Biblioteka:

Stilus 65.

Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta

Naslov izvornika: C. S. Lewis, Out of the Silent Planet

www.cslewis.com

Izvršna urednica: Katarina Gugić

Prijevod: Mijo Pavić

Lektura: Anđa Jakovljević

Grafička priprema: Mario Šantić

Dizajn naslovnice: Hana Malenica i Frane Balta

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture

i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

Zadnje kaplje oluje s pljuskom jedva su prestale padati kad je putnik

strpao svoj zemljovid u džep, namjestio naprtnjaču na umornim ramenima

tako da mu je bilo lakše nositi, iskoračio ispod krošnje velika kestena pod

kojim se bio sklonio od pljuska i našao se nasred ceste. Jarosne zrake žuta

sunca na zalasku izlijevale su se kroz raspuklinu u oblacima na zapadnom

nebu, ali ravno naprijed, iznad brežuljaka, nebo je bilo boje tamna

škriljevca. Kapalo je sa svakoga stabla i vlati trave i cesta je blistala poput

rijeke. Putnik nije tratio vrijeme na promatranje krajobraza, već je odmah

stavio put pod noge odlučnim korakom prokušana hodača koji je netom

shvatio da će morati pješačiti dulje no što je mislio. Tako je doista i bilo. Da

se osvrnuo iza sebe, što nije učinio, bio bi vidio šiljak tornja Much

Nadderbyja i, nakon što bi ga vidio, možda izrekao kletvu na račun

negostoljubiva malena hotela u kojem su mu, premda je očito bio prazan,

odbili dati krevet. Hotel je bio promijenio vlasnika otkad je posljednji put

pješačio ovim krajem. Ljubazna staroga vlasnika, na kojega je računao,

zamijenio je netko koga je pipničarka nazivala „gospođom” a ta „gospođa”

bila je očito britanska gostioničarka i pripadala je staroj pravovjernoj školi

koja u gostima vidi samo smetnju. Jedina mu je šansa bio gradić Sterk s one

strane lanca brežuljaka, dobrih šest milja hoda odatle. Na zemljovidu je

stajala oznaka koja je govorila da u Sterku postoji krčma. Pješak je bio

previše iskusan da bi gajio bilo kakvu nadu u vezi s tim, no činilo se da u

blizini ne postoji ništa drugo.

Koračao je prilično brzo i bez zaustavljanja, ne zvjerajući mnogo oko

sebe, kako to čine ljudi koji nastoje skratiti put zanimljivim tijekom misli.

Bio je visok, ponešto pogrbljen, i mogao je imati između trideset pet i

četrdeset godina, a odjeća, otrcana i neuredna, odavala je pripadnika

inteligencije na odmoru. Na prvi pogled lako ga se moglo zamijeniti za

liječnika ili učitelja, iako nije imao držanje svjetskoga čovjeka, svojstveno

za prvoga, niti je zračio onom teško odredivom nonšalantnošću, tipičnom za

potonjega. Bio je, zapravo, filolog, profesor na jednom od fakulteta

Sveučilišta u Cambridgeu. Zvao se Ransom.

Napuštajući Nadderby, gajio je nadu da će još prije Sterka pronaći konak

na nekoj farmi koja bi ga primila pod krov. Ali kraj s ove strane brda

doimao se gotovo nenaseljenim. Bio je to pust i jednoličan kraj u kojem su

uspijevali samo kupus i repa, s bijednim živicama i tek pokojim stablom.

Nije privlačio posjetioce, kao što je to bio slučaj s puno bogatijim krajem

južno od Nadderbyja, i bio je zaštićen brdima od industrijskih područja s

one strane Sterka. Primicala se večer, zamirao je ptičji pjev i kraj je utonuo

u tišinu dublju no što je uobičajeno za engleski krajobraz. Buka vlastitih

koraka na cesti nasutoj tučencem sve više mu je smetala.

Hodao je otprilike dvije milje kad je pred sobom ugledao svjetlo. Bio se

već približio podnožju brežuljaka i dobrano se smrkavalo, zbog čega nije

prestao gajiti nadu da će se namjeriti na kakvu zgodnu kuću na farmi, sve

dok se nije sasvim približio stvarnom izvoru svjetla – bila je to seoska

kućica podignuta od ružne cigle iz devetnaestoga stoljeća. Uto kroz

otvorena vrata iz te kućice istrči neka žena i gotovo se sudari s njim.

„Oprostite, gospodine”, reče. „Mislila sam da je moj Harry.”

Ransom je upita postoji li prije Sterka neko mjesto na kojem bi mogao

dobiti krevet.

„Ne, gospodine”, odgovorila je. „Ništa prije Sterka. Mislim da bi vam

mogli pomoć’ oni u Nadderbyju.”

Govorila je smjerno, odsutnim glasom, kao da su joj misi i zaokupljene

nečim drugim. Ransom joj objasni da je već pokušao u Nadderbyju.

„Onda ne znam šta da vam kažem, gospodine”, odgovorila je. „Jedva da

ima ikakve kuće prije Sterka, barem takve kakva vama treba. Postoji samo

The Rise, gdje radi moj Harry; pomislila sam da dolazite odande i zato sam

izišla kad sam vas čula, mislila sam da je možda on. Već se treb’o vratit’,

toliko dugo ga nema.”

„The Rise“, na to će Ransom. „Što je to? Farma? Mislite li da bih ondje

mogao dobiti konak?”

„O, ne, gospodine. Ondje vam nema nikog osim profesora i onog

gospodina iz Londona, znate, nikog nema otkako je gospodična Alice

umrla. Oni ne bi učinili takvo što, gospodine. Ne drže čak ni sluge, osim

mog Harryja koji im održava peć, a ni on ne bude u kući.”

„Kako se taj profesor zove?” upita Ransom sa slabom nadom.

„Ne znam, zbiljam ne znam, gospodine”, na to će žena. „Drugi gospodin

je gospodin Devine, a Harry veli da je onaj prvi gospodin profesor. On vam

ne zna puno o tome, znate, jer je malko priglup, i zato ne volim kad dolazi

tako kasno, a oni su rekli da će ga uvijek slat’ kući u šest. A sigurno je

odradio svoje za danas, vjerujte.”

Monoton glas i ograničen opseg ženina vokabulara nije izražavao mnogo

emocija, ali Ransom je stajao sasvim blizu nje i mogao je vidjeti da drhti i

da su joj oči pune suza. Pade mu na pamet da bi trebao otići k tom

tajanstvenom profesoru i zatražiti od njega da mladića pošalje kući: samo

djelić sekunde kasnije sine mu da bi, nakon što se jednom nađe u toj kući –

među ljudima s kojima dijeli zanimanje – postupio vrlo razumno kad bi

prihvatio ponudu da kod njih prenoći. O kakvu god procesu razmišljanja

bila riječ, mentalna slika u kojoj se vidio kako ulazi na imanje The Rise

poprimila je čvrste konture donesene odluke. Rekao je ženi što je naumio

učiniti.

„Hvala vam velika, gospodine, šta da vam kažem”, rekla je. „Kad biste

bili tako ljubazni i ispratili ga do vrata i uvjerili se da je izišao na cestu prije

no što odete, ako razumijete šta želim reć’, gospodine. On se tako boji

profesora i čim biste mu vi okrenuli leđa, gospodine, on bi ostao gdje jest,

ostao bi sve dok ga oni ne pošalju kući.”

Ransom je pokušao umiriti ženu najbolje što je znao i umio i oprostio se

s njom nakon što mu je pokazala put i rekla kako će, za svega pet minuta

dalje niz cestu, ugledati The Rise s lijeve strane. Ohladio se i ukočio od

mirna stajanja pred njezinim vratima pa je polako i s bolovima nastavio put.

S lijeve strane ceste nije bilo nikakva svjetla ni putokaza – ničega osim

ravnih polja i pojasa posvemašnjega crnila za koji je držao da je guštara.

Trebalo mu je više od pet minuta da dođe do te guštare, ali odmah je uvidio

da je pogriješio. Uz cestu se pružala gusta živica, a u živici su bila bijela

vrata: drveće koje se dizalo iznad njega dok je pregledavao vrata nije bilo

prva linija guštare, već samo uzak pojas drveća kojem je kroz krošnje

mogao vidjeti nebo. Bio je siguran da je došao pred kapiju The Risea i da to

drveće okružuje kuću i vrt. Pokušao je otvoriti kapiju, no bila je zaključana.

Nekoliko je časaka stajao neodlučan, obeshrabren tišinom i sve gušćim

mrakom. Prvo što mu je, onako umornu, palo na pamet bilo je da bi trebao

nastaviti put do Sterka, ali to nije dolazilo u obzir nakon što se obvezao

pomoći starici. Znao je da je moguće, ako čovjek doista to želi, probiti se

kroz živicu. On to nije želio učiniti. Kakva bi samo budala ispao kad bi

naišao na umirovljena ekscentrika – jer što je drugo nego ekscentrik čovjek

koji drži zaključanu kapiju na selu! – i stao mu pričati budalastu priču o

histeričnoj majci koja plače jer joj je sin idiot ostao pola sata dulje na poslu!

Unatoč tome, bilo mu je potpuno jasno da će morati ući, a kako kroz živicu

nije moguće puzati s naprtnjačom na leđima, skinuo ju je i prebacio preko

kapije. U trenutku kad je to učinio pomislio je kako dotad još nije bio

sasvim odlučio da će to učiniti, no sada mu iznenada postade jasno da mu

ne preostaje drugo nego provaliti u vrt – ako ni zbog čega drugog, a onda

zato da dođe do svoje naprtnjače. Odjednom ga obuze srdžba na staricu i na

sebe, ali svejedno stade četveronoške puzati kroz živicu.

Operacija se pokaza težom no što je očekivao i prođe čitavih nekoliko

minuta prije no što se uspravio u vlažnoj tami s unutarnje strane živice,

osjećajući bolove od trnja i koprive. Stade tapkati u mraku prema kapiji,

uze svoju naprtnjaču i zatim prvi put zastade i osmotri okolinu. Na prilazu

je bilo svjetlije nego pod žbunjem i bez teškoća je razabrao veliku kamenu

kuću od koje ga je dijelila neuredna i zapuštena tratina. Malo ispred njega

prilaz se račvao nadvoje – krak koji je skretao desno vodio je u blagu luku

prema ulaznim vratima dok se lijevi protezao ravno naprijed, nesumnjivo

prema stražnjim prostorijama kuće. Primijetio je da je taj put izrovan

dubokim kolotečinama – sada punim vode – kao da su njim prometovali

teški kamioni. Drugi puteljak, kojim je prilazio kući, bio je obrastao

mahovinom. U kući nije gorjelo ni jedno svjetlo. Neki prozori bili su

zatvoreni kapcima, na drugima nije bilo ni kapaka ni zavjese, ali svi su bili

beživotni i odisali su negostoljubivošću. Jedini znak po kojem se moglo

vidjeti da netko tu živi bio je stup dima koji se izvijao iz stražnjega dijela

kuće i koji je bio tako gust da je više sličio dimnjaku kakve tvornice ili u

najmanju ruku praonice rublja negoli kućne kuhinje. Bilo je očito da je The

Rise zadnje mjesto na svijetu na kojem je stranac mogao očekivati da će ga

vlasnik kuće pozvati na konak i Ransom, koji je već bio potratio neko

vrijeme proučavajući je, bio bi već odavno okrenuo glavu i otišao da se nije

obvezao starici onim nesretnim obećanjem.

Uspeo se uz tri stepenice koje su vodile na prostran trijem; zazvonio je

na zvonce i čekao. Poslije nekoga vremena zazvonio je opet i sjeo na

drvenu klupu koja se pružala uzduž cijeloga trijema. Sjedio je toliko dugo

da su mu se graške znoja, iako je noć bila topla, a na nebu sjale zvijezde,

počele sušiti na licu i počela ga je podilaziti lagana jeza. Sada je već jako

osjećao umor i jamačno ga je baš to spriječilo da ustane i pozvoni po treći

put: to i umirujuća tišina vrta, ljepota ljetnoga neba te povremeno hukanje

sove u susjedstvu koje kao da je još više isticalo spokoj njegove okoline.

Već ga je bio počeo hvatati san kad ga je nešto prenulo i on naćuli uši. Čula

se neobična buka – nešto kao rvanje, neka neujednačena, kaotična buka

koja ga je neodređeno podsjećala na zbijanje igrača u ragbiju. Ustao je.

Jasno je razabrao o čemu se radi. Nije moglo biti nikakve sumnje: ljudi u

čizmama su se ili borili ili hrvali, ili su igrali nekakvu igru. I uz to su vikali.

Nije mogao razabrati riječi, ali je razgovijetno čuo jednosložne uzvike

muškaraca koji su se zbog nečega ljutili i kojima je ponestajalo daha.

Ransomu nije bilo stalo ni do kakve avanture, no u njemu je sve više raslo

uvjerenje da mora istražiti o čemu se tu radi, kadli je začuo još snažniji

uzvik u kojem je razabrao riječi: „Pustite me! Pustite me!”, a zatim,

trenutak kasnije: „Neću onamo. Pustite me kući!”

Odbacivši naprtnjaču, Ransom se sjuri niza stube trijema i otrča prema

stražnjem dijelu kuće brzinom koju su mu dopuštale ukočenost tijela i bol u

nogama. Gazio je kroz brazde i lokve na blatnu puteljku došavši do nečega

nalik dvorištu, no bilo je to dvorište okruženo neuobičajeno velikim brojem

sporednih zgrada. Pred njim se načas ukaza visok dimnjak, zatim niska

vrata kroz koja ugleda rasplamsanu vatru te nešto golemo i okruglo što se

crno uzdizalo nasuprot zvijezdama, a njemu se učinilo kupolom male

zvjezdarnice: zatim sve ovo iz njegova uma izbrisaše obrisi trojice

muškaraca koji su se hrvali tako blizu njega da se zamalo srušio na njih.

Ransom nije ni najmanje dvojio da je lik u sredini, koga su druga dvojica,

kako se činilo, htjela zadržati unatoč njegovu protivljenju, staričin sin

Harry. Htio je zagrmjeti: „Što radite tom mladiću?” umjesto toga od njega

se začu samo bijedno: „Hej, vi tamo, čujte!”

Tri borca iznenada se razdvojiše; momak je jecao. „Da vas pitam”, reče

krupniji i viši od one dvojice, „tko ste, dođavola, vi i što radite ovdje?”

Njegov glas imao je sve kvalitete koje su Ransomovu, na njegovu duboku

žalost, nedostajale.

„Pješačim ovim krajem”, odgovori Ransom, „i obećao sam ubogoj

starici…”

„K vragu i uboga starica”, na to će drugi. „Kako ste ušli ovamo?”

„Kroz živicu”, reče Ransom koji je osjetio da mu malo zlovolje priskače

u pomoć. „Ne znam što radite tom dečku, ali…”

„Ovdje bismo trebali držati psa”, reče onaj krupni svom drugu, ne

obazirući se na Ransomove riječi.

„I sad kažeš da bismo trebali držati psa, kao da nisi ustrajavao na tome

da iskoristiš Tatara za eksperiment”, na to će onaj drugi koji je dotad šutio.

Bio je gotovo iste visine kao njegov sugovornik, ali mršaviji, i bio je očito

mlađi; Ransomu se njegov glas učini nekako poznatim.

Ransom započe iznova: „Slušajte,” reče, „ne znam što radite tom

momku, ali već je kasno i trebali ste ga odavno poslati kući. Ne mislim se

miješati u vaše osobne stvari, ali…”

„Tko ste vi?” izdere se na nj krupni.

„Zovem se Ransom, ako je to vaše pitanje. I…”

„Tako mi svega,” na to će mršavi, „valjda ne Ransom iz Wedenshawa?”

„Išao sam u školu u Wedenshawu”, reče Ransom.

„Čim si progovorio, odmah si mi se učinio poznat”, reče mršavi. „Ja sam

Devine. Zar me se ne sjećaš?”

„Naravno da se sjećam!” reče Ransom i dvojica muškaraca s usiljenom

srdačnošću, uobičajenom pri takvim susretima, pružiše ruku jedan drugom.

U stvarnosti, Ransom nije podnosio Devinea u školi kao što ga, uostalom,

nije podnosio ni jedan od njihovih vršnjaka.

„Dirljivo, zar ne?” reče Devine. „Naći se poslije toliko vremena u

divljini Sterka i Nadderbyja! Čovjeka nešto stegne u grlu i s ganućem se

sjeti nedjeljnih vespera u školskoj kapeli. Poznaješ li slučajno Westona?”

Devine pokaže na krupnoga druga s moćnim glasom. „Čuvenog Westona”,

doda. „Velikog fizičara. Pojede Einsteina i Schrödingera za doručak.

Westone, dopusti da te upoznam s mojim starim školskim drugom

Ransomom. Doktorom Elwinom Ransomom. Čuvenim Ransomom, znaš.

Znamenitim filologom. Pojede Jespersena za dor…”

„Ne znam ništa o tome”, presiječe Weston koji je još uvijek držao

nesretnoga Harryja za ovratnik. „I ako očekuješ od mene da ću reći da me

veseli upoznati osobu koja je provalila u moj vrt, razočarat ću te. Nije me ni

najmanje briga koju je školu pohađao niti na koju neznanstvenu budalaštinu

trenutno rasiplje novac koji bi trebao ići na istraživanja. Želim znati što radi

ovdje, nakon toga želim da mi se gubi s očiju.”

„Ne budi glup, Westone”, Devine će nešto ozbiljnijim tonom. „Njegov

nenadan posjet došao je baš u pravi čas. Ne smiješ se obazirati na

Westonove ispade, Ransome. Iza njegove odbojne vanjštine krije se

plemenito srce, znaš. Uđi i popij koju s nama, a nešto ćemo i pojesti,

može?”

„Ljubazno od tebe”, reče Ransom. „U vezi s momkom…”

Devine povuče Ransoma na stranu. „Fali mu daska u glavi”, reče tiho.

„U pravilu, radišan je kao dabar, no s vremena na vrijeme dobije te

napadaje. Samo ga pokušavamo odvesti u praonicu rublja i ostaviti ga ondje

sat vremena da dođe k sebi. Ne možemo ga pustiti kući u takvu stanju.

Trudimo se biti ljubazni prema njemu. Možeš ga isti čas odvesti kući ako

želiš – a onda se vrati i prespavaj ovdje.”

Ransom je bio veoma zbunjen. Cijeli je prizor odisao nečim sumnjivim i

neugodnim; nešto mu je govorilo da je nabasao na zločin; s druge strane,

gajio je duboko i potpuno iracionalno uvjerenje, tipično za njegovo vrijeme

i klasu kojoj je pripadao, da se takve stvari ne događaju običnim ljudima,

već da su moguće samo u umjetničkoj prozi, a pogotovo nemaju nikakva

doticaja s profesorima i starim školskim drugovima. No čak i ako su

maltretirali dečka, Ransom je znao da su izgledi da ga silom izvuče odande

ravni nuli.

Dok su mu se ove misli vrzle po glavi, Devine je razgovarao s

Westonom, tihim glasom, ali ne tišim no što bi se očekivalo od nekoga tko

razgovara o primanju gosta pod krov u nazočnosti toga istog gosta.

Razgovor je završio tako što je Weston preko volje promrsio da se slaže s

Devineom. Ransom, na čije su se ostale teškoće sada nadovezale i

društvena smetenost i stid, okrenuo se prema njima dvojici s namjerom da

nešto kaže. No Weston je već govorio momku.

„Zadao si nam dovoljno muka za jednu večer, Harry”, rekao je. „U nekoj

drugoj, normalno uređenoj zemlji, znao bih izići na kraj s tobom. Jezik za

zube i prestani cmizdriti. Ne moraš ići u praonicu rublja ako ne želiš…”

„Nije to bila praonica rublja,” jecao je slaboumnik, „znate i sami da nije.

Ne želim više ulaziti u ono.”

„Misli na laboratorij”, upadne Devine. „Jednom je ušao unutra i slučajno

se zaključao na nekoliko sati. To ga je zbog nečeg preplašilo. ‘Gle, uboga

Indijanca’,1 znaš već kako ono ide.” Okrenuo se momku. „Slušaj, Harry”,

reče. „Ovaj ljubazni gospodin odvest će te kući čim se odmori. Ako uđeš

unutra i mirno budeš čekao u predsoblju, dat ću ti nešto što voliš.” Cokne

jezikom, proizvevši zvuk kao kad se čep izvadi iz boce – Ransom se sjetio

da je to bio jedan od Devineovih trikova u školi – na što se Harry djetinje i

glasno nasmija, shvativši što će dobiti.

„Uvedi ga unutra”, reče Weston okrenuvši se i nestade u kući. Ransom je

oklijevao poći za njim, no Devine ga stade uvjeravati da će Westonu biti

drago ugostiti ga. Bila je to bezočna laž, ali Ransomova želja za odmorom i

pićem brzo je nadvladala sve društvene skrupule. Pošao je za Devineom i

Harryjem i nekoliko časaka kasnije sjedio je u naslonjaču i čekao da se

Devine vrati s pićem i zalogajem.

II.

U sobi u koju je bio uveden vladala je neobična mješavina luksuza i

prljavštine. Prozori su bili zatvoreni kapcima, nije bilo zavjesa, nije bilo

tepiha i posvuda su bili razasuti sanduci, strugotine, novine i knjige, a na

zidnim tapetama mogli su se vidjeti svjetliji obrisi od slika i namještaja

prethodnih stanara. S druge strane, jedina dva naslonjača bila su od

najskuplje vrste, a među predmetima razbacanim po stolovima, cigare,

ljušture kamenica i prazne boce šampanjca tiskale su se s konzervama

kondenzirana mlijeka i otvorenim konzervama sardina, jeftinim kuhinjskim

porculanom, trganim kruhom, šalicama do pola punim čaja i opušcima.

Njegovih domaćina dugo nije bilo i Ransom uhvati sebe da razmišlja o

Devineu. Prema njemu je osjećao onu posebnu vrstu odbojnosti koju

osjećamo prema nekom kome smo se kratko vrijeme u dječačkoj dobi

divili, a zatim smo sazreli i odbacili dječačke zablude. Devine je samo pola

polugodišta prije drugih usvojio onu vrstu humora koji se sastoji u

neprestanu parodiranju sentimentalnih ili idealističkih klišeja starijih.

Njegove aluzije na rodnu grudu, pravila igre, teret bijeloga čovjeka i

obilježja pravoga sportaša obarale su s nogu nekoliko tjedana cijelu

generaciju, pa tako i Ransoma. Ali Ransom je i prije nego što je napustio

Wedenshaw doživljavao Devinea kao gnjavatora i na Cambridgeu ga je

izbjegavao, pitajući se, izdaleka, kako netko odjeven tako napadno kao on i,

da tako kažemo, tako konvencionalan, može biti tako uspješan. Zatim

misterij Devineove profesure u Leicesteru, a zatim i misterij njegova sve

većega bogatstva. Bio je već odavno napustio Cambridge i preselio se u

London, postavši, po svoj prilici, netko i nešto. S vremena na vrijeme

doprla bi kakva vijest, a onaj tko bi donio glas o njemu obično bi završio

riječima: „Vraški pametan momak, taj Devine, na svoj način, dakako”, ili s

tugaljivom primjedbom: „Nikako ne razumijem kako se taj čovjek uspio

popeti tako visoko.” Koliko je Ransom uspio razabrati iz kratka razgovora u

dvorištu, njegov stari školski drug nije se puno promijenio.

U razmišljanju ga je prekinulo otvaranje vrata. U sobu je ušao samo

Devine, noseći bocu viskija, čašu i sifonsku bocu na pladnju.

„Weston traži nešto za jelo”, reče, stavljajući pladanj na pod pored

Ransomove stolice i uze otvarati bocu. Ransom, koji je u međuvremenu

počeo skapavati od žeđi, primijetio je da je njegov domaćin jedan od onih

iritantnih ljudi koji zaboravljaju služiti se rukama kad počnu govoriti.

Devine je šiljkom vadičepa kidao srebrni papir koji je omatao čep, a zatim

je zastao i upitao:

„Otkud ti u ovom zabačenom kraju?”

„Pješačim po okolici”, odgovori Ransom. „Sinoć sam prenoćio u Stoke

Underwoodu, nadajući se da ću danas spavati u Nadderbyju. Ondje me nisu

htjeli primili pod krov pa sam krenuo prema Sterku.”

„Bože!” usklikne Devine, i dalje besposleno držeći vadičep u ruci.

„Radiš li to za novac ili iz čista mazohizma?”

„Iz zadovoljstva, naravno”, reče Ransom, ne dižući pogleda s neotvorene

boce.

„Može li se privlačnost toga pothvata objasniti nekom tko nije upućen?”

upita Devine, sjetivši se napokon razderati komadić staniola s čepa.

„Ne bih znao. Kao prvo, volim hodati…”

„Bože! Sigurno ti je bilo lijepo u vojsci. Trčanje od nemila do nedraga,

ha?”

„Ne, ne, upravo suprotno. U vojsci nikad nisi sam i nikad ne možeš

izabrati kamo ćeš ići, čak ni kojim dijelom ceste ćeš hodati. Na pješačkom

izletu, pak, potpuno si samostalan. Zastaneš kad hoćeš i nastaviš put kad

hoćeš. Dok traje, ne moraš se obazirati ni na koga niti se s kim savjetovati

osim sa samim sobom.”

„Dok te jedne večeri u hotelu u kojem si odsjeo ne dočeka brzojav:

‘Vraćaj se odmah’”, na to će Devine, zgulivši napokon staniol s čepa.

„Samo ako si toliko glup da si ostavio listu adresa na kojima ćeš doista

boraviti! Najgore što bi mi se moglo dogoditi bilo bi da u brzojavu piše:

‘Hoće li dr. Elwin Ransom koji, kako se vjeruje, pješači negdje u

Midlandsu…’”

„Počinjem shvaćati što želiš reći”, na to će Devine, prestavši načas

izvlačiti čep. „Ne bi si to mogao priuštiti da si poslovni čovjek. Baš si

srećković! No možeš li čak i ti nestati tek tako? Nemaš ženu, nemaš djecu,

postarijeg roditelja ili nešto slično?”

„Samo udanu sestru u Indiji. Vidiš, sveučilišni sam profesor. A profesor

tijekom dugačkih praznika gotovo je nepostojeće stvorenje, kao što se

sigurno sjećaš. Ustanova pri kojoj je zaposlen niti zna niti mari gdje je on,

kao, uostalom, ni bilo tko drugi.”

Čep je napokon izišao iz grlića boce, uz prasak koji razvedruje srce.

„Reci koliko”, reče Devine, vidjevši da Ransom pruža čašu. „Ipak,

siguran sam da postoji neka kvaka. Zbilja želiš reći da nitko ne zna ni gdje

si ni kad se planiraš vratiti te da nitko ne može stupiti s tobom u kontakt?”

Ransom je potvrdno kimao kad je Devine, uzimajući sifonsku bocu,

iznenada opsovao. „Bojim se da je prazna”, reče. „Bi li ti smetalo da ti

donesem vodu? Morat ću donijeti iz pomoćne kuhinje. Koliko želiš?”

„Napuni do vrha, molim te”, odgovorio je Ransom.

Devine se vratio za svega nekoliko trenutaka i pružio Ransomu tako

dugo odgađano piće. Spuštajući s uzdahom zadovoljstva dopola ispražnjenu

čašu na stol, primijeti da je Devineov izbor mjesta stanovanja barem isto

toliko neobičan koliko i njegov izbor prazničnoga odmora.

„Baš tako”, na to će Devine. „Da poznaješ Westona, znao bi da čovjek

ima puno manje problema pođe li s njim kamo on hoće nego da se s njim

prepire. Tako ti je to kad imaš tvrdoglava kolegu.”

„Kolegu?” sa zanimanjem upita Ransom.

„U stanovitu smislu, da.” Devine zirne prema vratima, približi svoju

sjedalicu Ransomovoj i nastavi nešto povjerljivijim tonom. „Kao

znanstvenik, vrlo je sposoban. U povjerenju, uložio sam nešto sitniša u

pokuse na kojima radi. Sve pošteno i kako treba – progres, dobro

čovječanstva i tomu slično, ali cijela bi se stvar mogla pokazati

zanimljivom i s industrijskog aspekta.”

Dok je Devine tako govorio, Ransomu se dogodilo nešto neobično.

Isprva mu se učinilo da Devineove riječi počinju gubiti svaki smisao. Po

svemu sudeći, govorio je da su njegovi interesi vezani isključivo uz

industriju, ali da u cijelom Londonu nije uspio dobiti ni jedan eksperiment

koji bi mu odgovarao. Zatim je uvidio da Devine nije toliko nerazumljiv

koliko nečujan, što ga nije iznenadilo jer je sada bio vrlo daleko – cijelu

milju, činilo se, premda ga je mogao potpuno jasno vidjeti, kao kad nešto

gledamo kroz pogrešnu stranu teleskopa. Iz te blistave daljine, gdje je sjedio

u svojoj sićušnoj stolici, zurio je u Ransoma s potpuno novim izrazom na

licu. To zurenje ubrzo ga je počelo uzrujavati. Pokušao se pomaknuti u

stolici, no otkrio je da ga tijelo više ne sluša. Bilo mu je prilično udobno, no

noge i ruke kao da su mu bile privezane za stolicu, a glava stegnuta u škrip:

lijepo podstavljen, ali čvrsto stegnut škrip. Nije osjećao strah, iako je znao

da bi ga trebao osjećati, i znao je da uskoro i hoće. Zatim mu je, vrlo

postupno, soba iščezla s vidika.

Ransom nije nikad mogao sa sigurnošću reći ima li ono što je kasnije

uslijedilo neke veze s događajima o kojima je u ovoj knjizi riječ, ili je sve to

bio samo nepouzdan san. Činilo mu se da se zajedno s Westonom i

Devineom nalazi u malenu vrtu okruženu zidom. Vrt je bio svijetao i

obasjan suncem, ali iznad ruba zida nije se vidjelo ništa osim tame. Njih

trojica pokušavali su se prebaciti preko zida i Weston je tražio da ga

podignu. Ransom mu je neprekidno govorio da ne preskače zid jer je s

druge strane tama, ali Weston je bio uporan i sva trojica dadoše se na posao.

Ransom se popeo posljednji. Kad se popeo do vrha, opkoračio je zid i sjeo

na kaput, jer je zid bio posut oštrim komadićima stakla. Druga dvojica već

su se bila spustila u mrak s vanjske strane zida, ali prije no što je on skočio

za njima, vrata u zidu – koja dotad ni jedan od njih nije primijetio – otvorila

su se s vanjske strane i u vrt uđoše vrlo neobični ljudi kakve Ransom nikad

nije vidio, uvodeći sa sobom Westona i Devinea. Ostavili su ih u vrtu i

vratili se natrag u tamu vani, zaključavši za sobom vrata. Spuštanje sa zida

Ransomu se činilo nemoguće. Ostao je sjediti gore, ne toliko preplašen

koliko mu je bilo neudobno, jer mu se desna noga, koja je ostala visjeti s

vanjske strane zida, osjećala vrlo tamnom, dok mu se lijeva osjećala vrlo

svijetlom. „Noga će mi otpasti postane li još tamnija”, rekao je. Zatim je

pogledao dolje u tamu i upitao: „Tko ste vi?” a Neobični Ljudi bili su očito

i dalje ondje jer su odgovorili: „Huu – huu – huu!” kao da su sove.

Počeo je shvaćati da mu noga nije toliko tamna koliko hladna i ukočena,

jer je drugu dugo držao preko nje: vidio je i da sjedi u naslonjaču u

rasvijetljenoj sobi. Blizu njega odvijao se nekakav razgovor i on iznenada

shvati da taj razgovor traje već neko vrijeme. Glava mu je bila bistra.

Pomislio je da je drogiran ili hipnotiziran, ili oboje, i učini mu se da ga

tijelo opet sluša, premda je i dalje osjećao slabost. Slušao je napeto, ne

mičući se.

„Ovo me počinje zamarati, Westone,” govorio je Devine, „prvenstveno

zato što je na kocki moj novac. Kažem ti da će on poslužiti jednako dobro

kao i dečko, čak i bolje, na neki način. Samo što će se vrlo brzo osvijestiti;

moramo ga odmah ukrcati. Morali smo to učiniti još prije sat vremena.”

„Momak je bio idealan”, mrzovoljno će Weston. „Nije bio ni od kakve

koristi čovječanstvu i od njega se samo moglo očekivati da će na novu

generaciju prenijeti idiotizam. Takve u civiliziranim društvima odmah

pošalju u državni laboratorij da nad njima vrše eksperimente.”

„Da, doista. Ali takav mladić u Engleskoj može pobuditi zanimanje

Scotland Yarda. S druge strane, odsutnost ovog zabadala nitko neće

primijetiti još mjesecima i čak ni tada nitko neće znati gdje se nalazio kad je

nestao. Došao je sam. Nije ostavio nikakvu adresu. Nema obitelji. Na kraju

krajeva, nitko ga nije tjerao da gura nos u ovo.”

„E, pa, kažem ti da mi se to ne sviđa. Poslije svega, ipak je ljudsko biće.

Momak je bio gotovo… hm, preparat. Ipak, on je samo pojedinac,

vjerojatno beskoristan. Osim toga, riskiramo i vlastite živote. Kad je tako

važna stvar u pitanju…”

„Zaboga, ne počinji opet s tim glupostima. Nemamo vremena.”

„Mislim,” odgovori Weston, „mislim da bi pristao kad bi shvatio.”

„Uhvati ga za noge, a ja ću ga primiti za glavu”, reče Devine.

„Ako zbilja misliš da dolazi k svijesti,” na to će Weston, „daj mu još

jednu dozu. Ne možemo početi dok ne svane. Ne bi bilo lijepo da se tu

koprca i otima još tri sata. Bilo bi bolje da se ne probudi prije nego što

započnemo.”

„Dobro kažeš. Pripazi na njega dok ja ne odem gore i donesem još

jednu.”

Devine je izišao iz sobe. Ransom je kroz poluzatvorene oči vidio da

Weston stoji nad njim. Nije mogao znati kako bi mu tijelo reagiralo, ako bi

uopće reagiralo, na iznenadan pokušaj da se pomakne, ali itekako je dobro

znao da mora riskirati. Gotovo prije no što je Devine stigao zatvoriti vrata

za sobom, bacio se svom snagom na Westonove noge. Znanstvenik se

srušio preko naslona stolice, a Ransom se, odgurnuvši ga s bolnim

naporom, osovio na noge i izjurio u hodnik. Bio je vrlo slab i pao je čim je

prošao kroz vrata: progonio ga je strah i trebalo mu je samo nekoliko

sekunda da pronađe izlazna vrata; očajnički se okomio na zasune.

Usporavali su ga mrak i drhtave ruke. Prije nego što je stigao podići ijedan

zasun, iza sebe je čuo topot čizama što je odzvanjao na podu bez tepiha.

Ruke su ga zgrabile za ramena i koljena. Ritajući se nogama, izvijajući se i

urlajući iz sveg glasa u slabašnoj nadi u izbavljenje, otimao se silinom koja

se i njemu samom činila nemogućom. U jednom veličanstvenom trenutku

vrata se otvoriše, svjež noćni zrak zapljusne mu lice i on vidje umirujuće

treperenje zvijezda, čak i svoju naprtnjaču na verandi. Zatim je uslijedio

snažan udarac po glavi. Ostao je bez svijesti, a posljednje što je pamtio

bijaše čvrst stisak snažnih ruku koje su ga odvlačile natrag u mračni hodnik

i zvuk zatvaranja vrata.

III.

Kad se Ransom osvijestio, činilo mu se da leži u krevetu u mračnoj sobi.

Imao je gadnu glavobolju i to ga je, uz opću klonulost, isprva odvraćalo od

želje da ustane i vidi gdje se zapravo nalazi. Prešavši rukom preko čela,

vidio je da je sav znojan i to mu je usmjerilo pozornost na činjenicu da je u

sobi (ako je to uopće bila soba) vrlo toplo. Odgurnuo je posteljinu i

dodirnuo zid s desne strane kreveta: malo je reći da je bio topao: bio je

vruć. Micao je lijevom rukom amo-tamo u praznini na drugoj strani kreveta

i primijetio da je zrak ondje hladniji – vrućina je očito izbijala iz zida.

Opipao si je lice i pronašao modricu iznad lijevoga oka. Sjetio se da se rvao

s Westonom i Devineom pa zaključi da su ga smjestili u jednu od sporednih

zgrada iza kotlovnice. Podigao je oči i otkrio otkud dopire slabašno svjetlo

koje nije ni primijetio, a zahvaljujući kojem je vidio pokrete svojih ruku.

Iznad njega nalazila se neka vrsta krovnoga prozora kroz koji se vidio

četverokut noćnoga neba posut zvijezdama. Ransomu se učinilo da nije

nikad imao priliku gledati vani za tako studene noći. Pulsirajući, kao od

kakve nepodnošljive boli ili užitka, sabrane u grozdove u besputnim i

nebrojenim gomilama, jasne kao u snu, blistajući jarko u potpunoj tmini,

zvijezde su zaplijenile svu njegovu pažnju, mučile ga, uzbuđivale i na

koncu nagnale da se pridigne u sjedeći položaj. Uto mu se s još većom

snagom obnovi snažno i bolno pulsiranje u glavi i on se sjeti da su ga

omamili drogom. Upravo je bio počeo sam sebi formulirati teoriju da tvar

koju su mu dali možda na neki način utječe na zjenice i da to objašnjava

neprirodnu krasotu i punoću neba, kad ga je neko poremećenje srebrnoga

svjetla, nešto gotovo nalik blijedu i minijaturnu izlasku sunca u kutu

krovnoga prozora natjeralo da ponovno pogleda uvis. Nekoliko trenutaka

kasnije puni mjesec probio mu se u vidno polje. Ransom je nepomično

sjedio i promatrao. Nikad nije vidio takav mjesec – tako bijel, tako

zasljepljujuće blještav, tako velik. „Kao da se s vanjske strane prozora

nalazi velika nogometna lopta”, pomislio je, a zatim, trenutak kasnije: „Ne,

veće je od toga.” Bio je posve siguran da nešto nije u redu s njegovim

očima: mjesec ne može biti tako velik, pomislio je.

Svjetlost divovskoga mjeseca – ako je to uopće bio mjesec osvjetljavala

je njegovu okolinu gotovo kao danja svjetlost. Soba u kojoj se nalazio bila

je vrlo neobična. Pod je bio tako uzak da su krevet i stol pored kreveta

zauzimali cijelu širinu, a strop se doimao dvostruko širim od poda: zidovi

su bili nagnuti prema van, zbog čega se Ransomu činilo da leži u dubokim i

uskim tačkama. To ga je još više učvrstilo u uvjerenju da mu je vid

privremeno ili trajno oštećen. U svakom drugom pogledu, međutim, brzo se

oporavljao: čak je osjećao neku neprirodnu bezbrižnost te nimalo neugodno

uzbuđenje. Vrućina je i dalje bila žestoka i on skide sa sebe sve osim

košulje i hlača i ustade da istraži o čemu je tu riječ. To se pokazalo kao vrlo

loša odluka, pobudivši u njegovu umu ozbiljna strahovanja o mogućim

posljedicama drogiranja. Naime, iako mu se nije činilo da je uložio poseban

mišićni napor, skočio je iz kreveta takvom silinom da je glavom snažno

udario o krovni prozor i srušio se na pod. Sada se naslanjao na drugi zid

prostorije – zid koji je, kako je prethodno bio utvrdio, trebao biti nagnut

prema van poput stranice tačaka. No nije bio nagnut. On ga opipa i pomno

promotri; bio je pod pravim kutom u odnosu na pod, o tom nije moglo biti

nikakve sumnje. Ponovno je ustao, ovoga puta s nešto više opreza. Tijelo

mu je bilo izvanredno lagano: morao je ulagati napor da zadrži noge na

podu. Iznenada ga obuze sumnja da je možda mrtav i da se nalazi u svijetu

duhova. Drhtao je, ali stotinu mentalnih navika priječilo ga je da ozbiljno

razmotri tu mogućnost. Umjesto toga, on stade pretraživati svoj zatvor.

Rezultat pretrage pokazao se sigurnim izvan svake sumnje: činilo se da su

svi zidovi nagnuti prema van, tako da se prostorija pri stropu doimala širom

nego pri podu, ali svaki zid, kad bi stao uza nj, ipak je bio potpuno okomit –

ne samo za osjet vida, već i za osjet dodira, ako biste se sagnuli i prstima

opipali kut između zida i poda. Ta mu je pretraga otkrila još dvije neobične

činjenice. Zidovi i pod prostorije bili su izrađeni od metala i cijela je

prostorija neprekidno i jedva primjetno vibrirala – vibriranje je bilo nečujno

i u njemu bijaše nečega neobično živa i nemehaničkoga. Iako je vibriranje

bilo nečujno, bijaše okružen mnoštvom zvukova – u nepravilnim

vremenskim razmacima začuli bi se oštri udarci kao od nekoga glazbala ili

od udaraljki, koji su dopirali sa stropa. Kao da metalnu prostoriju u kojoj se

nalazi neprestano bombardiraju maleni projektili, pri čemu bi se čuo zvuk

sličan cilikanju. Ransoma je obuzeo užasan strah – ne običan strah kakav

čovjek katkad osjeti u službi u ratu, već strah koji skamenjuje cijelo tijelo,

koji se jedva razlikovao od njegova općega uzbuđenja: lebdio je na nekoj

vrsti emocionalnoga razvoda iz kojega je, činilo mu se, mogao u bilo kojem

trenutku prijeći i u deliričan strah i u ekstazu radosti. Sada je znao da nije u

podmornici: s druge strane, jedva primjetno podrhtavanje metala nije

ukazivalo ni na vozilo na kotače. Onda se nalazi u brodu, pomislio je, ili u

nekoj vrsti cepelina… ali svim njegovim osjetima strujilo je nešto čudno što

ni jedna od ovih hipoteza nije mogla razjasniti. Sav smeten, ponovno je sjeo

na krevet i zabuljio se u golemi mjesec.

Cepelin, neka vrsta letećega stroja… ali zašto se mjesec čini tako

velikim? Bio je veći nego što je isprva mislio. Mjesec nikako ne može biti

te veličine; uto je shvatio da je to znao od početka, ali da je to znanje

potisnuo iz straha. Istodobno, u glavi mu se zametnula misao koja mu je

zaustavila dah – te noći nikako nije mogao biti pun mjesec. Jasno se sjećao

da na nebu, dok je pješačio od Nadderbyja, nije vidio mjesec. Čak i ako je

bio mlađak, a on ga nije opazio, nije mogao toliko narasti za samo nekoliko

sati. Nikako nije mogao narasti do ove veličine – do ovoga megalomanskog

diska, kudikamo većega od nogometne lopte s kojom ga je isprva

usporedio, većega od dječjeg obruča, koji ispunja gotovo polovicu neba. I

gdje je onaj stari „čovjek na mjesecu” – ono poznato lice koje odozgor

motri na sve naraštaje čovječanstva? To što on gleda uopće nije mjesec;

osjetio je da mu se diže kosa na glavi.

U tom trenutku škripa vrata natjera ga da okrene glavu. Iza njegovih leđa

u duguljastu je traku bljesnulo zasljepljujuće svjetlo i isti čas iščezlo, jer su

se vrata odmah zatvorila, propustivši krupnu priliku naga muškarca u kome

je Ransom prepoznao Westona. Nikakav prijekor, nikakav zahtjev za

objašnjenjem nije došao na Ransomove usne, čak ni u njegov um; ne dok to

monstruozno nebesko tijelo lebdi iznad njihovih glava. Već sama prisutnost

ljudskoga bića, koja je obećavala bar nekakvo društvo, odagnala je napetost

s kojom su se njegovi živci tako dugo opirali krajnjem očajanju. Na svoje

iznenađenje, kad je progovorio, primijetio je da jeca.

„Westone! Westone!” dahnuo je. „Što je ovo? Ovo nije mjesec, ne može

biti tako velik. Ne može biti, zar ne?”

„I nije”, odgovorio je Weston. „To je Zemlja.”

IV.

Ransoma su izdale noge i mora da je ponovno klonuo na krevet, no toga

je postao svjestan tek puno kasnije. Sada, međutim, nije osjećao ništa osim

straha. Nije čak ni znao čega se boji: strah mu je zaposjeo čitav um, bila je

to bezoblična i neizmjerna zla slutnja. Nije izgubio svijest, premda bi mu

bilo puno draže da jest. Svaka promjena – smrt, san ili, bolje od svega

drugog, buđenje, koje bi pokazalo da je sve ovo bio samo san – bila bi

neizrecivo dobrodošla. Nikakva se promjena nije dogodila. Umjesto toga,

polako je povratio vlast nad sobom koju svaki čovjek kao društveno biće

posjeduje od rođenja, tu vlast čije su vrline napola hipokrizija, ili

hipokrizija koja je napola vrlina, i on uhvati sebe gdje odgovara Westonu

glasom ne više sramotno drhtavim.

„Ti to ozbiljno?” upita.

„Naravno.”

„Gdje smo mi onda?”

„Osamdeset pet tisuća milja daleko od Zemlje.”

„Hoćeš reći – u svemiru?” Riječ „svemir” Ransom je izgovorio s

teškoćom, kao što uplašeno dijete govori o duhovima ili preplašen čovjek o

tumoru.

Weston je kimnuo.

„Zašto?” reče Ransom. „I zašto ste me, zaboga, oteli? Kako ste to

učinili?”

