet upozna s onim što mu se dogodilo.
Nekoliko je mjeseci bio bolestan, a kad se oporavio, počeo je ozbiljno
sumnjati da se ono čega se sjećao doista dogodilo. Sve se činilo
halucinacijom prouzročenom njegovom bolešću, usto, većinu njegovih
tobožnjih pustolovina moglo se, shvatio je, objasniti uz pomoć
psihoanalize. Na ovu činjenicu nije se previše oslanjao jer je odavno
primijetio da je mnoštvo „stvarnih” pojava u flori i fauni našega svijeta
moguće objasniti na sličan način ako pođete od pretpostavke da su to
iluzije. Ali kako je i sam sumnjao u autentičnost vlastite priče, pomislio je
da joj ni drugi neće vjerovati. Odlučio je držati jezik za zubima i na tome bi
bilo i ostalo da nije bilo jedne neobične slučajnosti.
Na ovom mjestu u priču ulazim ja. Dr. Ransoma površno sam poznavao
nekoliko godina, dopisivao sam se s njim o književnim i filološkim
temama, ali vrlo smo se rijetko susretali. Stoga ne treba čuditi što sam mu
prije nekoliko mjeseci napisao pismo iz kojega ću ovdje navesti jedan važan
dio. Taj dio glasi:
Trenutno radim na platonistima dvanaestoga stoljeća i polako uviđam
da su pisali vraški teškim latinskim. Osobito kod jednoga od njih,
Bernardusa Silvestrisa, našao sam riječ o kojoj bih rado čuo Vaše
mišljenje u pitanju je riječ Oyarses. Pojavljuje se u opisu putovanja
nebom i čini se da je Oyarses „inteligencija” ili duh zaštitnik nebeskoga
tijela, tj., u našem jeziku, planeta. Upitao sam o tome C. J., a on mi kaže
da bi ta riječ trebala glasiti Ousiarches. To, naravno, ima smisla, ali ja
nisam sasvim zadovoljan. Jeste li Vi slučajno ikad naišli na tu riječ,
Oyarses, ili možda možete pogoditi kojem jeziku pripada?
Neposredni rezultat ovoga pisma bio je poziv da za vikend dođem k dr.
Ransomu. Ispričao mi je cijelu svoju priču i otada zajedničkim snagama
gotovo neprekidno radimo na ovoj zagonetki. Istražujući tu temu, dokopali
smo se mnoštva činjenica koje u ovom trenutku nemam namjeru objaviti; u
pitanju su činjenice o planetima općenito, napose o Marsu, o
srednjovjekovnim platonistima te na kraju (ali ne i najmanje važno) o
profesoru kojem sam nadjenuo fiktivno ime Weston. Naravno, civiliziranom
svijetu može se podastrijeti sustavan prikaz ovih činjenica, ali to bi gotovo
sigurno rezultiralo općom nevjericom i, s Westonove strane, tužbom zbog
klevete. Istodobno, i dr. Ransom i ja osjećamo da ne možemo šutjeti.
Svakodnevno se potvrđuje naše uvjerenje da je Oyarses Marsa bio u pravu
kad je rekao da će „nebeska godina” koja je u tijeku biti revolucionarna, da
se dugotrajna izoliranost naših planeta primiče svom kraju i da su na
pomolu veliki događaji. Imamo razloga vjerovati da su srednjovjekovni
platonisti živjeli u istoj nebeskoj godini kao i mi – da je ona ustvari počela u
dvanaestom stoljeću naše ere – i da pojavljivanje imena Oyarsa (latinizirana
u obliku oyarses) kod Bernardusa Silvestrisa nije slučajno. Također imamo
dokaze dapače, takvih je dokaza svaki dan sve više da će „Weston”, ili
sila, možda i sile, koje stoje iza „Westona” igrati golemu ulogu u
događajima u nekoliko sljedećih stoljeća i da će ta njihova uloga, ako ih ne
spriječimo, biti kobna. Ovim ne želimo reći da će nužno napasti Mars naš
apel ne glasi samo: „Ruke dalje od Malacandre.” Opasnosti kojih se treba
bojati nisu planetarne nego kozmičke ili su, u najmanju ruku, vezane uz
Sunčev sustav, i nisu vremenski ograničene nego vječne. Reći nešto više od
toga bilo bi nerazborito.
Dr. Ransom prvi je zaključio da nam je jedina šansa u tome da ono što
nitko ne bi želio saslušati kao činjenicu objavimo u formi umjetničke proze.
