teško prepušta mračnim mislima o budućnosti kad se osjeća tako dobro kao
što se Ransom sada osjećao. S jedne strane broda trajala je beskrajno duga
noć, a s druge beskrajno dug dan: i jedno i drugo bijahu prekrasni i on je s
ushićenjem prelazio s jednoga kraja na drugi. Noću bi, a noć je mogao
stvoriti okretanjem ručke na vratima, znao ležati satima i zuriti u krovni
prozor, razmišljajući. Zemljina diska nije bilo nigdje vidjeti, zvijezde, kojih
je bilo kao tratinčica na nepokošenu travnjaku, vladale su nesputano, bez
prekida, bez ijednoga oblaka na nebu, bez mjeseca i bez izlazaka sunca koji
bi osporavali njihovu vlast. Bilo je planeta neviđene uzvišenosti, sazviježđa
o čijoj se ljepoti nije moglo ni sanjati: bilo je nebeskih safira, rubina,
smaragda i iskričavih proplamsaja gorućega zlata; u daljini, s lijeve strane
prizora, visio je komet, sićušan i dalek, a između svega i iza svega, daleko
naglašenija i opipljivija no što se moglo vidjeti sa Zemlje, prostirala se
beskrajna, zagonetna tama. Svjetla su treperila: dok ih je gledao, činilo se
da postaju sve sjajnija. Ispružen gol na krevetu, poput keltske božice Danu,
iz noći u noć bivalo mu je sve teže ne vjerovati drevnim astrolozima. Činilo
mu se, dapače, bio je uvjeren da se svojevrsna „milina” izlijeva, čak silom
prodire, u njegovo izručeno tijelo. Vladala je potpuna tišina – povremeno su
se čuli samo šumovi slični cilikanju. Sada je znao da ti šumovi dolaze od
meteorita, sićušnih čestica materije što besciljno lutaju svemirskim
prostranstvom i neprekidno udaraju po njihovu šupljem bubnju od čelika;
pomislio je da bi se mogli svakoga časa sudariti s nečim dovoljno velikim
da napravi meteorite od broda i svega. No nije se mogao bojati. Činilo mu
se da ga je Weston s pravom nazvao uskogrudnim u trenutku kad ga je prvi
put obuzela panika. Avantura u koju su se upustili bila je odveć uzvišena, a
okolnosti u kolima se odvijala odveć značajne da bi dopuštale bilo kakav
osjećaj osim čista užitka. No dani – to jest sati provedeni u hemisferi
njihova Suncu okrenuta mikrokozmosa – bili su najbolji od svega. Ustajao
je najčešće poslije samo nekoliko sati počinka i vraćao se predjelima
svjetlosti koji su ga neodoljivo privlačili; nije se mogao dovoljno načuditi
podnevu koje uvijek čeka, koliko god rano došao da ga vidi. Ondje, uronjen
u kupelj čiste eterične boje i neumoljiva sjaja koji ne ranjava, ispružen
koliko je dug i širok i napola sklopljenih očiju u ovim neobičnim kolima
koja su ih nosila, neznatno drhtureći, kroz sve dublji spokoj daleko iznad
dosega noći, činilo mu se da mu tijelo i duh svakodnevno trljaju i peru,
ispunjajući ih novom vitalnošću. Weston je, odgovarajući mu jednom
nevoljko, dopustio mogućnost da ovo njegovo osjećanje ima znanstvenu