Na trenutak se činilo da Weston ne namjerava odgovoriti na njegovo

pitanje; zatim, kao da se predomislio, sjede na krevet pored Ransoma i reče

mu ovako:

„Pretpostavljam da ćemo si prištedjeti neprilike ako odmah odgovorim

na ova pitanja umjesto da nam dodijavaš s njima svakog sata sljedećih

mjesec dana. Što se tiče odgovora na pitanje kako smo to učinili –

pretpostavljam da si htio pitati kako svemirski brod funkcionira – od takva

pitanja nema koristi. Ne bi razumio, osim ako nisi jedan od četvorice ili

petorice pravih živućih fizičara: uostalom, kad bi i postojala bilo kakva

šansa da razumiješ, sasvim sigurno ti ne bismo rekli. Ako te čini

zadovoljnim ponavljati riječi koje ništa ne znače – a baš to žele ljudi koji se

ne bave znanošću kad traže objašnjenje – onda ću ti reći da funkcionira

koristeći manje istražena svojstva sunčeva zračenja. Što se odgovora na

pitanje zašto smo ovdje tiče, putujemo prema Malacandri…”

„Misliš na zvijezdu Malacandru?”

„Čak ni ti ne bi mogao pretpostaviti da napuštamo Sunčev sustav.

Malacandra je puno bliža: do nje stižemo za oko dvadeset osam dana.”

„Ne postoji planet Malacandra”, usprotivi se Ransom.

„Nazivam ga njegovim pravim imenom, ne imenom koje su izmislili

zemaljski astronomi”, reče Weston.

„To je čista glupost”, na to će Ransom. „Kako si, dobijesa, otkrio

njegovo pravo ime, kako kažeš?”

„Rekli su mi ga tamošnji stanovnici.”

Ransomu je trebalo neko vrijeme da probavi ovu izjavu. „Želiš reći da si

već bio na toj zvijezdi ili planetu, što li je već?”

»Da.”

„Ne možeš očekivati od mene da povjerujem u to”, procijedi Ransom.

„Dobijesa, to nije nešto svakodnevno. Kako to da nitko nikad nije čuo za

nj? Zašto nije pisalo u novinama?”

„Zato što nismo baš takvi idioti” obrecne se Weston.

Nekoliko časaka prođe u tišini, a onda Ransom ponovno započe: „Koji je

to planet u našoj terminologiji?” upita.

„Jednom zasvagda” reče Weston, „neću ti reći. Budeš li u stanju sam

otkriti kad stignemo tamo, neću imati ništa protiv; ne mislim da se moramo

bojati tvojih znanstvenih postignuća. U međuvremenu, nema razloga da

znaš.”

„I kažeš da je taj planet naseljen?” reče Ransom.

Weston ga iskosa pogleda i kimne glavom. Tjeskoba koju je taj pogled

prouzročio u Ransomu brzo prijeđe u srdžbu koja malne utone u bujicu

suprotstavljenih emocija koje su ga opsjedale.

„A kakve veze sve to skupa ima sa mnom?” dreknuo je. „Napao si me,

drogirao me i sada me odvodiš kao zarobljenika u ovoj paklenskoj spravi.

Što sam ti učinio? Što kažeš u svoju obranu?”

„Mogao bih početi tako da te pitam zašto si se kao lopov ušuljao u moj

vrt? Da nisi zabadao nos u tuđe poslove, ne bi bio ovdje. Ovako, priznajem

da smo morali povrijediti tvoja prava. Moja jedina obrana glasi da mali

prohtjevi u pravilu moraju ustupiti mjesto velikima. Koliko nam je poznato,

mi činimo nešto što nitko nikad nije učinio u cijeloj povijesti čovječanstva,

možda ni u povijesti svemira. Naučili smo kako se možemo otisnuti s

čestice materije na kojoj je naša vrsta započela; beskraj, samim time možda

i vječnost, u rukama su ljudskog roda. Ne možeš biti toliko uskogrudan i

misliti da su prava ili život pojedinca, ili čak milijuna pojedinaca, od bilo

kakve važnosti u usporedbi s tim.”

„Ne slažem se s tim,” reče Ransom, „nikad se nisam slagao, čak ni kad

se radilo o vivisekciji. No nisi odgovorio na moje pitanje. Što ću ti ja? Od

kakve ti koristi mogu biti na tom… na Malacandri?”

„To ti ne bih znao reći”, reče Weston. „To nije bila naša zamisao. Mi

samo izvršavamo naređenja.”

„Čija naređenja?”

Opet nastade stanka. „Daj, molim te”, najposlije će Weston. „Nema

nikakve koristi od ovog unakrsnog ispitivanja. Stalno mi postavljaš pitanja

na koja ti ne mogu odgovoriti: bilo zato što ne znam odgovore, bilo zato što

ih ne bi razumio. Putovanje će nam biti puno ugodnije pomiriš li se sa

sudbinom i prestaneš li gnjaviti i sebe i nas. Sve bi bilo lakše kad tvoja

životna filozofija ne bi bila tako nepodnošljivo skučena i individualistička.

Mislio sam da nitko ne može ne osjetiti nadahnuće pred ulogom koja se od

tebe traži: mislio sam da bi čak i crv, kad bi mogao razumjeti, prihvatio tu

žrtvu. Mislim, naravno, na žrtvovanje vremena i slobode, i na razmjerno

malen rizik. Ne bih htio da me pogrešno razumiješ.”

„Ha! Sve su karte u tvojim rukama i moram se snaći kako najbolje znam.

Ja tvoju životnu filozofiju držim čistom ludošću. Pretpostavljam da sve te

gluposti o beskraju i vječnosti znače da misliš da imaš pravo činiti sve –

apsolutno sve sada i ovdje, u slabašnoj nadi da će ova ili ona stvorenja koja

potječu od čovjeka kakva poznajemo nastaviti puzati još nekoliko stoljeća u

nekom zakutku svemira.”

„Da, sve, apsolutno sve” strogo će znanstvenik, „i pritom moram kazati

da je sav obrazovani svijet – jer ja klasike, povijest i slično smeće ne

smatram obrazovanjem – na mojoj strani. Drago mi je što si postavio to

pitanje i savjetujem ti da zapamtiš moj odgovor. U međuvremenu, pođimo

do susjedne sobe i doručkujmo. Pazi kako ustaješ: tvoja težina ovdje jedva

je spomena vrijedna u usporedbi s tvojom težinom na Zemlji.”

Ransom je ustao i njegov je otimač otvorio vrata. Sobu je istoga časa

preplavila zasljepljujuća zlatna svjetlost koja je bacila u zasjenak blijedu

Zemljinu svjetlost što je dopirala kroz prozor iza njegovih leđa.

„Dat ću ti zatamnjene naočale, samo časak”, reče Weston i pođe ispred

njega u sobu iz koje se izlijevala blještava svjetlost. Ransomu se učinilo da

se Weston penje uzbrdo do vrata te da je, prošavši kroz njih, iznenada

iščezao naniže. Pošavši za njim – učinio je to vrlo oprezno – imao je

neobičan dojam da se približava rubu provalije: prostorija s druge strane

vrata kao da je bila prigrađena sa strane te se činilo da njezin dalji zid leži

gotovo u istoj ravnini s podom prostorije iz koje je izišao. Kad je, međutim,

skupio hrabrost i zakoračio naprijed, ustanovio je da se pod nastavlja u istoj

ravnini i kad je ušao u drugu sobu, zidovi su se iznenada uspravili, a nad

glavom mu je bio okrugao strop. Ogledavši se, opazio je da se spavaća soba

naginje – strop je postao zid, a jedan od zidova strop.

„Ubrzo ćeš se naviknuti na to”, reče Weston, prateći njegov pogled.

„Brod je, grubo govoreći, sferična oblika, a kako se nalazimo izvan

gravitacijskog polja Zemlje, ‘dolje’ predstavlja – a tako se i osjećamo –

središte našeg malenog metalnog svijeta. To smo, naravno, predvidjeli pa

smo brod izgradili u skladu s tim. Jezgra broda je šuplja kugla – u njoj su

naša skladišta – a površina te kugle pod je po kojem hodamo. Kabine su

poredane uokolo i njihovi zidovi podupiru vanjsku kuglu koja je s našeg

motrišta krov. Kako je središte uvijek ‘dolje’, pod na kojem stojiš čini ti se

horizontalnim, a zid nasuprot tebe vertikalnim. S druge strane, kugla poda

tako je malena da možeš vidjeti preko njezina ruba – preko onog što bi ti

bio horizont da si buha – i onda vidiš pod i zidove sljedeće kabine u

drukčijoj ravnini. Isto je i na Zemlji, naravno, samo što nismo dovoljno

veliki da to možemo vidjeti.”

Poslije ovoga objašnjenja Weston se na sebi svojstven, precizan i hladan

način pobrinuo da boravak na brodu njegovu gostu ili, radije, zarobljeniku

bude što ugodniji. Ransom je, na njegov savjet, skinuo sa sebe odjeću i

privezao metalni pojas o kojem je visjelo nekoliko teških utega kako bi

koliko-toliko povećao težinu svoga tijela i tako lakše vladao njim. Dobio je

i sunčane naočale i ubrzo se, zajedno s Westonom, našao za malenim

stolom prostrtim za doručak, bio je gladan i žedan i zdušno je navalio na

jelo koje se sastojalo od mesa, dvopeka, maslaca i kave iz konzerve.

Ransom je sve ove radnje obavljao mehanički. Svlačenje, jedenje i

pijenje, sve je to jedva primijetio i sve čega se kasnije sjećao kad je bio u

pitanju njegov prvi obrok u svemirskom brodu bijahu nepodnošljiva vrućina

i svjetlost. Takva vrućina i svjetlost na Zemlji bili bi nepodnošljivi, ali

ovdje je i jedno i drugo dobilo neku posve novu kvalitetu. Svjetlost je bila

bljeđa od bilo koje druge svjetlosti slična intenziteta koju je vidio u životu;

nije to bila čista bijela boja, već najsvjetlija od svih zamislivih nijansi

blijeda zlata, a bacala je oštre sjene poput reflektora. Činilo mu se da mu

vrućina, u kojoj nije bilo ni najmanje vlage, masira kožu poput divovskoga

masera: nije izazivala pospanost, upravo suprotno, kao da je izazivala

intenzivnu živahnost. Glavobolja mu je prestala kao rukom odnesena:

osjećao se krepkim i živahnim, hrabrim i velikodušnim kao rijetko kad na

Zemlji. Postupno se odvažio i digao pogled prema krovnom prozoru. Na nj

su bile navučene čelične rolete: ostala je samo mala pukotina koja je bila

pokrivena kapcima od teška i tamna materijala; uza sve to, bio je previše

blještav da bi mogao gledati u nj.

„Mislio sam da je svemir mračan i hladan” primijetio je odsutno.

„Zaboravio si sunce?” prezrivo će Weston.

Ransom je nastavio jesti još neko vrijeme. Zatim započe: „Ako je ovako

rano ujutro”, i zastade, upozoren izrazom Westonova lica. Preplavila ga je

strepnja: ovdje nema ni jutra, ni večeri, ni noći, sine mu – ničega osim

neprekidna podneva koje je stoljećima, onkraj povijesti, ispunjalo bezbroj

milijuna prostornih milja. Ponovno je pogledao prema Westonu, no ovaj je

digao ruku.

„Ne govori”, reče. „Razgovarali smo o svemu što je neophodno. Na

brodu nema dovoljno kisika za bilo kakvo nepotrebno naprezanje, čak ni za

razgovor.”

Nedugo potom Weston ustade, ne pozvavši ga da pođe za njim, i napusti

prostoriju kroz jedna od mnogih vrata koja Ransom dotad nije vidio

otvorena.

Vrijeme provedeno u svemirskom brodu za Ransoma je trebalo biti

vrijeme straha i tjeskobe. Astronomska udaljenost dijelila ga je od svih

pripadnika ljudske rase osim od dvojice ljudi kojima je imao stotinu razloga

ne vjerovali. Putovao je prema nepoznatom odredištu, zbog cilja koji su mu

njegovi otmičari uporno odbijali otkriti. Devine i Weston ublažavali su

jednoličnost putovanja boravkom u sobi u koju Ransom nije imao pristupa i

u kojoj su, kako |e pretpostavljao, morale biti komande njihova broda. Kad

nije bio na straži, Weston je govorio vrlo malo. Devine je bio nešto

razgovorljiviji i često je razgovarao sa zarobljenikom i grohotom se smijao

sve dok Weston ne bi pokucao na zid kontrolne sobe i upozorio ih da ne

troše nepotrebno zrak. No Devine je poslije određene točke postajao šutljiv.

Često se smijao Westonovu uzvišenu znanstvenom idealizmu. Ne mari on

ni koliko je crno pod noktom, govorio je, ni za budućnost vrste ni za susret

dvaju svjetova.

„Malacandra je više od toga”, dodao bi, namigujući. Ali kad bi ga

Ransom upitao što je to više, pribjegavao bi satiričnosti i iznosio ironične

primjedbe o teretu bijeloga čovjeka i blagodatima civilizacije.

„Znači, naseljena je?” navaljivao je Ransom.

„Ah… uvijek taj problem odnosa između kolonizatora i domaćeg

stanovništva”, odgovorio bi Devine. Govorio je najviše o tome što će raditi

kad se vrati na Zemlju: o prekooceanskim jahtama, o najskupljim ženama i

o velikoj kući na Rivijeri. „Ne izlažem se svim ovim rizicima iz puke

zabave, znaš.”

Na izravna pitanja o Ransomovoj ulozi u svemu ovom obično nije

odgovarao. Samo je jednom Devine, koji je u tom času po Ransomovu

mišljenju bio vrlo daleko od trijezna stanja, odgovarajući na jedno takvo

pitanje, priznao da su mu uvalili vruć krumpir.

„No siguran sam” dodao je, „da ćeš se pokazati dostojnim uniforme naše

stare škole.”

Sve ovo, kao što smo rekli, bilo je prilično uznemirujuće. Najčudnije od

svega, međutim, bilo je to što ga to nije puno uznemiravalo. Čovjek se

teško prepušta mračnim mislima o budućnosti kad se osjeća tako dobro kao

što se Ransom sada osjećao. S jedne strane broda trajala je beskrajno duga

noć, a s druge beskrajno dug dan: i jedno i drugo bijahu prekrasni i on je s

ushićenjem prelazio s jednoga kraja na drugi. Noću bi, a noć je mogao

stvoriti okretanjem ručke na vratima, znao ležati satima i zuriti u krovni

prozor, razmišljajući. Zemljina diska nije bilo nigdje vidjeti, zvijezde, kojih

je bilo kao tratinčica na nepokošenu travnjaku, vladale su nesputano, bez

prekida, bez ijednoga oblaka na nebu, bez mjeseca i bez izlazaka sunca koji

bi osporavali njihovu vlast. Bilo je planeta neviđene uzvišenosti, sazviježđa

o čijoj se ljepoti nije moglo ni sanjati: bilo je nebeskih safira, rubina,

smaragda i iskričavih proplamsaja gorućega zlata; u daljini, s lijeve strane

prizora, visio je komet, sićušan i dalek, a između svega i iza svega, daleko

naglašenija i opipljivija no što se moglo vidjeti sa Zemlje, prostirala se

beskrajna, zagonetna tama. Svjetla su treperila: dok ih je gledao, činilo se

da postaju sve sjajnija. Ispružen gol na krevetu, poput keltske božice Danu,

iz noći u noć bivalo mu je sve teže ne vjerovati drevnim astrolozima. Činilo

mu se, dapače, bio je uvjeren da se svojevrsna „milina” izlijeva, čak silom

prodire, u njegovo izručeno tijelo. Vladala je potpuna tišina – povremeno su

se čuli samo šumovi slični cilikanju. Sada je znao da ti šumovi dolaze od

meteorita, sićušnih čestica materije što besciljno lutaju svemirskim

prostranstvom i neprekidno udaraju po njihovu šupljem bubnju od čelika;

pomislio je da bi se mogli svakoga časa sudariti s nečim dovoljno velikim

da napravi meteorite od broda i svega. No nije se mogao bojati. Činilo mu

se da ga je Weston s pravom nazvao uskogrudnim u trenutku kad ga je prvi

put obuzela panika. Avantura u koju su se upustili bila je odveć uzvišena, a

okolnosti u kolima se odvijala odveć značajne da bi dopuštale bilo kakav

osjećaj osim čista užitka. No dani – to jest sati provedeni u hemisferi

njihova Suncu okrenuta mikrokozmosa – bili su najbolji od svega. Ustajao

je najčešće poslije samo nekoliko sati počinka i vraćao se predjelima

svjetlosti koji su ga neodoljivo privlačili; nije se mogao dovoljno načuditi

podnevu koje uvijek čeka, koliko god rano došao da ga vidi. Ondje, uronjen

u kupelj čiste eterične boje i neumoljiva sjaja koji ne ranjava, ispružen

koliko je dug i širok i napola sklopljenih očiju u ovim neobičnim kolima

koja su ih nosila, neznatno drhtureći, kroz sve dublji spokoj daleko iznad

dosega noći, činilo mu se da mu tijelo i duh svakodnevno trljaju i peru,

ispunjajući ih novom vitalnošću. Weston je, odgovarajući mu jednom

nevoljko, dopustio mogućnost da ovo njegovo osjećanje ima znanstvenu

osnovu: izloženi su mnoštvu različitih zraka, rekao je, koje ne probijaju

Zemljinu atmosferu.

S protjecanjem vremena Ransom je postajao sve svjesniji jednoga

drugog, duhovnog uzroka sve intenzivnijega osjećaja olakšanja i

razdraganosti. Noćna mora, koju je u duhu suvremenoga čovjeka dugo

izazivala mitologija proistekla od moderne znanosti, prestala ga je

proganjati. Čitao je bio o „svemiru”: negdje u njegovoj podsvijesti

godinama je vrebala turobna slika crne i hladne praznine, posvemašnjega

mrtvila koje po općem uvjerenju razdvaja svjetove. Sve dosad nije ni znao

koliko je ta slika utjecala na njega – sada kad mu se sam naziv „svemir”

doimao bogohulnom klevetom za ovaj nebeski ocean blještavila u kojem su

plivali. Nije ga mogao smatrati „mrtvim” kad je osjećao da se iz ovoga

oceana blještavila u njega svakoga trenutka ulijeva život. Kako bi i moglo

biti drugačije kad znamo da su iz toga oceana nastali svi svjetovi i sav život

u njima? Zamišljao ga je pustim; na vlastite je oči vidio da je on utroba

svjetova čije blistavo i bezbrojno potomstvo svaku noć gleda odozgor

Zemlju s mnoštvom očiju – a ovdje ih je toliko mnogo više! Ne, svemir je

pogrešan naziv. Stari mislioci bili su mudriji kad su ga nazvali jednostavno

nebeskim svodom – nebeskim svodom koji objavljuje slavu,

„…sretan kraj što leži

ondje gdje dan nikad ne zatvara svoje oko

gore u široku prostranstvu neba.”

S ljubavlju je u sebi citirao Miltona, sada, a i inače.

Nije, naravno, provodio sve vrijeme u sunčanju. Razgledavao je brod

(koliko mu je bilo dopušteno), hodajući iz prostorije u prostoriju, polako

kako je Weston naložio, pazeći da suvišnim tjelesnim naprezanjem ne bi

nepotrebno trošio ograničene zalihe zraka. Svemirski brod je zbog svoga

oblika imao puno više soba no što su ih koristili, no Ransom je bio sklon

mišljenju da su ih njegovi vlasnici – ako ne obojica, Devine svakako –

namjeravali na povratku napuniti nekim teretom. Uz to je, zahvaljujući

neprimjetnu procesu, postao podvornik i kuhar toga društvanceta; djelomice

zbog toga što mu se činilo prirodnim sudjelovati u jedinim poslovima u

kojima je mogao sudjelovati – u kontrolnu sobu nije smio ulaziti – a

djelomice zato da bi preduhitrio Westonovu sklonost da od njega učini

slugu, ne pitajući se želi li on to ili ne želi. Više je volio raditi dobrovoljno

nego biti primoran na ropski položaj, osim toga, jela koja je spravljao činila

su mu se puno ukusnijim od onih koja su spravljali njegovi suputnici.

Upravo su te obveze bile razlogom što se i ne htijući našao u položaju da

čuje razgovor koji se odvijao kojih četrnaest dana (po njegovoj procjeni)

nakon početka putovanja, koji ga je veoma uznemirio. Nakon večere oprao

je posuđe, zatim se neko vrijeme sunčao, potom čavrljao s Devineom, koji

je bio puno ugodnije društvo od Westona, premda je po Ransomovu

mišljenju bio odbojniji od njega – i na kraju pošao na počinak u uobičajeno

vrijeme. Nije mogao zaspati, nego se vrpoljio u krevetu i poslije otprilike

sat vremena sjetio se da je zaboravio obaviti dvije ili tri sitnice u brodskoj

kuhinji koje su mu ujutro mogle olakšati posao. Iz kuhinje se ulazilo u salon

ili društvenu prostoriju, a njezina vrata bila su blizu vrata kontrolne sobe.

Ustao je i krenuo onamo. Nije na sebi imao ni odjeću ni obuću, zaputio se

bos.

Krovni prozor u kuhinji bio je na mračnoj strani broda, no Ransom nije

upalio svjetlo. Bilo je dovoljno ostaviti odškrinuta vrata jer je kroz njih

dopirao trak blistava sunčeva svjetla. Kao i svatko tko je ikad vodio brigu o

kućanstvu, došavši onamo otkrio je da njegove pripreme za sutrašnje jutro

nisu bile ni približno onako detaljne kao što je mislio. Svoj je posao po

navici obavio kako treba, što znači tiho. Upravo je sušio ruke papirnatim

ručnikom iza vrata kuhinje kad je čuo da se vrata kontrolne sobe otvaraju i

u njima je ugledao nečiju siluetu – Devineovu, koliko je uspio razabrati.

Devine nije ušao u salon, već je ostao na vratima i nastavio govoriti – očito

nekom u kontrolnoj sobi. Zbog toga je Ransom jasno čuo što je govorio

Devine, ali nije mogao čuti što mu Weston odgovara.

„Mislim da bi to bilo jako glupo”, rekao je Devine. „Kad bismo mogli

biti sigurni da ćemo naići na životinje na mjestu gdje sletimo, ne bih imao

ništa protiv. A što ako budemo prisiljeni pješačiti? Sve što bismo tvojim

planom dobili bilo bi to da moramo nositi drogirana čovjeka i njegovu

prtljagu umjesto da živa čovjeka pustimo da hoda s nama i obavi svoj dio

posla.”

Weston je očigledno odgovorio.

„On to ne može otkriti”, uzvratio je Devine. „Osim ako netko ne bude

takva budala da mu kaže. Bilo kako bilo, čak i da posumnja, zar misliš da bi

netko poput njega imao hrabrosti dati se u bijeg na nepoznatu planetu? Bez

hrane? Bez oružja? Vidjet ćeš da će ti jesti iz ruke čim ugleda sorna.”

Ransom je opet čuo Westonov glas, no nije mogao razabrati što govori.

„Otkud da ja znam?” rekao je Devine. „Možda je to nekakav poglavica:

ili prije nekakva vrsta vrača.”

Ovoga puta iz kontrolne sobe začula se vrlo kratka rečenica, očito

pitanje. Devine je odmah odgovorio:

„To bi objasnilo zašto je bio potreban.”

Weston ga je pitao još nešto.

„Žrtvovanje ljudi, pretpostavljam. U najmanju ruku, ne bi bilo čovječno

s njihova stajališta; znaš već što želim reći.”

Ovoga puta Weston je imao puno toga reći, na što se Devin počeo

smijuljiti i cerekati.

„Da, da, svakako”, reče. „Razumije se samo po sebi da ti sve to radiš iz

najplemenitijih motiva. Sve dok tvoji motivi donose isti rezultat kao moji

motivi, nemam ništa protiv.”

Weston je nastavio; ovoga puta činilo se da mu je Devine upao u riječ.

„Nisi valjda počeo gubiti petlju?” pitao je. Neko je vrijeme šutio, kao da

sluša. Na kraju reče:

„Ako toliko voliš životinje, ostani i križaj ih – ako imaju spolne organe,

što još uvijek ne znamo. Ne brini se. Kad dođe vrijeme da sve počistimo,

sačuvat ćemo primjerak ili dva za tebe: možeš ih držati kao kućne ljubimce,

secirati ih ili spavati s njima, ili sve troje zajedno – već prema tome što ti se

više sviđa… Da, znam. Krajnje odvratno. Samo sam se šalio. Laku noć.”

Trenutak kasnije Devine je zatvorio vrata kontrolne sobe, prošao kroz

salon i ušao u svoju sobu. Ransom je čuo kako, kao i uvijek, premda nije

shvaćao zašto, navlači zasun. Napeta pažnja kojom je slušao razgovor one

dvojice sada je ponešto popustila. Shvatio je da je cijelo vrijeme zadržavao

dah i ponovno je duboko udahnuo. Zatim je oprezno ušao u salon.

Premda je znao da mu je najpametnije vratiti se što prije u krevet, ostao

je i dalje stajati na blistavoj svjetlosti na koju se već bio navikao, gledajući

je s potpuno novim, bremenitim osjećajima. Iz ovoga blaženstva, iz ovoga

prekrasnog kraja, ubrzo će sići – u što? Među sorne, žrtvovanje ljudi,

odvratna bespolna čudovišta. Što je sorn? Uloga koju je Ransom u svemu

ovom trebao odigrati postala mu je potpuno jasna. Netko, ili nešto, poslalo

je po njega. Ne baš njega, naravno. Netko je jednostavno želio žrtvu – bilo

koju žrtvu – sa Zemlje. Odabran je on zato što je Devine birao i tek je u tom

času shvatio – takva otkrića uvijek, neovisno o okolnostima, dođu kasno i

čovjeka iznenade – da ga je Devine svih ovih godina mrzio iz dna duše, baš

kao i on njega. Ali što je sorn? Kad ih vidi, jest će Westonu iz ruke. Um mu

je, kao i mnogima iz njegova naraštaja, bio prepun strašila. Čitao je on H.

G. Wellsa i ostale. Njegov svemir bio je nastanjen grozotama s kojima se

nije mogla mjeriti ni antička ni srednjovjekovna mitologija. Nijedna gadost

u liku insekta, crva ili raka, nikakvi trzavi pipci, nijedno gmizavo krilo, ni

jedna sluzava spirala, ni jedno skvrčeno ticalo, ni jedna čudovišna

kombinacija nadljudske inteligencije i nezasitne okrutnosti nije mu se činila

nemogućom u izvanzemaljskom svijetu. Sorni bi trebali biti… trebali bi

biti… nije se usudio misliti o tome kakvi bi sorni trebali biti. A on će im

biti predan. To što će im biti predan činilo mu se strašnijim nego da su ga

uhvatili. Predan, žrtvovan. U mašti je vidio najraznovrsnije nespojive

nakaznosti: iskolačene oči, iscerene čeljusti, rogove, žalce, gubice. Gađenje

nad insektima, gađenje nad zmijama, gađenje nad svim što je moguće

zgnječiti i krcka pod nogama, sve je to sviralo svoju groznu simfoniju na

njegovim živcima. Ali stvarnost će biti još gora: bit će to izvanzemaljska

Drugost – nešto o čemu nikad nije razmišljao, o čemu nikad nije ni mogao

razmišljati. U tom trenutku Ransom je donio odluku. Radije će poći u smrt

nego biti izručen sornima. Morat će pobjeći kad stignu na Malacandru, ako

to ikako bude moguće. Smrt od gladi, čak i mogućnost da sorni krenu u

hajku na njega, sve je bolje od toga da im bude predan. Ne uspije li pobjeći,

morat će počiniti samoubojstvo. Ransom je bio pobožan čovjek. Nadao se

da će mu biti oprošteno. Nije mogao donijeti drukčiju odluku, baš kao što

nije mogao odlučiti da će mu izrasti novi ud. Bez oklijevanja se ušuljao u

kuhinju i uzeo najoštriji nož: od sada se više neće odvajati od njega, odlučio

je.

Strah ga je toliko iscrpio da je, kad se dokopao kreveta, odmah utonuo u

san bez snova.

VI.

Probudio se svjež i okrijepljen, čak pomalo postiđen zbog straha koji ga

je obuzeo prošle noći. Njegov je položaj bez sumnje bio vrlo ozbiljan: šanse

da se živ vrati na Zemlju bile su ravne nuli. Ali bilo mu je moguće suočiti

se sa smrću i bilo mu je moguće svladati racionalni strah od smrti. Prava je

teškoća bila samo ono iracionalno, biološko, strah od čudovišta: s tim se

suočio najbolje što je znao, lješkareći na sunčevu svjetlu poslije doručka.

Pomislio je da netko tko plovi nebeskim svodom, kao što je on plovio, ne bi

smio bijedno strepiti ni pred kojim zemaljskim stvorom. Čak je razmišljao i

o tome da nož može probiti tuđe meso jednako dobro kao i njegovo.

Ransom je rijetko kad bio ratoborno raspoložen. Poput mnoštva ljudi

njegova doba više je podcjenjivao nego što je precjenjivao svoju hrabrost;

jaz između dječačkih maštarija i stvarnoga iskustva rata bio je zapanjujuć i

njegovo kasnije mišljenje o vlastitim neherojskim osobinama otišlo je

možda malo predaleko u suprotnom smjeru. Progonila ga je tjeskobna

misao da bi se čvrstoća njegova trenutnoga raspoloženja mogla pokazati

kratkotrajnom iluzijom; bilo kako bilo, morat će se nositi s tim kako

najbolje zna i umije.

Kako su sati protjecali i kako su se razdoblja budna stanja smjenjivala s

razdobljima spavanja u neprekinutu, vječnom danu, primijetio je postupne

promjene. Temperatura je lagano padala. Počeli su ponovno nositi odjeću.

Potom su navukli i podstavljeno donje rublje. Poslije nekoga vremena

trebalo je uključiti električnu grijalicu u sredini broda. Nadalje, pokazalo se

– premda je bilo teško shvatiti zašto je to tako – da svjetlost nije više onako

jaka kao na početku putovanja. Razum, uvijek sklon uspoređivanju, tu je

promjenu registrirao, no bilo je teško osjetiti tu promjenu kao slabljenje

svjetlosti i bilo je nemoguće misliti o tome kao o „smrkavanju” jer, premda

je svjetlost sada bila slabija, njezina nezemaljska kvaliteta ostala je ista kao

kad ju je prvi put vidio. Slabljenje svjetlosti nije bilo praćeno povećanjem

vlage i fantomskim bojama u zraku kao što je to bilo na Zemlji. Mogli bi i

prepoloviti njezin intenzitet, mislio je Ransom, i preostala polovica bila bi

isto što i cjelina – samo u manjoj mjeri, ali i dalje ista, a ne nešto drugo.

Prepolovi je još jedanput i ostatak će i dalje biti isti. Sve dok bi uopće

postojala, bila bi ono što jest – sve do nezamislivih dubina svemirskoga

prostranstva, gdje bi joj se posljednja snaga istrošila. Pokušao je te svoje

misli objasniti Devineu.

„Kao onaj sapun koji reklamiraju!” nacerio se Devine. „Čisti sapun do

zadnjeg mjehurića, je li?”

Nedugo nakon ovoga ujednačen tijek njihova života u svemirskom brodu

počeo se narušavati. Weston je objasnio da će uskoro početi osjećati

gravitacijsku silu Malacandre.

„To znači”, rekao je, „da nam ‘dolje’ više neće biti prema sredini broda.

‘Dolje’ će biti prema Malacandri – koja će s našeg stajališta biti ispod

kontrolne sobe. Posljedično pod u većini soba postat će zid ili strop, a jedan

od zidova pod. Neće vam se svidjeti.”

Posljedica ove najave, bar što se Ransoma ticalo, bili su nebrojeni sati

teška rada tijekom kojih je radio rame uz rame čas s Devineom, čas s

Westonom, već prema tome kako su se smjenjivali na straži, oslobađajući se

obveza u kontrolnoj sobi. Konzerve s vodom, cilindre s kisikom, puške,

streljivo i hranu – sve je to trebalo posložiti uzduž odgovarajućih zidova

kako bi stajalo uspravno kad novo „dolje” stupi na snagu. Puno prije nego

što su završili s tim poslom počeli su uznemirujući osjeti. Ransom je isprva

mislio da je težina koju je osjećao u udovima posljedica naporna rada, no

odmor nije ublažavao ovaj simptom. Objašnjeno mu je da njihova tijela, sad

kad ih je planet uhvatio u svoje gravitacijsko polje, zapravo dobivaju na

težini iz minute u minutu i da im se težina udvostručuje svaka dvadeset i

četiri sata. Proživljavali su iskustvo trudne žene, uvećano gotovo preko

granica izdržljivosti.

Istodobno, osjećaj za smjer – koji nikad nije potpuno pouzdan u

svemirskom brodu – bio im je trajno poremećen. Dotada, pri izlasku iz bilo

koje prostorije na brodu, pod prostorije u koju bi ulazili izgledao je nagnut

prema dolje, kao da idu nizbrdo, ali hodajući po njemu imali su dojam da je

ravan: sada, međutim, pod je i dalje izgledao nagnut, ali se doimao

nagnutim i pri hodu, kao vrlo blaga kosina. Jastuk odbačen na podu salona

nekoliko sati kasnije našli bi pomaknut dva ili tri centimetra prema zidu.

Sva trojica su povraćala, imala su glavobolju i mučio ih je nepravilan rad

srca. Iz sata u sat bivalo im je sve gore. Uskoro su mogli samo tapkati i

puzati iz kabine u kabinu. U posvemašnjoj mučnoj i vrtoglavoj zbrci

izgubili su napokon svaki osjećaj za smjer. Dijelovi broda bili su definitivno

„dolje” u smislu da su bili obrnuti naglavce i po njima je mogla hodati samo

muha, ali Ransom ni za jedan jedini dio broda nije mogao reći da nepobitno

stoji uspravno. Osjećaj da se nalazi nepodnošljivo visoko i da pada – obično

potpuno odsutan na nebu – stalno se vraćao. O kuhanju, naravno, nije bilo

ni govora. Hranu su grabili najbolje što su mogli, a pijenje im je

predstavljalo velik problem: nikad nisu mogli biti sigurni jesu li im usta

ispod ili pored boce. Weston je sve češće zapadao u sumorno raspoloženje i

postajao sve šutljiviji. Devine se nije razdvajao od pljoske sa žesticom,

neprestano je hulio, dobacivao opscenosti i proklinjao Westona što ih je

uvalio u tu avanturu. Ransom je trpio bolove, oblizivao suhe usne, njegovao

svoje natučene udove i molio se da sve završi što prije.

Došlo je vrijeme kad je jedna strana sfere postala nedvojbeno dolje.

Kreveti i stolovi, pričvršćeni za svoja postolja, visjeli su beskorisno i

apsurdno na plohama koje su postale zidovi ili stropovi. Ono što su nekada

bila vrata sada su bila vrata u podu i bilo ih je teško otvoriti. Tijela su im

bila teška kao da su od olova. Nije im bilo preostalo više nikakva posla kad

je Devine izvadio odjeću – njihovu malakandrijsku odjeću – iz prtljage i

čučnuo na bočni zid salona (sada pod) da pogleda termometar. Ransom je

primijetio da u spremljenoj odjeći ima vunenoga donjeg rublja, prsluka od

ovčje kože, krznenih rukavica i kapa s naušnjacima. Devine nije odgovarao

na njegova pitanja. Bio je zauzet pomnim proučavanjem termometra i

dovikivanjem Westonu u kontrolnoj sobi.

„Polakše, polakše!” dovikivao je bez prestanka. „Polakše, budalo! Bit

ćeš u zraku za minutu ili dvije.” Zatim, oštro i ljutito: „Evo! Ja ću to, pusti.”

Weston nije odgovarao. Devine nije bio brbljavac; Ransom je zaključio

da čovjek nije pri sebi, bilo zbog straha, bilo zbog uzbuđenja.

Iznenada, svjetla svemira prigušiše se. Kao da je neki zloduh prešao

preko lica neba prljavom spužvom i krasota u kojoj su tako dugo živjeli

ustupila je mjesto bezbojnu, turobnu i bijednu sivilu. Bilo je nemoguće, s

mjesta na kojem su sjedili, otvoriti rolete ili pomaknuti teške kapke. Kočija

koja je do tada glatko klizila nebeskim prostranstvima prometnula se u

taman čelični sanduk koji je, obasjan blijedim trakom svjetlosti kroz sićušni

prozor, strmoglavce padao. Padali su s neba, u svijet. Nijedna životna

pustolovina nije se urezala u Ransomov duh kao ovo iskustvo. Pitao se kako

je uopće mogao razmišljati o planetima, čak i o Zemlji, kao otocima života i

stvarnosti što lebde u smrtonosnoj praznini. Od toga trenutka, sa sigurnošću

koja ga više nikad nije napustila, u planetima – nazivao ih je „zemlje” –

vidio je samo rupe ili ponore u živim nebesima, isključene i odbačene

otpatke teške materije i tmasta zraka, formirane ne zbrajanjem, već

oduzimanjem od svjetlosti koja ih okružuje. A ipak, mislio je, iza Sunčeva

sustava svjetlost prestaje. Je li ondje onda istinska praznina, istinska smrt?

Osim ako… tragao je naslijepo za slikom kojom bi sebi to predočio… osim

ako i vidljivo svjetlo nije tek rupa ili ponor, samo umanjena verzija nečega

drugog. Nečeg što je blještavom nepromjenjivom nebu ono što je nebo

mračnim, teškim zemljama…

Stvari se ne događaju uvijek onako kako očekujemo. U trenutku kad je

stigao u nepoznati svijet Ransom je bio potpuno zaokupljen filozofskom

spekulacijom.

VII.

„Drijemaš?” upita Devine. „Ne zanimaju te više novi planeti?”

„Vidiš li šta?” upadne mu u riječ Weston.

„Ne mogu otvoriti kapke, dobijesa” odvrati Devine. „U tom slučaju bolje

je koristiti provlaku, onaj otvor u podu.”

Ransom se prenuo iz snatrenja. Dva partnera složno su radila kraj njega

u polumraku. Bilo mu je hladno, a tijelo mu je, premda puno lakše nego na

Zemlji, bilo nepodnošljivo teško. Ipak, vratila mu se živa svijest o situaciji

u kojoj se nalazi; nešto straha, ali puno više znatiželje. Možda mu slijedi

smrt, ali kakvo će to stratište biti! Izvana je već dopirao hladan zrak, i

svjetlost. Nestrpljivo je pomicao glavu amo-tamo ne bi li što vidio između

ramena dvojice zaposlenih muškaraca. Trenutak kasnije bijaše odvijena i

posljednja matica vijka. Pogledao je kroz provlaku.

Naravno, vidio je samo tlo – krug blijedoružičaste, gotovo bijele boje. Je

li to bila vrlo škrta i niska vegetacija, zrnati kamen ili tlo, nije znao reći.

Otvor je ubrzo ispunio Devineov tamni obris i Ransom je, dok se Devine

provlačio van, krajičkom oka zapazio da u ruci drži revolver. „Za mene ili

za some, ili za oboje?” pitao se.

„Ti si sljedeći”, kratko je rekao Weston.

Ransom je duboko udahnuo i posegnuo rukom prema nožu ispod pasa.

Provukao je glavu i ramena kroz provlaku i dočekao se objema rukama na

tlo Malacandre. Ružičasta tvar pod njegovim prstima bijaše mekana i

elastična, poput gumice za brisanje: dakako, vegetacija, pomislio je.

Ransom je podigao pogled. Vidio je blijedo plavo nebo – na Zemlji bi to

bilo prekrasno jutarnje zimsko nebo – a nešto niže veliku ustalasanu

ružičastu masu kumulusa koja mu se učinila oblakom, a zatim je iza sebe

čuo: „Izlazi.” Provukao se četveronoške i osovio se na noge. Zrak je bio

hladan, ali ne odviše, tek ga je malko zapekao u dnu grla. Osvrnuo se oko

sebe i već sam intenzitet njegove želje da jednim pogledom obuhvati novi

svijet u cijelosti pokaza se ispraznim. Nije vidio ništa osim boja – boja koje

su odbijale oblikovati se u predmete. Konačno, još ništa nije poznavao

dovoljno dobro da bi to i vidio: ne možete nešto doista vidjeti dok bar

približno ne znate što je to. Prvi dojam što ga je ovaj novi svijet ostavio na

njega bio je da je to svijetao, blijed svijet – svijet vodenih boja iz dječje

kutije sa slikarskim priborom; trenutak kasnije, u ravnu pojasu svijetloplave

boje prepoznao je vodenu površinu ili nešto slično vodi, što mu je dopiralo

do samih nogu. Nalazili su se na obali jezera ili rijeke.

„No hajde”, promrsi Weston, prošavši mimo njega. Okrenuo se i na

vlastito iznenađenje pred sobom vidio nešto posve prepoznatljivo – bila je

to nesumnjivo zemaljska koliba, premda načinjena od neobičnih materijala.

„Oni su ljudska biča”, reče kao bez daha. „Grade kuće?”

„Mi ih gradimo”, reče Devine. „Pogađaj opet”, i izvadivši ključ iz džepa,

uze otključavati najobičniji lokot na vratima kolibe. Ni sam ne znajući

osjeća li razočaranje ili olakšanje, Ransom je shvatio da se njegovi otmičari

vraćaju u vlastiti logor. Ponašali su se točno onako kako biste očekivali.

Ušli su u kolibu, spustili rebrenice koje su služile kao prozori, omirisali

zagušljiv zrak, izrazili iznenađenje što su sve ostavili u tako neurednu

stanju i za kratko vrijeme izišli.

„Trebali bismo vidjeti što je sa skladištima”, rekao je Weston.

Ransom je ubrzo shvatio da će imati malo slobodna vremena za

promatranje i da neće imati priliku za bijeg. Sljedećih sat vremena oduzelo

mu je monotono prebacivanje hrane, odjeće, oružja i mnoštva paketa

zagonetna sadržaja s broda u kolibu, zbog čega je bio u najtješnjem

kontaktu sa svojim otimačima. Ipak, nešto je otkrio. Prije svega, otkrio je da

je Malacandra prekrasna; čak je pomislio kako je vrlo neobično što tu

mogućnost nije nikad ni uzeo u obzir kad je razmišljao o tom planetu. Ista

ona neobična sklonost mašte koja ga je navela da napuči svemir

čudovištima na određen mu je način sugerirala da na nepoznatom planetu

ne treba očekivati ništa osim kamene pustoši ili mreže čudovišnih strojeva

iz noćnih mora. Nije znao reći zašto, sada kad je počeo razmišljati o tome.

Otkrio je i da su s bar tri strane okruženi plavom vodom: pogled na četvrtu

stranu priječila mu je čelična nogometna lopta u kojoj su doputovali. Koliba

je po svemu sudeći bila podignuta na rtu poluotoka ili na kraju otoka. Uz to

je postupno došao do zaključka da voda nije plava samo pod određenom

svjetlošću, kao što je to slučaj na Zemlji, već da je „doista” plava. U njenu

ponašanju pri blagu povjetarcu bilo je nečega što je zbunjivalo – nečega

pogrešna i neprirodna u njezinim valovima. Kao prvo, valovi su bili

preveliki za takav vjetar, ali to nije bilo sve. Podsjećali su ga, začudo, na

vodene gejzire koji nastanu uslijed eksplozije granate, a koje je vidio na

slikama pomorskih bitaka. Iznenada mu je sinulo: bili su pogrešna oblika,

krivo crtani, previsoki za svoju dužinu, preuski u osnovici, prestrmi na

rubovima. Podsjećali su ga na stih koji je pročitao u jednoga od onih

modernih pjesnika koji je napisao da se more propinje poput „zidova s

tornjićima”.

„Hvataj!” uzviknuo je Devine. Ransom je uhvatio paket i dobacio ga

Westonu, koji je stajao pored vrata kolibe.

Voda se s jedne strane protezala daleko, otprilike četvrt milje, činilo se

Ransomu, ali perspektiva je u ovom nepoznatom svijetu i dalje bila teška.

Na drugoj je strani bila znatno uža, u pojasu ne širom od četiri i pol metra, i

otjecala je preko pličine – voda, koja se dotad kretala u virovima i

proizvodila ugodniji i pištaviji zvuk nego voda na zemlji, na tom mjestu se

povlačila; ondje, pak, gdje je oplakivala obalu – ružičasto-bijela vegetacija

spuštala se do sama ruba vode – izbijali su mjehurići i voda se iskrila, kao

da kipi. Pokušavao je, koliko je mogao od posla, razaznati što se nalazi na

udaljenoj obali, pogledavajući kradomice prema njoj s vremena na vrijeme.

Isprva mu se činilo da vidi nekakvu divovsku grimiznu masu, toliko veliku

da je pomislio da je to planina pokrivena vrijeskom: i na drugoj strani, iza

prostrane vodene površine, nalazilo se nešto veoma slično. Ali ondje je

mogao vidjeti prijeko. Vidio je neobične vertikalne forme nekakva bjelkasta

zelenila; previše zupčaste i odveć nepravilna oblika da bi bile građevine,

pretanke i prestrme da bi bile planine. Iza i iznad njih nastavljala se

ružičasta masa nalik oblacima. Možda je to doista bio oblak, ali masa se

doimala vrlo čvrstom i nije se pomicala otkad ju je prvi put ugledao kroz

provlaku u svemirskome brodu. Bila je nalik vrhu divovskoga crvenog

karfiola – ili golemoj zdjeli sapunice prekrasne boje i oblika.

Zbunjen ovim, usmjerio je pažnju prema bližoj obali, onoj iza pličine.

Grimizna masa na trenutak je nalikovala grozdu orguljaških cijevi, potom

hrpi vertikalno postavljenih bala tkanine, zatim šumi otvorenih divovskih

kišobrana okrenutih naopačke. Lagano se gibala. Iznenada, oči su mu

ovladale promatranim objektom. Grimizna tvar bila je vegetacija:

preciznije, bilo je to povrće, povrće dvaput više od engleskoga brijesta, ali

očito mekano i krhko. Stabljike – bilo bi ih teško nazvati deblima – glatke,

okrugle i zapanjujuće tanke, propinjale su se dvanaest metara u zrak: iznad

te visine goleme biljke širile su se u strukture slične snopovima, ne grana

nego listova, listova velikih poput čamaca za spašavanje, gotovo prozirnih.