Čak je bio uvjeren uvelike precjenjujući moje književne sposobnosti da
će priča na taj način doći do šire javnosti te da će svakako prestići
„Westona” i prije njega doprijeti do velika broja ljudi. Na moj prigovor da
će je javnost, prihvati li je kao umjetničku prozu, baš zbog toga smatrati
lažnom, odgovorio je da će u priči biti dovoljno indikacija za onu
nekolicinu čitatelja malobrojnu, dakako koji su u ovom času spremni
dublje ispitati tu stvar.
„Oni će”, rekao je, „lako pronaći vas ili mene i lako će prepoznati
Westona. Kako bilo da bilo,” nastavio je, „ono što nam trenutno treba nije
toliko uvjeravanje nekolicine, koliko to da što više ljudi upoznamo s
određenim idejama. Kad bismo samo jedan posto naših čitatelja uspjeli
potaknuti da koncept svemira zamijene konceptom neba, to bi za početak
bilo dovoljno.”
Međutim, ni on ni ja nismo predvidjeli brzi slijed događaja koji su ovu
knjigu učinili zastarjelom čak i prije nego što je objavljena. Zbog tih je
događaja ona sada više prolog našoj priči nego priča. Ali moramo je
objaviti onakvu kakva jest. A što se kasnijih faza naše pustolovine tiče
hm, Aristotel nas je, davno prije Kiplinga, naučio prikladnoj frazi: „To je
druga priča.”
POST SCRIPTUM
(Izvaci iz pisma koje je pravi dr. Ransom napisao autoru)
(…) Mislim da ste u pravu, i nakon dviju ili triju korekcija (označenih
crvenom bojom) rukopis će morati ostati ovakav kakav jest. Neću poricati
da sam razočaran, ali, što je tu je: svaki pokušaj da se ispriča jedna ovakva
priča mora nužno razočarati čovjeka koji je sve to stvarno proživio. Ne
aludiram na to kako ste nesmiljeno reducirali sve vezano uz filologiju, iako,
kako stvari sada stoje, našim čitateljima pružamo tek karikaturu
malakandrijskoga jezika. Mislim na nešto zahtjevnije, nešto što nije moguće
izraziti. Kako netko može prenijeti malakandrijske mirise? Ništa mi se ne
vraća življe u mojim snovima… posebno miris ranoga jutra u onim
grimiznim šumama, a samo spominjanje „ranoga jutra” i „šume” zavodi u
bludnju jer potiče čovjeka da razmišlja o zemlji, mahovini, paučini i mirisu
našega planeta, dok ja mislim na nešto sasvim drugo. Aromatičnije je?…
Da, ali nije tako vruće, raskošno ili egzotično kao što ta riječ sugerira.
Nešto aromatično, pikantno, a ipak vrlo hladno, vrlo tanko, nešto što žari u
dnu nosa nešto što je na moje osjetilo mirisa djelovalo kao što visoki,
reski tonovi violine djeluju na uho. I pomiješano s tim, uvijek čujem zvuk
pjevanja iz bezbrojnih grla silnu muklu glazbu što podsjeća na lavež
lovačkih pasa, dublju od Šaljapinove „tople, mračne buke”. Kad god je se
sjetim, čeznem za svojom starom malakandrijskom dolinom, a ipak, samo
Bog zna koliko sam čeznuo za Zemljom dok sam tu glazbu slušao.
U pravu ste, naravno; ako ćemo se prema njoj odnositi kao prema priči,
morate zgusnuti vrijeme koje sam proveo u selu, a tijekom kojega se „ništa
nije dogodilo”, iako mi je zbog toga žao. Mirni tjedni koje sam proveo
među hrosama, dapače sam život među njima, za mene je najvažnije
malakandrijsko iskustvo. Poznajem ih, Lewise; to se ne može pretočiti u
običnu priču. Na primjer, budući da kad god odlazim na praznike, uvijek
ponesem termometar (tako sam mnogo toga spasio od kvarenja), znam da je
normalna tjelesna temperatura hrosa nešto viša od 39°C. Znam iako se ne
sjećam da su me tome učili da žive oko 80 marsovskih godina, što je 160
zemaljskih godina; da se vjenčaju s oko 20 (= 40); da im izmet, kao i
konjima, nije neugodna mirisa (doista nije) i da ga koriste u poljodjelstvu;
da ne plaču i ne trepću; da znaju, kako biste vi rekli, „popiti koju kapljicu
više” na veselicama koje često priređuju ali se ne opijaju. No što da
radimo s tim informacijama? Ja ih samo analiziram, izdvajajući ih iz cjeline
živih uspomena koje nije moguće pretočiti u riječi i nitko na ovom svijetu
neće moći iz tih uspomena sastaviti autentičnu sliku. Na primjer, mogu li,
čak i Vama, objasniti kako znam, a znam to pouzdano, zašto Malakandrijci
nemaju kućne ljubimce i zašto, općenito govoreći, prema svojim „nižim
životinjama” ne osjećaju ono što mi osjećamo prema svojima? Prirodno je
da mi takvo što nikad nisu mogli reći. Razlog postaje jasan kad njihove tri
vrste vidite zajedno. Svaka od njih ostalima je ono što je nama čovjek, ali je
istovremeno i ono što je nama životinja. Oni mogu međusobno razgovarati,
mogu surađivati, mogu imati istu etiku; utoliko se sorn i hros susreću kao
dvoje ljudi. A opet, svaki od njih u onom drugom vidi drukčije biće,
čudnovato i privlačno, kao što je nama privlačna životinja. Neki instinkt,
koji u nama gladuje i koji pokušavamo utažiti ponašajući se prema
iracionalnim bićima gotovo kao da su racionalna, na Malacandri doista biva
zadovoljen. Njima ne trebaju ljubimci.