Tako je nekako on zamišljao podmorsku šumu: tim biljkama, u isti mah

tako velikima i tako nježnima, očito je bila potrebna voda da ih podržava i

on se nije mogao načuditi tome što vise u zraku. Malo niže, među

stabljikama, vidio je živopisan grimizni suton, prošaran blijedom sunčevom

svjetlošću, koji je nadopunjavao internu vizuru šume.

„Vrijeme je ručku”, rekao je iznenada Devine. Ransom je ispravio leđa;

premda je zrak bio rijedak i hladan, čelo mu se orosilo. Radili su naporno i

teško je disao. Weston se pojavio na vratima kolibe i promrsio nešto o tome

da treba „najprije završiti s poslom”. Devine se, međutim, nije složio. Našla

se nekakva konzerva s govedinom i nešto dvopeka pa su sjeli na kutije

razbacane u veliku broju po podu između svemirskoga broda i kolibe. Nešto

viskija – i opet na Devineov prijedlog i usprkos Westonovu protivljenju –

bijaše uliveno u limene šalice i pomiješano s vodom: vodu su uzeli iz

njihovih vlastitih limenki s vodom, ne iz plavih jezera.

Kao što to često biva, prestanak tjelesne aktivnosti usmjerio je

Ransomovu pozornost na uzbuđenje pod kojim je radio otkad su se iskrcali.

Jedenje gotovo da nije dolazilo u obzir. Bio je, međutim, svjestan da mu se

može pružiti prilika da se dokopa slobode pa se prisiljavao jesti puno više

nego obično, i što je više jeo, to mu se više vraćao apetit. Gutao je sve čega

se dočepao, i hrane i pića: okus toga prvog obroka otada je uvijek vezivao

uz prvu nadnaravnu neobičnost (koju poslije nikad više nije mogao osjetiti

kao tada) blještava, mirna, iskričava nerazumljiva krajolika – sa šiljastim

formama blijeda zelenila, stotine metara visoka, s plohama blistave plave

pjenušave vode i ralima ružičasto crvene sapunice. Malko se plašio da će

njegovi suputnici primijetiti da je neobično proždrljiv i da će postati

sumnjičavi; njihovu je pažnju, međutim, privlačilo nešto drugo. Pogledom

su bez prestanka pretraživali krajolik. Govorili su rastreseno i često su

mijenjali položaj, pogledavajući neprekidno preko ramena. Ransom je bio

upravo završavao svoj dugotrajni obrok kad je vidio da se Devine ukočio

poput psa i nijemo spustio ruku na Westonovo rame. Obojica su kimnula

glavama. Ustali su. Ustao je i Ransom, progutavši posljednji gutljaj viskija.

Našao se između dvojice svojih otimača. Oba revolvera bijahu izvađena.

Vodili su ga prema rubu uskoga pojasa vode i gledali i pokazivali nekamo

prijeko.

Isprva nije mogao jasno vidjeti u što upiru prstom. Činilo se da među

grimiznim biljkama ima i drugih, bljeđih i tanjih, što ranije nije bio

primijetio; jedva je obraćao pažnju na njih, jer su mu oči bile zauzete

pretraživanjem tla – toliko je bio opsjednut strahom od gmazova i insekata,

tako tipičnim za suvremenu uobrazilju. Odraz ovih novih bijelih prilika u

vodi prisili ga da obrati pozornost. Bijahu to dugački, prugasti, bijeli odrazi,

nepokretni u tekućoj vodi – četiri ili pet, ne, točno šest njih. Digao je

pogled. Ondje je stajalo šest bijelih bića. Šest tankih i krhkih bića, dvaput ili

triput viših od čovjeka. U prvi je mah pomislio da su to prikazi ljudi, djelo

divljih umjetnika; bića slična njima vidio je u arheološkim priručnicima. Ali

od čega bi mogli biti napravljeni, i kako mogu stajati uspravno? – tako

suludo mršavi i tako dugih nogu, tako nestabilni, nadutih prsiju, tako vitka i

fleksibilna iskrivljenja zemaljskih dvonožaca… tako slična odrazima u

onim smiješnim ogledalima. Posve sigurno nisu bili ni od kamena ni od

metala jer se sada, kad ih je pogledao, činilo da se malo njišu, a onda je sa

zaprepaštenjem koje mu je otjeralo svu krv iz lica vidio da su živi, da se

kreću, da mu se približavaju. Prestravljen, načas je pogledao njihova lica,

mršava i neprirodno dugačka, s dugačkim obješenim nosovima i obješenim

ustima, napola sablasna, napola idiotskoga ukočena držanja. Divlje se

okrenuo s namjerom da pobjegne i našao se u Devineovim rukama.

„Pusti me!” viknuo je.

„Ne budi budala”, prosiktao je Devine, uperivši u njega cijev pištolja.

Iznenada, dok su se njih dvojica hrvali, jedno od onih bića oglasi se preko

površine vode snažnim glasom, nalik zvuku roga, koji odjekne daleko iznad

njihovih glava.

„Žele da prijeđemo na drugu stranu”, reče Weston.

Obojica su ga gurala prema vodi. Ransom je ukopao stopala u zemlju,

savio leđa i opirao se iz sve snage, onako kako to rade magarci. Druga

dvojica sada su bili u vodi i vukli ga, a on je još uvijek bio na suhu. Shvatio

je da vrišti. Iznenada, bića s druge obale ponovno se oglasiše, ovoga puta

još glasnije i manje artikulirano nego prvi put. Weston je također povikao,

olabavio stisak kojim je držao Ransoma i ispalio hitac iz revolvera, ne

preko vode nego uvis. Ransom je odmah vidio zašto je to učinio.

Brazda pjene slična tragu torpeda jurila je prema njima, a nasred nje bila

je neka golema sjajna životinja. Devine je žestoko opsovao, okliznuo se i

pao u vodu. Ransom je između sebe i Devinea vidio razjapljene ralje i

pokraj sebe čuo zaglušujuć niz prasaka Westonova revolvera te gotovo

jednako glasnu viku čudovišta na drugoj obali koja su, kako se činilo,

također ulazila u vodu. Nije trebao donositi odluku. Čim se oslobodio

Westonova stiska, otrčao je, što ga noge nose, iza leđa svojih otmičara,

zatim iza svemirskoga broda i dalje, u nepoznato. Ostavivši iza sebe

metalnu kuglu, pred sobom je vidio divlju zbrku plave, grimizne i crvene

boje. Nije usporio korak ni na čas da pogleda o čemu se radi. Bjesomučno

je trčao kroz vodu, prskajući na sve strane i urlajući, ne od boli nego od

iznenađenja, jer je voda bila topla. Za manje od minute ponovno se našao

na suhu. Grabio je uz strmu kosinu. Trčao je kroz grimizni hlad između

stabljika još jedne šume golemih biljaka.

VIII.

Mjesec dana fizičke neaktivnosti, obilan obrok i nepoznat svijet ne

pomažu čovjeku u trčanju. Pola sata kasnije Ransom je hodao – nije više

trčao – kroz šumu, pritišćući rukom bolna slezena i napeto osluškujući hoće

li čuti korake svojih progonitelja. Nakon praska revolverskih hitaca i

glasova iza njega (nisu svi glasovi bili ljudski) čuo je najprije pucnjeve

pušaka i povike u dugačkim razmacima, a zatim je nastupila potpuna tišina.

Dokle god mu je pogled sezao, nije oko sebe vidio ništa drugo osim

stabljika velikih biljaka koje su se gubile u daljini u ljubičastoj sjeni i,

visoko gore, goleme prozirne listove kroz koje su se probijale posljednje

sunčeve zrake, doprinoseći uzvišenoj krasoti sutona kroz koju je koračao.

Kad god mu se činilo da može, dao bi se ponovno u trk; tlo je i dalje bilo

mekano i elastično, pokriveno istim onim žilavim korovom koji je bio prvo

što je dodirnuo na Malacandri. Jednom ili dvaput maleno crveno biće

pretrčalo je put kojim je išao, no inače se činilo da u šumi nema života; nije

bilo ničega čega bi se trebao bojati – osim što je sam i bez hrane tumarao

šumom s nepoznatom vegetacijom, tisućama ili milijunima kilometara

izvan dosega i znanja čovjeka.

Ransom je razmišljao o sornima – jer ono su nesumnjivo bili sorni, ona

bića kojima su ga pokušali izručiti. Bili su potpuno različiti od svih grozota

koje je njegova mašta dotad skrojila i to je bio razlog njegovu neoprezu.

Nisu prizivali u svijest Wellsove prikaze, već su budili strahove koji su

sezali dublje, u doba ranoga djetinjstva. Divovi ljudožderi – duhovi –

kosturi: to su bile ključne riječi djetinjega doba. Prikaze na štulama, reče

sebi; nadrealni bauci dugačkih lica. Istodobno, panika, koja ga je u prvi mah

onesposobila, sada se povlačila. Pomisao na samoubojstvo u međuvremenu

ga je potpuno napustila; umjesto toga, bio je odlučan zauzimati se za svoju

sreću do samoga kraja. Pomolio se i opipao svoj nož. Preplavilo ga je

neobično osjećanje povjerenja i ljubavi prema sebi – malo je nedostajalo da

si kaže: „Moramo se držati zajedno.”

Teren je postajao sve gori i ometao ga u razmišljanju. Nekoliko se sati

blago uspinjao, ostavljajući strmiji teren s desne strane, napola se penjući,

napola zaobilazeći brdo. Put kojim je hodao sada je prelazio preko cijeloga

niza grebena, ostavljajući izdanke brda višega terena s desne strane. Nije

znao zašto ih treba prelaziti, ali iz nekoga ih je razloga prelazio; možda mu

je maglovito sjećanje na Zemljinu geografiju sugeriralo da će se niži teren

otvoriti prema goletima između šume i vode na kojima ga sorni mogu lakše

ščepati. I dok je nastavljao preskakivati grebene i gudure, pažnju mu je

privlačila njihova ekstremna strmost, ali iz nekoga razloga nije ih bilo teško

prelaziti. Primijetio je da su čak i najniži humci sasvim nezemaljskoga

oblika – bili su preuski, previše šiljasti pri vrhu i premaleni u dnu. Sjetio se

da je sličnu neobičnost primijetio i na valovima plavih jezera. Bacivši

pogled na grimizne listove, uočio je da se ista okomitost isto stremljenje

prema nebu – ponavlja i ondje. Nisu bili svinuti na rubovima; onako

goleme, zrak ih je podupirao tako da su dugački prolazi u šumi, nalik

crkvenim lađama, tvorili svojevrsnu mrežu lepeza. Isto je bilo i sa sornima;

i oni su – protrnuo je sjetivši se – bili luđački izduljeni.

Znanje koje je posjedovao govorilo mu je da se nalazi na planetu lakšem

od Zemlje, gdje je potrebna manja snaga i gdje priroda može nesputano

slijediti svoj nagon koji je tjera uvis. To ga je natjeralo da se upita gdje se

zapravo nalazi. Nije se mogao sjetiti je li Venera veća ili manja od Zemlje i

mislio je da je na njoj vruće nego ovdje. Možda je na Marsu ili čak na

Mjesecu. Potonju je ideju isprva odbacio jer je pomislio da bi, u slučaju da

su doista na Mjesecu, pri slijetanju na nebu vidio Zemlju; kasnije se,

međutim, sjetio da su mu govorili da je jedna strana Mjeseca uvijek

okrenuta od Zemlje. Možda upravo tumara vanjskom stranom Mjeseca; i

premda je taj osjećaj bio krajnje iracionalan, pri pomisli na to obuze ga

očajanje kakvo dotad još nije osjetio.

Većim brojem gudura koje je sada prelazio tekli su potoci, plavi žuboreći

potoci koji su hitali prema nižem terenu s njegove lijeve strane. Voda u

njima je, kao i u jezeru, bila topla, a topao je bio i zrak iznad njih tako da je,

silazeći u gudure i uspinjući se izvan njih, svaki put osjećao velike

promjene u temperaturi. Kontrast koji je osjetio popevši se na vrh jedne

takve male gudure usmjerio mu je pažnju na činjenicu da u šumi postaje sve

hladnije; osvrnuvši se oko sebe, primijetio je da i svjetlost postaje sve

slabija. Ni u jednom trenutku nije mu palo na pamet razmišljati što će kad

nastupi noć. Nije imao predodžbe o tome kakva je noć na Malacandri. Dok

je stajao i zurio u sve dublju tamu, dašak hladna vjetra pirnu između

grimiznih stabljika i zanjiše ih, otkrivajući još jednom kontrast između

njihove visine i očite fleksibilnosti i lakoće. Obuzeše ga iscrpljenost i glad,

koje dotad nije osjećao od silna straha i čuđenja nad situacijom u kojoj se

našao. Drhtao je i prisiljavao se da pođe dalje. Vjetar je jačao. Golemi

listovi plesali su i prigibali se iznad njegove glave, dopuštajući mu da načas

ugleda blijedo, a potom još bljeđe nebo i na njemu, uskoro – s nelagodom je

to zapazio – jednu ili dvije zvijezde. Šuma više nije bila tiha. Oči su mu

zvjerale amo-tamo u potrazi za neprijateljem koji se približava, no jedino

što je vidio bio je sve gušći mrak. Veselio se potocima jer su sa sobom

donosili toplinu.

Bilo je to prvo što mu je poslužilo kao nagovještaj moguće zaštite od sve

veće hladnoće. Nije bilo nikakve koristi od daljnjega hodanja; nastavi li,

pomislio je, to bi ga moglo udaljiti od opasnosti jednako koliko i uputiti ga

ususret njoj. Opasnost je vrebala u svemu; nije bio nimalo sigurniji putujući

nego mirujući. Uz neki potok moglo bi biti dovoljno toplo da može leći i

odmoriti se. Vukao je noge za sobom pokušavajući pronaći još jednu

guduru i morao je hodati toliko daleko da je već pomislio kako je izišao iz

područja u kojem su bile gudure. Gotovo je bio odlučio vratiti se kad se

teren počeo naglo spuštati; okliznuo se, osovio se na noge i našao se na

obali potoka. Drveće se – nije mogao, a da ga ne smatra „drvećem” – nije

spajalo nad njegovom glavom, a voda se doimala fosforescentnom, zbog

čega je ovdje bilo više svjetla. Nagib terena s desne na lijevu stranu bio je

vrlo strm. Potaknut neodređenim izletničkim čeznućem za „boljim”

logorištem, zaputio se nekoliko metara uzvodno. Dolina je bila sve strmija i

došao je do malena slapa. Rastreseno je primijetio da voda pada presporo s

obzirom na nagib terena, ali bio je preumoran da bi time razbijao glavu.

Voda je očito bila toplija nego u jezeru – možda je bila bliže podzemnom

izvoru topline. Najviše ga je mučilo pitanje smije li piti tu vodu. Bio je jako

žedan, no činilo mu se da je otrovna jer nije izgledala kao voda za piće na

koju je navikao. Pokušat će je ne piti; možda je toliko umoran da će odmah

zaspati, unatoč žeđi. Kleknuo je i oprao ruke u vodenoj struji, zatim se

otkotrljao u nekakvu udubinu kraj vodopada i zijevnuo.

Zvuk vlastitoga zijevanja – prastari zvuk koji čujemo noću u dječjim

sobama, školskim i tolikim drugim spavaonicama – oslobodio je pravu

bujicu samosažaljenja. Privukao je koljena k sebi i obujmio ih; osjećao je

fizičku, gotovo sinovsku ljubav prema vlastitom tijelu. Prislonio je ručni sat

na uho i uvidio da je stao. Navio ga je. Mrmljajući, napola cvileći u sebi,

pomislio je na sve one ljude koji odlaze na počinak na dalekom planetu

Zemlji – na ljude u klubovima, na velikim putničkim brodovima i u

hotelima, na oženjene ljude i malu djecu koja spavaju s dadiljama u sobi, na

mornare što smrde na duhan i tiskaju se u svojim tijesnim sobicama, na

vojnike u rovovima. Nije mogao odoljeti porivu da razgovara sa samim

sobom… „Ne brini se, Ransome… nisi sam, držat ćemo se zajedno, stari

moj.” Pade mu na pamet da jedno od onih bića sa škljocavim čeljustima

možda živi u potoku. „U pravu si, Ransome”, odgovorio je, mumljajući.

„Mjesto je nesigurno i nije prikladno za noćenje. Malo ćemo se samo

odmoriti dok ti ne bude bolje, a onda ćemo krenuti dalje. Ne sada. Uskoro.”

IX.

Probudila ga je žeđ. U snu mu je bilo toplo, iako mu je odjeća bila

vlažna; kad se probudio, vidio je da leži na suncu. Plavi vodopad pokraj

njega poigravao je i blistao u svim prozirnim nijansama plave, bacajući

neobično svjetlo na donju stranu šumskoga lišća u visini. Svijest o položaju

u kojem se nalazio bila mu je nepodnošljiva. Da nije onako izgubio

hrabrost, sorni bi ga dosad bili ubili. A onda se s neizrecivim olakšanjem

sjetio da jedan čovjek tumara šumom – baš bi mu bilo drago vidjeti toga

jadnička. Prišao bi mu i rekao: „Zdravo, Ransome…” Zastao je, zbunjen.

Ne, čekaj, pa to nije nitko drugi nego on: on je Ransom. Je li to zbilja on?

Tko je bio čovjek kojega je odveo do vrućega potoka i ušuškao ga u ležaj,

rekavši mu da ne pije tu neobičnu vodu? Očito neki došljak koji ne poznaje

mjesto tako dobro kao on. No što god da mu je Ransom rekao, napit će se te

vode. Legao je na obalu i uronio lice u toplu tekućinu koja je brzo otjecala.

Bila je jako ukusna. Imala je jak mineralni okus, no bila je vrlo prijatna.

Popio je još nekoliko gutljaja i to ga je osvježilo i umirilo. Sve ono o

drugom Ransomu bila je čista glupost. Bio je bolno svjestan da mu prijeti

ludilo i posvetio se usrdnoj molitvi i jutarnjoj toaleti. Pa što ako poludi!

Možda je već lud, možda on uopće nije na Malacandri nego na sigurnom, u

postelji u nekom engleskom utočištu za psihički oboljele. Da je bar tako!

Pitat će Ransoma… dobijesa! Um se ponovno poigrava njim. Ustao je i

brzo se udaljio.

Deluzije su se vraćale svakih nekoliko minuta u ovoj fazi njegova

putovanja. Naučio je mentalno zastati, nepokretno stajati, da se tako

izrazimo, i pustiti te deluzije da se otkotrljaju iz njegova uma. Nije bilo

nikakve koristi od toga da se zamara njima. Tek kad bi otišle, mogao je opet

povratiti zdrav razum. Puno je ozbiljniji bio problem hrane. Zarezao je

nožem jedno „stablo” i kušao. Kao što je i očekivao, bio je mekan kao

povrće, ne tvrd kao drvo. Odrezao je komad, našto je cijeli divovski

organizam zadrhtao od podnožja sve do vrha – kao da može jednom rukom

zatresti jarbol velikoga jedrenjaka. Kad ga je stavio u usta, činilo mu se da

nema gotovo nikakva okusa, no nije bio ni najmanje neprijatan i nekoliko

trenutaka zadovoljno je žvakao. Ali dalje nije išlo. Tvar nije bilo moguće

progutati – mogla se koristiti samo kao žvakaća guma. Tako ju je i koristio i

potom odrezao još puno komada, ne bez stanovita osjećaja olakšanja.

Nije bilo moguće nastaviti jučerašnji bijeg – „bijeg” je neizbježno

degenerirao u beskrajno tumaranje, neodređeno motivirano potragom za

hranom. Ta je potraga bila nužno neodređena jer nije znao ima li na

Malacandri uopće hrane za njega niti je znao kako će je prepoznati ako je

ima. Tijekom jutra silno se uplašio. Dogodilo se to dok je prelazio preko

otvorena proplanka: u jednom trenutku primijetio je divovsku žutu kreaturu,

zatim dvije i na kraju beskrajno mnoštvo bića koje je išlo prema njemu.

Prije nego što je stigao pobjeći, našao se usred krda divovskih blijedih

krznenih bića, više nalik žirafama nego bilo čemu drugom čega se mogao

sjetiti, osim što su se mogle propinjati – a to su i činile – na stražnje noge te

čak učiniti nekoliko koraka u tom položaju. Bile su vitkije od žirafa i

mnogo više, a hranile su se lišćem s vrhova grimiznih biljaka. Vidjele su ga

i zurile u njega krupnim vodnjikavim očima, frkćući basso profondissimo,

ali bilo je očito da nemaju neprijateljskih namjera. Imale su vučji apetit. Za

pet minuta osakatile su vrhove nekoliko stotina „stabala” zbog čega je sada

u šumi bilo puno više sunčana svjetla. Zatim su pošle dalje.

Ova zgoda neizmjerno je utješila Ransoma. Planet nije bio, kako se

isprva pribojavao, beživotan, zanemarimo li sorne. Bila je tu, dakle, i

životinja vrlo ugodne vanjštine, životinja koju čovjek vjerojatno može

pripitomiti i s kojom može dijeliti hranu. Kad bi se samo mogao popeti na

„drveće”! Osvrnuo se oko sebe, razmišljajući kako bi najlakše izveo taj

podvig, kad je primijetio da se kroz rupe u krošnjama, prouzročene

nedavnom biljojednom gozbom, vidi mnoštvo onih istih zelenkasto-bijelih

objekata koje je vidio s druge strane jezera kad su tek sletjeli.

Ovoga su puta bili puno bliži. Bili su nevjerojatno visoki, toliko da je

morao zabaciti glavu da im vidi vrh. Oblikom su bili slični stupovima, ali

bili su čvrsti; naizgled nasumično, neuredno razbacani, svi različite veličine

i oblika. Neki su završavali šiljcima koji su se, s mjesta na kojem je stajao,

doimali šiljastima poput igle dok su se drugi, sužavajući se najprije prema

vrhu, ponovno širili u oble izbočine ili svojevrsne platforme koje su se,

kako se njegovim zemaljskim očima činilo, mogle svaki čas raspasti.

Primijetio je da im je površina puno neravnija i da imaju više raspuklina

nego što mu se u prvi mah bilo činilo i sada je između dva obrisa ugledao

nepomičnu, vijugavu blistavu plavu liniju – vodopad u daljini. To ga je na

kraju uvjerilo da su, unatoč nevjerojatnu obliku, posrijedi planine; s tim

otkrićem prvotni osjećaj puke neobičnosti obzora u njegovu je duhu

zamijenio osjećaj fantastične uzvišenosti. Ovdje se, tako mu se činilo, u

svoj svojoj punini očitovala tema okomitosti koju je sve, svaka životinja,

svaka biljka, čak i samo tlo na Malacandri pratilo – ovdje, u ovoj buni

kamenja koje je skakalo i propinjalo se uvis poput masivnih mlazova iz

kamenoga vodoskoka što su zahvaljujući svojoj lakoći lebdjeli u zraku, tako

oblikovani i tako izduženi da se u usporedbi s tim sve zemaljske planine

čine polegnute na bok. Preplavio ga je osjećaj uzvišenosti i olakšanja.

No već sljedećega trenutka srce mu se sledilo. Na bezbojnoj pozadini

planina i sasvim blizu njega – jer činilo se da su planine samo četvrt milje

daleko – ugledao je obrise nečega što se kretalo. Odmah je shvatio o čemu

je riječ jer se obris kretao sporo (i, kako mu se činilo, kradom) između

dvaju ogoljelih vrhova biljaka – bio je divovskoga rasta, mršav, nalik lešu i

dugačak, svinut, s profilom kao u vješca: bio je to sorn. Glava mu je bila

uska i čunjasta oblika; ruke, ili šape, kojima je u hodu razmicao stabljike

ispred sebe bile su tanke, gipke, slične onima u pauka i gotovo prozirne.

Bio je siguran da traži baš njega. Sve ovo vidio je u beskrajno sićušnu

djeliću vremena. Neizbrisiva slika nije mu se još bila ni utisnula u mozak, a

on je već grabio prema najgušćem dijelu šume.

Nije imao drugoga plana osim da što više milja bude između njega i

sorna. Usrdno se molio da je samo jedan, no možda šuma vrvi njima –

možda su dovoljno inteligentni da će nastojati stegnuti obruč oko njega.

Nije važno – tu se više ništa nije dalo učiniti; mogao je samo trčati, trčati, s

nožem u ruci. Strah se prometnuo u akciju; emocionalno je bio hladan,

budnih refleksa i spreman – spremniji no što će ikad biti – za posljednju

kušnju. Noge su ga nosile sve brže nizbrdo; nagib je ubrzo postao tako strm

da bi, da mu je tijelo imalo zemaljsku težinu, bio prisiljen spuštati se

četveronoške. A onda je ispred sebe spazio nešto svjetlucavo. Minutu

kasnije bio je potpuno izvan šume; stajao je, trepćući očima, na svjetlu

sunca i odbljescima vode, na obali široke rijeke i gledao ravničarski

krajobraz s rijekom, jezerom, otokom i rtom – isti prizor koji je ugledao kad

je prvi put kročio na Malacandru.

Nije čuo nikakav zvuk koji bi mu govorio da ga netko progoni. Ransom

je legao potrbuške i pio, proklinjući svijet u kojem nema hladne vode. Neko

je vrijeme nepokretno ležao i napeto osluškivao, pokušavajući povratiti dah.

Pogled mu je počivao na plavoj vodi. Bila je uzburkana. Krugovi na

površini drhturili su, a mjehurići prskali i opet se stvarali desetak metara

daleko od njegova lica. Iznenada, voda se podigla i iz nje je izronilo nešto

okruglo, sjajno i crno, nalik topovskoj kugli. Zatim je vidio oči i usta –

zadahtana usta okružena mjehurićima. Domalo, iz vode se pomoli još veći

dio toga stvorenja. Bilo je sjajno i crno. Konačno, stvorenje se uz prskanje

dovalja do obale i, pušeći se, osovi se na stražnje noge – bilo je gotovo dva

metra visoko i odveć tanko za svoju visinu, kao i sve drugo na Malacandri.

Bilo je pokriveno gustom crnom dlakom, sjajnom i glatkom poput tuljanove

kože, noge mu bijahu vrlo kratke, s plivaćim opnama, rep širok kao u dabra

ili ribe, prednji udovi snažni s pandžama ili prstima s plivaćom opnom i,

napol puta do trbuha, nešto neobično i složeno za što je Ransom

pretpostavio da su genitalije. Podsjećalo je to stvorenje istodobno na

pingvina, vidru i tuljana. Vitkost i gipkost njegova tijela podsjećala je na

divovskoga hermelina. Krupna i okrugla glava s gustim brkovima davala je

naslutiti da je riječ o tuljanu, ali čelo mu je bilo više nego u tuljana, a usta

manja.

Dođe trenutak kada postupci motivirani strahom i oprezom postanu čista

konvencija, kada bjegunac više ne osjeća posebno ni strah ni nadu. Ransom

je ležao potpuno nepokretno, priljubivši tijelo što je više mogao uz nisko

raslinje, priklanjajući se teoretskoj pretpostavci da će tako ostati

neprimijećen. Nije imao gotovo nikakvih emocija. Konstatirao je, suho i

objektivno, da je očito došao kraj njegova života – ukliješten je, u zamci

između sorna na kopnu i velike crne životinje u vodi. Imao je, istina,

neodređen osjećaj da čeljust i usta te zvijeri ne pripadaju mesožderu, ali bio

je svjestan da je njegovo poznavanje zoologije previše manjkavo da bi

njegovi zaključci bili išta više od puka nagađanja.

A onda se zbilo nešto što je potpuno promijenilo njegovo gledanje.

Stvorenje, koje se i dalje pušilo i treslo na obali i koje ga očito nije ni

vidjelo, otvorilo je usta i počelo ispuštati zvukove. Samo po sebi to nije bilo

ni najmanje neobično, međutim, Ransom se čitav život bavio lingvistikom i

smjesta je uočio da su zvukovi artikulirani. Biće je govorilo. Koristilo se

jezikom. Ako i sami niste filolog, bojim se da ćete morati vjerovati na riječ

kako je goleme emocionalne posljedice ta spoznaja imala na Ransomov um.

Novi je svijet već bio vidio, ali novi, ne-zemaljski, ne-ljudski jezik bio je

nešto sasvim drugo. Iz nekoga razloga o tome nije razmišljao kad je

razmišljao o sornima; sada su mu se otvorile oči i vidio je jasno kao na

dlanu: ljubav prema znanju neka je vrsta luđaštva. U djeliću sekunde,

koliko je Ransomu trebalo da zaključi da biće zbilja govori, i premda je

znao da je i dalje u smrtnoj opasnosti, njegova mašta preskočila je svaki

strah i nadu i on se, zanemarivši svaku strašnu mogućnost koju je u svom

položaju mogao očekivati, zanio projektom stvaranja malakandrijske

gramatike. Uvod u malakandrijski jezik – Mjesečev glagol – Mali

marsovsko-engleski rječnik… naslovi su mu se samo rojili u glavi. I što se

sve može otkriti u govoru ne-ljudske rase? Sama forma jezika kao takva,

načelo na kojem počivaju svi jezici, možda mu se nalaze nadohvat ruke.

Nesvjesno se pridigao na lakat i zapiljio se u crnu zvijer. Zašutjela je.

Golema glava slična topovskoj kugli okretala se na sve strane, a blistave oči

boje jantara zabuljile su se u njega. Na jezeru nije bilo vjetra kao, uostalom,

ni u šumi. Iz minute u minutu, u potpunoj tišini, predstavnici dviju krajnje

udaljenih vrsta zurili su jedan u drugoga.

Ransom se digao na koljena. Biće je odskočilo unatrag i napeto zurilo u

njega, a zatim su se oboje umirili. Domalo, biće je zakoračilo prema njemu,

našto je Ransom poskočio i uzmaknuo, ali ne previše daleko; zadržala ga je

znatiželja. Skupio je hrabrost i krenuo naprijed, ispruživši ruku; zvijer je

pogrešno razumjela gestu. Povukla se u plićak jezera i vidio je kako joj se

mišići napinju ispod sjajne kože, spremajući se za nagli pokret. Životinja je

ostala stajati ondje – njom je također ovladala radoznalost. Ni jedno ni

drugo nije se usuđivalo pustiti onoga drugog da mu se približi, a opet, i

jedno i drugo osjećalo je poriv da učini baš to, i željelo je udovoljiti tom

porivu. Bilo je to nerazborito, zastrašujuće, ekstatično i nepodnošljivo – sve

to istodobno. Bilo je to više od znatiželje. Nalikovalo je udvaranju – susretu

prvoga muškarca i prve žene na svijetu; nalik nečem onkraj toga; toliko je

prirodan kontakt suprotnih spolova, toliko ograničena njihova uzajamna

neobičnost, toliko površna uzdržljivost, toliko blaga oprečnost koju je

potrebno nadvladati, u usporedbi s prvim susretom pripadnika dviju

različitih, ali inteligentnih vrsta.

Biće se iznenada okrenulo i počelo se udaljavati. Razočaranje, gotovo

očajanje spopade Ransoma.

„Vrati se!” povikao je na engleskom. Biće se okrenulo, raširilo ruke i

opet progovorilo na nerazumljivu jeziku; zatim se nastavilo udaljavati. Nije

odmaklo više od dvadesetak metara kad je Ransom vidio da se prignulo i

uzelo nešto sa zemlje. Vratilo se. U ruci je (dotad se već bio navikao

njegovu prednju šapu s plivaćom opnom nazivati rukom) držalo svojevrsnu

školjku – školjku stvorenja nalik ostrigi, samo oblijega i više nalik kupoli.

Uronilo je školjku u jezero, napunilo je vodom i podignulo je. Zatim ju je

prinijelo sredini svoga tijela te se činilo da nešto izlijeva iz sebe u školjku.

Ransom je s gađenjem pomislio da mokri u školjku. Ali onda je primijetio

da izbočine na trbuhu stvorenja nisu genitalni organi, dapače, da nisu

nikakvi organi. Bio je to svojevrsni pojas o kojem je visjelo nešto nalik

vrećicama i sada je iz jedne od tih vrećica biće izlijevalo nekoliko kapi

tekućine u školjku. Zatim je školjku prinijelo svojim crnim ustima i pilo –

ne zabacujući glavu kao čovjek, već ju je prignulo i pilo kao što rade konji.

Ispivši sadržaj školjke, ponovno ju je napunilo i ponovno dodalo nekoliko

kapi iz spremnice – činilo se da je riječ o nekoj vrsti izrasline na koži slične

boci – u visini struka. Obujmivši školjku objema rukama, ispružilo ih je

prema Ransomu. Nije moglo biti nikakve sumnje u pogledu značenja te

kretnje. Oklijevajući, gotovo stidljivo, Ransom uze šalicu iz njegovih ruku.

Pritom je vršcima prstiju slučajno dodirnuo plivaću opnu njegove šape,

našto mu je cijelim tijelom prostrujio osjećaj istodobna privlačenja i

odvratnosti, a onda je otpio. Što god da je biće dodalo vodi, bilo je jasno

kao dan da sadrži alkohol; nikad nije toliko uživao u piću.

„Hvala”, rekao je na engleskom. „Velika hvala.”

Biće se nekoliko puta udarilo po prsima i počelo ispuštati zvukove.

Ransom u prvi mah nije razumio što bi to moglo značiti. Zatim je shvatio da

mu pokušava reći svoje ime – možda naziv svoje vrste.

„Hros,” reče, „hros“, i ponovno se udari po prsima.

„Hros”, ponovio je Ransom i pokazao prstom na biće; zatim je rekao

„čovjek” i udario se po prsima.

„Hjov

‒

ho – hoj… hojovek”, ponovio je za njim hros. Zgrabio je šaku

zemlje na mjestu gdje je, na samoj obali jezera, bilo nešto zemlje.

„Handra”, rekao je. Ransom je ponovio riječ. Zatim mu je nešto palo na

pamet.

„Malacandra?” reče upitnim tonom. Hros je prevrnuo očima i počeo

mahati rukama, očito u nastojanju da obuhvati cijeli krajolik. Ransom je

lijepo napredovao. Handra je bila zemlja kao element; Malacandra je bila

„Zemlja” odnosno planet kao cjelina. Ubrzo će saznati što znači prvi dio

riječi, Malac. U međuvremenu „H se gubi iza C”, primijetio je i učinio prvi

korak u malakandrijskoj fonetici. Hros ga je pokušavao upoznati sa

značenjem izraza handramit. Opet je prepoznao korijen handra (i

primijetio: „Imaju prefikse i sufikse”), ali ovoga puta nije razumio hrosine

geste i nije znao što bi handramit mogao značiti. Preuzeo je inicijativu i

otvorio usta, pokazao na njih i pantomimom oponašao proces jedenja.

Malakandrijska riječ za hranu ili jesti, koju je dobio zauzvrat, sadržavala je

suglasnike koje ljudski govorni organi nisu u stanju proizvesti i Ransom,

koristeći se i dalje pantomimom, pokuša objasniti da je njegovo zanimanje

za taj pojam podjednako praktična koliko i filološkoga karaktera. Hros ga je

razumio, iako je Ransomu trebalo neko vrijeme da iz njegovih pokreta

razabere da ga poziva da pođe za njim. To je na kraju i učinio.

Hros ga je odveo do mjesta na kojem je ono bio podigao školjku sa

zemlje i ondje, na svoje ne sasvim opravdano iznenađenje, Ransom vidje

neku vrstu usidrena čamca. Kao što bi i svaki čovjek zaključio, kad je vidio

ovu rukotvorinu, bio je još sigurniji da je hros razumno biće. Dapače, sada

ga je još više cijenio jer je čamac, uza svu svoju malakandrijsku visinu i

krhkost, doista jako nalikovao čamcima na Zemlji; tek je puno kasnije

postavio sebi pitanje: „Ta kako bi čamac uopće trebao izgledati ako ne

tako?” Hros je iz čamca izvadio ovalni pladanj od čvrsta, ali elastična

materijala, napunio ga je trakama neke spužvaste tvari narančaste boje i dao

Ransomu. Ransom je nožem odrezao komad i počeo jesti, isprva

sumnjičavo, a zatim proždrljivo. Jelo je imalo okus graha, samo što je bilo

slađe, sasvim dobro za onoga tko umire od gladi. Uto mu se, nakon što je

koliko-toliko utolio glad, ponovno i sa zastrašujućom snagom vratila svijest

o vlastitom položaju. Golemo biće slično tuljanu koje je sjedilo pored njega

odjednom je djelovalo nepodnošljivo zlokobno. Istina, doimalo se

prijateljski raspoloženim, ali bilo je tako veliko, tako crno i, na kraju

krajeva, o njemu nije znao ništa. U kakvim je ono odnosima sa sornima? I

je li doista razumno kakvim se čini?

Tek je mnogo dana kasnije Ransom otkrio kako se treba nositi s tim

iznenadnim gubicima povjerenja. Do njih je dolazilo kad bi ga hrosina

racionalnost dovodila u iskušenje da o njemu misli kao o čovjeku. Tada mu

je postajao odvratan – čovjek viši od dva metra, zmijolika tijela, s gustim

životinjskim krznom na licu i po cijelom tijelu te s brkovima kao u mačke.

S druge strane, bila je to životinja sa svim što jedna životinja treba imati –

sjajno krzno, bistre oči, ugodan dah i nevjerojatno bijele zube – a povrh

svega toga, kao da raj nikad nije bio izgubljen i kao da su najraniji snovi

postali stvarnost, uza sve to imala je draž vladanja govorom i posjedovanja

razuma. Ništa nije moglo biti odvratnije od prve impresije; ništa ljepše od

druge. Sve je ovisilo o stajalištu s kojega čovjek polazi.

Kad je Ransom završio s jelom i popio još nekoliko gutljaja krepke

malakandrijske vode, njegov je domaćin ustao i ušao u čamac. Ušao je

naglavce, kao što to rade životinje, pri čemu mu je vijugavo tijelo

omogućavalo da mu ruke počivaju na dnu čamca dok su mu noge još bile

na obali. Postupak je zaključio tako što je stražnjim dijelom tijela, repom i

stražnjim nogama odskočio metar i pol uvis i zatim se, okretnošću kakvom

se ne bi mogla podičiti nijedna životinja njegove veličine na Zemlji, uredno

smjestio u čamac.

Našavši se u čamcu, ponovno je iskočio iz njega i zatim pokazao na nj.

Ransom je to protumačio kao poziv da slijedi hrosin primjer. Pitanje koje je

želio postaviti više od bilo kojega drugog nije mu, naravno, bilo moguće

postaviti. Jesu li hrose (kasnije je otkrio da je to množina od hros)

dominantna vrsta na Malacandri, a sorni, unatoč tome što više nalikuju

ljudima, samo neka poluinteligentna vrsta stoke? Usrdno se nadao da je

tako. S druge strane, hrose bi mogli biti kao domaće životinje sornima i u

tom slučaju potonji bi bili superinteligentna bića. Sav njegov imaginativni

aparat bio je ustrojen tako da nadljudsku inteligenciju povezuje s

čudovišnošću forme i nemilosrdnošću volje. Ulazak u hrosin čamac mogao

je značiti da se predaje sornima na kraju putovanja. S druge strane, hrosin

poziv mogao je biti izvanredna prilika da jednom zauvijek napusti šume

koje su sorni obilazili poput duhova. Oklijevao je i hrosa je smela njegova

očita nesposobnost da razumije značenje poziva. Hros se žustro razmahao i

tako ga primorao da donese odluku. O rastanku od hrosa nije bilo moguće

ozbiljno razmišljati; njegov životinjski izgled užasavao ga je na mnoštvo

načina, ali žarka želja da nauči njegov jezik i, još dublje, plaha, neizbježna

fascinacija nepoznatim, osjećaj da mu se u rukama nalazi ključ zapanjujuće

avanture – sve to vezivalo ga je uz njega sponama jačim no što je toga bio

svjestan. Ušao je u čamac.

Čamac je bio bez sjedala. Imao je vrlo visok pramac, bokovi iznad vode

bili su mu iznenađujuće veliki, a gaz, kako se Ransomu činilo, nevjerojatno

plitak. Dapače, čamac je samo malim dijelom dodirivao vodu, podsjećajući

ga na europske brze motorne čamce. Bio je privezan nečim što je u prvi

mah izgledalo kao konop, ali hros se nije otisnuo od obale tako što ga je

odvezao, već ga je jednostavno potegnuo i tako prekinuo, kao da se radi o

gumenu bombonu ili komadu plastelina. Potom je čučnuo u krmenom dijelu

čamca i dohvatio veslo – veslo s tako velikom lopatom da se Ransom pitao

kako to biće može uopće rukovati njime, sve dok se nije sjetio koliko je

lagan planet na kojem se nalaze. Hrosina visina omogućavala mu je da

može slobodno rukovati veslom u čučećem položaju, unatoč visoku rubu

čamca. Veslao je brzim zamasima.

Prvih nekoliko minuta prolazili su između obala na kojima je raslo

grimizno drveće, vodenim putem ne širim od stotinu metara. Zatim su

oplovili rt i Ransom je vidio da izlaze na puno širu vodenu površinu nalik

jezeru, gotovo moru. Hros, koji je sada veslao s velikim oprezom i često

mijenjao smjer, upravljao je čamac prilično daleko od obale. Blistavo plavo

prostranstvo oko njih postajalo je iz trenutka u trenutak sve prostranije;

Ransom nije mogao stalno gledati u vodenu površinu. Vrućina koja je

dopirala od vode bila je nesnosna; skinuo je kapu i kožuh, veoma

iznenadivši hrosa.

Oprezno je ustao i pogledom pretraživao malakandrijski krajobraz koji

se otvarao na sve strane. Ispred i iza njih protezalo se svjetlucavo jezero

ovdje prošarano otocima, ondje neometano otvoreno blijedo plavom nebu;

sunce im je, opazio je, bilo gotovo iznad glave – nalazili su se u

malakandrijskim tropima. Na koju god stranu pogledao, jezero se gubilo u

sve složenijim spletovima kopna i vode, blago, nalik perju utaknutu u

divovski grimizni korov. Ali ovo močvarno tlo, ili lanac arhipelaga, kako

mu se sada činilo, bilo je sa svih strana obrubljeno zupčastim zidom

blijedo-zelenih planina koje je i dalje jedva mogao nazvati planinama –

toliko su, naime, bile visoke, puste, šiljaste, uske i naočigled izbačene iz

ravnoteže. S desne strane čamca nisu bile udaljene više od milje i činilo se

da ih od vode dijeli tek uzan pojas šume; s lijeve strane, premda jednako

impresivne, doimale su se mnogo dalje – kojih sedam milja udaljene od

čamca. Protezale su se sa svih strana ovoga vodenog kraja dokle mu je

sezao pogled, kako ispred, tako i iza njih; plovio je, zapravo,

veličanstvenim poplavljenim kanjonom širokim gotovo deset milja i

nepoznate dužine. Iza, a katkad i iznad planinskih vrhunaca, mogao je na

mnogo mjesta razabrati velike nakupine ružičasto-crvene tvari koju je jučer

zamijenio za oblak. Činilo se da planine iza njih nemaju padina; bio je to, u

stvari, nazupčani bastion neizmjernih visoravni, na mnogo mjesta viši i od

sebe sama: takav je, i s lijeve i desne strane, bio krajobraz dokle mu je

pogled sezao. Samo je ravno sprijeda i otraga planet bio presječen golemom

gudurom koja mu se sada činila tek kolotečinom ili raspuklinom na

visoravni.

Zanimalo ga je što bi masa slična oblacima mogla biti i on, koristeći se

znakovima, upita hrosa. Pokaza se, međutim, da je pitanje odveć konkretno

za znakovni jezik. Hros mu, koristeći se obilno gestikuliranjem – ruke ili

prednji udovi bili su mu fleksibilniji od njegovih i pomicali su se brzo poput

biča – dade do znanja da je Ransomovo pitanje shvatio općenitije, kao da ga

pita za uzvisine općenito. Rekao je harandra. Nisko, poplavljeno područje,

guduru ili kanjon nazivao je handramit. Ransom je shvatio smisao njegovih

gesta: handra je značilo zemlja, harandra visočje, handramit nisko

područje, dolinu. Brdovit kraj i nizinski kraj, zapravo. Osebujnu važnost

ove distinkcije u malakandrijskoj geografiji shvatio je kasnije.

Dotad je hros već bio stigao do kraja svoje oprezne navigacije. Bili su

nekoliko milja daleko od kopna kad je iznenada prestao veslati i ostao

napeto sjediti, s veslom podignutim u zrak; u istom trenutku čamac se

potrese i poleti naprijed kao da je izbačen iz katapulta. Bilo je očito da ih je

dograbila struja. Nekoliko trenutaka kasnije jurili su brzinom od petnaest

milja na sat, propinjući se i propadajući na neobičnim, šiljastim i

vertikalnim malakandrijskim valovima, poskakujući i drmusajući se kako se

Ransom nikad nije drmao ni na najuzburkanijem moru na Zemlji. To ga je

podsjetilo na strašno iskustvo jahanja konja u kasu dok je bio u vojsci;

jedva je mogao zamisliti nešto neugodnije od toga. Lijevom je rukom čvrsto

stezao rub čamca, a desnom je brisao čelo – vlažna toplina koja je dopirala

od vode postala mu je nepodnošljiva. Pitao se je li čovjekov želudac uopće

sposoban probaviti malakandrijsku hranu, o piću da se i ne govori. Hvala

nebesima – bar podnosi more! Prilično ga dobro podnosi. Barem…

Brže-bolje se nagnuo preko ruba čamca. Vrućina što je isparavala iz

plave vode ošinula ga je po licu; učinilo mu se da u dubini vidi jegulje u

igri: dugačke srebrne jegulje. Ono najgore dogodilo mu se ne jednom, već

mnogo puta. U svojoj nevolji sjetio se stida koji ga je obuzeo kad mu je

pozlilo na nekoj dječjoj zabavi… bilo je to davno, na zvijezdi na kojoj se

rodio. Sličan stid osjetio je i sada. Prvi predstavnik čovječanstva ne

pojavljuje se takav pred novom vrstom. Povraćaju li i hrose? Hoće li hros

uopće znati što mu se događa? Dršćući i stenjući, okrenuo se prema njemu.

Biće ga je neprekidno držalo na oku, ali činilo mu se da mu je lice

bezizražajno; tek će puno kasnije naučiti čitati malakandrijska lica.

U međuvremenu struja je postajala sve jača. Sada su jurili u golemoj

krivulji, približivši se obali na dvjestotinjak metara, zatim opet natrag, pa

opet još jednom naprijed, u vrtoglavim spiralama i osmicama, dok su se

grimizna šuma i nazupčana planina strahovitom brzinom udaljavale od njih,

a Ransom s gađenjem povezivao njihovo vijuganje s gadljivim izvijanjem

srebrnih jegulja. Brzo je gubio svako zanimanje za Malacandru: razlika

između Zemlje i ostalih planeta činila se nevažnom u usporedbi sa strašnom

razlikom između čvrsta tla i vode. U očajanju se pitao živi li hros obično na

vodi. Možda će morati cijelu noć provesti u ovom gnusnom čamcu…

Ransomove patnje zapravo i nisu dugo trajale. Napokon dođe blažen kraj

mučnu poskakivanju na uzburkanoj vodi, čamac uspori i on vidje da ih hros

brzo usmjerava natraške. Još uvijek su bili na jezeru – obale su im bile vrlo

blizu s obiju strana; između njih uzak kanal u kojem je voda glasno

grgoljala – po svemu sudeći plićak. Hros je iskočio iz čamca i pritom

zapljusnuo čamac velikim valom tople vode; za njim se, puno opreznije i

drhtureći, na rub čamca uspentrao i zatim iskočio Ransom. Voda mu je bila

do koljena. Na njegovo iznenađenje, hros bez ikakva uočljiva napora podiže

čamac na glavu, namjesti ga prednjom šapom i zaputi se, uspravan kao

grčka karijatida, prema kopnu. Hodali su – ako se žustri zamasi hrosinih

kratkih nogu iz gipkih kukova može nazvati hodanjem – uz kanal. Za

nekoliko časaka Ransom je pred sobom ugledao sasvim nov krajobraz.

Kanal nije bio samo pličina, nego brzac – dapače prvi u nizu brzaca

kojima je voda strmo otjecala sljedećih pola milje. Tlo se strmo rušilo pred

njima i kanjon – ili handramit – nastavljao se na mnogo nižoj razini. Bočne

stijene koje su činile usjek kanjona nisu se spuštale s njim i Ransom je s

mjesta na kojem se nalazio dobio jasniju predodžbu o krajobrazu. Slijeva i

zdesna vidio se puno veći dio visočja, pokriven mjestimice crvenim

nakupinama nečega slična oblacima, no većim dijelom ogoljen, blijed i pust

sve do dijela na kojem se ravna linija horizonta stopila s linijom neba.

Planinski su se vrhunci činili tek rubom ili granicom istinskoga visočja,

okružujući ga, kao što donji zubi okružuju jezik. Ransoma se snažno dojmio

kontrast između harandre i handramita. Ispod njega se, nalik niski dragulja,

protezala gudura čas grimizne, čas safirnoplave, čas žute, čas

blijedoružičaste boje, bogat i šarolik umetak šumovite zemlje i posvudašnje

vode koja je neprestano iščezavala i stalno se iznova pojavljivala.

Malacandra je manje nalikovala Zemlji nego što je pretpostavljao.

Handramit nije bio prava dolina koja bi se dizala i spuštala s planinskim

lancem kojem pripada. Dapače, nije uopće pripadala planinskom lancu. Bila

je to samo golema raspuklina ili graba, različite dubine, koja se protezala

uzduž visoke i ravne harandre; ova potonja, počeo je uviđati, bila je prava

„površina” planeta – takvom bi se nesumnjivo učinila astronomu sa Zemlje.

Samom handramitu, pak, kao da nije bilo kraja; neprekinut i gotovo sasvim

ravan, pružao se pred njim, nalik sve užoj liniji boje, sve do mjesta gdje je

cijepao horizont urezom u obliku slova V. Dugačak je barem stotinu milja,

pomislio je; procijenio je da je od jučer prešao trideset ili četrdeset milja.

Cijelo to vrijeme spuštali su se niz brzace do mjesta na kojima je vodeni

tok opet postajao ravan i na kojima je hros mogao vratiti čamac u vodu.

Dok su ovako hodali, Ransom je naučio kako se na malakandrijskom kaže

čamac, brzac, voda, sunce i nositi; zadnja riječ, kao prvi glagol s kojim se

dotad susreo, posebno ga je zanimala. Hros se trudio objasniti mu odnose

između pojedinih riječi čije mu je značenje pokušavao prenijeti ponavljajući

kontrastirane parove riječi hrosa-handramit i séroni-harandra. Iz onoga što

mu je govorio Ransom je zaključio da hrose žive dolje, u handramitu, a

séroni gore, na harandri. Tko su, zaboga, séroni, pitao se. Otvorena

prostranstva harandre nisu se doimala područjem na kojem bi bio moguć

život. Možda hrose imaju mitologiju – pretpostavljao je da su oni na niskoj

kulturnoj razini – a séroni su možda bogovi ili zlodusi.

Putovanje se nastavilo, s tim da se Ransomu često, premda sve rjeđe,

vraćala mučnina. Tek je satima kasnije pomislio na to da su séroni

vjerojatno množina od sorn.

Sunce je zapadalo njima zdesna. Tonulo je brže nego na Zemlji, ili bar

na onim dijelovima Zemlje koje je Ransom poznavao, i na nebu bez

ijednoga oblaka nije zračilo ni izdaleka onako raskošnom ljepotom kakvu

zalasci sunca imaju na Zemlji. Na neki drugi, neobičan način, koji nije umio

pobliže odrediti, razlikovalo se od sunca koje je poznavao, no dok je još

razmišljao o tome, šiljasti planinski vrhunci postali su crni obrisi naspram

sjajna sunčeva diska, a handramit je potamnio, premda je visočje harandre

prema istoku (s njihove lijeve strane), onako udaljeno, ravno i spokojno, i

dalje blistalo blijedoružičastom bojom, poput nekoga drugog, duhovnijeg

svijeta.

Ubrzo je shvatio da ponovno prelaze na kopno, da hodaju po čvrstu tlu i

zalaze sve dublje u grimiznu šumu. Gibanje čamca i dalje je djelovalo u

njegovoj mašti i činilo mu se da se zemlja ljulja pod njim; dijelom zbog

toga, a dijelom zbog umora te mraka koji se počeo spuštati ostatak

putovanja prošao mu je kao u snu. Svjetlost mu je počela blještati u očima.

Gorjela je vatra. Obasjavala je golemo lišće nad njihovim glavama, a iznad

je vidio zvijezde. Činilo mu se da ga je okružilo nekoliko desetaka hrosa.

Onako mnogobrojni, stojeći mu tako blizu, doimali su se puno animalnijima

i s puno manje ljudskih obilježja od njegova samotna vodiča. Donekle je

osjećao strah, no više je to bio osjećaj neke sablasne neprikladnosti.

Nedostajali su mu ljudi – bilo kakvi ljudi, pa makar Weston i Devine. Bio je

preumoran da bi se bavio tim glavama nalik topovskoj tanadi i dlakavim

licima bez ikakva značenja – nije uopće mogao reagirati na njih. A onda,

nešto niže, bliže njemu, puno pokretljivije, poče mu prilaziti mnoštvo

štenadi, mladunčadi – nazovite ih kako hoćete. Raspoloženje mu se naglo

promijenilo. Bili su preslatki. Spustio je ruku na jednu crnu glavicu i

nasmiješio se; biće je odjurilo sitnim koracima.

Kasnije se malo čega sjećao od svega što se događalo te večeri. Jelo se i

pilo u više navrata, crni obrisi neprekidno su dolazili i odlazili, neobične oči

sjale su pri svjetlu vatre; na kraju je usnuo na nekom mračnu i natkrivenu

mjestu.

XI.

Sve otkako se probudio u svemirskom brodu Ransom je razmišljao o

izvanrednoj pustolovini putovanja na drugi planet i o izgledima da će se

vratiti odanle. Ono o čemu nije razmišljao bilo je da će boraviti na drugom

planetu. Svakoga je jutra bio malko preneražen spoznajom da niti stiže na

Malacandru niti s nje bježi, već naprosto na njoj živi: hoda, spava, jede,

pliva, čak, kako su dani prolazili, vodi razgovore. Začudnost svega toga

najviše ga se dojmila kad je, otprilike tri tjedna nakon dolaska, shvatio da

odlazi u šetnju. Nekoliko tjedana kasnije već je imao omiljene rute i

omiljena jela; počeo je stjecati navike. Već na prvi pogled znao je

razlikovati muškoga od ženskog hrosa i ubrzo je počeo razaznavati

individualne razlike među njima. Hyoi, koji ga je prvi pronašao – miljama

daleko odatle, na sjeveru – kao osoba se veoma razlikovao od uvaženoga

Hnohre, koji je imao sivu gubicu i svakodnevno ga poučavao jeziku; a

onda, mladi pripadnici njihove vrste bili su sasvim druga priča. Bili su

jednostavno divni. U susretu s njima mogli ste slobodno zaboraviti sve o

razumnosti hrosâ. Previše mladi da bi ga zamarali zakučastom zagonetkom

kako je moguće da razum prebiva u neljudskom biću, bili su utjeha

njegovoj samoći, baš kao da mu je bilo dopušteno da sa sobom povede

nekoliko pasa sa Zemlje. Mladunčad je, sa svoje strane, pokazivala živo

zanimanje za toga vilenjaka bez dlake koji se pojavio među njima. Kod njih

je, dakle neizravno i kod njihovih majki, nailazio na sjajan prijem.

Kad je o stanovnicima Malacandre riječ, njegovi prvi dojmovi tijekom

vremena su se mijenjali. Prva dijagnoza njihove kulture glasila je, kako je

znao reći, „staro kameno doba”. Nekoliko komada oruđa za sječenje koja su

posjedovali bilo je izrađeno od kamena. Grnčariju, po svemu sudeći, nisu

poznavali: imali su samo nekoliko nezgrapnih posuda koje su koristili za

kuhanje; kuhanje u vodi bilo je jedina kuharska vještina koju su poznavali.

Najčešće su pili iz školjke slične ostrigi koja im je služila kao zdjela i

kutlača, a iz koje je ono prvi put okusio hrosinu gostoljubivost; meso te

školjke bilo im je jedina hrana životinjskoga porijekla. Biljne hrane imali su

u izobilju i bila je vrlo raznolika; neka jela bila su izvrsna. Za nuždu je bio

jestiv čak i ružičastobijeli korov koji je rastao posvuda na handramitu pa bi,

da je Ransom kojim slučajem umro od gladi prije no što ga je pronašao

Hyoi, to značilo da je umro usred obilja hrane. Nijedan hros, međutim, nije

rado jeo korov (honodraskrud), premda ga se, faute de mieux, moglo

koristiti na putovanju. Nastambe u kojima su živjeli nalikovale su

košnicama od tvrda lišća, a sela – bilo ih je nekoliko na tom području –

redovito su bila smještena uz rijeke zbog topline i usto dobrano uzvodno,

prema zidovima handramita, gdje je voda najvruća. Spavali su na zemlji.

Umjetnost po svemu sudeći nisu poznavali, osim što su imali neku vrstu

pjesništva i glazbe koju je gotovo svake večeri prakticirala družina

sastavljena od četiri hrosa. Jedan je od njih natenane recitirao stihove

napola pjevajući dok su ga ostala trojica, katkad pojedinačno, katkad

naizmjenično, prekidala pjesmom. Ransom nije mogao dokučiti jesu li ti

prekidi samo lirski interludiji ili dramatičan dijalog koji je proizlazio iz

narativa glavnoga izvođača. Nije razumio njihovu glazbu. Glasovi nisu bili

neugodni i glazbena ljestvica doimala se prilagođenom ljudskom uhu, ali

njezina vremenska struktura nije imala nikakvo značenje za njegov osjećaj

za ritam. Isprva je bilo potpuno nejasno čime se određeno pleme ili obitelj

bavi. Hrose su stalno nestajali i za nekoliko se dana ponovno vraćali. Bilo

je nešto malo ribarenja i puno putovanja čamcima, ali on nikad nije shvatio

svrhu tih putovanja. Jednoga je dana vidio karavanu hrosa koja je nekamo

krenula na put kopnom, s tim što je svaki od njih nosio teret povrća na

glavi. Bilo je očito da na Malacandri postoji neka vrsta trgovine.

Već se prvoga tjedna upoznao s njihovom poljoprivredom. Otprilike

milju duboko u handramitu nalazio se širok pojas zemlje bez šume na

kojem je rasla niska mekana vegetacija pretežno žute, narančaste i plave

boje. Malo dalje rasle su biljke izgledom nalik zelenoj salati, a visine

zemaljske breze. Na mjestu gdje je jedna od njih visjela nad toplom vodom

mogli ste se provući između niska lišća i ugodno leškariti kao u nekoj

mirisavoj mreži za ležanje koja se blago ljulja. Na drugim mjestima nije

bilo dovoljno toplo da bi se dugo sjedilo na otvorenom; temperatura na

handramitu bila je najčešće slična onoj za lijepa zimskoga jutra na Zemlji.

U područjima u kojima se proizvodila hrana zemlju su obrađivali stanovnici

okolnih sela i Ransom je primijetio da je podjela rada na višem stupnju no

što je očekivao. Obrezivanje, sušenje, skladištenje, transport i nešto nalik

gnojenju – sve se to obavljalo i Ransom bi se bio okladio da su bar neki od

vodenih kanala koje je vidio umjetni.

No pravi obrat u njegovu razumijevanju hrosa dogodio se kad je njihov

jezik naučio dovoljno dobro da pokuša zadovoljiti njihovu znatiželju o sebi.

Odgovarajući na njihova pitanja, počeo bi tako što bi im rekao da je došao s

neba. Hnohra ga je smjesta upitao s kojega planeta ili zemlje (handra).

Ransomu, koji je namjerno iznosio djetinjastu verziju istine kako bi je

prilagodio pretpostavljenoj neukosti svojih slušatelja, išlo je pomalo na

živce što mu je Hnohra s mukom uzeo objašnjavati da on nikako ne može

živjeti na nebu jer ondje nema zraka; možda jest došao kroz nebo, rekao je,

ali morao je doći s neke handre. Nije im znao pokazati Zemlju na noćnom

nebu. Doimali su se iznenađeni ovom njegovom nesposobnošću i više su

mu puta pokazali blistavi planet nisko na zapadnom obzoru – južno od

mjesta gdje je zalazilo sunce. Njega je čudilo što su izabrali planet umjesto

neke zvijezde i što su ustrajavali u svom izboru; je li moguće da se razumiju

u astronomiju? Nažalost, još uvijek nije poznavao njihov jezik dovoljno

dobro da bi mogao istražiti dokle seže njihovo znanje. Svrnuo je razgovor

na drugu temu i pitao ih kako se zove sjajni planet prema jugu, na što su mu

oni odgovarali da je to Thulcandra – tihi svijet ili planet.

„Zašto ga zovete Thulc?” upita. „Zašto tihi?” Nitko nije znao.

„Séroni znaju”, odvratio je Hnohra. „Oni znaju takve stvari.”

Zatim su ga pitali kako je došao na Malacandru, na što im je on vrlo

nespretno i neuspjelo pokušao opisati svemirski brod, ali opet:

„Séroni će znati.”

Je li došao sam? Ne, došao je s još dvojicom pripadnika svoje vrste –

zlim ljudima (najbliži ekvivalent za „zao” na jeziku hrosa bio je

„iskrivljen”) koji su ga pokušali ubiti, no on im je pobjegao. Hrosama je to

bilo teško shvatiti, no na kraju su se svi složili da ga treba odvesti Oyarsi.

Oyarsa će ga zaštititi. Ransom ih je pitao tko je Oyarsa. Polako i s mnogo

nesporazuma Ransom je uspio izvući iz njih da Oyarsa (1) živi u

Meldilornu; (2) zna sve i vlada svima; (3) ondje je oduvijek te (4) nije hros

niti je jedan od sérona. Zatim ih Ransom, vodeći se nadahnućem, upita je li

Oyarsa stvorio svijet. Hrose je to toliko uzrujalo da su, nadglasavajući jedan

drugoga u želji da što žešće to zaniječu, gotovo počeli lajati. Zar hojoveki

na Thulcandri ne znaju da je Maleldil Mladi stvorio svijet i da i dalje vlada

njim? To znaju čak i djeca! Gdje Maleldil živi, pitao je Ransom.

„S Drevnim.”

A tko je Drevni? Ransom nije razumio odgovor. Pokušao je opet.

„Gdje je Drevni?”

„On nije takav”, rekao je Hnohra, „da mora živjeti bilo gdje”, i potom je

rekao još puno toga što Ransom nije razumio. Ipak, nešto je uspio

razumjeti, a to što je razumio bilo je dovoljno da se opet uzruja. Sve od

trenutka kad je otkrio da su hrose razumna bića pitao se nije li možda

njegova dužnost opismeniti ih u religioznosti; sada je shvatio da se rezultat

tih njegovih nastojanja ogleda u tome da oni njega smatraju divljakom i da

ga pokušavaju upoznati s osnovama civilizirane religije – hrosanski

ekvivalent kratke verzije katekizma. Bilo je očito da je Maleldil duh bez

tijela, bez pojedinih dijelova i bez strasti.

„On nije hnau”, rekli su hrose.

„Što je hnau?” upita Ransom.

„Ti si hnau. Ja sam hnau. Séroni su hnau. Pfifltriggi su hnau.”

„Pfifltriggi?” začudi se Ransom.

„Više od deset dana puta prema zapadu” rekao je Hnohra. „Harandra se

ne spušta u handramit, nego u veliko mjesto, otvoreno mjesto koje se širi na

sve strane. Pet dana puta od sjevera do juga; deset dana puta od istoka do

zapada. Šume su ondje druge boje nego ovdje, plave su i zelene. Ondje je

vrlo duboko, seže sve do korijenja svijeta. Ondje su najbolje stvari koje se

mogu iskopati iz zemlje. Pfifltriggi žive ondje. Uživaju u kopanju. Ono što

iskopaju smekšaju vatrom i od toga izrađuju predmete. To su mali hnau,

manji od tebe, imaju dugačku njušku, blijedi su, marljivi. Sprijeda imaju

dugačke udove. Nijedan se hnau ne može mjeriti s njima u izradi i

oblikovanju predmeta, kao što se nijedan hnau ne može mjeriti s nama u

pjevanju. Ali neka hojovek vidi.”

Okrenuo se i rekao nešto jednom od mlađih hrosa; nedugo zatim do

njega dođe malena zdjela koju su hrose dodavali jedan drugom. Ransom ju

je podigao prema svjetlu vatre i pomno je razgledao. Bila je nesumnjivo od

zlata i Ransom je u tom trenu shvatio zašto se Devine toliko zanima za

Malacandru.

„Ima li puno ovoga?” upitao je.

Da, odgovorili su, ispiru ga u većini rijeka. Najviše ga ima i

najkvalitetnije je među pfifltriggima i oni su najvještiji u izradi predmeta od

toga. Arbol hru, tako su ga nazivali – sunčeva krv. Ponovno je pogledao

posudu. Bila je pokrivena radirungom. Među likovima u radirungu vidio je

prikaze hrosa i manjih životinja sličnih žabama, kao i sorne. Upitno je

pokazao prstom na potonje.

„Séroni”, rekli su hrose, potvrđujući njegove slutnje. „Žive gore, gotovo

sasvim gore na harandri. U velikim špiljama.” Životinje slične žabama –

točnije rečeno s tijelom sličnim žabljem i glavom kao u tapira – bile su

pfifltriggi. Ransom je razmišljao o svemu što je čuo. Bilo je očito da su se

na Malacandri razvile tri različite vrste koje su posjedovale razum i da

dotad nijedna od njih nije istrijebila druge dvije. Ransoma je silno zanimalo

tko je pravi gospodar planeta.

„Tko od hnau vlada?” upitao je.

„Oyarsa vlada”, glasio je odgovor.

„Je li on hnau?”

To ih je pitanje malo zbunilo. Séroni bi, mislili su, znali bolje odgovoriti

na to pitanje. Oyarsa je možda hnau, ali vrlo različit hnau. On nema smrti i

nema mladih.

„Ti séroni, oni znaju više od hrosa?” pitao je Ransom.

Ovo Ransomovo pitanje izazvalo je više raspravu nego odgovor. Na

kraju se utvrdilo da su séroni ili sorni potpuno bespomoćni u čamcu i da ne

bi znali uloviti ribu ni da im život o tome ovisi, da su loši plivači, da ne

znaju stvarati poeziju i čak i kad hrose stvore poeziju posebno za njih, oni

su u stanju razumjeti uratke samo lošije kvalitete; s druge strane, više se

razumiju u zvijezde, bolje razumiju zakučaste Oyarsine iskaze i više znaju o

tome što se događalo na Malacandri u davnim vremenima – davno prije

nego što itko pamti.

„Ah, to je dakle inteligencija”, pomislio je Ransom. „To su njihovi pravi

vladari, koliko god se to pokušavalo prikriti.”

Pokušao je pitati što bi se dogodilo kad bi sorni iskoristili svoju mudrost

i natjerali hrose da rade za njih – tako je formulirao pitanje na svom

šepavom malakandrijskom. Postavljeno na ovaj način, pitanje se nije činilo

ni izdaleka toliko važnim kao što bi se činilo da je mogao pitati: „Što bi bilo

kad bi sorni iskoristili svoje znanstvene potencijale za eksploataciju svojih

neciviliziranih susjeda?” Ali nije se trebao truditi oko toga. Nakon što je

spomenuto da sorni nisu u stanju dovoljno cijeniti poeziju, razgovor je

otišao u književne vode. Od žestoke, očito stručne rasprave koja je

uslijedila nije razumio ni riječi.

Razumije se, s hrosama nije razgovarao samo o Malacandri. Zauzvrat,

morao im je reći nešto o Zemlji. U tome ga je, međutim, ometala

ponižavajuća svijest o nepoznavanju planeta na kojem je rođen, a djelomice

i odlučnost da ne kaže svu istinu. Nije im htio previše govoriti o našim

ljudskim ratovima i industrijalizmima. Sjećao se kako je Wellsov Cavor

skončao na Mjesecu; osim toga, osjećao je stid. Kad god bi ga pobliže pitali

o ljudima – hojovekima, kako su ih nazivali – osjećao se doslovce golim. K

tomu, nipošto im nije htio reći da je doveden na Malacandru da bi bio

predan sornima; svakoga je dana bio sve sigurniji da su oni dominantna

vrsta. Ono što im je ipak rekao raspalilo je maštu hrosama i svi su počeli

pisati pjesme o neobičnoj handri gdje su biljke tvrde kao kamen, korov

zelen kao stijena, a voda hladna i slana dok hojoveki žive na vrhu, na

harandri.

Još više ih je zanimalo što im ima reći o životinji koja živi u vodi i

škljoca raljama, a kojoj je uspio umaknuti u njihovu vlastitom svijetu,

dapače u njihovu handramitu. Svi su se složili da je to bila hnakra. Bili su

jako uzbuđeni. Hnakru nisu vidjeli godinama u svojoj dolini. Mladež je

izvadila svoje oružje – primitivne harpune sa šiljcima od kosti – čak se i

mladunčad počela igrati lova na hnakru u plićacima. Neke majke doimale

su se uznemirene i branile su mladuncima da ulaze u vodu, no općenito

govoreći, vijest o hnakri izazvala je veliku pozornost. Hyoi je odmah počeo

nešto prtljati oko svoga čamca, a Ransom mu je pravio društvo. Želio se

pokazati korisnim i već je bio donekle ovladao umijećem rukovanja

primitivnim hrosanskim oruđima. Zaputili su se zajedno prema Hyoijevu

potoku, na početku šume.

Na putu do potoka, na mjestu gdje je puteljak bio uzak i gdje je Ransom

išao za Hyoijem, mimoišli su se s malom hrosom, gotovo još mladunčetom.

Govorila je dok su se mimoilazili, ali ne njima: pogled joj je počivao na

mjestu otprilike pet metara udaljenu od njih.

„S kim razgovaraš, Hrikki?” upita je Ransom.

„S eldilom.”

„Gdje je?”

„Zar ga nisi vidio?”

„Ništa nisam vidio.”

„Ondje! Ondje!” iznenada je poviknula. „Ah! Otišao je. Nisi ga vidio?”

„Nikog nisam vidio.”

„Hyoi,” reče malena, „hojovek ne može vidjeti eldila!”

No Hyoi je čvrsto koračao naprijed: već je bio izvan dosega sluha i očito

ništa nije primijetio. Ransom je zaključio da se Hrikki pretvara za igru, baš

kao i ljudska djeca. Nekoliko trenutaka kasnije ponovno se pridružio svom

suputniku.

XII.

Radili su naporno na Hyoijevu čamcu do podneva, a zatim su polijegali

na korov pokraj potoka gdje je bilo toplo i prionuli uz podnevni obrok.

Ratnička priroda njihovih priprema stavila je Ransoma pred mnoštvo

pitanja. Nije znao riječ za rat, no Hyoi je, unatoč tome, shvatio što ga

zapravo pita. Kreću li ikad séroni, hrose i pfifltriggi jedni na druge s

oružjem?

„Zašto bi to činili?” upitao je Hyoi.

Bilo je teško objasniti. „Ako jedni i drugi žele istu stvar, a ni jedni ni

drugi ne žele prepustiti tu stvar,” pokušao je Ransom, „hoće li oni drugi na

kraju pokušati silom doći do željene stvari? Hoće li reći: ‘Dajte nam to ili

ćemo vas pobiti?’”

„Koju stvar?”

„Pa, recimo hranu.”

„Ako drugi hnau žele hranu, zašto im je ne bismo dali? Često im je

dajemo.”

„A što ako ne biste imali dovoljno za sebe?”

„Maleldil neće dati da biljke prestanu rasti.”

„Hyoi, kad biste imali sve više mladih, bi li Maleldil proširio handramit i

stvorio dovoljno biljaka za sve njih?”

„Séroni bi znali na to odgovoriti. Zašto bismo imali više mladih?”

Ransom se tada našao u neprilici. Na kraju reče:

„Ne donosi li rađanje djece užitak hrosama?”

„Donosi, itekako, hojovek. Mi to nazivamo ljubavlju.”

„Ako mu nešto donosi užitak, hojovek to želi uvijek iznova. Događa se

da mu je više stalo do užitka nego do broja djece koju može prehraniti.”

Hyoiju je dugo trebalo da shvati.

„Želiš reći”, započe polako, „da bi to mogao činiti ne samo u jednoj ili

dvije godine svog života nego opet?”

„Da.”

„Zašto? Bi li on želio ručati po cijeli dan ili spavati nakon što se

naspavao? Ne razumijem.”

„Ručak dolazi svaki dan. Ova ljubav, kako kažeš, dolazi samo jednom

dok hrosa živi?”

„I ispuni mu cijeli život. Kad je mlad, mora tražiti družicu; zatim joj se

mora udvarati; zatim začinje mlade; zatim ih podiže; zatim se svega toga

prisjeća i kuha u sebi kao u loncu i pretvara u pjesme i mudrost.”

„Znači, moraš biti zadovoljan samo sjećanjem na užitak i zadovoljstvo?”

„To je kao da kažeš: ‘Što se jela tiče, moram biti zadovoljan samo tim da

jedem.’”

„Ne razumijem.”

„Punina zadovoljstva je u sjećanju na njega. Ti govoriš, hojovek, kao da

je užitak jedno, a sjećanje na njega nešto sasvim drugo. Sve je to jedno.

Séroni bi to izrekli bolje nego što ja sada govorim, ali ne bolje nego što bih

mogao reći u pjesmi. Ono što ti nazivaš sjećanjem posljednji je dio užitka,

kao što je crah posljednji dio pjesme. Kad smo se ti i ja upoznali,

upoznavanje je završilo jako brzo, nije bilo ništa. Sada, kad ga se sjećamo,

ono je nešto što raste. Ali o njemu još uvijek znamo vrlo malo. Kakvo će

ono biti kad ga se budem sjećao na dan kad legnem umrijeti, što će stvarati

u meni sve dane dok sam živ – to je pravo upoznavanje. Sve drugo samo je

njegov početak. Kažeš da imate pjesnike u vašem svijetu. Zar vas ne

poučavaju tome?”

„Neki možda i jesu”, reče Ransom. „Ali zar hrose nikad, čak ni u pjesmi,

ne čeznu za tim da uvijek iznova čuju neki prekrasan stih?”

Na nesreću, Hyoi je u svoj odgovor umetnuo nekoliko riječi čije

značenje Ransom nije poznavao. Rekao je dva glagola i oba su, koliko je

uspio razabrati, značila žudjeti ili čeznuti; ali hros ih je jasno razlikovao,

čak im je suprotstavio značenja. Ransomu se činilo da Hyoi želi reći da bi

svatko žudio za tim (ivondelone), ali da nitko tko je pri zdravom razumu ne

može žudjeti za tim (hluntheline).

„I doista,” nastavio je Hyoi, „pjesma je dobar primjer. Jer,

najveličanstveniji stih postaje uistinu i u pravom smislu veličanstven samo

zahvaljujući stihovima koji dolaze poslije; kad bi se vratio unatrag da dođeš

do njega, vidio bi da nije onako veličanstven kako si mislio. Uništio bi ga.

U dobroj pjesmi, mislim.”

„A u iskrivljenoj pjesmi, Hyoi?”

„Iskrivljenu pjesmu nitko ne sluša, hojovek.”

„A što je s ljubavi u iskrivljenom životu?”

„Kako život hnaua može biti iskrivljen?”

„Znači li to, Hyoi, da iskrivljeni hrose ne postoje?”

Hyoi se zamislio. „Čuo sam” reče napokon, „da postoji nešto slično

tome. Govori se da katkad, tu i tamo, mlado u nekoj dobi osjeti čudne

stvari. Čuo sam da je jedno htjelo jesti zemlju; moguće je, isto tako, da neki

hros želi produžiti godine ljubavi. Ne mogu reći da sam čuo za takav slučaj,

ali moguće je. Čuo sam za nešto još neobičnije. Postoji pjesma o hrosu koji

je živio nekoć davno, u drugom handramitu, koji je sve vidio uduplo – tako

je vidio dva sunca na nebu, dvije glave na vratu; kažu da je na kraju zapao u

takvu mahnitost da je želio dvije družice. Ne tražim od tebe da mi

povjeruješ, ali tako pričaju: da je volio dvije hresni.”

Ransom se duboko zamislio. Ovdje, osim ako ga Hyoi ne vara, imamo

primjer vrste koja je po prirodi spolno umjerena, po prirodi monogamna. A

ipak, zašto bi to bilo tako neobično? Neke životinje, znao je to, imaju

pravilne sezone parenja; ako priroda može učiniti čudo vezujući spolni

nagon za suprotni spol, zašto ne bi učinila korak dalje i vezala ga, ne

moralno nego instinktivno, za jednu jedinku suprotnoga spola? Čak se

maglovito prisjetio kako je negdje čuo da su pojedine životinje na zemlji,

neke od „nižih” životinja, prirodno monogamne. U svakom slučaju,

neograničeno parenje i promiskuitet među hrosama bilo je rijetko kao

najrjeđa nastranost. Na kraju mu je sinulo da zagonetka nisu hrose nego

njegova vlastita vrsta. To što hrose imaju takav instinkt možda i može

izazvati blago čuđenje, ali kako to da instinkti hrosa toliko odgovaraju

nedostižnim idealima te izrazito podijeljene vrste, čovjeka, čiji su instinkti

tako žalosno različiti? Kakva je zapravo povijest čovjeka? Hyoi je nastavio:

„Nesumnjivo,” rekao je, „Maleldil nas je učinio takvima. Kako bismo

mogli imati dovoljno hrane kad bi svatko od nas imao dvadesetero mladih?

I kako bismo mogli podnijeti da živimo i pustimo da vrijeme prolazi kad

bismo uvijek plakali da nam se vrati jedan dan ili jedna godina – kad ne

bismo znali da svaki dan u životu ispunja cijeli život očekivanjem i

sjećanjima i da su upravo to očekivanje i ta sjećanja taj dan?”

„Unatoč tome,” reče Ransom, i nesvjesno uzrujan u ime vlastitoga

svijeta, „Maleldil je dopustio hnakru.”

„Oh, ali to su dvije posve različite stvari. Čeznem da ubijem hnakru, kao

što on čezne da ubije mene. Nadam se da će moj brod biti prvi i ja prvi u

mom brodu s mojim ravnim kopljem kad on škljocne crnim raljama. Ako

me ubije, moj će narod tugovati za mnom i moja će braća još više željeti da

ga ubiju. Ali neće željeti, niti to ja želim, da hnérakija nema. Kako da ti to

objasnim kad ne razumiješ pjesnike? Hnakra je naš neprijatelj, ali je i naš

voljeni. U srcima osjećamo njegovu radost kad gleda Planinu vode na

sjeveru gdje je rođen; kad on skače niz slapove, mi skačemo s njim, a kad

dođe zima i para se s jezera podigne visoko, iznad naših glava, tada taj

prizor vidimo njegovim očima i znamo da mu je došlo vrijeme za lov.

Njegove slike vise u našim kućama, i znak svih hrosa je hnakra. U njemu

živi duh doline; naša se djeca igraju hnérakija čim se počnu bućkati u

plićaku.”

„I onda ih hnakra ubije?”

„Ne često. Hrose bi bili iskrivljeni kad bi dopustili da se hnakra toliko

približi. Trebamo ga otkriti puno prije no što se uspije približiti. Ne,

hojovek, smrt nekoliko pojedinaca u svijetu nije dovoljna da učini hnaua

nesretnim. Samo iskrivljeni hnau može svijet zaviti u crno. Reći ću i ovo.

Mislim da šuma ne bi bila tako sjajna, voda tako topla, a ljubav tako slatka

da u jezerima ne vrebaju opasnosti. Reći ću ti koji me je dan u životu

oblikovao; takav dan dolazi samo jednom, kao ljubav ili služenje Oyarsi u

Meldilornu. Bio sam mlad, gotovo još mladunče, kad sam se zaputio

daleko, daleko u handramit, u zemlju u kojoj zvijezde sjaje u podne i gdje

je čak i voda hladna. Popeo sam se uz veliki vodopad. Stajao sam na obali

jezera Balki, mjestu najvećega strahopoštovanja i divljenja u svim

svjetovima. Njegovi zidovi dižu se uvis bez kraja i konca i u njih su urezane

velike i svete slike, djelo davnih vremena. Postoji vodopad koji se zove

Planina vode. Zato što sam stajao ondje sâm, Maleldil i ja – jer čak mi ni

Oyarsa nije poslao riječ – srce mi je radosnije, a pjesma dublja, sve dane

moga života. Misliš li da bi bilo tako da nisam znao da u Balkiju žive

hnéraki? Ondje sam pio život zato što je u jezeru bila smrt. Bilo je to

najbolje od svih pića, osim jednog.”

„Kojeg?”

„Smrti same u dan kad je ispijem i otiđem Maleldilu.”

Nedugo nakon toga ustali su i opet prionuli poslu. Sunce je zalazilo kad

su se vraćali kroz šumu. Ransomu pade na pamet još jedno pitanje za

Hyoija.

„Hyoi,” reče, „dolazi mi u pamet da si, kad sam te prvi put vidio, a to je

bilo prije nego što si ti mene vidio, već govorio. Tako sam znao da si hnau,

jer bih inače mislio da si zvijer i pobjegao bih. S kim si tada razgovarao?”

„S eldilom.”’

„Što je to? Nisam vidio nikog.”

„Zar u tvom svijetu nema eldila, hojovek? To je vrlo neobično.”

„Što su oni?”

„Oni dolaze od Oyarse – možda su neka vrsta hnaua.”

„Kad smo danas krenuli na put, prošao sam pored djeteta koje mi je

reklo da razgovara s eldilom, ali ja nisam ništa vidio.”

„Dovoljno je pogledati tvoje oči, hojovek, i vidjeti da su drugačije od

naših. Eldile je teško vidjeti. Oni nisu kao mi. Svjetlost prolazi kroz njih.

Moraš gledati na pravo mjesto, u pravi trenutak, a to se neće dogoditi osim

ako eldil ne želi biti viđen. Katkad ga možeš zamijeniti za sunčevu zraku ili

čak za treperenje lišća, no kad ponovno pogledaš, vidiš da je to bio eldil i da

ga više nema. Mogu li ga tvoje oči vidjeti, to ne znam. Séroni bi to znali.”

XIII.

Sljedećega jutra, prije nego što se sunčeva svjetlost – već vidljiva u

daljini na harandri – probila u šumu, cijelo je selo bilo na nogama. Ransom

je pri svjetlosti vatri gledao užurbanu aktivnost hrosa. Ženke su vadile

hranu iz golemih lonaca iz kojih se pušilo; Hnohra je nadgledao prenošenje

mnoštva kopalja do čamaca; Hyoi je, okružen nekolicinom najiskusnijih

lovaca, govorio nešto prebrzo i previše tehničkim jezikom da bi ga Ransom

mogao pratiti; nove su skupine pristizale iz susjednih sela; mladunčad je,

skvičeći od uzbuđenja, trčala amo-tamo između nogu odraslih.

Otkrio je da se njegovo sudjelovanje u lovu uzima zdravo za gotovo.

Trebao je biti u Hyoijevu čamcu, zajedno s Hyoijem i Whinom. Dva hrosa

trebala su veslati naizmjence dok su Ransom i slobodni hros trebali stajati

na pramcu. Hrose je poznavao dovoljno dobro da bi znao da je to

najvelikodušnija ponuda koju su mu mogli dati i da i Hyoija i Whina muči

strah da će biti za veslom kad se pojavi hnakra. Još nedavno, u Engleskoj,

Ransomu se ništa ne bi činilo tako nemogućim kao prihvatiti časni položaj

– i istodobno golemu opasnost – sudjelovanja u napadu na neko nepoznato,

ali nesumnjivo smrtonosno vodeno čudovište. Čak i vrlo nedavno, kad je

ono prvi put pobjegao sornima, ili dok je u noći, sažalijevajući se, ležao u

šumi, teško da bi imao snage učiniti ono što je naumio učiniti danas. Jer

njegova je namjera bila jasna. Dogodilo se što mu drago, on mora pokazati

da je i ljudska vrsta hnau. Bio je jako svjestan da takve odluke mogu

izgledati sasvim drukčije kad dođe odsudni trenutak; unatoč tome, osjećao

je neobičnu sigurnost da će, ovako ili onako, uspjeti u svom naumu. Bilo je

to nužno, a kad je nešto nužno, onda je i moguće. Možda je bilo i nešto u

zraku koji je sada udisao, ili u zajednici hrosa, što je dovelo do promjene u

njemu.

Odsjaj prvih zraka sunca na glatkoj površini jezera zatekao ga je kako

kleči na pramcu Hyoijeva čamca, rame uz rame s Whinom, držeći, kako su

ga uputili, mali svežanj kopalja među koljenima i jedno koplje u desnici,

ukočena tijela dok ih je Hyoi ravnomjernim zaveslajima dovodio do

dodijeljenoga im mjesta. Najmanje stotinu čamaca sudjelovalo je u lovu.

Bili su podijeljeni u tri skupine. Glavna i uvjerljivo najmanja skupina

trebala se probiti naprijed, uzvodno, putem kojim su Hyoi i Ransom došli

poslije prvoga susreta. Ova je zadaća bila povjerena dugačkim brodovima s

osam vesala kakve dotad nije vidio. Hnakra se običavao prepustiti struji da

ga nosi nizvodno kad god je mogao; kad bi naišao na brodove, vjerojatno bi

brže-bolje šmugnuo u mirnu vodu, lijevo ili desno od matice vodene struje.

Zato će, dok se brodovi glavne skupine budu borili s maticom nasred rijeke,

laganiji brodovi, ujedno i brži, ploviti gore-dolje po volji, spremni uhvatiti

se ukoštac s plijenom čim iziđe iz skrovišta. U ovoj igri brojke i

inteligencija bili su na strani hrosa; hnakra je na svojoj strani imao brzinu i

nevidljivost, jer je mogao plivati ispod površine. Bio je praktično neranjiv,

osim ako ga ne pogodite u otvorena usta. Ako bi dvojica lovaca na pramcu

čamca protiv kojega se monstrum ustremi promašila tu metu, to bi značilo

kraj i za lovce i za njihov čamac.

U skupinama lakših brodova hrabri lovac mogao je birati između dva

pristupa lovu. Mogao se držati sasvim otraga, što bliže dugačkim

brodovima, gdje je najizglednije da će hnakra izbiti na površinu, ili krenuti

što više naprijed u nadi da će ugledati hnakru u punoj brzini, još uvijek

nesvjesnu hajke, i prisiliti je, precizno naciljanim kopljem, da smjesta

napusti struju. Tako se moglo preduhitriti druge goniče i ubiti zvijer – ako

se stvar uspije tako završiti – vlastitim snagama. Bila je to Hyoijeva i

Whinova želja, a mora se priznati i Ransomova – toliko su zarazno njih

dvojica djelovala na njega. Tek što su teži brodovi započeli svoj spori

mukotrpni put uzvodno, okruženi zidovima pjene, njihov je čamac, tjeran

Hyoijovim snažnim zaveslajima, jurnuo prema sjeveru, pretičući čamac za

čamcem i hvatajući se najslobodnijega dijela vodene površine. Brzina je

bila uzbudljiva. U hladno jutro toplina plavoga prostranstva što se prostiralo

pred njima nije bila ni najmanje neugodna. Iza njih zvonki glasovi više od

dvije stotine hrosa, muzikalniji od laveža lovačkih pasa, ali posve slični

njima po kvaliteti i sadržaju odbijali su se od udaljenih kamenih vrhunaca s

obje strane doline. U Ransomu se probudilo nešto što mu je dugo spavalo u

krvi. U tom trenutku činilo se sasvim mogućim da bi čak i on mogao postati

hnacra-ubojica; da bi se slava hojoveka hnakrapunta mogla prenositi

budućim naraštajima u ovom svijetu koji nije poznavao drugoga čovjeka.

No on je i ranije imao takve snove i vrlo je dobro znao kako su završili.

Namećući poniznost svojim iznova pobunjenim osjećajima, skrenuo je

pogled na uzburkanu vodenu struju i napeto motrio.

Dugo se ništa nije događalo. U jednom je trenutku postao svjestan svoje

ukočenosti i namjerno opustio mišiće. Ubrzo se Whin nevoljko premjestio

na krmu i uzeo veslo, a njegovo mjesto zauzeo je Hyoi. Odmah zatim Hyoi

mu, ne skidajući pogleda sa struje, blago reče:

„Eldil nam se približava vodom.”

Ransom nije vidio ništa – bar ništa što bi mogao razlikovati od mašte i

igre sunčevih zraka na površini jezera. Trenutak kasnije Hyoi je ponovno

progovorio, ovoga puta ne njemu.

„Što je, neborođeni?”

Ono što se zatim zbilo bilo je nešto najnevjerojatnije što je Ransom

dotad doživio na Malacandri. Čuo je glas. Činilo se da dolazi odnekud iz

visine, oko metar iznad njegove glave, i bio je gotovo za oktavu viši od

hrosina glasa – viši čak i od njegova. Slutio je da bi i sasvim mala razlika u

uhu bila dovoljna da ne čuje eldila, kao što ga, uostalom, i ne vidi.

„Taj čovjek koji je tu s tobom, Hyoi”, rekao je glas. „Ne bi trebao biti tu.

Mora poći Oyarsi. Iskrivljeni hnau iz Thulcandre, koji pripadaju njegovoj

vrsti, dolaze za njim; mora poći Oyarsi. Nađu li ga bilo gdje drugdje, bit će

zla.”

„On te čuje, neborođeni”, rekao je Hyoi. „Zar nemaš nikakvu poruku za

moju ženu? Ti znaš kakvu poruku želi čuti.”

„Imam poruku za Hleri” reče eldil. „No ti joj je nećeš moći prenijeti.

Idem osobno k njoj. Sve je to u redu. Samo… neka čovjek ode Oyarsi.”

Na trenutak je zavladala tišina.

„Otišao je”, rekao je Whin. „A mi više ne možemo sudjelovati u lovu.”

„Da”, reče Hyoi, uzdahnuvši. „Moramo iskrcati hojoveka na obalu i

uputiti ga kako će doći do Meldilorna.”

Ransom se nije pouzdavao u svoju hrabrost i jedan dio njega osjetio je

trenutačno olakšanje pri pomisli da će odustati od posla kojim su se

trenutno bavili. No drugi dio njega poticao ga je da ustraje u svojoj

novootkrivenoj muževnosti; sad ili nikad – s ovim pratiocima ili bez

pratioca – on mora utisnuti jedno junačko djelo u svoju memoriju umjesto

još jednoga neostvarenog sna. Iz poslušnosti nečem što bi se moglo nazvati

savješću uzviknuo je:

„Ne, ne. Za to ima vremena poslije lova. Prvo moramo ubiti hnakru.”

„Jednom kad eldil progovori…” započe Hyoi, kadli Whin glasno vikne

(„zalaja”, rekao bi Ransom prije nepuna tri tjedna) i pokaza na nešto u vodi.

Na udaljenosti ne većoj od dvjesto metara vidio se trag pjene sličan onom

što ga za sobom ostavlja torpedo; odmah zatim kroz bedem od pjene nazreli

su metalno cakljenje slabina čudovišta. Whin je mahnito zaveslao. Hyoi je

hitnuo koplje i promašio. Prvo koplje nije stiglo ni dodirnuti površinu vode,

a drugo je već bilo u zraku. Ovoga puta očito je zakvačilo hnakru. Okrenuo

se oko svoje osi i našao se izvan struje. Ransom je vidio kako mu se velika

usta nalik crnoj jami dvaput otvaraju i dvaput zatvaraju uz škljocanje zubi

kao u morskoga psa. I sam je bacio koplje – užurbano, uzbuđeno, nevještom

rukom.