Usput, kad već govorimo o vrstama, žao mi je što sam zbog potreba
priče bio prisiljen toliko pojednostavniti biologiju. Jeste li, čitajući moju
priču, stekli dojam da je svaka od njihove tri vrste potpuno homogena? Ako
jeste, zaveo sam Vas u bludnju. Uzmimo, na primjer, hrose; moji prijatelji
bili su crni hrose, ali postoje i srebrni hrose, a u pojedinim zapadnim
handramitima živi veliki hros s krestom visok je tri metra i prije bih ga
mogao nazvati plesačem nego pjevačem; poslije čovjeka najplemenitija je
životinja koju sam vidio. Krestu imaju samo mužjaci. U Meldilornu sam
vidio potpuno bijeloga hrosa, ali kao prava budala nikad nisam saznao
pripada li on zasebnoj podvrsti, ili je tek hir prirode, poput naših albina.
Osim sorna koje sam susreo, postoji još najmanje jedna vrsta sorna tzv.
soroborn, ili crveni pustinjski sorn, koji živi u sjevernim pustinjskim
krajevima. On je zaista nešto izvanredno.
Slažem se, šteta je što nikad nisam vidio pfifltrigge u njihovu zavičaju. O
njima znam jedva toliko da mogu „izmisliti” susret s njima i opisati ga kao
dio priče, ali mislim da ne trebamo posezati ni za kakvom fikcijom. Izraz
„nepatvoren u svojoj biti” zvuči sasvim dobro na Zemlji, ali ne mogu
zamisliti da bih značenje ovoga izraza objašnjavao Oyarsi i slutim (kao što
sam Vam već naznačio u posljednjem pismu) da ću se prije ili kasnije naći
opet pred njim. Kako bilo da bilo, zašto bi naši „čitatelji” (čini se da znate
vraški mnogo o njima!), koji ne žele čuti ništa o jeziku, gorjeli od želje da
doznaju nešto više o pfifltriggima? Ali ako možete i to ugurati u knjigu,
nema, naravno, nikakva zla u otkrivanju pojedinosti da oni liježu jaja i žive
u matrijarhatu te da im je životni vijek kraći nego u drugih vrsta. Prilično je
jasno da su velike uleknine u kojima žive dna drevnih oceana. Hrose koji su
bili u njihovoj zemlji opisuju kako su, hodajući po pijesku, zalazili duboko
u šume, a „iznad njih su bile kamene kosti [fosili] onih koji su nekoć davno
brazdali more”. Zemljani te uleknine vide kao tamna područja na Marsovoj
površini. To me sad sjetilo: „mape” Marsa koje sam konzultirao po
povratku na Zemlju međusobno su toliko proturječne da sam odustao od
pokušaja da odredim u kojem handramitu sam ja boravio. Želite li se i sami
okušati u tome, to Vam je, ugrubo rečeno, mjesto na kojem sjeveroistočni i
jugozapadni „kanal” sijeku sjever, a južni „kanal” nije više od četrdeset
milja udaljen od ekvatora. Ali astronomi se uvelike razilaze u pogledu
onoga što vide.
Sada ću odgovoriti na vaše najiritantnije pitanje. „Je li Augray, opisujući
eldile, pobrkao ideje suptilnijega tijela i superiornog bića?” Nije. Vi ih
brkate. On je rekao dvije stvari: da su tijela eldila drukčija od tijela
planetarnih životinja i da je njihova inteligencija superiornija. Ni on ni bilo
tko drugi na Malacandri nije nikad pobrkao jedan iskaz s drugim niti je
jedan izvodio iz drugoga. U stvari, imam razloga vjerovati da postoje i
iracionalna bića, životinje kojima je tijelo slično eldilovu (sjećate se
Chaucerovih „prohladnih životinja”?).