„Natrag!” viknuo je Hyoi Whinu koji je već veslao unatraške svakim

atomom svoje goleme snage. Zatim je sve postalo kaotično. Čuo je da Whin

viče: „Obala!” Uslijedio je udarac koji ga je odbacio naprijed tako da je za

dlaku završio u hnakrinim raljama i u istom se trenutku našao do struka u

vodi. Zubi su škljocali prema njemu. Zatim je, bacajući koplje za kopljem u

goleme razjapljene čeljusti te nemani, ugledao nevjerojatan prizor: Hyoi se

popeo nemani na leđa – na dišne organe – i nagnut naprijed odatle je gađao

kopljima. Gotovo istoga časa neman je zbacila hrosu tako da se srušio samo

deset metara od njih, zapljusnuvši velikim valom vode sve oko sebe. Ali

hnakra je bio ubijen. Plutao je okrenut na bok, crni život istjecao je iz njega

u mjehurićima. Voda u kojoj je plutao bila je tamna i smrdjela je.

Kad je Ransom došao k sebi, svi su već bili na obali, mokri, pušeći se,

tresući se od napora i grleći jedan drugoga. Nije mu bilo neobično stajati

priljubljen uz prsa obrasla mokrim krznom. Hrosanski dah, iako ne ljudski,

nije mu bio neugodan. Bio je jedno s njima. Ta poteškoća koju hrose,

naviknuti na postojanje više razumnih vrsta na svom planetu, možda nikad

nisu osjetili, sada je i u Ransomu bila prevladana. Svi su oni hnau. Borili su

se, rame uz rame, s neprijateljem i više nije bio važan oblik njihovih glava.

Čak je i on, Ransom, prošao kroz to i nije se osramotio. Odrastao je.

Našli su se na malenu rtu neobraslu šumom na koji su se nasukali u

metežu borbe. Olupina broda i lešina čudovišta ležali su u vodi blizu njih.

Nikakvih zvukova od ostalih članova lovačke družine nije bilo čuti; bili su

skoro cijelu milju ispred ostalih kad su naišli na hnakru. Sva trojica su sjela

da povrate dah.

„Eto,” reče Hyoi, „sada smo hnakrapunti. Za ovim sam čeznuo cijelog

života.”

U taj mah Ransomove uši zaglušio je gromoglasan prasak – vrlo poznata

buka koju nipošto nije očekivao. Bila je to zemaljska, ljudska, civilizirana

buka, čak europska. Bio je to prasak engleske puške; Hyoi, koji se skljokao

do njegovih nogu, pokušavao je ustati, boreći se da dođe do daha. Bijeli

korov ispod njega bio je poprskan krvlju. Ransom je kleknuo pored njega.

Hrosino krupno tijelo bilo je preteško da bi ga sam okrenuo. Whin mu je

pomogao.

„Hyoi, čuješ li me?” pitao je Ransom primakavši lice okrugloj glavi koja

je nalikovala tuljanovoj. „Hyoi, ovo se dogodilo zbog mene. Ozlijedili su te

hojoveki, ona dvojica iskrivljenih koji su me doveli na Malacandru. S

oružjem koje su napravili mogu daleko dobaciti smrt. Trebao sam ti reći.

Naša je rasa iskrivljena. Došli smo na Malacandru donijeti zlo. Mi smo

samo napola hnau – Hyoi…” Glas mu je zamro i postao nerazgovijetan.

Nije znao kako se kaže „oprosti” „stid” i „pogreška”, jedva da je znao izraz

za „žao mi je”. Preostalo mu je jedino nijemo zuriti u Hyoijevo izobličeno

lice s osjećajem goleme krivnje. No činilo se da hros razumije. Pokušavao

je nešto reći i Ransom je prislonio uho na usne koje su se jedva micale.

Hyoijeve oči, u kojima se gasio sjaj, zurile su netremice u njegove, ali izraz

njegova lica čak ni sada nije mogao sasvim razumjeti.

„Hoj… hojov…”, pokušavao je, a zatim, naposljetku, „hojovek

hnakrapunt.” Dočim je to izgovorio, cijelo mu se tijelo zgrčilo, a iz usta mu

je šiknuo mlaz krvi i sline; ruke su mu popustile pod teretom klonule glave i

Hyoijevo lice postade tuđe i životinjsko, kakvim se Ransomu činilo pri

njihovu prvom susretu. Staklaste oči i mokro i zablaćeno krzno koje se

skrućivalo na zraku nalikovali su onima u bilo koje uginule životinje u šumi

na Zemlji.

Ransom je odolio djetinjastu porivu da istrese svu silu psovki i kletvi na

račun Westona i Devinea. Umjesto toga, oči su mu se susrele s Whinovima

koji je čučao – hrose ne kleče – s druge strane leša.

„U rukama sam tvog naroda, Whine” rekao je. „Neka učine sve što je

potrebno. Ako su pametni, ubit će i mene i drugu dvojicu.”

„Nitko ne ubija hnau”, na to će Whin. „Samo Oyarsa to čini. Ta druga

dvojica, gdje su oni?”

Ransom je pogledao oko sebe. Na rtu nije bilo nikakva raslinja, ali gusta

šuma spuštala se sve do mjesta gdje se rt spajao s kopnom, kojih

dvjestotinjak metara dalje.

„Negdje u šumi”, rekao je. „Lezi dolje, Whine, ovdje gdje je teren

najniži. Mogu opet baciti smrt iz svoje naprave.”

Whina nije bilo lako natjerati da posluša taj savjet. Kad su se obojica

našla u ležećem položaju na mjestu na kojem su bili neuočljivi, s nogama

gotovo uronjenim u vodu, hros je ponovno progovorio.

„Zašto su ga ubili?”

„Nisu znali da je hnau”, reče Ransom. „Rekao sam ti da postoji samo

jedna vrsta hnaua u našem svijetu. Vjerojatno su mislili da je životinja i

ubili su ga iz zabave, straha ili (na ovom je mjestu kratko oklijevao) zato što

su bili gladni. Moram ti reći istinu, Whine. Oni bi ubili hnaua čak i kad bi

znali da je hnau, ako bi mislili da im njegova smrt može donijeti korist.”

Uslijedila je kratka tišina.

„Pitam se jesu li me vidjeli”, nastavi Ransom. „Mene traže. Kad bih

otišao k njima, možda bi bili zadovoljni i možda ne bi zalazili dublje u vašu

zemlju… Zašto ne iziđu iz šume vidjeti što su ubili?”

„Naš narod dolazi”, reče Whin, pogledavši prema jezeru. Ransom se

osvrnuo i vidio da se jezero crni od brojnih čamaca. Za samo nekoliko

minuta pridružit će im se glavnina lovaca.

„Boje se hrosa“, reče Ransom. „Zato ne izlaze iz šume. Poći ću k njima,

Whine”.

„Ne” reče Whin. „Razmišljao sam. Sve se ovo dogodilo zato što nismo

poslušali eldila. Rekao je da moraš poći Oyarsi. Već si trebao biti na putu.

Moraš odmah poći.”

„To bi značilo da iskrivljeni hojoveki ostaju ovdje. Mogli bi učiniti još

više zla.”

„Neće krenuti na hrose. Rekao si da se boje. Vjerojatnije je da ćemo mi

njih naći i svladati. Ne boj se. Neće nas vidjeti ni čuti. Odvest ćemo ih

Oyarsi. Moraš poći, kao što je eldil rekao.”

„Tvoj će narod misliti da bježim jer se ne usudim pogledati ih u oči

poslije Hyoijeve smrti.”

„Tako govori mladunčad. Nije važno što tko misli, važno je ono što je

eldil rekao. A sad me slušaj, reći ću ti kako ćeš doći tamo.”

Hros mu je objasnio da se poslije petodnevnoga putovanja prema jugu

handramit spaja s drugim handramitom; nakon trodnevnoga putovanja tim

drugim handramitom prema zapadu i sjeveru nalazi se Meldilorn koji je

Oyarsino sjedište. Ali postoji prečac, planinski put koji vodi između dva

kanjona i koji će ga nakon dva dana putovanja dovesti u Meldilorn. Mora

zaći u tu šumu koju vidi pred sobom i proći kroz nju dok ne izbije pred

planinski bedem handramita; tada mora krenuti na jug uzduž planinskoga

lanca dok ne dođe do ceste koja ga presijeca. Neka krene tom cestom i

negdje ponad vrhova planina naći će se pred Augrayevom utvrdom. Augray

će mu pomoći. Može se hraniti korijenjem prije nego što napusti šumu i

izbije u stjenovitu zemlju. Whin je bio mišljenja da bi Ransom mogao

susresti drugu dvojicu hojoveka čim uđe u šumu.

„Ako te uhvate,” rekao je, „tada će biti onako kako kažeš, neće ulaziti

dublje u našu zemlju. No bolje je da te uhvate na putu k Oyarsi nego da

ostaneš ovdje. Jednom kad se zaputiš k njemu, mislim da Oyarsa neće

dopustiti iskrivljenima da te zaustave.”

Ransom nipošto nije bio siguran da je to najbolji plan ni za njega ni za

hrose. Ali nije se usprotivio, toliko je bio obamro od osjećaja poniženja

zbog Hyoine smrti. Jedino do čega mu je bilo stalo bilo je da učini sve što

od njega zatraže, da im zadaje što manje neprilika i, iznad svega, da ode

odatle. Nije bilo načina da dozna kako se Whin osjeća; Ransom je svim

silama potiskivao uporan i bijedan poriv da se prepusti svečanim

uvjeravanjima, izrazima žaljenja i samooptužbama kojima bi izmamio neku

riječ oproštenja. Izdišući, Hyoi ga je nazvao hnakra-ubojicom; bio je to

velikodušan izraz praštanja i s njim se morao zadovoljiti. Tako se, čim je

doznao sve pojedinosti puta pred sobom, oprostio s Whinom i zaputio se,

sam, prema šumi.

XIV.

Dok nije stigao do šume, Ransomu je bilo teško razmišljati o bilo čemu

drugom osim o mogućnosti da će Weston ili Devine ispaliti još koji metak.

Pomislio je da im je vjerojatno više stalo do toga da ga se dočepaju živa

nego da ga ubiju i to mu je, uz svijest o tome da hros motri na njega,

pomoglo da nastavi put, doimljući se, bar naizvan, donekle sabrano. Čak i

kad je ušao u šumu, osjećao se kao da mu prijeti velika opasnost. Visoka

debla bez grana možda su i mogla poslužiti kao „zaklon”, ali samo ako ste

dovoljno daleko od neprijatelja, a neprijatelj je u ovom slučaju mogao biti

veoma blizu. Osjećao je snažan poriv da vikne nešto Westonu i Devineu i

da im se preda. Poriv se pojavio pod izlikom racionalnoga argumenta, da bi

se tako njih dvojica maknuli iz toga područja, jer najvjerojatnije bi ga

odveli sornima, a to znači da ne bi više uznemirivali hrose. No Ransom je

ponešto poznavao psihologiju i znao je da se u progonjenom čovjeku katkad

javi iracionalni poriv da se preda – dapače, i sam je to više puta osjetio u

snovima. To mu njegovi prenapregnuti živci čine veliku psinu, pomislio je.

U svakom slučaju, čvrsto je odlučio da će se pokoravati hrosama ili

eldilima. Svi njegovi pokušaji oslanjanja na vlastitu prosudbu na

Malacandri završili su tragično. Čvrsto je odlučio, opirući se unaprijed

svakoj mogućoj promjeni raspoloženja, da će vjerno dovršiti putovanje u

Meldilorn ako to ikako bude moguće.

Ova odluka činila mu se to ispravnijom jer su ga spopadale zle slutnje u

vezi s putovanjem. Koliko je uspio shvatiti, u harandri, koju je morao

propješačiti, živjeli su sorni. Ustvari, svojevoljno je naumio upasti u zamku

koju je pokušavao izbjeći još od trenutka kad je stigao na Malacandru. (Bila

je to prva promjena raspoloženja koja je promolila ružnu glavu. Gurnuo ju

je dolje.) Čak i da se uspije probiti kroz područje u kojem su živjeli sorni i

stigne u Meldilorn, tko je ili što je Oyarsa? Oyarsa, zloslutno je upozorio

Whin, za razliku od hrosa ne usteže se proliti krv hnaua. A onda, Oyarsa

vlada sornima, baš kao i hrosama i pfifltriggima. Možda je on jednostavno

nad-sorn. Zatim je došlo do druge promjene raspoloženja. Stari zemaljski

strahovi pred izvanzemaljskom hladnom inteligencijom nadljudske moći i

neljudske okrutnosti, koji su bili sasvim iščezli iz njegova duha tijekom

boravka među hrosama, ponovno su se pojavili, glasno zahtijevajući da

obrati pozornost na njih. On je svejednako grabio krupnim koracima dalje.

Putuje u Meldilorn. Nemoguće je, reče sebi, da se hrose pokoravaju nekom

zlom ili čudovišnom biću; osim toga, rekli su mu – no jesu li mu doista to

rekli? Nije bio siguran – da Oyarsa nije sorn. Je li Oyarsa božanstvo?

Možda baš onaj idol kojem su ga sorni željeli žrtvovati. Ali hrose su,

premda su govorili neobične stvari o njemu, odlučno zanijekali da je u

pitanju božanstvo. Prema njima, postoji samo jedan Bog, Maleldil Mladi;

osim toga, bilo je nezamislivo da Hyoi ili Hnohra časte idola čije su ruke

zaprljane krvlju. Osim, naravno, ako su hrose, poslije svega, ipak u vlasti

sorna, superiorni u odnosu na svoje gospodare u svemu što ljudska bića

cijene, ali intelektualno inferiorni u odnosu na njih i ovisni o njima. Bio bi

to neobičan, ali ne i nezamisliv svijet; heroizam i poezija na samu dnu,

hladni znanstveni intelekt iznad njih, a povrh svega mračno praznovjerje

koje znanstveni intelekt, bespomoćan protiv osvete zanemarenih

emocionalnih dubina, nema ni volje ni snage ukloniti. Fetiš… ali Ransom

se pribrao. Sada je i sam znao dovoljno da bi tako govorio. On i cijeli

njegov stalež nazvali bi eldile praznovjerjem da im je netko o njima

govorio, ali on je i sam čuo glas. Ne, Oyarsa je stvarna osoba, ako je uopće

osoba.

Već je bio hodao otprilike čitav sat i bilo je gotovo podne. Dotad nije

imao nikakvih teškoća s obzirom na smjer putovanja; trebao je samo

nastaviti uzbrdo i bio je siguran da će prije ili kasnije izići iz šume i naći se

pred planinskim bedemom. U međuvremenu osjećao se izvanredno dobro,

premda u duhu snuždeno i potuljeno. Nijemo ljubičasto polusvjetlo šuma

širilo se svuda oko njega kao onoga prvog dana što ga je proveo na

Malacandri, ali je osim toga sve bilo drukčije. To vrijeme ostalo mu je u

sjećanju kao noćna mora, a njegovo tadašnje raspoloženje kao neka vrsta

bolesti. Tada je sve bilo plačljiva, neraščlanjena malodušnost koja hrani

samu sebe i samu sebe izjeda. Sada, pod jasnim svjetlom prihvaćene

dužnosti, osjećao je, doduše, strah, ali i trijezan osjećaj povjerenja u sebe i u

svijet, čak i stanovito zadovoljstvo. Bila je to razlika između čovjeka

nevična moru koji je zapeo na brodu koji tone i konjanika na uplašenom

konju: i jedan i drugi mogu poginuti, ali ovaj drugi, iako jednako trpi, u

stanju je djelovati.

Otprilike sat vremena poslije podneva izišao je iz šume i našao se na

proplanku obasjanu suncem. Bio je samo dvadesetak metara udaljen od

strma podnožja planinskih šiljaka, preblizu da bi im vidio vrhove. Između

dvaju tih šiljaka, na mjestu gdje je izišao, protezala se neka vrsta doline:

bila je to dolina iz koje se nije moglo izići penjanjem, a sastojala se od

jedne jedine konkavne stijene koja se u donjem dijelu uzdizala strmo poput

krova na kući, a u daljini se doimala gotovo vertikalnom. Pri samu vrhu,

pak, čak se činilo da visi, poput kamena plimnoga vala kad se razbija o

stijenu; ali to je možda samo iluzija, pomislio je. Pitao se kako hrose

zamišljaju cestu.

Počeo se probijati prema jugu uskim i neravnim pojasom između šume i

planine. Svako je malo morao prelaziti preko golemih grebena; čak i u tom

svijetu u kojem je gravitacija bila puno manja nego na Zemlji to je

iziskivalo golem fizički napor. Poslije otprilike pola sata hoda naišao je na

potok. Na tom je mjestu zašao nekoliko koraka u šumu, nasjekao si korova i

sjeo uz rub potoka da ruča. Završivši s jelom, napunio je džepove s onim

što mu je ostalo i nastavio put.

Uskoro se počeo brinuti zbog ceste: ako je uopće mogao pomišljati na to

da će se dokopati vrha, to je mogao učiniti samo za dnevnoga svjetla, a već

se bližila sredina popodneva. Njegovi strahovi su, međutim, bili

neosnovani. Čim je stigao do nje, prepoznao ju je. S lijeve strane ukazao se

put kroz šumu – zacijelo se nalazio negdje iza sela u kojem žive hrose – a

zdesna je vidio puteljak, jedan jedini greben i tu i tamo grabu, urezanu

postrance i uvis uzduž doline kakvu je već bio vidio. Ostao je bez daha –

suludo strmo, grozno usko stubište bez stuba koje se propinjalo sve više i

više od mjesta na kojem je stajao do mjesta na kojem se pretvaralo u gotovo

nevidljivu nit na blijedozelenoj površini stijene. Nije imao vremena stajati i

gledati. Loše je procjenjivao visinu, ali ni trenutka nije sumnjao da je vrh

puteljka udaljen od njega puno više nego da se nalazi negdje u Alpama.

Neće se popeti gore prije zalaska sunca, pomislio je. Smjesta se počeo

uspinjati.

Na Zemlji bi takav uspon bio nemoguć; čovjek Ransomove građe i dobi

bio bi potpuno iscrpljen već poslije prvih petnaest minuta. Ovdje ga je

spočetka oduševila lakoća kojom se kretao, a zatim ga je zapanjila strmina i

dužina uspona koji mu je, čak i u malakandrijskim uvjetima, povijao leđa i

zadavao bol u grudima i zbog kojega su mu drhtale noge. Ali to nije bilo

ono najgore. Zujalo mu je u ušima i primijetio je da mu se, unatoč silnim

naporima, čelo ne znoji. Hladnoća, koja je rasla sa svakim korakom, crpila

mu je životnu snagu gore od bilo kakve vrućine. Usne su mu već bile

ispucale; dahtao je i iz usta mu je izlazila para; prsti su mu bili ukočeni.

Uspinjao se sve više i više u nijemi arktički svijet i već je bio prešao iz

engleske u laponsku zimu. To ga je plašilo pa je odlučio da se mora

odmoriti ovdje ili nigdje; učini li još stotinu koraka i sjedne, ostat će sjediti

zauvijek. Čučnuo je i ostao u tom položaju nekoliko minuta, udarajući se

rukama po tijelu. Krajobraz je bio zastrašujuć. Handramit koji je tjednima

sačinjavao čitav njegov svijet sada je bio tanka ljubičasta raspuklina utonula

u beskrajnu ravnu pustoš harandre koja se sada, u daljini, jasno vidjela

između i iznad planinskih vrhova. Ali dugo prije nego što se odmorio znao

je da mora nastaviti put ili će umrijeti.

Svijet u kojem se obreo bivao je sve neobičniji. Među hrosama je bio

već izgubio osjećaj da se nalazi na nepoznatu planetu; sada mu se taj osjećaj

vratio sa snagom koja ga je tjerala u očaj. To više nije bio „svijet” jedva da

je bio „ikakav svijet”: bio je to planet, zvijezda, pustoš u svemiru,

milijunima kilometara udaljena od svijeta ljudi. Bilo je nemoguće prizvati u

svijest ono što je osjećao prema Hyoiju, ili Whinu, ili eldilu, ili Oyarsi. Bilo

je groteskno pomisliti da ima obveza prema takvim strašilima – ili su to

možda ipak bile halucinacije? – koje je sreo u divljini svemira. Nije imao

ništa s njima: on je čovjek. Zašto su ga Weston i Devine ovako ostavili,

prepustili sama?

No cijelo ga je vrijeme ona čvrsta odluka, koju je donio dok je još bio u

stanju razmišljati, tjerala da ide dalje. Često je zaboravljao kamo ide i zašto

ide tamo kamo ide. Kretanje je postalo mehanički obrazac – od umora do

mrtvila, od mrtvila do nepodnošljive hladnoće, od hladnoće do ponovnoga

kretanja. Primijetio je da je handramit – koji je sada bio tek beznačajan dio

krajobraza – prekrila svojevrsna magla. Nikad nije vidio maglu dok je

boravio ondje. Možda samo zrak na handramitu tako izgleda kad se

promatra odozgor; u svakom slučaju, zrak je ondje drukčiji nego ovdje.

Nešto nije bilo u redu s njegovim plućima i srcem, nešto što nije bilo

moguće objasniti ni hladnoćom ni fizičkim naprezanjem. I premda nije bilo

snijega, sve je blještalo. Svjetlost je bivala sve jača, sve oštrija i sve bjelja, a

nikad dotad na Malacandri nije vidio tako tamno plavo nebo. Doista, nebo

je bilo toliko tamno da se jedva moglo nazvati plavim; bilo je gotovo crno,

a zupčasti kameni grebeni koji su se isticali na njegovoj pozadini odgovarali

su njegovoj mentalnoj slici Mjesečeva krajobraza. Mogao je vidjeti neke

zvijezde.

Iznenada je shvatio što sve te pojave znače. Iznad njega zraka je vrlo

malo: još malo pa ga možda više neće ni biti. Malakandrijska atmosfera

uglavnom je u handramitima; stvarna površina planeta je gola ili obrasla

rijetkom vegetacijom. Sunčeva svjetlost koja ga probada i crno nebo nad

njim, to je „nebo” s kojega je sišao u malakandrijski svijet koji sada gleda

kroz posljednju tanku koprenu zraka. Ako je vrh udaljen više od trideset

metara, onda je to mjesto na kojem čovjek uopće ne može disati. Pitao se

imaju li hrose drukčija pluća i jesu li ga poslali na put koji za čovjeka znači

smrt. Ali dok je još razmišljao o tome, primijetio je da su zupčasti planinski

vrhovi koji su blještali na sunčevu svjetlu naspram gotovo crnoga neba sada

u ravnini s njegovim pogledom. Nije se više uspinjao. Put koji se pružao

pred njim bio je poput plitke gudure, omeđen, s lijeve strane, vrhovima

najviših kamenih šiljaka, a s desne glatkom kamenom izbočinom koja je

vodila naviše, prema pravoj harandri. Na mjestu na kojem se nalazio još je

mogao disati, premda dahćući i u vrtoglavici, osjećajući bol u prsima.

Bljesak je postajao sve nepodnošljiviji. Sunce je bilo na zalazu. Hrose su to

zacijelo znali; nisu mogli živjeti na harandri noću, baš kao ni on. Posrćući i

dalje, osvrtao se oko sebe u nadi da će ugledati nešto što bi moglo biti

Augrayeva utvrda, što god Augray bio.

Zasigurno je preuveličao vrijeme tijekom kojega je ovako tumarao i

promatrao sjenke stijena što su se duljile prema njemu. Nije moglo proteći

jako puno vremena prije nego što je pred sobom ugledao svjetlost –

svjetlost koja je pokazala koliko je doista postao mračan krajobraz. Htio je

potrčati, no tijelo ga nije slušalo. Posrćući, u žurbi i osjećajući se slabašnim

i iznemoglim, zaputio se prema svjetlosti; učinilo mu se načas da je stigao

do nje, no onda je shvatio da je puno dalje no što je mislio; hvatao ga je

očaj, odupro mu se; posrćući i dalje, najposlije je stigao do otvora nalik

ulazu u špilju. Svjetlost u špilji bila je nepostojana i ugodan val topline

zapljusne mu lice. Bila je to svjetlost vatre. Ušao je teturajući u špilju,

zaobišao vatru i sada je stajao trepćući i na svjetlu. Kad su mu se oči

napokon priviknule, razabrao je da se nalazi u prostoriji s glatkim zidovima

od zelena kamena, vrlo visokoj. U njoj su bile dvije stvari. Jedna od njih,

plešući na zidovima i stropu, bila je golema oštra sjena sorna; druga,

sklupčana u čučećem položaju ispod nje, bio je sam sorn.

XV.

„Uđi, maleni”, zatutnjio je sorn. „Uđi da te pogledam.”

Sada kad je stajao licem u lice sa sablasti koja ga je progonila otkako je

stupio nogom na Malacandru, Ransom je osjećao zapanjujuću

ravnodušnost. Nije imao predodžbu o tome što ga čeka, no bio je odlučan

provesti svoj plan do kraja; u međuvremenu, toplina u špilji i zrak ugodniji

za disanje već su sami po sebi bili čisto blaženstvo. Ušao je, stao nešto

podalje od vatre i odgovorio sornu. Vlastiti glas zvučao mu je neugodno

piskutavo.

„Hrose su me poslali Oyarsi” rekao je.

Sorn je zurio u njega. „Ti nisi s ovog svijeta”, reče iznenada.

„Nisam”, odgovori Ransom i sjedne. Bio je preumoran da bi

objašnjavao.

„Mislim da si s Thulcandre, maleni”, reče sorn.

„Zašto tako misliš?” upita Ransom.

„Malen si i debeo, a takve bi trebale biti životinje na težem svijetu. Ne

možeš biti s Glundandre, jer je ona tako teška da bi životinje, da uopće

mogu živjeti na njoj, bile spljoštene kao tanjuri – čak bi se i ti, maleni,

slomio kad bi ustao na tom svijetu. Ne vjerujem da si s Perelandre, jer je na

njoj vjerojatno jako vruće; da netko dođe odande, ne bi mogao živjeti ovdje.

Stoga zaključujem da si s Thulcandre.”

„Svijet iz kojeg dolazim oni koji žive u njemu nazivaju Zemljom.” reče

Ransom. „Puno je toplije nego ovdje. Prije nego što sam ušao u tvoju špilju,

zamalo sam umro od hladnoće i prerijetka zraka.”

Sorn je napravio iznenadan pokret jednim od svojih dugačkih prednjih

udova. Ransom se ukočio (iako si nije dopustio da ustukne) u strahu da će

ga biće zgrabiti. Pokazalo se, međutim, da su njegove namjere prijateljske.

Ispruživši ruku u dubinu špilje, uzeo je sa zida nešto nalik čaši. Ransom

vidje da je predmet što ga sorn drži u ruci spojen sa savitljivom cijevi. Sorn

mu je tutnuo cijev u ruke.

„Udahni odavde”, rekao je. „Hrosama također treba kad prođu ovuda.”

Ransom je udahnuo i odmah mu je bilo lakše. Mučna zadihanost smjesta

se ublažila, a napetost u grudima i sljepoočicama popustila je. Sorn i

osvijetljena špilja, koji su se dotad njegovim očima činili magloviti i kao u

nekom snu, poprimili su novu stvarnost.

„Kisik?” upitao je na materinjem jeziku, no, naravno, ta riječ nije ništa

značila sornu. „Zoveš se Augray?” upita ga.

„Da” reče sorn. „Kako se ti zoveš?”

„Životinja kao što sam ja naziva se čovjek i stoga me hrose nazivaju

hojovek. Moje je ime Ransom.”

„Čovjek – Ren – soom” ponovi sorn. Primijetio je da sorn govori

drukčije nego hrose, da uopće ne izgovara početni h.

Sorn je sjedio na svojoj dugačkoj klinastoj stražnjici s nogama

privučenim sasvim blizu tijelu. Čovjek u tom položaju oslanjao bi se

bradom na koljena, ali somove noge bile su predugačke za takvo što.

Koljena su mu stršila visoko iznad ramena s obiju strana glave – groteskno

podsjećajući na goleme uši – a glava, nešto niže između njih, oslanjala se

bradom na izbočene grudi. Izgledalo je da biće ima dvostruki podbradak ili

bradu; Ransom pri svjetlu vatre nije mogao točno razabrati što je od toga

dvoga. Bio je pretežno bijele ili žućkasto-bijele boje i činilo se da mu je

tijelo do gležnjeva pokriveno nekom mekanom tvari koja reflektira svjetlo.

Na dugačkim i krhkim goljenicama, koje su bile najbliže Ransomu, vidio je

da je to neka vrsta prirodnoga krzna. Nije ipak izgledalo kao krzno, više kao

perje. Štoviše, bilo je gotovo sasvim nalik perju. Cijela životinja,

promatrana izbliza, nije bila tako zastrašujuća kao što je očekivao i bila je

čak manja nego što je mislio da će biti. Na lice joj se, istina, trebalo dosta

dugo privikavati – bilo je previše dugačko, previše ozbiljno i previše blijedo

i na neki neugodan način više je nalikovalo ljudskom licu no što je smjelo

nalikovati lice bilo kojega neljudskog stvorenja. Oči su mu se, kao u svih

jako velikih stvorenja, doimale premalenima u odnosu na lice. Ali biće je

djelovalo više groteskno nego zastrašujuće. U njegovu duhu počela se

začinjati sasvim nova predodžba sorna: predodžbe diva i duha ustuknule su

pred predodžbama vilenjaka i nekog vrlo nezgrapna bića.

„Možda si gladan, maleni?” reče sorn.

Ransom je bio jako gladan. Krećući se vrlo neobično, kao pauk, sorn je

ustao i ushodao se po špilji, praćen svojom tankom vilenjačkom sjenom.

Donio mu je uobičajen obrok od povrća koji se jede na Malacandri i neko

žestoko piće, uz dodatak prijatne, glatke smeđe tvari koja se, u inat svakoj

vjerojatnosti, nosu, očima i nepcu pokazala kao sir. Ransom ga upita što je

to.

Sorn je počeo s mukom objašnjavati kako ženke nekih životinja izlučuju

tekućinu kojom hrane mladunčad i bio bi mu još opisao cijeli proces

mužnje i proizvodnje sira da ga Ransom nije prekinuo.

„Da, da”, rekao je. „Tako radimo i mi na Zemlji. Od koje životinje to

uzimate?”

„To je žuta životinja s dugačkim vratom. Hrani se šumama koje rastu na

handramitu. Mladež u našem narodu koja još nije spremna za mnogo toga

drugog ujutro goni ove životinje dolje i prati ih dok se hrane; prije noći

vraćaju ih natrag i zatvaraju ih u špilje.”

Pomisao na to da su sorni pastiri djelovala je umirujuće na Ransoma.

Sve dok se nije sjetio da su se i Homerovi Kiklopi bavili istim poslom.

„Mislim da sam vidio jednog od vaših u tom poslu”, reče. „Ali hrose –

oni vas puštaju da zalazite u njihove šume?”

„Zašto ne bi?”

„Vladate li vi hrosama?”

„Oyarsa vlada njima.”

„A tko vlada vama?”

„Oyarsa.”

„Vi znate više od hrosa?”

„Hrose ne znaju ništa osim o pjesmama, ribi i kako učiniti da stvari rastu

iz zemlje.”

„A Oyarsa – je li on sorn?”

„Ne, ne, maleni. Rekao sam ti da on vlada svim nauma (tako je

izgovorio riječ hnau) i svim na Malacandri.”

„Ne razumijem tog Oyarsu”, na to će Ransom. „Reci mi više.”

„Oyarsa ne umire”, na to će sorn. „I ne pari se. On je onaj iz svoje vrste

koji je postavljen na Malacandru da vlada njom kad je Malacandra nastala.

Tijelo mu nije kao naše, ili tvoje; teško ga je vidjeti i svjetlost prolazi kroza

nj.”

„Kao kroz eldila?”

„Da, on je najveći eldil koji je ikad došao na handru.”

„Što su ti eldili?”

„Želiš li mi reći, maleni, da u tvom svijetu nema eldila?”

„Nema, koliko je meni poznato. Ali što su eldili i zašto ih ja ne mogu

vidjeti? Zar oni nemaju tijelo?”

„Naravno da imaju tijelo. Ima mnogo tijela koja ti ne možeš vidjeti. Oko

svake životinje vidi neke stvari, a neke druge ne. Zar ne postoji mnogo vrsta

tijela na Thulcandri?”

Ransom je pokušao sornu objasniti da Zemljani razlikuju kruto, tekuće i

plinovito stanje. Slušao je s velikim zanimanjem.

„Ne bi trebalo tako govoriti”, odgovorio mu je. „Tijelo je pokret. Ako se

kreće jednom brzinom, nešto njušiš; ako drugom, nešto čuješ; opet nekom

drugom brzinom, nešto vidiš; ako li pak nekom trećom brzinom, tada niti

vidiš, niti čuješ, niti njušiš, niti na bilo koji način poznaješ to tijelo. Pazi,

maleni, dva kraja se susreću.”

„Kako to misliš?”

„Ako je kretanje brže, tada je ono što se kreće bliže dvama mjestima

istodobno.”

„To je točno.”

„Ako je kretanje još brže – teško je jer ne znaš mnogo riječi – vidiš da

će, ako ga ubrzaš još više i više, predmet koji se kreće na kraju biti na svim

mjestima istodobno, maleni.”

„Mislim da to razumijem.”

„E, pa, taj je predmet onda povrh svih tijela – toliko je brz da miruje,

toliko je tijelo da prestaje biti tijelo. Ali nećemo razgovarati o tome.

Započni s mjesta na kojem se nalazimo, maleni. Nešto najbrže što dodiruje

naša osjetila jest svjetlost. Mi zapravo ne vidimo svjetlost, vidimo jedino

sporije predmete osvijetljene njom tako da je za nas svjetlost na rubu –

posljednja stvar koju poznajemo prije nego što stvari postanu prebrze za

nas. Tijelo eldila jest pokret brz kao svjetlost; moglo bi se reći da je

njegovo tijelo načinjeno od svjetlosti, ali one koja nije svjetlost za eldila.

Njegova ‘svjetlost’ je još brže kretanje koje za nas nije ništa, a ono što mi

zovemo svjetlošću za njega je nešto nalik vodi, nešto vidljivo, nešto što

može dodirnuti i u čemu se može kupati – čak tamno, ako nije osvijetljeno

nečim što je brže. A ono što mi zovemo čvrstim predmetima – tijelo i

zemlja, primjerice – njemu se čini prozirnije, i teže mu je vidjeti negoli našu

svjetlost; njemu je to više nalik oblacima, gotovo ništa. Nama je eldil

prorijeđeno, polustvarno tijelo koje može prolaziti kroz zidove i stijene; on

sebe, međutim, poima kao tijelo koje prolazi kroz njih zato što je čvrsto i

masivno, a one su poput oblaka. A ono što je njemu istinska svjetlost i što

ispunja nebo, tako da uranja u sunčeve zrake kako bi se njima okrijepio,

nama je crno noćno ništavilo na nebu. Ove stvari nisu neobične, maleni,

iako ih mi ne razumijemo. No neobično je da eldili nikad ne odlaze na

Thulcandru.”

„Nisam siguran u to”, na to će Ransom. Sinulo mu je da bi predaja o

svjetlosnim, neuhvatljivim „ljudima” koji se katkad pojavljuju na Zemlji –

alnima, devama itd., itsl. – mogla, poslije svega, imati i neko drugo

objašnjenje od onoga što su ga dosad davali antropolozi. Istina, to bi doista

okrenulo naglavce samo poimanje svemira, ali za takvo što su ga već bila

pripremila iskustva u svemirskom brodu.

„Zašto je Oyarsa poslao po mene?” upita.

„Oyarsa mi nije rekao”, odgovori sorn. „Nesumnjivo želi vidjeti tuđinca

s neke druge handre.”

„U mom svijetu ne postoji Oyarsa”, reče Ransom.

„To je još jedan dokaz”, na to će sorn, „da dolaziš s Thulcandre, tihoga

planeta.”

„Kakve veze to ima s tim?”

Činilo se da je sorn iznenađen tim pitanjem. „Kad biste imali Oyarsu, on

bi se po svoj prilici obratio našem.”

„Obratio vašem? Kako? Dijele nas milijuni kilometara.”

„Oyarsa ne misli o tome tako.”

„Hoćeš reći da on redovito prima poruke s drugih planeta?”

„Opet ponavljam, on ne bi to tako rekao. Oyarsa ne bi rekao da on živi

na Malacandri, a da drugi Oyarsa živi na nekoj drugoj handri. Za njega je

Malacandra samo mjesto na nebu; i on i ostali žive na nebu. Naravno, oni

međusobno razgovaraju…”

Ransomov um ustuknuo je pred ovim problemom; bio je pospan i činilo

mu se da pogrešno razumije sorna.

„Mislim da moram spavati, Augray” rekao je. „Ne znam što govoriš.

Možda ni ja ne dolazim s onog što ti nazivaš Thulcandrom.”

„Ubrzo ćemo obojica spavati”, reče sorn. „No prvo ću ti pokazati

Thulcandru.”

Ustao je i Ransom pođe za njim u stražnji dio pećine. Ondje je bila mala

niša, a u njoj zavojito stubište. Stube, načinjene za sorne, bile su previsoke

za čovjeka, ali Ransom se, koristeći se rukama i koljenima, uspio popeti.

Sorn je išao pred njim. Ransoma je zbunila svjetlost koja je, kako se činilo,

dolazila od malena i okrugla predmeta koji je sorn držao u ruci. Uspinjali su

se dugo, toliko dugo da se Ransomu činilo da se penju unutar neke šuplje

planine. Na kraju se, ostavši bez daha, našao u mračnoj, ali toploj kamenoj

prostoriji i čuo je sorna gdje govori:

„Još je dobrano iznad južnog horizonta.” Sorn je gledao u nešto slično

malenu prozoru. Što god to bilo, Ransomu se nije činilo da funkcionira kao

zemaljski teleskop; premda je, dan kasnije, dok je nastojao objasniti sornu

kako funkcionira teleskop, ozbiljno posumnjao u svoju sposobnost da uoči

razliku. Nagnuo se naprijed i naslonio se laktovima na „prozorsku dasku”

toga otvora i pogledao. Vidio je posvemašnje crnilo i usred njega, na

udaljenosti ne većoj od dužine ruke, kako se činilo, sjajni disk veličine

kovanice od pola krune. Najveći dio njegove površine bio je jednolično

blistavo srebro; prema dnu razaznao je neka obilježja, a ispod njih bijela

kapa, posve nalik polarnim kapama koje je vidio na fotografijama Marsa.

Načas se zapitao gleda li on to Mars; no pogledavši pažljivije ona obilježja,

prepoznao ih je – bila je to Sjeverna Europa i komad Sjeverne Amerike.

Bile su okrenute naglavce – Sjeverni pol bio je u dnu prizora – i to ga je iz

nekoga razloga zaprepastilo. Ali nesumnjivo je gledao Zemlju – možda je

čak vidio i Englesku, iako se slika malko tresla i oči su mu se brzo umarale,

zbog čega nije mogao biti siguran da nije umislio. Sve je bilo u tom malom

disku – London, Atena, Jeruzalem, Shakespeare. Ondje su svi živjeli i ondje

se sve dogodilo; ondje, na trijemu prazne kuće blizu Sterka, po svoj prilici

još uvijek leži njegova naprtnjača.

„Da”, tupo je rekao sornu. „To je moj svijet.” Bio je to najturobniji

trenutak svih njegovih putovanja.

XVI.

Sljedećega jutra Ransom se probudio s maglovitim osjećajem da se

oslobodio velika tereta. Zatim se sjetio da je sornov gost i da se biće kojega

se klonio otkako je sletio pokazalo jednako srdačnim kao i hrose, premda je

bio daleko od toga da prema njemu osjeti istu privrženost. Ničega se, dakle,

više ne mora bojati na Malacandri, osim Oyarse… „Posljednja ograda”,

pomislio je.

Augray mu je dao jesti i piti.

„A sada,” reče Ransom, „kako ću doći do Oyarse?”

„Ja ću te nositi” rekao je som. „Premalen si da bi putovao bez pratnje i ja

ću rado otići u Meldilorn. Hrose te nisu trebali poslati ovim putem. Izgleda

da ne znaju procijeniti kakva pluća ima životinja koju gledaju niti za što je

sposobna. Takvi su hrose. Da umreš na harandri, spjevali bi pjesmu o

hrabrom hojoveku i kako je nebo bilo crno i kako su studene zvijezde sjale,

a on putovao i putovao; i umetnuli bi lijep govor koji bi ti izrekao dok

umireš… i sve bi to njima bilo jednako dobro baš kao da su promislili na

vrijeme i spasili ti život poslavši te lakšim putem naokolo.”

„Sviđaju mi se hrose“, reče Ransom malko ukočeno. „I mislim da je

ispravan način na koji govore o smrti.”

„U pravu su kad se ne boje smrti, Ren-soome, ali izgleda da ne gledaju

na nju razumno kao na dio same prirode naših tijela – i samim tim na nešto

obično izbježivo u trenucima kad oni ne vide kako bi to mogli izbjeći; na

primjer, ovo je spasilo život mnogim hrosama, ali hros se toga nikad ne bi

sjetio.”

Pokazao je Ransomu bocu na koju je bila spojena cijev koja je na kraju

imala čašu – očito je to bio aparat za davanje kisika.

„Pomiriši ovo kad god ti treba, maleni”, rekao je sorn. „I zatvori kad ti

ne treba.”

Augray je čvrsto privezao napravu sebi na leđa, prebacio cijev preko

ramena i tutnuo je Ransomu u ruku; Ransom je protrnuo kad ga je sorn

dodirnuo rukama; bile su lepezasta oblika, imale su sedam prstiju – sama

kost i koža, kao noga u ptice – i bile su vrlo hladne. Želeći usmjeriti misli

na nešto drugo, upitao ga je gdje je uređaj izrađen, jer na tom planetu nije

vidio ništa slično tvornici ili laboratoriju.

„Mi smo ga zamislili,” rekao je sorn, „a pfifltriggi su ga proizveli.”

„Zašto ih proizvode?” upita Ransom. Svojim je oskudnim vokabularom

pokušao još jednom doznati kakav je politički i ekonomski okvir unutar

kojega se odvija život na Malacandri.

„Vole proizvoditi predmete”, rekao je Augray. „Istina je da najviše vole

proizvoditi predmete koji su samo ugodni oku, a inače su potpuno

beskorisni. Ali katkad, kad im to dosadi, proizvode za nas predmete koje

smo mi zamislili, pod uvjetom da ih je dovoljno teško proizvesti. Nemaju

strpljenja da bi proizvodili predmete koje je lako proizvesti, koliko god

korisni možda bili. No krenimo mi na naše putovanje. Sjedit ćeš na mojem

ramenu.”

Prijedlog je došao sasvim neočekivano i uznemirio je Ransoma, no

vidjevši da je sorn čučnuo, Ransom nije imao kud nego popeti se na

njegovo paperjasto rame, smjestiti se uz njegovo dugačko blijedo lice,

ispružiti desnu ruku da obujmi golemi vrat i pripremiti se najbolje što može

za ovaj opasni način putovanja. Div se oprezno uspravio i Ransom je sada s

visine od oko pet i pol metara gledao krajobraz oko sebe.

„Je li sve u redu, maleni?” upitao je som.

„Sve je u najboljem redu” odgovorio je Ransom i putovanje je moglo

započeti.

Sornov način hoda najmanje je nalikovao ljudskom od svega što je

Ransom primijetio kod njega. Noge je dizao vrlo visoko i spuštao ih vrlo

nježno. Ransoma je njegov hod podsjećao čas na mačje prikradanje, čas na

šepirenje peradi, čas na visoko dizanje nogu kod zaprežnoga konja; takav

hod nije vidio ni kod jedne životinje na Zemlji. Putnik se, začudo, osjećao

vrlo ugodno. Ransom je već poslije nekoliko minuta izgubio svaki osjećaj

vrtoglavice i neprirodnosti svoga položaja. Umjesto toga, smiješne, čak

nježne asocijacije gomilale su mu se u glavi. Sjetio se kako je kao dječak

jahao slona u zoološkom vrtu ili, u još ranijem djetinjstvu, na očevu vratu.

Bilo je vrlo zabavno. Prevaljivali su, kako se činilo, šest do sedam milja na

sat. Hladnoća, premda žestoka, bila je podnošljiva; a onda, zahvaljujući

kisiku, više nije imao teškoća s disanjem.

Krajobraz koji je gledao sa svoga visokog položaja bio je vrlo dojmljiv.

Handramita nije bilo nigdje na vidiku. S obje strane plitke vododerine

kojom su hodali, sve dokle je pogled sezao, protezala se blijedozelenkasta

golet ispresijecana širokim potezima crvene boje. Nebo, tamnoplavo na

mjestu gdje se dodirivalo sa stijenama, bilo je gotovo crno u zenitu i

Ransom je, gledajući u bilo kojem smjeru u kojem ga sunčeva svjetlost nije

zasljepljivala, vidio zvijezde. Sorn mu je potvrdio da se nalaze na samoj

granici područja na kojem se može udisati. Već na vanjskom rubu planina,

koji graniči s harandrom i opasuje handramit, ili u uzanoj uleknini kroz

koju ih vodi njihov put, zrak je rijedak kao na Himalaji i hrosama je tu

teško disati, a nekoliko stotina metara naviše, na harandri u užem smislu,

koja je prava površina planeta, život je nemoguć. Stoga je sjajnost kroz koju

su prolazili bila prispodobiva nebeskoj – nebeskoj svjetlosti neublaženoj

atmosferskom koprenom.

Sjenka sorna, s Ransonovom sjenkom na njegovu ramenu, kretala se po

neravnim stijenama, neprirodno jasna poput sjenke stabla obasjana

automobilskim farovima; od gledanja stijena iza sjenki pekle su ga oči.