Pitam se hoćete li imati dovoljno mudrosti da prešutite pitanje eldilskoga
govora? Slažem se da bi pokvarilo priču kad bismo postavili to pitanje
tijekom prizora suđenja u Meldilornu, ali nema nikakve sumnje u to da će
se većina čitatelja s pravom pitati kako to da eldili, koji očito ne dišu, mogu
govoriti. Istina, trebali bismo priznati da ne znamo, ali zar to ne bi trebalo
reći čitateljima? Iznio sam J. jedinom znanstveniku koji uživa moje
povjerenje Vašu teoriju da oni možda imaju instrumente, ili čak organe,
kojima manipuliraju okolnim zrakom i tako neizravno proizvode zvukove,
no on ne misli tako. Drži da vjerojatno izravno manipuliraju slušnim
organima onih kojima se obraćaju. To zvuči prilično teško… naravno,
moramo imati na umu da mi ne znamo ni oblik ni veličinu eldila, čak ne
znamo ni u kakvu su eldili odnosu s prostorom (kako ga mi shvaćamo)
općenito. U stvari, čovjek poželi inzistirati na tome da o njima ne znamo
gotovo ništa. Poput Vas, ne mogu, a da ne pokušam povezati ih s bićima
koja se pojavljuju i u zemaljskoj tradiciji: s božanstvima, anđelima i vilama.
Ali nemamo potrebne podatke. Kad sam Oyarsi pokušao objasniti našu
kršćansku angelologiju, on je smatrao da su naši „anđeli” na neki način
drukčiji od njega. No da li je smatrao da su oni drukčija vrsta bića ili da su
samo posebna vojnička kasta (budući da je naša jadna stara Zemlja, kako se
čini, svojevrstan Ypres Salient, odnosno bojišnica u svemiru), to ne bih
znao.
Zašto morate ostaviti moj opis o tome kako su se prozorski kapci
zaglavili neposredno prije slijetanja na Malacandru? Bez toga opis naših
patnji prouzročenih prejakim svjetlom na povratku povlači za sobom očito
pitanje: „Zašto nisu zatvorili kapke?” Ne vjerujem u vašu teoriju da
„čitatelji nikad ne primjećuju takve stvari”. Siguran sam da bih ja
primijetio.
Postoje dvije scene za koje bih volio da ste našli mjesta u knjizi; nije
važno – imaju mjesta u meni. Jedna ili druga uvijek mi je pred očima.
U jednoj vidim jutarnje nebo na Malacandri; svijetloplave je boje, toliko
je svijetlo da mi se sada, kad sam se ponovno privikao na zemaljsko nebo,
čini gotovo bijelim. Na njegovoj pozadini, bliži vrhovi divovskoga korijenja
„drveća”, kako ga vi zovete crne su boje, ali u daljini, kilometrima
daleko od one zasljepljujuće plave vode, šume su akvarelno ljubičaste.
Sjenke na šumskom tlu oko mene nalikuju sjenkama na snijegu, posvuda
su. Preda mnom koračaju figure; vitke, usprkos tome divovskih proporcija,
crne i sjajne poput čarolijom oživljenih visokih šešira; njihove velike
okrugle glave, nasađene na vijugava tijela slična stabljikama, daju im izgled
crnih tulipana. Spuštaju se, pjevajući, prema obali jezera. Glazba ispunja
šumu svojim vibracijama, iako je toliko blaga da je jedva čujem: kao
prigušeno sviranje na orguljama. Neki se ukrcavaju u čamac, ali većina
ostaje. Ukrcavanje se odvija polako; to nije obično ukrcavanje, već
ceremonija. Riječ je, zapravo, o pogrebu. Ona trojica sa sijedim gubicama,
kojima su pomogli ući u čamac, odlaze u Meldilorn umrijeti. Jer u tom
svijetu, osim nekolicine koje ubije hnakra, nitko ne umire prije nego što
dođe njegov čas. Svi prožive pun životni vijek dodijeljen njihovoj vrsti, a
smrt predviđaju kao što mi predvidimo rođenje djeteta. Cijelo je selo znalo
da će ta trojica umrijeti te godine, toga mjeseca; bilo je čak lako
pretpostaviti da će umrijeti toga tjedna. I sada su odlazili; odlazili su primiti
posljednji savjet od Oyarse, umrijeti, odlazili su k njemu da ih rastjelovi.