Daleki horizont činio se nadohvat ruke. Raspukline i oblik udaljenih

strmina bili su jasni poput pozadine primitivne slike, prije no što je čovjek

naučio slikati dubinu. Bio je na samu pragu neba koje je promatrao iz

svemirskoga broda i one zrake, koje riječi nošene zrakom ne mogu dokučiti,

ponovno su počele djelovati na njegovo tijelo. Srce mu je, kao i onda,

poskočilo u grudima; obuzeo ga je osjećaj svečane ozbiljnosti, osjećaj,

istodobno trezven i ekstatičan, da mu se život i snaga nude u netraženu i

neizmjernu obilju. Da je imao dovoljno zraka u plućima, bio bi se od srca

nasmijao. I ovdje, u krajobrazu koji ga je neposredno okruživao, bližila mu

se ljepota. Preko ruba doline, kao da kipteći silazi iz prave harandre,

velikim vijugavim linijama približavala se ona ružičasta zbijena masa koju

je dotad viđao u daljini. Kad ju je ugledao izbliza, činila se tvrda kao

kamen, ali široka ispupčenja pri vrhu i stablaste strukture pri dnu davali su

naslutiti da je u pitanju neki oblik vegetacije; njegova prvotna usporedba s

golemom cvjetačom pokazala se iznenađujuće točnom – bile su to kamene

cvjetače veličine katedrale i boje blijede ruže. Upitao je sorna što je to.

„To su stare malakandrijske šume”, rekao je Augray. „Na harandri je

nekoć bilo zraka i bilo je toplo. Još i danas, kad bi se mogao popeti gore i

ostati ondje, vidio bi da posvuda leže kosti drevnih stvorenja; nekoć je to

mjesto bilo puno života i buke. U to vrijeme rasle su ove šume i među

njihovim deblima kretala se rasa koja je iščezla prije mnogo tisuća godina.

Nisu bili pokriveni krznom nego dlakom kakvom sam ja pokriven. Nisu

plivali u vodi niti su hodali po zemlji; jedrili su zrakom na širokim

plosnatim udovima koji su ih održavali u zraku. Kažu da su bili veliki

pjevači i da su crvene šume odjekivale njihovom glazbom. Šume su se u

međuvremenu pretvorile u kamen i jedino se eldili mogu kretati njima.”

„Mi još uvijek imamo takva bića u našem svijetu”, rekao je Ransom.

„Zovemo ih pticama. Gdje je bio Oyarsa kad se sve to dogodilo harandri?”

„Gdje i sada.”

„I nije to mogao spriječiti?”

„Ne znam. No svijet nije stvoren da traje zauvijek, rasa pogotovo;

Maleldil tako ne radi.”

Nastavili su dalje; okamenjene šume bile su sve brojnije i često bi cijeli

horizont te beživotne pustoši bez zraka postao na čitavih pola sata rumen

poput engleskoga vrta ljeti. Prošli su pored mnoštva špilja u kojima su, po

Augrayjevim riječima, živjeli sorni; s vremena na vrijeme nailazili su na

visoke klisure s bezbroj otvora od podnožja do vrha iz kojih je šuplje

odjekivala buka kojoj nije bilo moguće odrediti porijeklo. Unutra se „radi”

rekao je sorn, ali kakve je naravi taj rad, to mu nije mogao objasniti. Sornov

vokabular uvelike se razlikovao od vokabulara hrosa. Nigdje nije vidio

ništa slično selu ili gradu u kojem bi živjeli sorni, očito samotnjačka bića,

nesklona druženju. Jednom ili dvaput na ulazu u koju špilju pojavilo bi se

dugačko blijedo lice i uputilo putnicima pozdrav sličan zvuku roga, no

dugačka dolina, ta kamena ulica ovoga šutljivog naroda, bila je uglavnom

tiha i prazna kao i sama harandra.

Tek s približavanjem popodneva, dok su se spremali spustiti u ulekninu u

cesti, vidjeli su tri sorna koji su im dolazili ususret silazeći niz strminu sa

suprotne strane. Ransomu se činilo da se više kližu nego što hodaju. Lakoća

njihova svijeta i savršeno držanje njihovih tijela omogućavalo im je da budu

nagnuti naprijed pod pravim kutom u odnosu na strminu tako da su sišli

brzo poput brodova pod povoljnim vjetrom. Gracioznost njihovih pokreta,

visok stas i prigušen sjaj sunčane svjetlosti na njihovim pernatim bokovima

potpuno su promijenili Ransomovo gledanje na njihovu rasu. Kad ih je ono

prvi put vidio, dok se hrvao s Westonom i Devineom, zvao ih je „divovima

ljudožderima”. uǝpoq :ɐpɐɹqo Sada je mislio da bi naziv „titani” ili

„anđeli” bio puno primjereniji njihovoj vanjštini i držanju. Tada im čak ni

lica nije vidio kako treba, pomislio je. Tada su mu se činila sablasnim, iako

su bila samo dostojanstvena, a njegova prva ljudska reakcija na izduljenu

strogost njihove linije i duboku mirnoću izraza sada mu se činila ne toliko

kukavičkom koliko prostačkom. Tako bi valjda Parmenid ili Konfucije

izgledao londonskom đačiću! Krupna bijela bića dojedrila su do Ransoma i

Augraya, a zatim se nagnula poput stabala i mimoišla se s njima.

Unatoč hladnoći – koja ga je često tjerala da siđe i neko vrijeme pješači

ne bi li se ugrijao – nije želio da putovanje završi, no Augray je imao

vlastite planove i zaustavio se da prenoće dugo prije zalaska sunca, pred

kućom jednoga starijeg sorna. Ransom je vrlo brzo shvatio da je na to

mjesto doveden da bude pokazan velikom znanstveniku. Špilja, točnije

rečeno sustav iskopa, bio je vrlo velik i s mnogo prostorija, a sadržavala je

mnoštvo stvari koje nije razumio.

Posebno ga je zanimala zbirka smotaka načinjenih, kako se činilo, od

kože, na kojima su bila otisnuta slova – očito se radilo o knjigama; razabrao

je, međutim, da su na Malacandri knjige vrlo rijetke.

„Bolje je pamtiti”, rekli su sorni.

Kad ih je Ransom upitao ne boje li se da bi se dragocjene tajne tako

mogle izgubiti, odgovorili su mu da ih Oyarsa uvijek pamti i da će ih

iznijeti na javu bude li to smatrao prikladnim.

„Hrose su nekoć imali mnogo knjiga poezije”, dodali su. „Sada ih imaju

manje. Kažu da pisanje knjiga uništava poeziju.”

Njihova je domaćina kroz špilju u stopu pratila nekolicina drugih sorna

koji su se činili na neki način podređeni znanstveniku. Ransom je isprva

mislio da su oni sluge, no kasnije je zaključio da su učenici ili pomoćnici.

Razgovor koji se odvijao u večernjim satima nije bio takav da bi mogao

pretjerano zanimati čitatelja na Zemlji, jer su sorni odlučili da Ransom neće

postavljati pitanja, nego da će odgovarati na njih. Njihovo ispitivanje

uvelike se razlikovalo od nesuvislih i maštovitih pitanja koja su mu

postavljali hrose. Vrlo promišljeno i sustavno postavljali su mu pitanja o

geologiji Zemlje i o njezinoj sadašnjoj geografiji, a zatim su prešli na floru,

faunu, povijest čovječanstva, jezike, politiku i umjetnost. Kad bi vidjeli da

im Ransom ne umije reći nešto više o određenoj temi – a to se događalo

često – prelazili bi na drugu temu. Često su iz njega neizravno izvlačili više

podataka no što je i sam znao da ih posjeduje, polazeći očito od široke

osnove općega znanja. Slučajna opaska o drveću, koju je iznio pokušavajući

objasniti proces proizvodnje papira, njima je ispunila prazninu u njegovim

nepotpunim odgovorima na botanička pitanja; njegov prikaz zemaljske

navigacije pomogao im je u razumijevanju mineralogije, a zahvaljujući

opisima parnoga stroja zaključili su o zraku i vodi na Zemlji više nego što

je Ransom ikada znao. Od početka je odlučio da će biti iskren jer mu se

činilo da ne bi bilo dostojno hnaua, osim toga, da bi bilo uzaludno postupiti

drukčije. Zapanjili su se čuvši neke pojedinosti o ljudskoj povijesti, osobito

o ratovima, ropstvu i prostituciji.

„To je zato što oni nemaju Oyarsu”, rekao je jedan od učenika.

„To je zato što svaki od njih želi biti mali Oyarsa”, odvratio je Augray.

„Ne mogu si pomoći”, rekao je stari sorn. „Mora postojati vlast, a opet,

kako stvorenja mogu sama vladati sobom? Životinjama mora vladati hnau,

hnauom moraju vladati eldili, a eldilima mora vladati Maleldil. Ova bića

nemaju eldile. Nalik su stvoru koji pokušava dignuti sebe vukući se za kosu

– ili stvoru koji se trudi obuhvatiti pogledom cijeli kraj, iako je u istoj razini

s njim – ili ženki koja pokušava sama začeti mlado.”

Posebno su ih se dojmile dvije pojedinosti vezane uz naš svijet. Čudila ih

je, na primjer, količina energije koju moramo uložiti u podizanje i nošenje

predmeta. Podjednako ih je začudila činjenica da imamo samo jednu vrstu

hnaua: bili su uvjereni da to ima dalekosežne posljedice, da uzrokuje

znatno smanjenu mogućnost suosjećanja s drugima, čak i smanjenu

sposobnost mišljenja.

„Vaša je misao očito izručena na milost i nemilost vašoj krvi”, rekao je

stari sorn. „Jer ne možete je uspoređivati s mišlju koja lebdi na drukčijoj

krvi.”

Bio je to zamoran i vrlo neugodan razgovor za Ransoma. No kad je na

kraju legao na počinak, nije razmišljao ni o ljudskoj golotinji ni o vlastitom

neznanju. Razmišljao je samo o drevnim šumama Malacandre i o tome

kako bi bilo odrastati s pogledom na zemlju boja udaljenu tek koji

kilometar i istodobno nedohvatljivu, a koja je nekoć bila nastanjena.

XVII.

Sutradan rano ujutro Ransom je ponovno zauzeo svoje mjesto na

Augrayjevu ramenu. Više od sata putovali su istom blještavom divljinom.

Daleko prema sjeveru nebo je bilo sjajno od mase nalik oblacima

tamnocrvene i oker boje; masa je bila vrlo velika i udaljavala se brzo prema

zapadu na visini od kojih deset milja iznad pustošije. Ransom dotad još nije

bio vidio oblak na malakandrijskom nebu pa upita što je to. Sorn mu reče da

je to pijesak koji donose vjetrovi iz velikih strašnih pustinja na sjeveru.

Tako goleme mase pijeska često se mogu vidjeti, katkad na visini i od

sedamnaest milja; vjetrovi ih nose dok ih ne obore negdje, možda u

handramitu, u nastupu žestoke pješčane oluje od koje se ne može ni disati

ni gledati. Zloslutno kretanje te mase na nebu bez oblaka podsjetilo je

Ransoma na to da se nalaze izvan Malacandre – da više ne obitavaju u

svijetu, već da pužu po površini neobična planeta. Oblak se na kraju, kako

se činilo, spustio naniže i rasprsnuo se daleko na zapadnom horizontu gdje

se rumenilo, nalik veliku požaru, moglo vidjeti sve dok zavoj doline nije

skrio od pogleda cijelo to područje.

Taj mu je zavoj otvorio novi vidik. Krajobraz koji se protezao pred njim

isprva se činio neobično sličnim Zemljinu – bio je ispresijecan sivim

grebenima koji su se uzdizali i spuštali kao morski valovi. Daleko iza, litice

i šiljci poznatih mu zelenih stijena uzdizali su se na pozadini tamnoplava

neba. Trenutak kasnije vidio je da je ono što je smatrao nizinskim

područjem samo iskrzana, nabrana površina plavo-sive magle što ispunja

dolinu – magle koja se uopće neće doimati kao magla kad siđu u handramit.

Čim se cesta kojom su hodali počela spuštati, manje ju je zapažao i počeo je

nejasno nazirati višebojni obrazac nizinskoga područja. Padina je ubrzo

postajala sve strmija; poput okrhnutih zubi nekoga diva – diva s

pokvarenim zubima – najviši vrhunci planinskoga bedema ispod kojega su

morali proći uzdizali su se zlokobno iznad ruba vododerine kojom su

prolazili. Boja neba i kvaliteta svjetlosti neznatno su se promijenili.

Trenutak kasnije stajali su na rubu strmine koja bi po zemaljskim mjerilima

prije zavređivala naziv ponor; niz tu strminu vodila je njihova staza, gubeći

se duboko dolje u grimiznoj vegetaciji. Ransom je odlučno odbio spuštati se

na Augrayevu ramenu. Iako nije potpuno razumio njegovo negodovanje,

sorn se sagnuo kako bi Ransom mogao sići pa je nastavio spuštati se istim

pognutim držanjem nalik klizanju kao i dosad dok je Ransom pošao za njim

koristeći se radosno svojim obamrlim nogama.

Ljepota ovoga novog handramita koji se ukazao pred njim oduzela mu

je dah. Bio je prostraniji od onoga u kojem je dotad boravio, a neposredno

ispod njih ležalo je gotovo okruglo jezero – safir promjera dvanaest milja,

smješten na rubu grimizne šume. Usred jezera, nalik vrlo niskoj, blago

nakošenoj piramidi, ili ženskoj dojci, uzdizao se otok blijedocrvene boje,

gladak do vrha, a na vrhu gaj s drvećem kakvo ljudsko oko nije vidjelo.

Glatka debla toga šumarka imala su blage izbočine kao u najplemenitijih

bukvi, no ova su stabla bila viša od tornjeva katedrale, a na vrhovima im

cvijeće, ne lišće; zlatno cvijeće, blistavo kao tulipan, mirno kao stijena i

veliko kao ljetni oblak. Doista, to i nije bilo drveće, bilo je to pravo cvijeće,

a sasvim dolje, među njihovim korijenjem, pogled mu pade na blijed

nagovještaj arhitekture, nešto nalik kamenim pločama. I prije nego što mu

je vodič rekao, znao je da je to Meldilorn. Nije znao što je očekivao. Stare

predodžbe koje je donio sa Zemlje o izvanzemaljskoj kompleksnoj strukturi

uredâ, zakučastijoj od američke, ili o inženjerskom raju prepunu golemih

strojeva, odavno je odbacio. No nije očekivao nešto tako klasično, tako

djevičanski čisto kao što je bio ovaj blistavi gaj – koji je ležao tako miran,

tako skrovit u svojoj obojenoj dolini i na zimskom sunčevu svjetlu s

nenadmašivom se ljupkošću uzdizao desetke metara uvis. Sa svakim

korakom nizbrdo sve ga je više zapahivala divna toplina koja je dopirala iz

doline. Pogledao je gore – nebo je postajalo sve svjetlije. Pogledao je dolje

– zapljusnuo ga je miomiris divovskoga cvijeća. Obrisi dalekih litica gubili

su oštrinu, a njihova površina blještav sjaj. Krajobraz je ponovno dobio

dubinu, mutnost, mekoću i perspektivu. Rub stijene s koje su započeli

silazak već je bio daleko iznad njih; činilo se nevjerojatnim da su doista

došli odande. Disao je punim plućima. Nožni prsti, toliko dugo ukočeni od

hladnoće, sada su mu se divno koprcali u čizmama. Podigao je naušnjake

kape i uši mu zapljusne zvuk vodopada. Hodao je po mekanu korijenju,

ravnom zemljom, a šumski pokrov bio mu je iznad glave. Svladali su

harandru i došli su na sam prag Meldilorna.

Nakon kraćega hoda došli su do neke vrste šumske ceste – široke aleje

koja se protezala ravno kao strijela između grimiznih debala završavajući

savršeno glatkim svjetlucavim plavim jezerom. Ondje su našli gong i čekić

koji je visio o kamenu stupu. Sve bijaše bogato ukrašeno, a gong i čekić bili

su izrađeni od zelenkasto-plava metala koji Ransom nije poznavao. Augray

je udario u gong. U Ransomu je raslo uzbuđenje pa nije mogao mirno i

sabrano razgledati ukrase na kamenu. Dijelom su to bili slikovni prikazi, a

dijelom čista dekoracija. Ransoma se posebno dojmio stanovit sklad između

ocrtanih i praznih ploha. Crteži čistih linija, oskudni poput prapovijesnih

crteža jelenova na Zemlji, izmjenjivali su se s uzorcima preciznim i

zakučastim poput onih na nordijskom ili keltskom nakitu; bližim

razmatranjem niste mogli ne uočiti da su ove naizmjenično prazne i

pretrpane površine i same dio većih cjelina. Veoma ga se dojmila činjenica

da slikovni rad nije bio ograničen na prazne prostore; vrlo često, velike

arabeske sadržavale su i zamršene slike koje su funkcionirale kao sporedni

detalj. Drugdje, umjetnik je slijedio potpuno oprečan plan – ali i to je

izmjenjivanje bilo ritmično, slijedilo je neki obrazac. Upravo je bio počeo

otkrivati da ti crteži, premda vrlo stilizirani, pripovijedaju neku priču, kad

ga je Augray prekinuo. S obale Meldilorna otisnuo se čamac.

Ransom se obradovao kad im se brod približio i kad je za veslom vidio

hrosa. Biće je primaknulo čamac obali gdje su ga oni čekali, zagledalo se u

Ransoma, a zatim upitno pogledalo Augraya.

„Možda se pitaš tko je ovaj nau, Hrinha,” rekao je sorn, „jer nikad nisi

vidio ništa slično njemu. Zove se Ren-soom, a došao je nebom s

Thulcandre.”

„Dobrodošao je, Augray”, uljudno odvrati hros. „Dolazi li Oyarsi?”

„On je poslao po njega.”

„I po tebe, Augray?”

„Oyarsa me nije pozvao. Prebaciš li Ren-sooma preko vode, vratit ću se

u svoju utvrdu.”

Hros je znakovima pozvao Ransoma da uđe u čamac. Ransom je želio

izraziti zahvalnost sornu i poslije kraćega razmišljanja odvezao je remen

svoga ručnog sata i dao mu ga; bio je to jedini predmet koji je imao, a koji

mu se činio prikladnim darom za sorna. Nije imao teškoća u objašnjavanju

svrhe toga predmeta, no div mu ga je, nakon što ga je pogledao sa svih

strana, pomalo se nećkajući, vratio i rekao:

„Ovaj dar trebao bi dati jednom od pfifltrigga. On veseli moje srce, no

oni bi ga sigurno znali bolje iskoristiti. Vjerojatno ćeš upoznati neke od njih

u Meldilornu: daj ga njima. A što se tiče njegove namjene, zar tvoj narod ne

zna koje je vrijeme dana drukčije nego da gleda u ovo?”

„Vjerujem da ima životinja koje posjeduju to znanje,” reče Ransom, „ali

naš hnau ga je izgubio.”

Nakon ovoga Ransom se oprostio od sorna i ukrcao se u čamac. Naći se

ponovno u čamcu s hrosom, osjećati toplinu vode na licu i gledati plavo

nebo iznad sebe – sve to Ransomu se činilo gotovo kao da se vraća kući.

Skinuo je kapu i s užitkom se naslonio na ogradu čamca, zasipljući svoga

pratioca pitanjima. Otkrio je da služenje Oyarsi nije isključivo na hrosama,

kako je bio pretpostavio vidjevši hrosa na dužnosti u čamcu: sva tri roda

hnaua služila su Oyarsi u različitim svojstvima, a dužnost prijevoznika je,

sasvim prirodno, bila povjerena onima koji su se najbolje razumjeli u

čamce. Doznao je da po dolasku u Meldilorn može ići kamo ga je volja i

raditi što ga je volja dok ga Oyarsa ne pozove. To može biti sat vremena, ali

i nekoliko dana. Blizu mjesta iskrcaja nalaze se kolibe u kojima će mu dati

hranu i u kojima će po potrebi moći i prespavati. Zauzvrat, Ransom je hrosi

ispričao, trudeći se biti što razumljiviji, što je mogao više o svom vlastitom

svijetu i o svom putovanju s njega; upozorio ga je na opasne, iskrivljene

ljude koji su ga doveli na Malacandru i koji su i dalje na slobodi. Dok mu je

govorio o tome, pomislio je da to nije dovoljno jasno istaknuo Augrayu;

donekle ga je tješila pomisao na to da su Weston i Devine po svoj prilici već

uspostavili vezu sa sornima i da vjerojatno neće dodijavati tako velikim

bićima koja toliko sliče ljudima. Bar ne zasad. O Devineovim konačnim

ciljevima nije imao iluzija; sada je samo trebao sve priznati Oyarsi. U

međuvremenu čamac je dodirnuo kopno.

Ransom je ustao, dok je hros privezivao čamac za obalu, i osvrnuo se

oko sebe. U blizini male luke u kojoj su pristali, s lijeve strane, nalazile su

se niske kamene zgrade – prve koje je vidio na Malacandri – i u njima

rasplamsana ognjišta. Ondje će, rekao mu je hros, naći hranu i sklonište.

Ostatak otoka doimao se napuštenim, a njegovi glatki obronci pustima sve

do šumarka na vrhu, gdje se naziralo nekakvo kameno zdanje. No koliko je

mogao prosuditi, to nije bio ni hram ni kuća u zemaljskom značenju te

riječi, već široka aleja s monolitima – slična Stonehengeu, samo puno veća,

dostojanstvena i pusta, gubeći se, iza prijevoja, u pepeljastoj sjenci debala s

cvijećem na vrhu. Pustoš je vladala posvuda; pa ipak, na pozadini jutarnje

tišine čuo je, ili mu se bar pričinilo da čuje, slabašan, ali zvonak zvuk:

naćulio je uši – ono što je čuo jedva se moglo nazvati zvukom, no ipak se

nije moglo ignorirati.

„Otok je pun eldila”, prigušenim glasom reče hros.

Ransom iziđe iz čamca. Napola očekujući neku prepreku, učinio je

nekoliko nesigurnih koraka i zastao, a zatim nastavio, oprezno kao i dotad.

Premda je raslinje po kojem je hodao bilo neobično mekano i bujno i

premda mu noge nisu stvarale nikakvu buku, nagonski je hodao na

vrhovima prstiju. Pokreti su mu bili blagi i staloženi. Zbog golema pojasa

vodenoga prostranstva zrak je na otoku bio topliji nego igdje drugdje na

Malacandri; klima je bila slična zemaljskoj pri kraju rujna – kad su dani još

topli, ali s nagovještajem budućega mraza. Osjećaj strahopoštovanja koji je

rastao u njemu odvraćao ga je od penjanja uzbrdo prema šumarku i aleji s

kamenim monolitima.

Prestao se uspinjati negdje na polovici brda i skrenuo je udesno, cijelo

vrijeme ostajući na istoj udaljenosti od obale. Govorio si je da razgledava

otok, no imao je osjećaj da otok zuri u njega. Ovaj se osjećaj pojačao

poslije otkrića do kojega je došao nakon otprilike sat vremena hoda i

kasnije mu ga je uvijek bilo vrlo teško opisati. Najapstraktnijim jezikom

rečeno, ukratko bi se moglo reći da je površina otoka bila izložena sićušnim

promjenama svjetlosti i sjene koje nikakva zrcalna promjena na nebu nije

mogla uzrokovati. Da zrak nije bio tako miran, a raslinje odveć nisko i

odveć čvrsto da bi se pomicalo na vjetru, bio bi rekao da se to slabašan

povjetarac igra i uzrokuje neznatne promjene u sjenčenju kakve vidimo na

žitnim poljima na Zemlji. Poput zvonkih zvukova u zraku, ovi otisci stopa

svjetlosti bili su nepovjerljivi prema promatraču. Najmanje ih je vidio ondje

gdje je najpomnije gledao: gomilali su mu se na rubovima vidnoga polja

kao da ondje traje složen proces njihova razmještanja. Obratiti pozornost na

bilo kojega od njih značilo je učiniti ga nevidljivim te se često činilo da

sićušna svjetlost upravo napušta mjesto na koje mu je pogled pao. Nije

sumnjao da to „vidi” – koliko mu je uopće moguće vidjeti – eldile. Dojam

što ga je pritom imao bio je vrlo neobičan. Teško je reći da je bio jezovit, jer

nije imao dojam da je okružen duhovima. Nije čak imao dojam da ga

uhode; osjećao se izloženim pogledu bićâ koja ga imaju pravo promatrati.

Ne bi se moglo reći da se boji; u osjećaju koji ga je obuzeo bilo je nešto

stida, nešto plahosti, nešto podčinjenosti, i Ransomu je bilo krajnje

neugodno.

Bio je umoran i pomislio je da će u ovoj povlaštenoj zemlji biti dovoljno

toplo da se može odmoriti pod vedrim nebom. Sjeo je. Meko raslinje,

toplina i miomirisi koji su prožimali cijeli otok podsjetili su ga na Zemlju i

vrtove ljeti. Načas je zatvorio oči; zatim ih je ponovno otvorio i ispod sebe

vidio neke zgrade, a na jezeru čamac koji se približavao. Odmah ga je

prepoznao. Bio je to čamac kojim je i sam došao, a one kolibe bile su

prenoćišta za goste u maloj luci; obišao je cijeli otok. Počela ga je mučiti

glad. Možda će biti najpametnije da siđe i potraži nešto za jelo; barem će

mu brže proći vrijeme.

No nije to učinio. Kad je ustao i pažljivije pogledao kolibe u luci, vidio

je da se ondje vrzma mnogo bića, a dok je gledao, iz čamca se na otok

iskrcao velik broj putnika. Vidio je da se u jezeru nešto miče, isprva nije

shvatio što, no ubrzo se pokazalo da su to sorni koji su, do pojasa u vodi,

išli prema Meldilornu. Bilo ih je desetak. Iz ovoga ili onog razloga na otok

se u veliku broju slijevaju posjetioci. Nije više mislio na to da bi mu se

moglo dogoditi neko zlo ako ode dolje i izmiješa se s gomilom, no ipak se

skanjivao. Još se živo sjećao kako se osjećao kao novi učenik u školi – novi

učenici dolazili su dan ranije – kako se klatio uokolo i gledao dolazak

veterana. Na kraju je odlučio da neće silaziti dolje. Otkinuo je nešto bilja i

pojeo ga, a zatim malko odrijemao.

Poslijepodne, kad je postalo svježije, vratio se hodanju. Dotad su već i

drugi hnau lutali otokom. Viđao je uglavnom sorne, ali to je bilo zato što su

bili vrlo visoki pa ih je bilo lakše primijetiti. Nije se čula nikakva buka. Nije

imao nikakvu želju za susretom s tim drugim potucalima koja su, kako se

činilo, ograničila svoje kretanje na priobalni dio otoka pa je, a da toga nije

bio ni svjestan, odlazio sve više uzbrdo i prema unutrašnjosti otoka. Na

kraju se našao na rubu šumarka, odakle je pucao pogled na aleju s

monolitima. Bio je odlučio, iz razloga koji ni njemu nije bio potpuno jasan,

da neće ulaziti u nj, no pogled mu je privukao najbliži kamen, bogato

isklesan sa sviju strana, i on ga uze proučavati, da bi odmah potom, tjeran

znatiželjom, temeljito razgledao i ostale.

Prizori u kamenu bili su vrlo zagonetni. Pored prikaza sorna i hrosa te

bića za koje je pretpostavljao da su pfifltriggi neprekidno se pojavljivao

uspravan i vijugav lik kojem je lice bilo samo naznačeno i koji je imao

krila. Krila su bila vrlo prepoznatljiva i to ga je silno zbunilo. Je li moguće

da tradicija malakandrijske umjetnosti seže u ono ranije geološko i biološko

razdoblje kad je, kako mu je Augray rekao, na harandri bilo života, među

ostalim i ptica? Kamen je, činilo se, potvrdno na to odgovarao. Vidio je

prizore davnih crvenih šuma u kojima su letjele ptice, nesumnjivo ptice, ali

i mnoga druga stvorenja koja nije poznavao. Na drugom kamenu mnoga od

tih stvorenja bila su prikazana kako leže mrtva, a na nebu iznad njih bijaše

prikazan fantastični lik sličan hnakri, koji je vjerojatno simbolizirao

hladnoću, kako prema njima odapinje strijele. Preživjela stvorenja tiskala su

se oko krilata, vijugava bića koje je Ransom smatrao Oyarsom, prikazana u

liku krilata ognja. Na sljedećem kamenu bio je prikazan Oyarsa, praćen

mnoštvom stvorenja, kako za sobom ostavlja brazdu nekom zašiljenom

alatkom. Sljedeći je kamen donosio prikaz pfifltrigga koji su tu brazdu

proširivali alatima za kopanje. Sorni su zgrtali zemlju u hrpe sa svake strane

brazde, a hrose su kopali vodene kanale. Ransom se pitao je li to možda

mitski prikaz gradnje handramita ili možda svjedočanstvo da su to ustvari

umjetne tvorevine.

Mnoge prikaze nije razumio. Posebno ga je zbunio jedan koji je u dnu

prikazivao dio kruga, iza i iznad kojega su se uzdizale tri četvrtine diska

podijeljena u koncentrične krugove. Pomislio je da je to prikaz sunca koje

se pomalja iza brda; nesumnjivo, prikaz u dnu vrvio je malakandrijskim

prizorima – Oyarsa u Meldilornu, sorni na planinskom rubu harandre te

mnoštva drugih bića, od kojih je neka poznavao, a druga su mu bila

potpuno nepoznata. Obratio je pozornost na disk koji se uzdizao. Nije to

bilo sunce. Sunce, doduše, jest bilo ondje, u središtu diska, u to nije moglo

biti nikakve sumnje: oko njega su se širile koncentrične kružnice. U prvoj i

najmanjoj nalazila se mala kugla na kojoj je jahao krilat lik pomalo sličan

Oyarsi, ali u ruci je držao nešto slično trublji. U sljedećoj kružnici na sličnoj

kugli jahao je još jedan vatreni lik. Njemu lice nije bilo ni naznačeno,

umjesto lica imao je dvije izbočine koje su – do toga je zaključka došao

nakon duga i pažljiva promatranja – prikazivale vime ili dojke nekoga

sisavca. Bio je potpuno siguran da gleda prikaz Sunčeva sustava. Prva kugla

predstavljala je Merkur, druga Veneru. „Neobične li koincidencije,”

pomislio je Ransom, „njihova mitologija povezuje ideju žene s Venerom,

baš kao i naša.” Ovaj problem bio bi dulje zaokupljao njegovu pažnju da

mu pogled, zbog prirodne radoznalosti, nije privukla treća kugla, koja je

nesumnjivo predstavljala Zemlju. Kad ju je ugledao, duh mu se načas

sledio. Istina, kugla je bila ondje, ali na mjestu gdje se trebao nalaziti

ognjeni lik nalazila se duboka nepravilna uleknina, kao da ju je netko htio

izbrisati. „Nekoć je, dakle…”, ali njegove su špekulacije krzmale i na kraju

zamukle pred cijelim nizom nepoznanica. Pogledao je sljedeću kružnicu.

Na njoj nije bilo kugle, nego je donji dio kružnice dodirivao vrh onoga

velikog segmenta prepuna malakandrijskih prizora tako da je Malacandra

na ovom mjestu dodirivala Sunčev sustav i istodobno izlazila iz njega u

perspektivi prema gledatelju. Nakon što je dokučio zamisao kojom se vodio

autor, bio je zapanjen živopisnošću prizora. Odmaknuo se nekoliko koraka

od kamena i duboko uzdahnuo, spremajući se posvetiti nekim od zagonetki

koje su draškale njegovu maštu. Malacandra je, dakle, Mars. Zemlja… ali

nekakvo tuckanje, ili udaranje čekićem, što li, koje je trajalo već neko

vrijeme, ne dopirući mu sasvim do svijesti, postalo je odveć uporno da bi ga

i dalje mogao ignorirati. Neko biće, a to sasvim sigurno nije bio eldil, nešto

je radilo u njegovoj blizini. Malko uplašen – jer bio se duboko zamislio –

osvrnuo se oko sebe. Ništa posebno nije mu privuklo pozornost. Povikao je,

budalasto, na engleskom:

„Tko je tamo?”

Tuckanje je iznenada prestalo, a iza obližnjega monolita izvirilo je

neobično lice.

Bilo je bezdlako, kao u čovjeka ili sorna. Bilo je dugačko i šiljasto kao u

rovke, žućkasto i zapušteno, a čelo smješteno tako nisko da ga, da mu

stražnji dio glave i područje iza ušiju nije pokrivala nekakva izraslina slična

vlasulji, ne bi bilo moguće nazvati licem razumnoga bića. Trenutak kasnije

iza monolita iskočilo je cijelo stvorenje, iznenadivši Ransoma tom

neočekivanom kretnjom. Ransom je predmnijevao da je to pfifltrigg – i bilo

mu je drago što nije sreo jednoga od pripadnika ove vrste kad je tek bio

došao na Malacandru. Više od bilo čega što je dotad vidio pfifltrigg je sličio

insektu ili gmazu. Tijelo mu je podsjećalo na žabu i Ransom je isprva

pomislio da se oslanja na „ruke” kao žaba. Zatim je primijetio da je dio

prednjih udova o koje se biće oslanja zapravo, ljudskim jezikom govoreći,

više lakat nego ruka, širok i podložen nekom vrstom jastučića te očito služi

za hodanje; ali s njega su se, pod kutom od četrdeset pet stupnjeva, uvis

pružale prave podlaktice – mršave, snažne podlaktice koje su završavale

divovskim osjetljivim rukama s mnoštvom prstiju. Pomislio je kako je ovo

biće, kad je riječ o bilo kojem fizičkom poslu, od kopanja rude do

urezivanja kamena, u prednosti pred drugima zato što može raditi punom

snagom poduprt laktom. Na kukca je podsjećao ponajviše zbog iznenadnih,

trzavih pokreta te zbog činjenice da je mogao okretati glavu 360 stupnjeva

kao bogomoljka; efekt je dodatno pojačavao suh i hrapav zvuk sličan

zveckanju što ga je biće proizvodilo kretanjem. Nalikovalo je pomalo na

skakavca, pomalo na jednoga od patuljaka Arthura Rackhama, pomalo na

žabu i pomalo na staroga stručnjaka za prepariranje životinja kojega je

Ransom poznavao u Londonu.

„Dolazim s drugog svijeta”, započe Ransom.

„Znam, znam”, reklo je biće cvrkutavim glasom, kao da mu se žuri.

„Dođi ovamo, iza kamena. Ovuda, ovuda. Oyarsino naređenje. Puno posla.

Treba odmah početi. Stani ondje.”

Ransom se našao s druge strane monolita, zureći u prizor koji još nije bio

dovršen. Zemlja je bila posuta krhotinama kamenja, a zrak je bio pun

prašine.

„Tako” reklo je biće. „Ne miči se. Ne gledaj me. Gledaj tamo.”

Ransom u prvi mah nije razumio što biće očekuje od njega, no onda,

vidjevši kako pfifltrigg neprestance pogledava čas njega, čas kamen,

nesumnjivo pogledom umjetnika, istim u svim svjetovima, koji gleda prvo

svoj model, a potom svoj rad, shvatio je što se događa i gotovo prasnuo u

smijeh. Pozira za portret! S mjesta na kojem je stajao mogao je vidjeti kako

biće kleše kamen kao da je sir, toliko hitro da mu je oko samo s mukom

zapažalo što čini, ali nije mogao vidjeti što radi, premda je mogao

proučavati pfifltrigga. Vidio je da ono zveckanje i metalni zvukovi dolaze

od mnoštva malih alata što su mu visjeli o tijelu. Katkad bi uzrujano viknuo

i tresnuo o zemlju alatku s kojom je radio i uzeo neku drugu, no većinu onih

koje je najčešće koristio držao je u ustima. Vidio je i da to biće nosi odjeću,

kao i on sam, nekakvu sjajnu, ljeskavu tvar koja se doimala bogato

ukrašenom, premda je bila pokrivena prašinom. Oko vrata je imao krznenu

tkaninu nalik vunenu šalu, a oči su mu bile zaštićene tamnim zaštitnim

naočalama. Prstenje i lanci izrađeni od sjajne kovine – ne od zlata, pomislio

je – ukrašavali su mu udove i vrat. Cijelo vrijeme dok je radio šaptao je

nešto sebi u bradu siktavim glasom, a kad bi se uzbudio zbog nečega – a

najčešće je bio uzbuđen – vrh nosa bi mu se nabrao kao u zeca. Na kraju je

ponovno onako iznenadno poskočio u zrak, sletio desetak metara dalje i

rekao:

„Da, da. Nije baš dobro kako sam se nadao. Drugi put bolje. Ostaviti

sada. Dođi i pogledaj.”

Ransom ga je poslušao. Vidio je prikaz planeta koji sada nisu bili

poredani tako da sačinjavaju mapu Sunčeva sustava, već su se u

jedinstvenoj povorci primicali gledatelju i na svakom od njih osim na

jednom stajao je ognjeni vozač bojnih kola. Bila je tu Malacandra, a na njoj,

na njegovo iznenađenje, vrlo pristojan prikaz svemirskoga broda. Pored

njega stajala su tri lika za koje je Ransom očito poslužio kao model.

Ustuknuo je s gađenjem. Koliko god se, s malakandrijskoga stajališta,

ljudski lik doimao neobičnom likovnom temom, i koliko god osebujna

možda bila njihova umjetnička stilizacija, pomislio je da se biće ipak moglo

više potruditi i vjernije prikazati ljudski lik u kamenu, a ne tako da izgleda

kao krojačka lutka s trupom nalik panju, šira nego viša, s glavom i vratom

iz kojih kao da niču nekakve gljive.

Oklijevao je. „Tako valjda izgledam tvojim sunarodnjacima”, rekao je.

„U svijetu iz kojeg dolazim ne bi me ovako prikazali.”

„Ne”, reče pfifltrigg. „Ne želim da bude previše sličan. Previše sličan i

neće vjerovati – oni koji se rode kasnije.” Dodao je još dosta toga što je bilo

teško razumjeti, no dok je govorio, Ransomu je sinulo da su ti odbojni

likovi bili zamišljeni kao idealistički prikaz čovječanstva. Razgovor je

uskoro zamro. U želji da promijeni temu Ransom ga je upitao nešto o čemu

je već dulje razmišljao.

„Nije mi jasno” reče, „kako to da vi, sorni i hrose, govorite istim

jezikom. Jezik, zubi i grlo sigurno vam se jako razlikuju.”

„U pravu si”, reče biće. „Nekoć smo govorili različitim jezicima, a i

danas u kući svatko govori svojim jezikom. Ali svi su naučili hrosanski

jezik.”

„Zašto?” upita Ransom, razmišljajući i dalje u kategorijama zemaljske

povijesti. „Jesu li hrose nekoć vladali ostalima?”

„Ne razumijem. Oni govore i pjevaju puno bolje od nas. Koriste više

riječi, boljih riječi. Nitko ne uči jezik moga naroda jer je ono što imamo reći

rečeno u kamenu i sunčevoj krvi i zvjezdanom mlijeku i svi to mogu vidjeti.

Nitko ne uči jezik sorna jer njihovo znanje možeš pretvoriti u koje god

hoćeš riječi, ali ono će svejedno ostati isto. To ne možeš učiniti s pjesmama

hrosa. Njihov se jezik govori na cijeloj Malacandri. Ja ga sada govorim jer

si ti tuđinac i govorio bih ga sa sornom. Kod kuće govorimo našim starim

jezikom. To možeš vidjeti u imenima. Sorni imaju vrlo zvučna imena:

Augray, Arkal, Belmo i Falmay. Imena hrosa podsjećaju na krzno: Hnoh,

Hhihi, Hyoi i Hlithnahi.”

„Najbolja poezija, znači, dolazi u najgrubljem jeziku?”

„Možda”, reče pfifltrigg. „Kao što su najbolji prizori u najtvrđem

kamenu. Moj narod ima imena kao što su Kalakaperi, Parakataru i

Tafalakeruf. Mene zovu Kanakaberaka.”

Ransom mu kaza svoje ime.

„U našoj zemlji” reče Kanakaberaka, „nije ovako. Mi nismo prikliješteni

u uskom handramitu. U našoj zemlji ima pravih šuma, zelenih sjenki,

dubokih rudnika. Toplo je. Svjetlo ne sjaji tako žestoko kao ovdje i nije tako

tiho kao ovdje. Mogao bih te odvesti na mjesto u šumi gdje bi istodobno

vidio stotinu vatri i čuo stotinu čekića. Da bar možeš doći u našu zemlju!

Mi ne živimo u rupama kao sorni niti na svežnjevima korova kao hrose.

Mogao bih ti pokazati kuće sa stotinu stupova, jedne od sunčeve krvi, druge

od zvjezdanog mlijeka, cijelim putem… i cijeli svijet oslikan na zidovima.”

„Kako upravljate svojim društvom?” upita Ransom. „Oni što rade u

rudnicima… vole li svoj posao jednako kao oni koji oslikavaju zidove?”

„Svi drže rudnike otvorenima; to je posao koji treba dijeliti s drugima.

Ali svatko kopa za sebe ono što mu treba za posao. Što bi drugo radio?”

„Kod nas nije tako.”

„Onda sigurno radite vrlo iskrivljeno. Kako bi stvaralac razumio rad na

sunčevoj krvi ako sam ne ode u dom sunčeve krvi i ne nauči razlikovati

jednu vrstu od druge, ako ne živi s njom danima izvan nebeskog svjetla,

dok mu ne uđe u krv i srce kao da ju je sam mislio, pojeo i ispljunuo?”

„Kod nas ona leži vrlo duboko i do nje je teško doći, a oni koji je

iskapaju moraju cijeli život posvetiti toj vještini.”

„I to im se sviđa?”

„Mislim da ne… ne znam. Ipak to rade jer ne bi dobili hranu kad bi

odustali.”

Kanakaberaka je nabrao nos. „Znači li to da u vašem svijetu nema

dovoljno hrane?”

„Ne znam”, na to će Ransom. „Često sam tražio odgovor na to pitanje,

ali nitko mi nije znao reći. Zar kod vas ne postoji nitko tko bi prisilio druge

da rade, Kanakaberaka?”

„Naše ženke”, reče pfifltrigg ispustivši zvižduk koji je očito bio smijeh.

„Kod vas se više drži do ženki nego kod drugih hnaua?”

„Svakako. Sorni najmanje drže do svojih ženki, a mi najviše.”

XVIII.

Te noći Ransom je spavao u prenoćištu za goste, pravoj kući koju su

izgradili i bogato ukrasili pfifltriggi. Zadovoljstvo koje je osjetio našavši se

u znatno humanijim uvjetima bilo je ponešto umanjeno nelagodom koju je,

unatoč svemu što je znao, neizbježno osjećao u prisutnosti tako velika broja

malakandrijskih bića. Zastupljene su bile sve tri vrste. Činilo se da se

pripadnici ni jedne vrste ne osjećaju nelagodno u nazočnosti drugih, iako su

bile veoma očite razlike među njima, poznate, uostalom, i stanovnicima

Zemlje kad se, primjerice, voze vlakom u istom vagonu – sornima je u

prenoćištu bilo prevruće, a pfifltriggima prehladno. Te je noći naučio više o

malakandrijskom smislu za humor i zvukovima kojim se on očituje nego za

cijeloga dotadašnjeg boravka na tom neobičnom planetu. Doista, gotovo svi

razgovori koje je dotad vodio bili su ozbiljni. Sada se pokazalo da šale

najčešće izbijaju prilikom susreta različitih vrsta hnaua. Šale svih triju vrsta

bile su mu jednako nerazumljive. Činilo mu se da uspijeva uočiti razlike u

vrsti – primjerice, stekao je dojam da sorni rijetko idu dalje od ironije, za

razliku od hrosa koji su često neumjereni i ekscentrični, dok su mu se

pfifltriggi činili oštroumni i vrsni u grdnjama – no čak i kad je razumio sve

riječi, nije shvaćao poantu. Te je večeri na počinak pošao razmjerno rano.

Bilo je vrlo rano ujutro, doba dana kad ljudi na Zemlji odlaze musti

krave, kad su probudili Ransoma. Isprva nije znao što ga je probudilo.

Prostorija u kojoj je ležao bila je tiha, prazna i gotovo potpuno mračna.

Upravo se bio spremao ponovno zaspati kad je sasvim blizu sebe čuo visok

glas koji mu je rekao: „Oyarsa šalje po tebe.” Pridigao se u sjedeći položaj i

ogledao se oko sebe. Nije vidio nikoga, ali glas je ponovio: „Oyarsa šalje po

tebe.” Napokon se uspio otrgnuti izmaglici sna pa je shvatio da se u sobi

nalazi eldil. Nije se preplašio, ali dok je poslušno ustajao i oblačio odjeću

koju je prethodne večeri odložio sa strane, osjetio je da mu srce kuca brže

no inače. Manje je mislio na nevidljivo biće u sobi nego na razgovor koji ga

je čekao. Davno ga je napustio stari strah da će možda sresti neko čudovište

ili idola: obuzela ga je nervoza kakvu je, sjećao se, osjećao kao student prije

ispita. Više od svega na svijetu trebala mu je šalica dobra čaja.

Prenoćište je bilo prazno. Izišao je van. Plavkasti se dim dizao s jezera, a

nebo je bilo vedro iza nazupčanih istočnih stijena kanjona; sunce samo što

nije bilo izašlo. Još uvijek je bilo vrlo hladno, raslinje mokro od rose i cijeli

krajobraz odisao je nečim zbunjujućim što je ubrzo detektirao kao tišinu.

Glasovi eldila u zraku su zamukli, a prestalo je i smjenjivanje svjetla i

sjene. Iako mu to nitko nije rekao, znao je da se mora popeti na sam vrh

otoka i doći do onoga šumarka. Kad je došao blizu, primijetio je, i pritom

ga je obuzela malodušnost, da je aleja s monolitima puna malakandrijskih

bića i da sva šute. Stajahu poredani u dva reda, po jedan sa svake strane

staze, i svi su čučali ili sjedili u različitim položajima, već prema građi

svoga tijela. Hodao je polako i nesigurno, ne usuđujući se zastati, pritisnut

pogledima svih tih neljudskih očiju koje nisu treptale. Kad je stigao do

vrha, do mjesta u sredini na kojem se nalazio najveći kamen, zastao je;

kasnije se nije mogao sjetiti je li mu neki od eldila rekao da to učini ili je to

učinio vođen vlastitom intuicijom. Nije sjeo, jer je zemlja bila prehladna i

vlažna i osim toga nije bio siguran pristoji li se. Jednostavno je ostao stajati

– nepomičan poput čovjeka u paradi. Sva stvorenja gledala su u njega i

vladao je posvemašnji muk.

Malo-pomalo opazio je da sve vrvi eldilima. Sva svjetla, ili nagovještaji

svjetala, koja su jučer bila razasuta po cijelom otoku, sada su bila skupljena

na jednom mjestu i bila su nepomična ili su se jedva pomicala. Sunce je već

bilo izašlo, ali i dalje je vladala tišina. Kad je podigao pogled da vidi prve,

blijede zrake sunca na monolitima, primijetio je da je zrak iznad njega

prožet puno većom kompleksnošću svjetla no što bi se dalo objasniti

izlaskom sunca, i to svjetla drukčije vrste, eldil-svjetla. Nebo, ništa manje

nego zemlja, vrvjelo je eldilima: vidljivi Malakandrijci sačinjavali su samo

najmanji dio šutljiva konzistorija koji ga je okruživao. Možda će se, kad

tomu dođe vrijeme, morati braniti pred tisućama ili milijunima: red za

redom oko njega i red za redom iznad njega, bića koja nikad dotad nisu

vidjela čovjeka, i koja čovjek ne može vidjeti, čekala su da otpočne njegovo

suđenje. Liznuo je suhe usne pitajući se hoće li biti u stanju govoriti kad se

to od njega zatraži. Zatim mu sine da je možda baš ovo – ovo čekanje i ova

izloženost pogledima – suđenje; možda im on već sada, a da toga nije ni

svjestan, govori sve što žele znati. Tek kasnije – puno kasnije – čulo se

komešanje. Svako vidljivo biće u šumarku ustalo je i ostalo stajati,

zamuknuvši više no ikad, prignute glave; i Ransom je vidio (ako se to tako

može reći) da se Oyarsa približava između dugačkih redova isklesanih

kamenova. Dijelom je to zaključio po izrazima koje su lica Malakandrijaca

poprimila dok je njihov vladar prolazio pored njih; dijelom je vidio – nije

mogao poreći da je doista vidio – samoga Oyarsu. Nikad nije znao objasniti

kakvo je to biće. Najtiši šapat svjetlosti – ne, još manje od toga, najmanja

zamisliva sjenka – kretala se po neravnu tlu pokrivenu raslinjem; ili, možda,

neka razlika u izgledu tla, odveć neznatna da bi je se moglo izraziti na

jeziku koji se zasniva na pet osjetila, kretala se polako prema njemu. Poput

tajca koji se širi prostorijom punom ljudi, poput beskrajno malena zapaha

svježine u vrijeme omare, poput časomična sjećanja na davno zaboravljen

zvuk ili miris, poput svega što je najmirnije i najmanje i najteže predočiti u

prirodi, Oyarsa je prolazio između svojih podanika, približavao se i onda

zastao, ni deset metara daleko od Ransoma, u srcu Meldilorna. Ransom je

osjetio trnce u tijelu i bockanje u prstima kao da je u blizini bljesnula

munja; vlastito srce i tijelo činili su mu se kao načinjeni od vode.

Oyarsa je progovorio – glasom potpuno neljudskim, kakav Ransom još

nikad nije čuo, milozvučnim i u nekom smislu udaljenim; neuzdrmanim

glasom; glasom, kao što je jedan od hrosa kasnije rekao Ransomu, „bez

kapi krvi. Njihova krv je svjetlost”. Riječi koje je Oyarsa izgovorio nisu

bile uznemirujuće.

„Čega se toliko bojiš, Ransome s Thulcandre?” rekao je.

„Tebe, Oyarsa, jer nisi kao ja i jer te ne vidim.”

„To nisu krupni razlozi” rekao je glas. „Ni ti nisi kao ja i premda te

vidim, vidim te vrlo slabo i blijedo. Ali nemoj misliti da smo potpuno

različiti. I ti i ja slike smo Maleldilove. To nisu pravi razlozi.”

Ransom je šutio.

„Počeo si me se bojati prije nego što si stupio nogom na moj svijet.

Otada stalno bježiš od mene. Moji sluge vidjeli su tvoj strah kad si bio u

svemirskom brodu na nebu. Vidjeli su da pripadnici tvoje vrste postupaju

loše s tobom, iako nisu razumjeli njihov govor. Zatim, da bih te izbavio iz

ruku one dvojice, potaknuo sam hnakru da vidim hoćeš li doći k meni od

svoje volje. Ali ti si se skrio među hrosama i premda su ti rekli da dođeš k

meni, nisi htio. Poslije toga poslao sam svoga eldila da te dovede, ali ni tada

nisi htio doći. Na kraju, pripadnici tvoje vrste krenuli su u potjeru za tobom

i tako te doveli k meni i prolivena je krv hnaua.”

„Ne razumijem, Oyarsa. Znači li to da si ti tražio da me dovedu s

Thulcandre?”

„Da. Zar ti ona dvojica nisu to rekla? I zašto si pošao s njima ako ne zato

da se odazoveš na moj poziv? Moji sluge nisu razumjeli što su ti govorili

dok je tvoj brod bio na nebu.”

„Tvoji sluge… Ne razumijem”, rekao je Ransom.

„Pitaj slobodno”, rekao je glas.

„Imaš sluge na nebu?”

„Gdje drugdje? Ne postoji drugdje.”

„Ali ti si, Oyarsa, ovdje na Malacandri, kao što sam i ja.”

„Malacandra, kao i svi svjetovi, plovi nebom. I nisam ‘ovdje’ sasvim kao

ti, Ransome s Thulcandre. Bića tvoje vrste moraju pasti s neba u svijet; za

nas su svjetovi mjesta na nebu. Nemoj to pokušavati shvatiti. Dovoljno je

da znaš da smo ja i moji sluge čak i sada na nebu; oni su bili oko tebe u

nebeskom brodu baš kao što su i sada, ovdje, oko tebe.”

„Onda si znao za naše putovanje prije nego što smo napustili

Thulcandru?”

„Ne. Thulcandra je svijet koji ne poznajemo. Samo je ona izvan neba i s

nje ne stižu nikakve poruke.”

Ransom je šutio, ali Oyarsa je odgovarao na neizgovorena pitanja.

„Nije uvijek bilo tako. Nekoć smo poznavali Oyarsu vašeg svijeta – bio

je sjajniji i veći nego ja – i tada je nismo zvali Thulcandra. Priča o njemu

najduža je od svih priča, i najbolnija. Postao je iskrivljen. To je bilo prije

nego što je nastao život u tvom svijetu. Bile su to Iskrivljene godine o

kojima mi na nebu i danas govorimo, kad on još nije bio vezan uz

Thulcandru, već je bio slobodan kao mi. Želio je iskriviti i druge svjetove,

osim svoga. Ljevicom je snažno udario vaš mjesec, a desnicom je prije

vremena donio hladnu smrt mojoj harandri; da Maleldil nije mojom rukom

otvorio handramite i učinio da proključaju vrući izvori, moj bi svijet bio

nenastanjen. Nismo ga dugo ostavili tako slobodna. Izbio je veliki rat,

istjerali smo ga s neba i vezali ga za zrak njegova vlastitog svijeta, kako nas

je Maleldil naučio. Ondje nesumnjivo i sada leži i mi otad više ne znamo za

taj planet: nijem je. Mislimo da ga Maleldil neće sasvim prepustiti

Iskrivljenom, a među nama se govori da je Maleldil poslušao neobičan

savjet i usudio se učiniti strašne stvari, hrvajući se s Iskrivljenim na

Thulcandri. Ali o tome znamo manje nego ti; to je nešto što nas zanima.”

Prošlo je neko vrijeme prije nego što je Ransom progovorio i Oyarsa je

poštivao njegovu šutnju. Kad se sabrao, reče:

„Nakon ovog što si mi ispričao, Oyarsa, mogu ti reći da je naš svijet vrlo

iskrivljen. Ona dvojica koja su me dovela ovamo nisu znala ništa o tebi,

znali su samo da su sorni zatražili da me dovedu. Vjerujem da su mislili da

si ti lažni eldil. Postoje lažni eldili u divljim dijelovima našeg svijeta; ljudi

ubijaju druge ljude pred njima – misle da eldili piju krv. Mislili su da me

zato sorni žele, da su zato poslali po mene, ili možda zbog nekog drugog

zla. Doveli su me silom, protiv moje volje. Bio sam u groznu strahu.

Pripovjedači priča u našem svijetu uvjeravaju nas da je sav život izvan naše

atmosfere, ukoliko postoji, zao.”

„Razumijem” reče glas. „To objašnjava puno toga što me je čudilo. Čim

ste izišli iz vaše atmosfere i ušli u nebo, sluge su mi rekli da dolaziš protiv

svoje volje i da oni drugi nešto kriju od tebe. Nisam vjerovao da bilo koje

biće može biti tako iskrivljeno da silom dovodi drugo biće svoje vrste

ovamo.”

„Nisu znali za što me trebaš, Oyarsa. Ni ja još uvijek ne znam.”

„Reći ću ti. Prije dvije godine – a to znači prije četiri vaše godine – ovaj

brod ušao je u nebo iz tvog svijeta. Pratili smo njegov put sve do ovdje i

eldili su bili s njim dok je letio iznad harandre, a kad se na kraju spustio u

handramit, više od polovice mojih slugu okupilo se oko njega da dočekaju

tuđince koji će iz njega izići. Nijednoj životinji nismo dali da dođe na to

mjesto i nijedan hnau nije znao za to. Kad su ti tuđinci počeli hodati amo-

tamo po Malacandri i kad su podigli sebi kolibu i kad sam prosudio da je

trebao već minuti njihov strah od novog svijeta, poslao sam sorne da im se

predstave i nauče ih našem jeziku. Odabrao sam sorne jer su po obliku

najsličniji vama. Thulkandrijanci su se bojali sorna i bili su vrlo

nepoučljivi. Sorni su im prilazili puno puta i malo su ih naučili. Izvijestili su

me da Thulkandrijanci uzimaju sunčevu krv iz potoka kad god je mogu

naći. Ono što su ispričali nije mi bilo dovoljno pa sam rekao sornima da ih

dovedu k meni, ne silom nego uljudno. Nisu došli. Tražio sam da mi pošalju

jednog, ali ni jedan nije došao. Bilo bi lako dovesti ih, ali iako smo vidjeli

da su glupi, tada još nismo znali koliko su iskrivljeni, a ja nisam želio širiti

svoje ovlasti nad bićima koja ne pripadaju mom svijetu. Rekao sam

sornima da se prema njima ponašaju kao prema mladunčadi, da im kažu da

neće više smjeti uzimati sunčevu krv dok jedan pripadnik njihove rase ne

dođe k meni. Kad im je to rečeno, natrpali su nebeski brod što su više mogli

i vratili se u vaš svijet. Nas je to začudilo, ali sada je sve jasno. Mislili su da

želim pojesti nekog od vaše rase i otišli su da mi dovedu jednog. Da su

prešli tih nekoliko kilometara i došli k meni, bio bih ih primio uz počasti;

sada su dvaput pošli na putovanje od mnogo milijuna kilometara nizašta i

svejedno će se pojaviti preda mnom. A i ti si, Ransome s Thulcandre, sebi

nepotrebno priskrbio mnoštvo nevolja tražeći način da izbjegneš stajati gdje

sada stojiš.”

„To je istina, Oyarsa. Iskrivljena bića puna su strahova. Ali sada sam

ovdje i spreman sam čuti što želiš učiniti sa mnom.”

„Dvije sam stvari želio pitati o tvojoj rasi. Prvo moram znati zašto

dolaziš ovamo – toliko dugujem svojem svijetu. Drugo, želim čuti o

Thulcandri i o Maleldilovim neobičnim ratovima što ih je ondje vodio s

Iskrivljenim; o tome bismo, kako rekoh, htjeli više doznati.”

„Što se prvog pitanja tiče, Oyarsa, došao sam ovamo jer su me doveli

silom. Što se ostalih koji su došli ovamo tiče, jedan ne mari nizašto osim za

sunčevu krv, jer u našem svijetu za nju može dobiti mnogo užitaka i steći

veliku moć. Ali drugi ti želi zlo. Vjerujem da bi uništio sav tvoj narod samo

zato da bi se naša rasa imala gdje širiti; zatim bi učinio isto i s drugim

svjetovima. Mislim da želi da naša rasa traje zauvijek i nada se da će

skakati s jednog svijeta na drugi… i da će uvijek dolaziti na novo sunce kad

staro umine… tako nekako.”

„Je li njegov um onda ranjen?”

„Ne znam. Možda ne opisujem njegove misli kako treba. Učeniji je od

mene.”

„Misli li on da može ići na velike svjetove? Misli li on da Maleldil želi

da bilo koja rasa živi zauvijek?”

„On ne zna za Maleldila. No jedno je sigurno, Oyarsa: on želi zlo tvom

svijetu. Ne smiješ dopustiti našoj rasi da dođe opet ovamo. Ako ćeš to

spriječiti samo tako da ubiješ nas trojicu, nemam ništa protiv.”

„Da pripadate mom narodu, ubio bih ih odmah, Ransome, a ubrzo i tebe;

oni su toliko iskrivljeni da za njih nema nade, a ti ćeš, kad sazriješ i malo se

ohrabriš, biti spreman poći k Maleldilu. Ali ja vladam samo mojim

svijetom. Strašno je ubiti nečijeg hnaua. To neće biti potrebno.”

„Oni su jaki, Oyarsa; mogu ubijati iz velike daljine, bacajući smrt na

svog neprijatelja.”

„Najmanji od mojih slugu mogao je dodirnuti njihov brod prije nego što

je stigao na Malacandru, dok je još bio na nebu, i pretvoriti ga u tijelo s

drukčijim pogonom – naime, osloboditi ga tijela. Budi siguran da ni jedan

pripadnik tvoje rase neće ponovno doći u moj svijet ako ga ja ne pozovem.

No nemojmo više o ovom. Pričaj mi o Thulcandri. Reci mi sve. Ne znamo o

njoj ništa od dana kad je Iskrivljeni pao s neba u atmosferu tvog svijeta,

pogođen u samo svjetlo svog svjetla. Zašto se opet bojiš?”

„Bojim se samog vremena, Oyarsa… ili možda ne razumijem. Nisi li

rekao da se to dogodilo prije nastanka života na Thulcandri?”

„Da.”

„A ti, Oyarsa? Ti si živio… i ona slika u kamenu na kojoj hladnoća ubija

žive stvorove na harandri? Prikazuje li ta slika nešto što je bilo prije

nastanka mog svijeta?”

„Vidim da si, na kraju krajeva, ipak hnau”, reče glas. „Nemoguće je da

bi ijedan kamen iz tog vremena i sada stajao na svom mjestu. Slika se

počela mrviti i načinjena je više puta nego što ima eldila u zraku iznad nas.

Ali kopije su uvijek bile vjerne. Na tom kamenu vidio si sliku koja je

završena dok je tvoj svijet bio tek napola načinjen. Ne razmišljaj o tim

stvarima. Moj narod ima zakon koji mu ne dopušta da puno govori o

veličinama i brojevima drugima, čak ni sornima. Ti ne razumiješ i zato

osjećaš poštovanje prema tričarijama, a ne primjećuješ ono što je doista

veliko. Radije mi reci što je Maleldil učinio na Thulcandri.”

„Prema našoj predaji…” započe Ransom, no svečanu tišinu zbora

prekide neočekivana gungula. Šumarku se, iz smjera pristaništa,

približavala velika družina, uvelike nalik povorci. Koliko je mogao

razabrati, ta se družina sastojala gotovo isključivo od hrosa i činilo se da

nešto nose.

XIX.

Kad su se približili, Ransom je vidio da hrose na čelu povorke nose tri

dugačka i uska tereta. Nosili su ih na glavama, po četvorica na svaki. Iza

njih stupali su drugi, naoružani harpunima, i očito čuvali dva stvorenja koja

Ransom nije prepoznao. Bili su to crni obrisi naspram svjetlosti koja im je

dopirala odostraga kad su zašli između dva najudaljenija monolita. Ta

stvorenja bijahu puno niža od bilo koje životinje koju je dotad vidio na

Malacandri i, koliko je mogao razabrati, bili su dvonošci, iako su im donji

udovi bili toliko debeli i toliko nalik kobasicama da ih je bilo teško nazvati

nogama. Tijela su im pri vrhu bila nešto uža nego pri dnu, ponešto

podsjećajući na krušku, a glave im nisu bile ni okrugle kao u hrosa ni

duguljaste kao u sorna, već gotovo četvrtaste. Hodali su ukočeno na uskim

stopalima koja su se doimala teškima i koja su, kako se činilo, utiskivali u

zemlju s nepotrebnom žestinom. Sada su njihova lica postupno postajala

vidljiva: bila je to masa bezoblična i naborana, višebojna mesa, obrubljena

nekom čekinjastom tamnom tvari… Iznenada je, s neopisivom promjenom

u raspoloženju, shvatio da gleda ljude. Dvojica zarobljenika bili su Weston i

Devine i on je, u tom jednom povlaštenom trenutku, vidio ljudska bića

gotovo malakandrijskim očima.

Predvodnici povorke približili su se Oyarsi na svega dva metra i spustili

svoj teret na zemlju. Bila su to, sada je jasno vidio, tri mrtva hrosa položena

na mrtvačka nosila izrađena od nepoznate kovine; ležali su na leđima, a

njihove oči, koje im nisu sklopili kao što mi sklapamo oči preminulima,

zurile su u udaljenu zlatnu krošnju šumarka. Za jednoga od njih pomislio je

da je Hyoi; tren kasnije istupio je hros koji je posve sigurno bio Hyoijev

brat, prepoznao ga je. Naklonio se Oyarsi i počeo govoriti.

Ransom isprva nije čuo što govori, jer se sasvim usredotočio na Westona

i Devinea. Bili su bez oružja i pod budnom paskom naoružanih hrosa koji

su ih okruživali. Obojica su, kao i Ransom, od dolaska na Malacandru

pustili brade, bili su blijedi i prljavi od pješačenja. Weston je stajao

skrštenih ruku i na licu je imao nepomičan, čak bi se reklo dostojanstven

izraz očajanja. Devine je držao ruke u džepovima i doimao se bijesnim i

zlovoljnim. Obojica su očito mislila da imaju opravdan razlog za strah, iako

se ni za jednoga od njih nije moglo reći da mu nedostaje hrabrosti.

Okruženi stražarima i usredotočeni na zbivanja pred sobom, nisu ni

primijetili Ransoma.

Ransom je razabrao što Hyoijev brat govori.

„Ne jadam se toliko zbog smrti ove dvojice, Oyarsa, jer kad smo noću

naišli na hojoveke, bili su prestravljeni. Moglo bi se reći da je bilo kao u

lovu, a ova su dvojica ubijena kao da ih je ubio hnakra. Ali Hyoija su ubili

izdaleka, kukavičkim oružjem, iako nije učinio ništa da ih preplaši. Sada

ondje leži (i ovo što ću reći ne govorim zato što mi je bio brat, već to zna

cijeli handramit) veliki hnakrapunt i veliki pjesnik i njegov je gubitak

težak.”

Oyarsa se prvi put obrati dvojici ljudi.

„Zašto ste ubili mog hnaua?” pitao je glas.

Weston i Devine uznemireno su se osvrnuli oko sebe da vide tko im se to

obraća.

„Bože dragi!” viknuo je Devine na engleskom. „Nemoj mi reći da imaju

zvučnik.”

„Ventrilokvija”, odgovorio je Weston promuklim šapatom. „Govor iz

trbuha. Uobičajeno među divljacima. Vrač se pretvara da je zapao u trans i

onda tako govori. Moraš identificirati vrača i obratiti se izravno njemu,

otkud god ti se čini da glas dolazi; to će mu rastrojiti živce i pokazati mu da

si ga prozreo. Vidiš li kojeg divljaka u transu? Čekaj… eno ga, vidim ga.”

Trebalo je odati priznanje Westonu na njegovoj moći zapažanja: među

mnoštvom bića uočio je jedino koje nije stajalo u stavu duboka poštivanja i

pažnje. Bio je to postariji hros koji se nalazio blizu njega. Čučao je i oči su

mu bile sklopljene. Zakoračivši prema njemu, prkosno i glasno je uzviknuo

(njegovo poznavanje jezika bilo je vrlo skromno):

„Zašto ti uzeti naš bum-bum? Mi vrlo ljuti na tebe. Mi se ne bojati.”

Weston je pretpostavljao da će njegov istup izazvati snažan dojam. Na

njegovu nesreću, nitko drugi nije dijelio njegovu teoriju o ponašanju

vremešnoga hrosa. Hros – koga su svi dobro poznavali, uključujući i

Ransoma – nije došao s pogrebnom povorkom. Stajao je na tom istom

mjestu još od zore. Zacijelo nije kanio iskazati nepoštovanje Oyarsi, no na

samu početku ovoga događaja obuzela ga je slabost i umor koji katkad

svladaju vremešne hnau svih vrsta i sada je blaženo uživao dubok i

okrepljujuć drijemež. Jedan zalisak malko mu se trznuo kad mu je Weston

viknuo u lice, ali oči su mu ostale zatvorene.

Oyarsin glas ponovno je progovorio. „Zašto govoriš njemu?” rekao je.

„Ja vas pitam, zašto ste ubili mog hnaua?”

„Pusti nas da idemo pa mi onda pričati”, zaurlao je Weston na hrosa koji

je spavao. „Misliš mi nemamo moć, misliš ti radiš sve što hoćeš. Možeš ti

ne to! Veliki poglavica na nebu slati nas. Ti ne činiti što kažem, on doći,

digne sve vas u zrak… Tras! Bum!”

„Ne znam što znači bum”, reče glas. „Zašto ste ubili mog hnaua?”

„Reci da je bio nesretan slučaj”, promrmljao je Devine Westonu na

engleskom.

„Već sam ti rekao”, odgovori mu Weston. „Ne razumiješ kako se treba

ophoditi s domorocima. Jedan znak slabosti i skočit će nam za vrat.

Preostaje nam jedino da ih zastrašimo.”

„U redu! Radi kako hoćeš”, zareža Devine. Očito je počeo gubiti

povjerenje u svog partnera.

Weston se nakašljao i ponovno se okomio na postarijeg hrosa.

„Mi ga ubiti”, zaurlao je. „Pokazali što možemo učiniti. Svak ko ne

učiniti što mi kažemo, tras! bum! Mi ga ubiti isto kao njega. Vi činiti sve što

mi kažemo i mi dati puno lijepih stvari. Vidi! Vidi!” Ransomu je bilo vrlo

neugodno kad je vidio da Weston naglim pokretom izvlači iz džepa ogrlicu

živih boja, nesumnjivo kupljenu u lancu supermarketa Woolworth, i njom

maše pred licima svojih stražara, hodajući polako od jednoga do drugog i

ponavljajući: „Lijepo, lijepo! Vidi! Vidi!”

Rezultat ovoga manevra iznenadio je i samoga Westona. Sa svih strana

začula se grmljavina glasova kakve ljudsko uho nikad nije čulo. Tišinu toga

uzvišenog mjesta narušilo je zavijanje i lajanje hrosa, zviždanje pfifltrigga i

tutnjava sorna, odjekujući od udaljenoga planinskog masiva. Čak i u zraku

iznad njih čula se slabašna zvonjava glasova eldila. Westonu je trebalo odati

priznanje što je, unatoč tome što je problijedio, sačuvao hrabrost.

„Vi ne vikati na mene”, zagrmio je. „Ne plašiti mene. Ja se ne bojati

vas.”

„Moraš oprostiti mom narodu,” začuo se Oyarsin glas – čak se i u njemu

čula blaga promjena, „ali oni ne viču. Samo se smiju.”

Weston nije znao kako se na malakandrijskom kaže smijeh; pravo

govoreći, bila je to jedna od onih riječi čije značenje nije dobro razumio ni

na jednom jeziku. Grizući usne, užasnut od stida, Ransom samo što se nije

počeo moliti, nadajući se da će eksperiment s perlicama zadovoljiti

znanstvenika, ali on nije poznavao Westona. Weston je opazio da je buka

jenjala. Znao je da se ravna po utvrđenim pravilima zastrašivanja, a zatim

umirivanja primitivnih rasa; osim toga, nije bio čovjek kojega bi jedan ili

dva neuspjeha odvratili od nauma. Grmljavina je opet započela kad se

Weston počeo vrtjeti poput usporena velika zvrka, brišući povremeno čelo

lijevom nadlanicom, a desnom ustrajno mašući ogrlicom gore-dolje, i

potpuno zaglušila sve što je pokušavao reći; Ransom je vidio da mu se usne

pomiču i nije nimalo sumnjao da neprestano ponavlja: „Lijepo, lijepo!”

Iznenada, bura smijeha gotovo se udvostručila. Zvijezde u svojim orbitama

udružile su se protiv Westona. Neko maglovito sjećanje na davni pokušaj da

zabavi malenu nećakinju počelo je prodirati u njegov uvježban, obrazovan

um. Naime, spuštao se u čučanj i opet pridizao, naginjući glavu na jednu

stranu; samo što nije plesao; sada ga je već bio oblio znoj od napora.

Ransomu se čak učinilo da govori: „Tuki-taki, tuki-taki!”

Čista iscrpljenost prekinula je nastup slavnoga fizičara – najuspješniji

nastup te vrste ikad izveden na Malacandri – a s njim i gromoglasne i

ekstatične provale oduševljenja njegova gledateljstva. Kad je ponovno

zavladala tišina, Ransom je čuo kako mu Devine govori na engleskom:

„Za ime Božje, prestani praviti klauna od sebe, Westone” rekao je glas.

„Zar ne vidiš da ne funkcionira?”

„Čini se da doista ne funkcionira”, priznao je Weston. „Sve mi se čini da

imaju niži kvocijent inteligencije nego što smo mislili. Misliš li možda, kad

bih pokušao još samo jednom – ili bi ti volio pokušati?”

„Oh, kvragu!” obrecnuo se Devine i, okrenuvši leđa svom partneru,

naglo sjeo na zemlju, izvadio dozu za cigarete i pripalio jednu.

„Dat ću je vraču”, rekao je Weston kad je nakratko zavladao zgranut

tajac koji je Devineovo ponašanje prouzročilo među gledaocima; i prije

nego što ga je itko mogao zaustaviti, Weston je iskoračio naprijed i pokušao

objesiti ogrlicu oko vrata postarijem hrosu. Hrosova glava je, međutim, bila

prevelika i ogrlica mu je ostala stajati na čelu poput krune, malko viseći

preko jednoga oka. Hros je blago pomaknuo glavu, kao pas kojem dosađuju

muhe, tiho otpuhnuo i nastavio drijemati.

Oyarsin glas sada se obratio Ransomu. „Imaju li tvoji sunarodnjaci ranu

na mozgu, Ransome s Thulcandre?” rekao je. „Ili se previše boje da bi

odgovorili na moja pitanja?”

„Mislim, Oyarsa,” rekao je Ransom, „da ne vjeruju da si tu. Osim toga,

vjeruju da su svi ovi hnau – da su svi oni poput mladunčadi. Deblji hojovek

pokušava ih uplašiti, a zatim im ugoditi darovima.”

Čuvši Ransomov glas, dvojica zarobljenika naglo se okrenuše. Weston se

upravo spremao nešto reći kad ga je Ransom prekinuo na engleskom:

„Slušaj, Westone. Ovo nije trik. Ondje, u sredini, doista se nalazi biće –

ondje gdje vidiš neku vrstu svjetla, ili neku vrstu nečeg, vidjet ćeš ako

dobro otvoriš oči. To je biće inteligentno bar koliko i čovjek – izgleda da

žive nevjerojatno dugo. Prestani se ophoditi s njim kao s djetetom i

odgovaraj mu na pitanja. I ako ćeš poslušati moj savjet, govorit ćeš istinu, a

ne prazne priče.”

„Bilo kako bilo, divljaci su barem dovoljno inteligentni da tebe

namagarče”, zarežao je Weston, ponovno se okrenuo prema hrosu koji je

drijemao i obratio mu se ponešto drukčijim glasom – želja da probudi

tobožnjega vrača počela se pretvarati u opsesiju:

„Nama žao što mi ubiti njega”, reče, pokazujući na Hyoija. „Ne htjeti

ubiti njega. Sorn kaže mi dovesti čovjeka za vašeg poglavicu. Mi se vratili

na nebo. On došao” (ovdje je pokazao na Ransoma) „s nama. On jako

iskrivljen čovjek, pobjegao, nije učinio što sorni rekli kao mi. Mi trčati za

njim, dovesti ga natrag za sorne, učiniti što rekli i što sorni rekli nama,

shvaćaš? On nam ne dati. Bježao, bježao, bježao. Mi trči za njim. Vidimo

velikog crnog, mislimo on ubiti nas, mi ubijemo njega – puf! bum! Sve

zbog iskrivljeni čovjek. On ne bježati, on biti dobar, pa mi ne trčati za njim,

ne ubiti velikog crnog, shvaćaš? On iskrivljen čovjek – zbog iskrivljeni

čovjek sve nevolje – vi čuvati njega, mi idemo. On boji vas, mi ne bojimo.

Slušaj…”

U tom trenutku Westonovo neprekidno urlanje u lice hrosu na kraju je

polučilo željeni učinak. Biće je otvorilo oči i blago i pomalo zbunjeno

zagledalo se u Westona. Zatim se, postupno shvaćajući kako se nedolično

ponijelo, polako osovilo na noge, s poštovanjem se naklonilo Oyarsi i zatim

odgegalo iz zbora s ogrlicom obješenom iznad desnoga uha i oka. Weston

ga je, svejednako otvorenih usta, pratio pogledom sve dok nije iščezao

među deblima u šumarku.

Tišinu je prekinuo Oyarsa. „Dovoljno smo se smijali”, rekao je, „i

vrijeme je da čujemo iskrene odgovore na naša pitanja. Nešto nije u redu u

tvojoj glavi, hnau s Thulcandre. U njoj je puno krvi. Je li Firikitekila

ovdje?”

„Ovdje sam, Oyarsa”, rekao je pfifltrigg.

„Imaš li u svojim cisternama rashlađene vode?”

„Imam, Oyarsa.”

„Odvedite onda ovog debelog hnaua u prenoćište i okupajte mu glavu u

hladnoj vodi. Mnogo vode i mnogo puta. Zatim ga vratite ovamo. Za to

vrijeme pobrinut ću se za mog ubijenog hrosa.”

Weston nije sasvim razumio što je glas rekao – i dalje je pokušavao

odgonetnuti odakle dopire – ali nasmrt se preplašio kad su ga ščepale

snažne ruke hrosa i odvele s mjesta na kojem je stajao. Ransom bi mu bio

rado doviknuo nešto da ga umiri, ali Weston je i sam tako glasno vikao da

ga zacijelo ne bi mogao čuti. Miješao je engleski i malakandrijski i

posljednje što se moglo čuti od njega bio je vrisak: „Platiti za ovo – puf!

bum! – Ransome, za ime Božje, Ransome! Ransome!”

„A sada”, rekao je Oyarsa kad je ponovno zavladala tišina, „odajmo

počast mom mrtvom hnauu.”

Na njegove riječi desetorica hrosa prišla su mrtvačkim nosilima. Podigli

su glave i premda im, koliko je Ransom mogao vidjeti, nitko nije dao

nikakav znak, u isti su tren počeli pjevati.

Svakom čovjeku, kad se upoznaje s nekom novom umjetnošću, dođe

trenutak kad se s onoga što mu se dotad činilo besmislenim, da tako kažem,

podigne krajičak zastora koji skriva tajnu toga umijeća i, u provali ushita s

kojim se nijedno naknadno i cjelovitije razumijevanje ne može usporediti,

on načas ugleda beskrajne mogućnosti što ih ta umjetnost u sebi sadrži.

Ransomu je sada došao taj trenutak u razumijevanju malakandrijske

pjesme. Ponajprije je vidio da se ritmovi te pjesme zasnivaju na krvi

drukčijoj od naše, na srcu koje kuca brže i na većem unutarnjem žaru.

Budući da je već poznavao ta bića i da ih je volio, sada je, malo-pomalo,

mogao čuti tu pjesmu njihovim ušima. Prvih nekoliko taktova zvonke

grobne tužaljke prizivalo mu je u svijest velike mase koje su se kretale

brzinom snoviđenja, divove kako plešu, vječne boli vječno utješene, nešto

što nije znao odrediti, a što je ipak oduvijek poznavao, i on je prignuo duh i

pao ničice kao da su se to pred njim širom otvorila vrata raja.

„Pusti se, prepusti se”, pjevali su. „Prepusti se, rastoči se, tijelo ne budi

više. Pusti ga, oslobodi, nježno ispusti, kao kamen kad s prstiju klizne u

mirno jezero. Neka padne, pusti, neka potone. Pod površinom nema

podjela, nema slojeva u vodi što seže sve do dna: jedincata je ta voda, taj

element, neokrnjena, neranjena. Na putovanje nek’ ode, neće se više vratit’.

Nek’ u dubinu potone, pusti: hnau iz njega se uzdiže. Drugi je to život,

drugi početak. Otvori se, oh, svijetu boja, svijetu bez težine, bez obale.

Drugi si svijet, bolji svijet: ovaj bijaše prvi, bijaše nejak. Onomad svjetovi

bijahu vrući iznutra, davahu život, ali samo blijede biljke to bjehu, biljke

tamne. Djecu njihovu vidimo danas kako rastu daleko od sunčeva svjetla,

na turobnim mjestima. Nebo kasnije iznjedri i druge svjetove: one što se

propinju visoko, šume sjajnih kosa, golema cvjetna prostranstva. Prvo

bijahu oni mračniji, potom dođoše svjetliji. Prvo bje potomstvo svijeta,

potom potomstvo sunca.”

To je bilo sve čega se kasnije mogao sjetiti i što je umio prevesti. Kad je

pjesma završila, Oyarsa je rekao:

„Raspršimo kretnje koje bijahu njihova tijela. Tako će Maleldil raspršiti

sve svjetove kad se ono prvo i nejako istroši.”

Dao je znak jednom od pfifltrigga koji je odmah ustao i prišao truplima.

Hrose, koji su ponovno počeli pjevati, ali vrlo nježno, povukli su se

najmanje deset koraka. Pfifltrigg je dotaknuo svakoga od trojice mrtvaca

malim predmetom načinjenim od stakla ili kristala – a zatim odskočio poput

žabe. Ransom je zatvorio oči pred zasljepljujućim svjetlom i na trenutak je

osjetio snažan vjetar na licu. Zatim je ponovno nastupio mir, a troja

mrtvačka nosila bila su prazna.

„Blagi Bože! Taj bi nam trik jako dobro došao na Zemlji”, rekao je

Devine Ransomu. „Ubojice više ne bi morali razbijati glavu time kako da

sakriju leš, ha?”

Ransom je razmišljao o Hyoiju i nije mu odgovorio; prije nego što je

dospio odgovoriti, stražari su vratili nesretnoga Westona koji je zaokupio

pozornost svih prisutnih.

XX.

Hros koji je predvodio povorku sa zatvorenikom bio je savjestan stvor i

odmah se počeo pravdati uznemirenim glasom.

„Nadam se da smo učinili kako treba, Oyarsa”, rekao je. „Ne znamo.

Uronili smo mu glavu u hladnu vodu sedam puta, ali sedmi put nešto je

otpalo od nje. Mislili smo možda da mu je to tjeme, no onda smo shvatili da

je to pokrivalo načinjeno od kože nekog drugog bića. Onda su neki rekli da

smo izvršili tvoju volju sa sedam uranjanja, a drugi su rekli da nismo. Na

kraju smo je uronili još sedam puta. Nadamo se da smo ispravno postupili.

Biće je puno govorilo između uranjanja, najviše između drugih sedam, ali

nismo razumjeli što govori.”

„Učinili ste vrlo dobro, Hnoo”, rekao je Oyarsa. „Odstupite sada da ga

vidim, opet ću mu se obratiti.”

Stražari su se povukli od njega, ostavivši ga u sredini među sobom.

Westonovo vazda blijedo lice od hladne je vode poprimilo boju zrele

rajčice, a glatka i ravna kosa, koju nije šišao otkako je stigao na

Malacandru, zalijepila mu se neredno za čelo. S nosa i niz uši cijedila mu se

voda. Izraz njegova lica – ali takvo što uzalud bi bilo opisivati njima koji

nikad nisu vidjeli zemaljsko lice – odavao je hrabra čovjeka koji trpi za neki

uzvišen cilj i sada žarko priželjkuje suočenje s najgorim, toliko da je

spreman sve učiniti da do toga dođe. Kad bismo htjeli objasniti njegovo

ponašanje, dovoljno je sjetiti se da je toga jutra već bio podnio sve užase

očekivana mučeništva i potom antiklimaks – četrnaest prisilnih uranjanja

glave u hladnu vodu. Devine, koji mu je na licu sve pročitao, doviknuo mu

je na engleskom:

„Smiri se, Westone. Ovi đavoli mogu razbiti atom, ili nešto slično tome.

Pazi što govoriš i nemoj opet počinjati s prokletim glupostima.”

„Ah!” na to će Weston. „Znači, i ti si prešao na stranu divljaka?”

„Tiho”, začuo se Oyarsin glas. „Ti, glomazni, nisi mi ništa rekao o sebi

pa ću ti ja to reći. U svom svijetu stekao si veliku mudrost proučavajući

tijela i to ti je pomoglo da napraviš brod koji može putovati nebom, ali u

svemu drugom pamet ti je kao u životinje. Kad si prvi put došao ovamo,

poslao sam po tebe, želeći ti ukazati čast. Mrak u tvojem umu ispunio te je

strahom. Mislio si da ti želim zlo i krenuo si kao što životinja kreće na

drugu životinju, uhvativši u stupicu ovog ovdje Ransoma. Htio si ga izručiti

zlu kojeg se bojiš. Danas, vidjevši ga ovdje, u želji da spasiš vlastiti život,

htio si ga po drugi put predati meni misleći i dalje da ga želim povrijediti.

Tako ti postupaš s pripadnicima vlastite vrste. Što želiš mojem narodu, to

znam. Neke si već ubio. Došao si ovamo da ih sve pobiješ. Ništa ti ne znači

je li biće hnau ili nije. Isprva sam mislio da je to tako zato što mariš samo

za to ima li tko tijelo kakvo ti imaš, ali Ransom ima tijelo kakvo ti imaš, a ti

bi ga svejedno bio ubio jednako lako kao bilo koga od mojih hnaua. Nisam

znao da je Iskrivljeni toliko toga učinio u tvom svijetu i još uvijek to ne

razumijem. Da si moj, sada bih te rastjelovio. Ne smišljaj nikakve spletke;

uz pomoć moje ruke Maleldil čini i veće stvari od toga, i ja te mogu uništiti

čak i na granicama atmosfere tvojeg svijeta. No još nisam odlučio da ću to

učiniti. Na tebi je red da govoriš. Da vidim ima li u tvojem umu ičega osim

straha, smrti i žudnje.”

Weston se okrenuo Ransomu. „Vidim” rekao je, „da si odabrao presudnu

krizu u povijesti čovječanstva da izdaš ljudski rod.” Zatim se okrenuo u

smjeru glasa.

„Znam da ti ubiti nas”, rekao je. „Ja se ne bojati. Doći drugi, učiniti tvoj

svijet našim svijetom…”

Devine je skočio na noge i prekinuo ga.

„Ne, ne. Oyarsa!” viknuo je. „Ne slušati njega. On vrlo budalast čovjek,

on sanjati. Mi mali ljudi, samo htjeti lijepu sunčevu krv. Vi dati nama

mnogo sunčeve krvi, mi se vratiti na nebo, više nas ne vidiš. Sve sređeno,

shvaćaš?”

„Tišina”, rekao je Oyarsa. Nastupila je gotovo nezamjetna promjena u

svjetlosti – ako se to uopće moglo nazvati svjetlošću – iz koje je glas

dolazio i Devine se srušio na zemlju. Kad se pridigao u sjedeći položaj, lice

mu je bilo blijedo i dahtao je.

„Nastavi”, reče Oyarsa Westonu.

„Ja ne… ne…”, počeo je Weston na malakandrijskom, a onda je zašutio.

„Ne znam se izraziti na njihovu prokletom jeziku”, promrsi na engleskom.

„Govori Ransomu i on će prenijeti na naš jezik”, rekao je Oyarsa.

Weston je to objeručke prihvatio. Vjerovao je da je došao čas njegove

smrti i bio je odlučan da tu jedinu stvar izvan područja znanosti kojom se

bavio, a koju je trebao izreći, izrekne kako treba. Nakašljao se, samo što

nije zauzeo pozu, i počeo:

„Tebi se možda činim običnim razbojnikom, ali ja na svojim leđima

nosim sudbinu ljudskog roda. Vaš plemenski način života, s oružjem iz

kamenog doba i kolibama nalik košnicama, s primitivnim čamcima od

pruća i nerazvijenom društvenom strukturom ne može se usporediti s našom

civilizacijom – s našom znanošću, medicinom i pravom, s našim vojskama,

našom arhitekturom, našom trgovinom i sustavom transporta koji velikom

brzinom poništava prostor i vrijeme. Naše pravo da vas istisnemo jest pravo

višeg nad nižim. Život…”

„Samo trenutak”, prekine ga Ransom na engleskom. „Toliko mogu

odjednom, ne više.” Zatim, okrenuvši se Oyarsi, poče prevoditi kako je

najbolje znao i umio. Bilo je mukotrpno, a rezultat – koji se njemu činio

nezadovoljavajućim – zvučao je otprilike ovako:

„Među nama, Oyarsa, postoji jedna vrsta hnaua koji će uzeti hranu… i

druge stvari – što god im se svidi – drugim hnauima, kad oni ne gledaju.

Kaže da je on drukčiji od toga. Kaže da će se zbog onog što on sada radi

vrlo različite stvari dogoditi onima od našeg naroda koji se tek imaju roditi.

Kaže da kod vas svi hnaui iste vrste žive zajedno i da hrose imaju koplja

slična onima koja smo mi koristili prije mnogo vremena, da su vaše kolibe

malene i okrugle, da su vaši čamci maleni i lagani kao što su davno bili naši

te da imate jednog vladara. Kod nas je drukčije, kaže. Kaže da mi puno

znamo. U našem svijetu, kad tijelo živog bića osjeća bol i postane nemoćno,

mi ponekad znamo to zaustaviti. Kaže da imamo mnogo iskrivljenih ljudi i

da ih ubijamo ili zatvaramo u kolibe, da imamo ljude koji pomažu kad se

iskrivljeni hnau prepiru oko koliba, družice i raznih stvari. Kaže da imamo

mnogo načina da hnau jedne zemlje ubiju hnau druge zemlje i da su neki od

njih obučeni za to. Kaže da mi gradimo vrlo velike i čvrste kolibe od

kamena i druge stvari kao pfifltriggi. I kaže da razmjenjujemo mnoge stvari

između sebe i da možemo brzo prenijeti teške terete na velike udaljenosti.

Zbog svega ovog, kaže on, kad bi naš narod pobio sav tvoj narod, to ne bi

bio čin iskrivljenog hnaua.”

Čim je Ransom završio, Weston je nastavio.

„Život nadvisuje bilo koji sustav morala; njegovi su zahtjevi apsolutni.

Život nije neumoljivo kročio naprijed od amebe do čovjeka i od čovjeka do

civilizacije zahvaljujući plemenskim tabuima i držeći se maksima iz

školskih bilježnica.”

„Kaže”, započe Ransom, „da su živa bića jača od pitanja je li neki čin

iskrivljen ili dobar – ne, to ne može biti točno – kaže da je bolje biti živ i

iskrivljen nego biti mrtav – ne, on kaže, on kaže… – ne mogu ti reći što

kaže, Oyarsa, na tvom jeziku. Ali dalje kaže da je jedino dobro to da ima

što više živih bića. Kaže da je prije prvih ljudi živjelo mnogo drugih

životinja i da su one koje su došle kasnije bile jače od onih koje su bile

prije; ali kaže da se životinje ne rađaju zbog onog što stariji govore

mlađima o iskrivljenim i dobrim djelima. I kaže da te životinje nisu osjećale

žaljenje.”

„On…”, poče Weston.

„Oprosti,” prekide ga Ransom, „zaboravio sam na što misliš kad kažeš

on.”

„Na život, naravno”, odbrusi Weston. „Život je nemilosrdno srušio sve

prepreke i dokrajčio sve neuspjehe i danas, u svom najsavršenijom obliku –

civiliziranom čovjeku – i u meni kao svojem predstavniku, krupnim

koracima grabi prema onom interplanetarnom skoku koji će ga možda

odvesti izvan domašaja smrti.”

„Kaže”, nastavio je Ransom, „da su te životinje naučile mnogo teških

stvari, a one životinje koje nisu naučile izumrle su i one druge životinje nisu

ih žalile. I kaže da je najbolja životinja danas ona vrsta čovjeka koja gradi

velike kolibe i prenosi teške terete i radi sve druge stvari o kojima sam ti

govorio; on je jedan od tih i kaže da bi ostali, kad bi znali što on radi, bili

zadovoljni. Kaže, kad bi vas mogao sve pobiti i dovesti naš narod da živi na

Malacandri, onda bi naš narod mogao živjeti ovdje nakon što nešto krene

naopako u našem svijetu. A u slučaju da nešto krene naopako s

Malacandrom, mogao bi pobiti sve hnau na nekom drugom svijetu. Poslije

toga na nekom trećem – i tako naš narod ne bi nikad izumro.”