Njihova trupla kao takva postojat će samo nekoliko minuta: na Malacandri
nema mrtvačkih sanduka, nema groblja ni grobara. Dolina je svečana u
trenucima rastanka, ali ne vidim znakova tuge koja razdire srce. Oni ne
dovode u pitanje svoju besmrtnost, a prijatelji istoga naraštaja ne razdvajaju
se. Svijet napuštate isto kao što ste na nj došli, „s onima istoga godišta”.
Smrti ne prethodi strah niti nakon nje slijedi truljenje.
Druga se scena odvija noću. Vidim sebe i Hyoija u toplu jezeru: kupamo
se. On se smije mom nespretnom plivanju; naviknut sam na teži svijet i ne
mogu uroniti tijelo dovoljno duboko pod površinu da bih se mogao kretati
naprijed. Zatim vidim noćno nebo. Najvećim je dijelom vrlo slično našem,
iako su njegove dubine mračnije, a zvijezde sjajnije, ali na zapadu se
događa nešto što si ne možete predočiti uz pomoć nijedne zemaljske
analogije. Zamislite uvećanu Mliječnu stazu kao da je gledate kroz naš
najjači teleskop za najvedrije noći. Zatim zamislite ovo, ne prikazano s onu
stranu obzora, već kao zviježđe što se uzdiže iza planinskih vrhova: blistava
ogrlica svjetala, blještavih poput planeta, polako se podiže sve dok ne
ispuni petinu nebeskoga prostranstva i onda ostavi pojas tame između sebe i
horizonta. Presjajna je da biste u nju mogli dugo gledati, ali to nije ništa u
usporedbi s onim što slijedi. Na harandri nazire se sjaj sličan sjaju Mjeseca
kad izlazi. „Ahihra!” kliče Hyoi i iz tame kojom smo okruženi pridružuju
mu se drugi srodni glasovi, slični lavežu. To dolazi pravi kralj noći, probija
si put kroz onu neobičnu galaksiju na zapadu, zasjenjujući svojim sjajem
njezin sjaj. Odvraćam pogled jer je njegov maleni disk neizmjerno sjajniji
od Mjeseca u punu sjaju. Cijeli handramit kupa se u bezbojnu svjetlu; mogu
izbrojiti debla u šumi na udaljenoj strani jezera; vidim da su mi nokti
slomljeni i prljavi. Slutim što je to što sam vidio Jupiter se uspinje iznad
asteroida i četrdeset milijuna milja mi je bliže no što je bio dok sam živio na
Zemlji. Malakandrijci bi rekli „unutar asteroida”, jer katkad imaju čudnovat
običaj da izvrću naopačke Sunčev sustav. Asteroide zovu „plesačima pred
pragom velikih svjetova”. Veliki su svjetovi planeti, kako bismo mi rekli, „s
one strane” ili „izvan” asteroida. Glundandra (Jupiter) najveći je među
njima i za Malakandrijce ima bremenito značenje koje nisam uspio
dokučiti. On je „središte”, „veliki Meldilorn” „prijestolje” i „gozba.” Oni
vrlo dobro znaju da je život na njemu nemoguć, bar onim životinjama koje
žive na planetima; i sasvim sigurno im ne pada na pamet poganska ideja da
kažu da ondje živi Maleldil. Ali netko, ili nešto, od silne važnosti vezano je
uz Jupiter; kao obično: „Séroni to znaju.” No nikad mi nisu rekli. Možda
ćemo najbolji komentar ovom naći u autora kojega sam već spomenuo: „Jer
kao što je s pravom rečeno da veliki Africanus nije nikad bio manje
osamljen nego kad je bio sam, tako u našoj filozofiji, nijedan dio ovoga
univerzalnog okvira ne možemo s manje prava nazvati samotnim od onih
dijelova koje priprosti um smatra najsamotnijim, jer povlačenje ljudi i
životinja znači češću posjećenost od strane izvrsnijih bića.”
Više o ovom kad dođete. Nastojim pročitati svaku staru knjigu o ovoj
temi za koju čujem. Sada kad je „Weston” zatvorio vrata, put prema
planetima vodi kroz prošlost; bude li još svemirskih putovanja, i ona će,
jednako tako, morati biti i putovanja kroz vrijeme…!
Zabilješke
1 Lo, the poor Indian, izvorno stih iz pjesme An Essay on Man (1734.) Alexanders Popea, no taj se
izraz kasnije počeo koristiti kao poruga u svrhu dehumaniziranja neobrazovanih domorodaca.