„U ime prava samog života”, reče Weston, „ili, ako želiš, u ime njegove

snage, spreman sam bez oklijevanja zabosti zastavu čovječanstva u tlo

Malacandre: napredovati, korak po korak, smijeniti, gdje je to neophodno,

niže oblike života višim, zaposjedati planet za planetom, zvjezdani sustav

za zvjezdanim sustavom, sve dok naše potomstvo – ma koliko neobičan

oblik ono u međuvremenu poprimilo i ma kakav zasad neznani mentalitet

imalo – ne naseli svemir gdje god je on nastanjiv.”

„Kaže”, prevodio je Ransom, „da zbog tih razloga ono što želi učiniti ne

bi bilo iskrivljeno, drugim riječima, on bi mogao pobiti sve vas i dovesti naš

narod ovamo. Zbog toga ne bi nimalo žalio. Dalje kaže da bi se možda

mogli seliti s jednog svijeta na drugi i kamo god bi došli, pobili bi sve koji

tamo žive. Mislim da sada govori o svjetovima koji se okreću oko drugih

sunaca. Želi da bića koja nastanu od nas budu na što više mjesta. Kaže da

ne zna kakva će to bića biti, kako će izgledati.”

„Možda ne uspijem,” nastavio je Weston, „ali dok god sam živ, nitko me

neće, s takvim ključem u ruci, natjerati da zatvorim vrata budućnosti moje

rase. Ono što nas čeka u budućnosti, onkraj našeg sadašnjeg vidokruga,

nemoguće je zamisliti: meni je dovoljno da postoji nešto s onu stranu.”

„Kaže”, prevodio je Ransom, „da neće prestati pokušavati to učiniti,

osim ako ga ne ubiješ. I kaže da iako ne zna što će se dogoditi s potomcima

našeg naroda, silno im želi tu budućnost.”

Weston, koji je ovim završio svoj govor, instinktivno se osvrnuo oko

sebe u potrazi za stolicom na koju bi sjeo. Na Zemlji je obično sjedao nakon

što bi počeo aplauz. Kako nije bilo stolice – a nije bio od onih koji će sjesti

na zemlju kao što je to učinio Devine – prekrižio je ruke i pomalo

dostojanstveno zurio preda se.

„Dobro je da sam te čuo”, rekao je Oyarsa. „Jer iako ti je um slabiji,

tvoja volja nije toliko iskrivljena koliko sam mislio. Ne bi sve to učinio

samo radi sebe.”

„Ne” ponosno je odvratio Weston na malakandrijskom. „Ja umrijeti.

Čovjek živjeti.”

„A ipak, poznato ti je da bi ta bića, da bi mogla živjeti na drugim

svjetovima, morala biti sasvim drukčija od tebe.”

„Da, da. Svi novi. Ne znam kakvi. Čudni! Golemi!”

„Znači, oblik tijela nije ti važan?”

„Ne. Mene ne biti briga kakav oblik.”

„Moglo bi se pomisliti da ti je onda važan um. Ali to ne može biti, jer bi

inače volio hnaua gdje god ga sretneš.”

„Ne, meni nije važan hnau. Meni stalo do čovjeka.”

„Ako ne mariš ni za čovjekov um, koji je nalik umu svih drugih hnaua –

nije li ih Maleldil sve stvorio? – niti za njegovo tijelo, koje će se potpuno

promijeniti, što onda podrazumijevaš pod čovjekom?”

Ovo je trebalo prevesti Westonu. Kad je shvatio, odgovorio je:

„Meni stalo do čovjeka – do naše rase – do onog što potječe od

čovjeka…” Morao je pitati Ransoma kako se kaže rasa i potjecati.

„Neobično!” na to će Oyarsa. „Ne voliš nikog od svoje rase – bio bi me

pustio da ubijem Ransoma. Ne voliš ni um ni tijelo svoje rase. Zadovoljan

si s bilo kakvim bićem, samo da potječe od tvoje rase kakva je sada. Meni

se čini, glomazni, da ono što ti voliš nije dovršeno biće, već samo sjeme: to

je jedino što ostaje.”

„Reci mu”, reče Weston nakon što mu je Ransom preveo Oyarsine riječi,

„da se ja ne pretvaram da sam metafizičar. Nisam došao ovamo da bih se

nadmudrivao. Ako ne razumije – a očito ni ti ne razumiješ – nešto tako

fundamentalno kao što je čovjekova lojalnost čovječanstvu, ja mu ne mogu

pomoći da to razumije.”

Ransom to nije znao prevesti i Oyarsin glas je nastavio:

„Napokon shvaćam kako te je gospodar tihog svijeta iskrivio. Postoje

zakoni koje svi hnau znaju, a to su zakoni sućuti, poštenja, stida i slično, a

jedan od tih zakona je i ljubav prema onima istog roda. Naučio te je da kršiš

sve zakone osim ovog, a to nije jedan od najvećih zakona; usto ga je toliko

iskrivio da je postao ludost i učvrstio ga, tako iskrivljenog, da bude mali

slijepi Oyarsa u tvom mozgu. I sada ti ne preostaje drugo nego pokoravati

mu se, iako, kad te se priupita zašto je to zakon, ne znaš navesti nijedan

razlog osim onih koje bi mogao navesti za ostale, puno više zakone koje te

tjera kršiti. Znaš li zašto je to učinio?”

„Mislim da nijedna osoba – mudar, novi čovjek – neće vjerovati sve te

stare priče.”

„Ja ću ti reći. Ostavio ti je taj zakon jer iskrivljeni hnau može učiniti više

zla nego slomljeni hnau. Samo te je iskrivio; ali ovog mršavog koji sjedi na

zemlji, njega je slomio, jer mu nije ostavio ništa osim pohlepe. On je sada

samo životinja koja govori i u mom svijetu ne bi mogao učiniti više zla

nego bilo koja životinja. Da je moj, oduzeo bih mu tijelo jer je hnau u

njemu već mrtav. Da si ti moj, pokušao bih te izliječiti. Reci mi, glomazni,

zašto si došao ovamo?”

„Ja već reći tebi. Učiniti da čovjek živjeti zauvijek.”

„Zar su vaši mudraci toliko neuki da ne znaju da je Malacandra starija od

vašeg svijeta i bliža svojoj smrti? Najvećim je dijelom već mrtva. Moj

narod živi samo u handramitima; temperatura je sve niža, vode je sve

manje. Ubrzo, vrlo ubrzo, dokrajčit ću ovaj svijet i vratiti moj narod

Maleldilu.”

„Ja to sve dobro znati. Ovo samo prvi pokušaj. Uskoro ići na drugi

svijet.”

„Zar ne znaš da će svi svjetovi uminuti?”

„Ljudi skočiti sa svakog prije nego on uminuti – i tako uvijek, shvaćaš?”

„A kad svi uminu?”

Weston je šutio. Poslije nekog vremena Oyarsa je opet progovorio.

„Ne pitaš li se zašto moj narod, čiji je svijet star, nije došao na tvoj svijet

i davno ga zauzeo?”

„Ha! Ha!” na to će Weston. „Vi ne znati kako.”

„Griješiš”, otpovrne Oyarsa. „Prije mnogo tisuća godina, kad još ništa

nije živjelo na tvom svijetu, hladna smrt primicala se mojoj harandri. Tada

sam bio u velikoj nevolji, ne toliko zbog smrti mojih hnaua – Maleldil ih ne

stvara dugovječnima – već zbog svega onog što je gospodar tvog svijeta,

koji tada još nije bio vezan, stavio u njihov um. Želio je od njih učiniti bića

kakav je tvoj narod sada – dovoljno pametnima da uvide da se njihovoj vrsti

bliži kraj, ali nedovoljno pametnim da to podnesu. Među njima ubrzo bi bili

nastali iskrivljeni savjeti. Bili su dovoljno vješti da su mogli izgraditi

nebeske brodove. Uz moju pomoć Maleldil ih je zaustavio. Neke sam

izliječio, neke rastjelovio…”

„I vidi što se dogoditi!” upadne mu u riječ Weston. „Ostalo samo

nekoliko – zatvoreni u handramiti – uskoro svi umrijeti.”

„Da,” reče Oyarsa, „no nešto smo ostavili za sobom na harandri: strah.

A zajedno sa strahom odložili smo i ubojstva i pobunu. Ni najslabiji u mom

narodu ne boji se smrti. Iskrivljeni, vladar tvog svijeta, uništava vaše živote

i kalja ih tjerajući vas da bježite od nečeg što znate da će vas na kraju snaći.

Da ste podanici Maleldilovi, imali biste mir.”

Weston se pjenio od muke što zbog nepoznavanja jezika nije kadar izreći

ono što mu je na srcu.

„Besmislice! Defetističke besmislice!” zaurlao je na Oyarsu na

engleskom; zatim je, uspravivši se u svoj svojoj visini, dodao na

malakandrijskom: „Kažeš tvoj Maleldil pustiti da svi umrijeti. Onaj drugi,

Iskrivljeni, on se boriti, skakati, živjeti – on ne samo pričati. Maleldil mi se

ne sviđati. Sviđati mi se Iskrivljeni: ja biti na njegovoj strani.”

„Zar ne razumiješ da on neće nikad moći…”, započne Oyarsa, ali gotovo

istoga časa zašuti, kao da se želi smiriti. „Moram saznati više o tvom svijetu

od Ransoma, a to će trajati do noći. Neću te ubiti, neću čak ni mršavog

ubiti, jer niste od mojeg svijeta. Sutra ćete otići odavde u vašem brodu.”

Devineovo se lice objesilo. Brzorečicom je ispalio:

„Za Boga milog, Westone, objasni mu. Ovdje smo mjesecima – Zemlja

sada nije u opoziciji. Reci mu da to nije moguće. Bolje je da nas odmah

ubije.”

„Koliko će trajati vaše putovanje do Thulcandre?” upita Oyarsa.

Weston mu je, preko Ransoma kao prevodioca, objasnio da je putovanje,

s obzirom na trenutni položaj dvaju planeta, gotovo nemoguće izvesti.

Udaljenost među njima povećala se za milijune kilometara. Kut njihove

putanje u odnosu na sunčeve zrake uvelike bi se razlikovao od onoga s

kojim su računali. Čak i kad bi slučajno pogodili Zemlju, a izgledi za to su

jedan prema stotinu, gotovo je sigurno da bi potrošili zalihe kisika davno

prije nego što bi stigli do nje.

„Reci mu da nas odmah ubije”, dodao je.

„Znam sve to”, rekao je Oyarsa. „Ostanete li u mom svijetu, morat ću

vas ubiti: neću trpjeti takvo biće na Malacandri. Znam da su izgledi da se

vratite u vaš svijet neznatni. Ali to ne znači da ih nema. Između ovog

trenutka i podneva sutradan morate odlučiti. Sada mi reci ovo. Koliko vam

vremena najviše treba da biste stigli do Thulcandre, ako ikad stignete?”

Poslije duljega računanja Weston je drhtavim glasom odgovorio da se, u

slučaju da se ne uspiju vratiti za devedeset dana, neće nikad ni vratiti, već

će umrijeti od gušenja.

„Dobit ćete devedeset dana”, rekao je Oyarsa. „Moji sorni i pfifltriggi

opskrbit će vas zrakom (i mi znamo kako se to radi) i hranom za devedeset

dana. Učinit će još nešto vašem brodu. Nakon što sleti na Thulcandru, ne

želim da ikad više uzleti na nebo. Ti, glomazni, nisi bio ovdje kad sam lišio

tijela moje mrtve hrose koje si ubio: mršavi će ti reći. Maleldil me je naučio

koristiti tu moć i kroz vrijeme i prostor. Prije nego što vaš nebeski brod

poleti, moji sorni pobrinut će se da se devedeseti dan nakon što napustite

Malacandru vaš brod rastjelovi, da postane, kako vi kažete, ništa. Ako na taj

dan brod još uvijek bude na nebu, vaša smrt neće zbog toga biti gorča, ali

jednom kad dotaknete Thulcandru, ne zadržavajte se u njemu. A sada, djeco

moja, odvedite ovu dvojicu i pođite kamo vas je volja. Moram razgovarati s

Ransomom.”

XXI.

Cijelo to poslijepodne Ransom je ostao sam s Oyarsom i odgovarao na

njegova pitanja. Nije mi dopušteno objelodaniti o čemu su razgovarali; reći

ću samo da je Oyarsa završio ovim riječima:

„Otkrio si mi više čudesa nego što ih cijelo nebo zna.”

Poslije toga razgovarali su o Ransomovoj budućnosti. Mogao je

slobodno birati hoće li ostati na Malacandri ili krenuti na beznadan put

prema Zemlji. Bio je na velikim mukama. Na kraju je odlučio dijeliti

sudbinu s Westonom i Devineom.

„Ljubav prema vlastitoj vrsti”, rekao je, „nije najviši zakon, ali ti si,

Oyarsa, rekao da je ipak zakon. Ako ne mogu živjeti na Thulcandri, bolje

mi je da uopće ne živim.”

„Izabrao si ispravan put”, rekao je Oyarsa. „Reći ću ti dvije stvari. Moji

sluge uklonit će sve neobično oružje s broda, ali jedno će dati tebi. Eldili

dubokog neba bit će blizu tvog broda sve dok ne stigne u Thulcandrinu

atmosferu i često će biti i u njemu. Neće dopustiti onoj dvojici da te ubiju.”

Ransomu nije ni palo na pamet da bi ga Weston i Devine mogli ubiti i

tako osigurati više hrane i kisika za sebe. Čudio se vlastitoj tuposti i

zahvalio je Oyarsi na tim zaštitnim mjerama. Veliki eldil otpustio ga je

ovim riječima:

„Nemaš nikakve krivnje na sebi, Ransome s Thulcandre, osim što si se

bojao. Zato će putovanje na koje krećeš biti tvoja bol i tvoje moguće

izlječenje: jer, morat ćeš biti ili lud ili hrabar prije nego što se ono okonča.

Dajem ti i zapovijed: moraš paziti na tog Westona i na tog Devinea na

Thulcandri ako ikad stignete tamo. Njih dvojica mogu učiniti još mnogo zla

u tvom svijetu, i ne samo u njemu. Iz onog što si mi rekao razabrao sam da

ima eldila koji silaze u tvoju atmosferu, u samo uporište Iskrivljenog; tvoj

svijet nije zatvoren onako neprobojno kao što se mislilo u ovom dijelu neba.

Motri na tu dvojicu iskrivljenih. Budi hrabar. Bori se protiv njih. Kad bude

potrebno, naši će ti pomoći. Maleldil će ti ih pokazati. Možda ćemo se nas

dvojica opet sresti dok si još u tijelu; ni ovaj naš sadašnji susret nije bez

udjela Maleldilove mudrosti, a onda, toliko toga sam saznao o tvom svijetu.

Čini mi se da je ovo samo početak dolazaka i odlazaka između nebâ i

svjetova i između jednog i drugog svijeta – premda ne takvih kakvima se

nadao glomazni. Smijem ti reći ovo. Za godinu u kojoj smo sada – ali

nebeske godine nisu kao tvoje – davno je prorečeno da će biti godina

nemira i velikih promjena i opsada Thulcandre možda se napokon bliži

kraju. Čekaju nas velike stvari. Ako mi Maleldil ne zabrani, neću ih se

kloniti. A sada, zbogom.”

Sljedećega dana mnoštvo je Malakandrijaca pomoglo trojici ljudskih

bića da se ukrcaju u svemirski brod i krenu na svoje strašno putovanje.

Weston je bio blijed i upalih očiju nakon što je cijelu noć probdio pogrbljen

nad zakučastim izračunima koji bi svakom matematičaru, čak i kad mu

život ne bi ovisio o njima, zadali glavobolju. Devine je bio glasan,

bezobziran i pomalo histeričan. Njegovo gledanje na Malacandru

promijenilo se radikalno i preko noći kad je otkrio da „urođenici” imaju

alkoholno piće; čak ih je pokušao naučiti pušenju. Samo su pfifltriggi znali

to cijeniti. Sada se, trpeći groznu glavobolju i pomisao na izglednu sporu

smrt, tješio zadavajući muke Westonu. Ni jedan ni drugi nisu bili

oduševljeni kad su otkrili da su im sve oružje uklonili iz svemirskog broda,

ali što se ostalog tiče, sve je bilo učinjeno po njihovoj želji. Otprilike sat

vremena poslije podneva Ransom je bacio posljednji pogled na plave vode,

grimiznu šumu i daleke zelene bedeme poznatoga handramita i zatim se,

slijedeći primjer druge dvojice, provukao kroz provlaku. Prije nego što su

zatvorili otvor, Weston ih je upozorio da moraju biti potpuno mirni i

nepomični da štede zrak. Tijekom putovanja neće smjeti učiniti ni jedan

suvišan pokret; zabranjeno im je čak i govoriti.

„Govorit ću samo u slučaju prijeke nužde”, rekao je.

„Bogu hvala na tome”, otpovrnuo je Devine. Zatim su se hermetički

zatvorili.

Ransom je odmah sišao u donji dio broda, u komoru koja je sada stajala

sasvim naglavce, i ispružio se na onom što će kasnije postati krovni prozor.

Iznenadio se kad je vidio da su se već uzdigli više tisuća metara u zrak.

Handramit je sada bio samo ravna grimizna crta na ružičastocrvenoj

površini harandre. Nalazili su se točno iznad mjesta na kojem su se spajala

dva handramita. Jedan je nesumnjivo bio onaj u kojem je živio, a drugi onaj

u kojem se nalazio Meldilorn. Guduru kojom je, sjedeći na Augrayjevim

ramenima, presjekao kut između dvaju tih handramita, nije se moglo vidjeti.

Iz minute u minutu pogledu mu se otvaralo sve više handramita –

dugačkih, ravnih linija od kojih su neke tekle usporedo, neke su se sjekle, a

neke su formirale trokut. Krajobraz je sve više poprimao geometrijsku

pravilnost. Pustoš između grimiznih linija činila se potpuno jednoličnom.

Točno ispod nazirala se ružičasta boja okamenjenih šuma; prema sjeveru i

istoku, pak, prostirale su se goleme pješčane pustinje o kojima su mu

govorili sorni, sasvim nalik beskonačnim ravnicama žute boje i boje okera.

Prema zapadu boje su blijedile. Bio je to pojas nepravilna oblika

zelenkastoplave boje koji kao da je potonuo ispod razine harandre koja ga

je okruživala. Zaključio je da je to šumovito nizinsko područje u kojem žive

pfifltriggi – točnije rečeno, jedno od šumovitih područja, jer su se sada

slična područja počela nazirati u svim smjerovima, pri čemu su neka bila

tek mrljice na sjecištima handramita, dok su druga bila golemi pojasevi.

Bio je bolno svjestan da je njegovo poznavanje Malacandre bijedno,

ograničeno, skučeno. Bilo je to kao da je sorn proputovao četrdeset milijuna

milja do Zemlje i sve vrijeme na njoj proveo između Worthinga i Brightona.

Pomislio je kako će, ako preživi, moći malo što reći o svom nevjerojatnom

putovanju: krajnje oskudno poznavanje jezika, opis svega nekolicine

krajobraza, skromno poznavanje fizike – a gdje su statistike, gdje povijest,

gdje opširan prikaz izvanzemaljskih uvjeta, koje bi jedan takav putnik

trebao donijeti sa sobom? Uzmimo, na primjer, handramite. Promatrani s

visine koju je svemirski brod sada dostigao stostruko su, u svojoj

prepoznatljivoj geometriji, nadilazili njegov prvotni dojam o njima kao o

prirodnim dolinama. Bili su to gigantski stvaralački pothvati o kojima nije

doznao ništa; pothvati koji su, ako je sve istina, dovršeni prije početka

ljudske povijesti… prije pojave prvih životinja. Ili je to samo mitologija?

Znao je da će zvučati kao mitologija kad se vrati na Zemlju (ako se vrati),

ali sjećanje na Oyarsu bilo je još uvijek previše živo da bi imao bilo kakvih

dvojbi u tom pogledu. Čak mu je palo na pamet da je razlikovanje povijesti

i mitologije možda sasvim besmisleno izvan Zemlje.

Ova ga je misao zapanjila i ponovno se usredotočio na krajobraz pod

sobom – krajobraz koji je svakoga trenutka bivao sve manje krajobraz, a

sve više dijagram. Već se, prema istoku, u crvenkastu i oker nijansu

malakandrijskoga svijeta počeo probijati pojas posvemašnje bezbojnosti,

znatno veći i tamniji od bilo čega što je dotad vidio – područje neobična

oblika, s dugačkim kracima ili rogovima s obiju strana i nekom vrstom

zatona u sredini, nalik konkavnoj strani polumjeseca. Taj se pojas sve više

širio. Činilo se da se ti široki i tamni kraci šire i spremaju progutati cijeli

planet. Iznenada je u sredini toga mračnog pojasa vidio sjajno svjetlo i

shvatio da taj pojas uopće nije na površini planeta, nego da je to crno nebo

iza njega. Glatka krivulja bila je rub njegova diska. Vidjevši to, Ransoma je,

prvi put nakon polijetanja, uhvatio strah. Polako, iako ne toliko polako da

ne bi zamijetio, tamni kraci pružali su se sve dalje i dalje osvijetljenom

površinom dok se na kraju nisu spojili. Cijeli disk, uokviren tamom, nalazio

se pred njim. Već dulje vrijeme čuli su se slabi udarci meteorita o oplatu

broda; prozor kroz koji je zurio više nije bio sasvim ispod njega. Njegovi

udovi, iako već vrlo lagani, bili su previše ukočeni da bi ih mogao pomicati,

i bio je vrlo gladan. Pogledao je na svoj ručni sat. Već osam sati proveo je

prikovan na tom mjestu, kao začaran.

S mukom se zaputio prema sunčanoj strani broda i ustuknuo, gotovo

zaslijepljen blještavom svjetlošću. Pipajući, pronašao je zatamnjene naočale

u svojoj staroj kabini i uzeo nešto hrane i vode: Weston je strogo

porcionirao i jedno i drugo. Otvorio je vrata kontrolne sobe i provirio

unutra. I Weston i Devine sjedili su, s izrazom tjeskobe na licu, za nekom

vrstom metalna stola puna osjetljivih instrumenata, izrađenih naizgled od

kristala i tankih žica, koji su blago vibrirali. Ni jedan se nije obazirao na

njega. Ostatak tiha putovanja mogao se slobodno kretati po cijelom brodu.

Kad se vratio u mračni dio broda, svijet s kojega su odlazili visio je na

nebu posutu zvijezdama, doimljući se ne puno većim od našega Mjeseca.

Još uvijek su se mogle vidjeti njegove boje – crvenkasto-žuti disk zamrljan

zelenkasto-plavom bojom, s bijelim kapama na polovima. Ugledao je dva

mala malakandrijska mjeseca – njihovo je kretanje bilo prilično uočljivo – i

pomislio je kako su to još samo dvije od mnoštva stvari koje nije primijetio

za svog boravka. Spavao je, probudio se, a disk je i dalje visio na nebu.

Sada je bio manji od Mjeseca. Na njemu se više nije mogla vidjeti nijedna

boja – ostala je samo crvenkasta nijansa, blaga, jednoliko raspoređena po

svoj površini; čak ni njegova svjetlost nije bila jača od svjetlosti bezbrojnih

zvijezda koje su ga okruživale. Prestao je biti Malacandra; sada je bio samo

Mars.

Ubrzo se vratio staroj rutini u kojoj su se u pravilnim vremenskim

razmacima izmjenjivala razdoblja spavanja i sunčanja, a koju je prekidao

tek črčkanjem bilješki za svoj rječnik malakandrijskoga jezika. Znao je da

su izgledi da će svoje novo znanje moći prenijeti čovječanstvu vrlo maleni,

da će smrt u dubinama svemira, koju nitko neće zabilježiti, gotovo sigurno

biti kraj ove njihove pustolovine. Ali već sada nije mogao razmišljati o

svemiru kao o „svemiru”. Istina, strah mu je na trenutke ledio krv u žilama,

ali takvi trenuci bili su svaki put sve kraći i umjesto njih sve brže ga je

obuzimao osjećaj udivljenja i strahopoštovanja u usporedbi s kojim mu se

njegova sudbina činila potpuno beznačajnom. Nije se osjećao kao da su oni

otok života koji putuje kroz ponor smrti. Imao je gotovo oprečan osjećaj –

činilo mu se da život čeka izvan male željezne ljuske jajeta u kojem se

voze, spreman u bilo kojem trenutku provaliti unutra i da će ih, ako ih ubije,

ubiti preobiljem svoje vitalnosti. Usrdno se nadao da će, ako im je već

suđeno da poginu, poginuti uslijed rastjelovljenja svemirskoga broda, a ne

gušenja u njemu. Biti pušten vani, na slobodu, izgubiti se u oceanu

vječnoga podneva na trenutke mu se činilo poželjnijom sudbinom od

povratka na Zemlju. I ako mu je srce na sličan način koji put zaigralo od

radosti na prvom putovanju nebom, sada mu je zamalo iskočilo iz grudi jer

je bio uvjeren da je ponor kojim prolaze pun života u najdoslovnijem smislu

te riječi, pun živih bića.

Njegovo povjerenje u Oyarsine riječi o eldilima s vremenom se

povećavalo, ne slabilo. Nije vidio ni jednoga; svjetlost u kojoj se brod

kupao bila je tako jarka da nije dopuštala nikakve, čak ni kratkotrajne

sjenke i promjene koja bi odala njihovu prisutnost. Čuo je, ili mu se možda

samo činilo da čuje, najrazličitije slabašne zvukove, ili vibracije srodne

zvuku, pomiješane s cilikanjem prouzrokovanim kišom meteorita što su

udarali o oplatu broda i često bi ga obuzela sigurnost, osjećaj neke

nevidljive prisutnosti, čak i unutar svemirskoga broda. Upravo zbog toga su

mu se, više no zbog ičega drugog, izgledi da će preživjeti činili tako

nevažnima. On osobno i cijela njegova vrsta doimali su se malenim i

prolaznim u usporedbi s tako neizmjernom puninom. Zavrtjelo mu se u

glavi pri pomisli na istinsko stanovništvo svemira, na trodimenzionalnu

neizmjernost njihova teritorija i na eone njihove povijesti nezabilježene u

ljetopisima; ali srce mu je sada bilo spokojnije nego ikad prije.

Bilo je dobro za njega što je počeo tako razmišljati prije nego što su

počele prave teškoće. Otkad su otišli s Malacandre, temperatura u

termometru neprekidno je rasla; sada je bila viša no ikad tijekom njihova

putovanja i rasla je sve više. I svjetlost se pojačavala. Oči je pod tamnim

naočalama po navici držao čvrsto zatvorenima, otvarajući ih samo načas,

kad je bilo najpotrebnije. Znao je da će mu vid, ako ikad stigne do Zemlje,

biti trajno oštećen. No sve je to bilo ništa u usporedbi s mukama koje je

donosila vrućina. Sva trojica bili su budni dvadeset i četiri sata na dan,

raskolačenih očiju, zacrnjenih usana, s mrljama na obrazima – simptomi

agonije prouzrokovane žeđu. Bila bi čista ludost povećati njihove oskudne

obroke vode: bila bi čista ludost čak i trošiti zrak raspravljajući o tom

pitanju.

Bilo mu je potpuno jasno što se događa. U posljednjem pokušaju da

preživi Weston se osmjelio zaputiti se u Zemljinu orbitu, dovodeći ih Suncu

bliže no što je čovjek, možda čak i živo biće uopće, ikad bio. Možda je to

bilo neizbježno; nikako ne bi mogli stići do Zemlje koja se udaljavala od

njih slijedeći je duž njezine orbite. Jedina im je nada bila da će je slučajno

presresti na njezinoj putanji… no bila je to čista ludost! Ovo pitanje,

međutim, nije previše zaokupljalo njegovu pažnju; bilo je nemoguće misliti

dulje na išta drugo osim na žeđ. Samo su o vodi mislili; nakon toga mislili

su na žeđ; zatim su mislili o tome kako su mislili na žeđ; zatim opet na

vodu. A temperatura u termometru je rasla i rasla… Stijenke broda bile su

prevruće da bi ih se moglo dodirnuti. Bilo je očito da je kriza na pomolu.

Tijekom sljedećih nekoliko sati ta će ih kriza ubiti, ili će početi popuštati.

Popustila je. Došao je napokon trenutak kad su ležali iscrpljeni i drhteći

od nečega što se doimalo hladnoćom, iako je i dalje bilo vruće nego bilo

gdje na Zemlji. Weston je uspio; riskirao je uvesti ih u područje najviše

temperature koju čovjek teoretski može preživjeti i izvukli su se. Ali nisu

više bili isti ljudi. Dotad je Weston, čak i kad ne bi bio na straži, spavao vrlo

malo; nakon otprilike sat vremena nemirna sna vraćao bi se svojim kartama

i beskonačnim, gotovo beznadnim izračunima. Vidjelo se da se bori s

očajanjem – svoj je prestravljeni mozak naprosto prikovao za brojke i nije

ga odvajao od njih. No sada ih više nije ni gledao. Bezbrižnim se doimao

čak i u kontrolnoj sobi. Devine je hodao kao mjesečar, a tako je i izgledao.

Ransom je sve češće boravio na mračnoj strani broda i provodio duge sate

ne misleći ni o čemu. Iako je prva velika opasnost bila iza njih, ni jedan od

putnika nije ozbiljno vjerovao u uspješan ishod putovanja. Već pedeset dana

boravili su u svojoj čeličnoj ljušturi, bez riječi, a zrak je postajao sve gori.

Weston se toliko promijenio da je Ransomu dopustio da sudjeluje u

navigaciji. Koristeći se uglavnom znakovima, ali i s nekoliko šaptom

izgovorenih riječi, učio ga je svemu što je bilo potrebno u ovoj fazi

putovanja. Bilo je očito da jure kući, ali izgledi da će stići na vrijeme – prije

neke vrste kozmičkoga „pasatnog vjetra” – bili su minimalni. Nekoliko

jednostavnih pravila pomoglo je Ransomu da zvijezdu koju mu je Weston

pokazao drži u sredini krovnoga prozora, ali lijevu ruku nije skidao s

dugmeta zvonca kojim bi u bilo kojem trenutku dozvao Westona iz njegove

kabine.

Ta zvijezda nije bila Zemlja. Broj dana – čisto teoretskih „dana” – a koji

je imao tako presudno značenje za putnike, popeo se na pedeset osam prije

nego što je Weston promijenio kurs, i sada je u sredini krovnoga prozora

bilo jedno drugo osvijetljeno tijelo. Prošlo je šezdeset dana prije nego što se

moglo pouzdano utvrditi da je riječ o planetu. Šezdeset i šest prije nego što

je počeo nalikovati planetu viđenu kroz dalekozor. Sedamdeset prije nego

što je Ransom pomislio da takvo što nikad nije vidio – bio je to mali

blještavi disk, prevelik da bi bio planet, a premalen da bi bio Mjesec. Sada

kad je bio zadužen za navigaciju, sasvim se raspršilo njegovo nebesko

raspoloženje. U njemu se probudila divlja, životinjska žeđ za životom,

pomiješana s nostalgičnom čežnjom za čistim zrakom, krajobrazima i

mirisima zemlje – za mirisom trave, mesa, piva, čaja, za ljudskim glasom.

Isprva, glavna teškoća s kojom se susretao dok je bio na straži bila je kako

da se othrve pospanosti; sada ga je, međutim, premda je zrak postajao sve

gori, budnim držalo grozničavo uzbuđenje. Kad je odlazio s dužnosti, desna

mu je ruka često bila ukočena i bolna: satima bi je nesvjesno pritiskao o

kontrolnu ploču, kao da će tim slabašnim pritiskom natjerati svemirski brod

da poveća brzinu.

Preostalo im je još dvadeset dana. Devetnaest, osamnaest – i na bijelom

Zemljinu disku, tek malo većem od kovanice od šest penija, učinilo mu se

da može razaznati Australiju i jugoistočni dio Azije. Iz sata u sat šare su se

sporo pomicale na disku uslijed okretanja Zemlje oko svoje osi, ali sam disk

odbijao je rasti. „Samo naprijed! Samo naprijed!” šaptom je požurivao

Ransom brod. Ostalo im je još deset dana i disk je nalikovao Mjesecu i bio

je toliko sjajan da nisu mogli gledati u nj na dulje vrijeme. Zrak u njihovoj

maloj kugli bio je jako loš i slutio je na još gore, ali Ransom i Devine su

unatoč tome riskirali i prošaptali nekoliko riječi jedan drugom prilikom

smjene straže.

„Uspjet ćemo”, promrmljali su. „Ipak ćemo uspjeti.”

Osamdeset sedmoga dana Ransom je, dok je mijenjao Devinea na straži,

pomislio kako nešto nije u redu sa Zemljom. Prije kraja smjene bio je već

sasvim siguran u to. Zemlja nije više bila okrugla, već je na jednom mjestu

bila izbočena, gotovo kao kruška. Kad je Weston preuzeo dužnost, bacio je

pogled na krovni prozor, pozvonio bjesomučno zvoncem, dozivajući

Devinea, odgurnuo Ransoma ustranu i sjeo na navigacijski stolac. Činilo se

da se sprema učiniti nešto s komandama, ali kad je Devine ušao u

prostoriju, dignuo je pogled i slegnuo ramenima gestom očajnika. Zatim je

zakopao lice u šake i spustio glavu na kontrolnu ploču.

Ransom i Devine razmijenili su poglede. Makli su Westona iz sjedala –

plakao je kao dijete – i zamijenio ga je Devine. Tek je sada Ransom

odgonetnuo tajnu one izbočine na Zemlji. Ono što je izgledalo kao izbočina

na Zemljinu disku bio je drugi disk, naizgled gotovo jednake veličine.

Prekrivao je više od polovice Zemlje. Bio je to Mjesec – nalazio se između

njih i Zemlje, i bio im je dvjesto četrdeset tisuća milja bliži. Ransom nije

znao mijenja li to što u sudbini broda i ako mijenja, kakva bi ta promjena

mogla biti. Devine je očito znao i nije nikad bio više vrijedan divljenja. Lice

mu je bilo blijedo kao i Westonu, ali oči su mu bile bistre i izvanredno

sjajne; sjedio je nagnut nad komande poput životinje koja se sprema skočiti

na plijen i tiho zviždukao neku melodiju između zuba.

Prošlo je nekoliko sati prije nego što je Ransom shvatio što se događa.

Mjesečev disk sada je bio veći od Zemljina i postupno mu je postajalo sve

jasnije da se oba diska smanjuju. Svemirski brod nije se više približavao ni

Zemlji ni Mjesecu; bio je dalje od njih nego pola sata ranije i to je

objašnjavalo Devineovu mahnitost nad komandnom pločom. Mjesec nije

samo presijecao njihovu putanju i priječio im pristup Zemlji; iz nekoga

razloga – vjerojatno gravitacijske naravi – bilo je opasno približiti se

previše Mjesecu i Devine je usmjerio brod prema svemirskom prostranstvu.

Tek što su se našli nadomak luke, bili su primorani okrenuti natrag na

pučinu. Zirnuo je na kronometar. Bilo je jutro osamdeset osmoga dana.

Imali su još samo dva dana da dođu na Zemlju, a udaljavali su se od nje.

„Pretpostavljam da će nas ovo dokrajčiti?” šapnuo je.

„Valjda”, šaptom je odvratio Devine, ne dižući pogled. Weston se

napokon sabrao, vratio se i stao pored Devinea. Ransom nije mogao ništa

učiniti. Bio je posve siguran da će uskoro sva trojica umrijeti. Kad je to

shvatio, agonija neizvjesnosti iznenada je netragom nestala. Smrt, došla ona

sada ili trideset godina kasnije, na Zemlji, ustala je pred njim i zahtijevala

njegovu pozornost. U takvim okolnostima čovjek poželi obaviti nekakve

pripreme. Izišao je iz kontrolne sobe i vratio se u jednu od onih komora

okrenutih Suncu, u ravnodušnost nepokretne svjetlosti, topline, tišine i oštro

ocrtanih sjenki. Ni o čemu nije mislio manje nego o snu. Kvaliteta zraka u

brodu bila je sve gora i zbog toga je bio pospan. Usnuo je.

Probudio se u gotovo potpunu mraku zbog glasne i neprekidne buke koju

u prvi mah nije mogao odrediti. Podsjećala ga je na nešto – nešto što kao da

je čuo u prijašnjem životu. Kao da nešto bubnja tik iznad njegove glave.

Iznenada mu je srce poskočilo od radosti.

„Oh, Bože”, zajecao je. „Oh, Bože! To je kiša.”

Bio je na Zemlji. Zrak je bio težak i ustajao, ali osjećaj gušenja netragom

je nestao. Shvatio je da je još uvijek u svemirskom brodu. Ona dvojica, u

strahu od prijetnje rastjelovljenja, zacijelo su pobjegla odmah nakon

slijetanja i prepustila Ransoma njegovoj sudbini. U mraku, pritisnut

težinom Zemljine gravitacije, bilo mu je teško pronaći izlaz. Ali uspio je.

Pronašao je provlaku i ispuzao iz utrobe broda poput zmije, udišući zrak

krupnim gutljajima; okliznuo se u blatu, blagoslovio njegov miris i konačno

se osovio na noge, podižući tjelesnu težinu od koje se sasvim odviknuo.

Bilo je mračno kao u rogu, a kiša je pljuštala. Upijao ju je svakom porom

svoga tijela; s neizrecivom čežnjom srca sretno je dočekao miris polja u

kojem se našao – komadić rodnoga planeta na kojem raste trava, na kojem

pasu krave, na kojem će ubrzo doći do kakve živice i kapije.

Pješačio je otprilike pola sata kad je po iznenadnu bljesku jarke svjetlosti

iza svojih leđa i kratku zapuhu snažna vjetra zaključio da svemirskoga

broda više nema. Jedva da je obratio pažnju na to. Ispred sebe ugledao je

slabašna svjetla i zaključio da su u blizini ljudi. Uspio se domoći puteljka,

zatim staze, zatim seoske ulice. Opazio je jedna odškrinuta osvijetljena

vrata. Iznutra su dopirali glasovi i ti su glasovi govorili engleskim jezikom.

Zrak je prožimao poznat miris. Brže-bolje ušao je unutra i ne obazirući se

na lica koja su iznenađeno zurila u njega, zaputio se prema baru.

„Kriglu crna piva, molim”, rekao je Ransom.

XXII.

Da sam se vodio isključivo književnim motivima, moja bi priča na ovom

mjestu završila, ali vrijeme je da skinem krinku i da čitatelja upoznam s

pravom i praktičnom svrhom zbog koje sam napisao ovu knjigu. Istodobno,

doznat će i kako je njezino pisanje bilo uopće moguće.

Dr. Ransom – sada već postaje očito da to nije njegovo pravo ime –

ubrzo je odustao od zamisli da napiše rječnik malakandrijskoga jezika,

dapače od cjelokupne zamisli da svijet upozna s onim što mu se dogodilo.

Nekoliko je mjeseci bio bolestan, a kad se oporavio, počeo je ozbiljno

sumnjati da se ono čega se sjećao doista dogodilo. Sve se činilo

halucinacijom prouzročenom njegovom bolešću, usto, većinu njegovih

tobožnjih pustolovina moglo se, shvatio je, objasniti uz pomoć

psihoanalize. Na ovu činjenicu nije se previše oslanjao jer je odavno

primijetio da je mnoštvo „stvarnih” pojava u flori i fauni našega svijeta

moguće objasniti na sličan način ako pođete od pretpostavke da su to

iluzije. Ali kako je i sam sumnjao u autentičnost vlastite priče, pomislio je

da joj ni drugi neće vjerovati. Odlučio je držati jezik za zubima i na tome bi

bilo i ostalo da nije bilo jedne neobične slučajnosti.

Na ovom mjestu u priču ulazim ja. Dr. Ransoma površno sam poznavao

nekoliko godina, dopisivao sam se s njim o književnim i filološkim

temama, ali vrlo smo se rijetko susretali. Stoga ne treba čuditi što sam mu

prije nekoliko mjeseci napisao pismo iz kojega ću ovdje navesti jedan važan

dio. Taj dio glasi:

Trenutno radim na platonistima dvanaestoga stoljeća i polako uviđam

da su pisali vraški teškim latinskim. Osobito kod jednoga od njih,

Bernardusa Silvestrisa, našao sam riječ o kojoj bih rado čuo Vaše

mišljenje – u pitanju je riječ Oyarses. Pojavljuje se u opisu putovanja

nebom i čini se da je Oyarses „inteligencija” ili duh zaštitnik nebeskoga

tijela, tj., u našem jeziku, planeta. Upitao sam o tome C. J., a on mi kaže

da bi ta riječ trebala glasiti Ousiarches. To, naravno, ima smisla, ali ja

nisam sasvim zadovoljan. Jeste li Vi slučajno ikad naišli na tu riječ,

Oyarses, ili možda možete pogoditi kojem jeziku pripada?

Neposredni rezultat ovoga pisma bio je poziv da za vikend dođem k dr.

Ransomu. Ispričao mi je cijelu svoju priču i otada zajedničkim snagama

gotovo neprekidno radimo na ovoj zagonetki. Istražujući tu temu, dokopali

smo se mnoštva činjenica koje u ovom trenutku nemam namjeru objaviti; u

pitanju su činjenice o planetima općenito, napose o Marsu, o

srednjovjekovnim platonistima te na kraju (ali ne i najmanje važno) o

profesoru kojem sam nadjenuo fiktivno ime Weston. Naravno, civiliziranom

svijetu može se podastrijeti sustavan prikaz ovih činjenica, ali to bi gotovo

sigurno rezultiralo općom nevjericom i, s Westonove strane, tužbom zbog

klevete. Istodobno, i dr. Ransom i ja osjećamo da ne možemo šutjeti.

Svakodnevno se potvrđuje naše uvjerenje da je Oyarses Marsa bio u pravu

kad je rekao da će „nebeska godina” koja je u tijeku biti revolucionarna, da

se dugotrajna izoliranost naših planeta primiče svom kraju i da su na

pomolu veliki događaji. Imamo razloga vjerovati da su srednjovjekovni

platonisti živjeli u istoj nebeskoj godini kao i mi – da je ona ustvari počela u

dvanaestom stoljeću naše ere – i da pojavljivanje imena Oyarsa (latinizirana

u obliku oyarses) kod Bernardusa Silvestrisa nije slučajno. Također imamo

dokaze – dapače, takvih je dokaza svaki dan sve više – da će „Weston”, ili

sila, možda i sile, koje stoje iza „Westona” igrati golemu ulogu u

događajima u nekoliko sljedećih stoljeća i da će ta njihova uloga, ako ih ne

spriječimo, biti kobna. Ovim ne želimo reći da će nužno napasti Mars – naš

apel ne glasi samo: „Ruke dalje od Malacandre.” Opasnosti kojih se treba

bojati nisu planetarne nego kozmičke ili su, u najmanju ruku, vezane uz

Sunčev sustav, i nisu vremenski ograničene nego vječne. Reći nešto više od

toga bilo bi nerazborito.

Dr. Ransom prvi je zaključio da nam je jedina šansa u tome da ono što

nitko ne bi želio saslušati kao činjenicu objavimo u formi umjetničke proze.

Čak je bio uvjeren – uvelike precjenjujući moje književne sposobnosti – da

će priča na taj način doći do šire javnosti te da će svakako prestići

„Westona” i prije njega doprijeti do velika broja ljudi. Na moj prigovor da

će je javnost, prihvati li je kao umjetničku prozu, baš zbog toga smatrati

lažnom, odgovorio je da će u priči biti dovoljno indikacija za onu

nekolicinu čitatelja – malobrojnu, dakako – koji su u ovom času spremni

dublje ispitati tu stvar.

„Oni će”, rekao je, „lako pronaći vas ili mene i lako će prepoznati

Westona. Kako bilo da bilo,” nastavio je, „ono što nam trenutno treba nije

toliko uvjeravanje nekolicine, koliko to da što više ljudi upoznamo s

određenim idejama. Kad bismo samo jedan posto naših čitatelja uspjeli

potaknuti da koncept svemira zamijene konceptom neba, to bi za početak

bilo dovoljno.”

Međutim, ni on ni ja nismo predvidjeli brzi slijed događaja koji su ovu

knjigu učinili zastarjelom čak i prije nego što je objavljena. Zbog tih je

događaja ona sada više prolog našoj priči nego priča. Ali moramo je

objaviti onakvu kakva jest. A što se kasnijih faza naše pustolovine tiče –

hm, Aristotel nas je, davno prije Kiplinga, naučio prikladnoj frazi: „To je

druga priča.”

POST SCRIPTUM

(Izvaci iz pisma koje je pravi dr. Ransom napisao autoru)

(…) Mislim da ste u pravu, i nakon dviju ili triju korekcija (označenih

crvenom bojom) rukopis će morati ostati ovakav kakav jest. Neću poricati

da sam razočaran, ali, što je tu je: svaki pokušaj da se ispriča jedna ovakva

priča mora nužno razočarati čovjeka koji je sve to stvarno proživio. Ne

aludiram na to kako ste nesmiljeno reducirali sve vezano uz filologiju, iako,

kako stvari sada stoje, našim čitateljima pružamo tek karikaturu

malakandrijskoga jezika. Mislim na nešto zahtjevnije, nešto što nije moguće

izraziti. Kako netko može prenijeti malakandrijske mirise? Ništa mi se ne

vraća življe u mojim snovima… posebno miris ranoga jutra u onim

grimiznim šumama, a samo spominjanje „ranoga jutra” i „šume” zavodi u

bludnju jer potiče čovjeka da razmišlja o zemlji, mahovini, paučini i mirisu

našega planeta, dok ja mislim na nešto sasvim drugo. Aromatičnije je?…

Da, ali nije tako vruće, raskošno ili egzotično kao što ta riječ sugerira.

Nešto aromatično, pikantno, a ipak vrlo hladno, vrlo tanko, nešto što žari u

dnu nosa – nešto što je na moje osjetilo mirisa djelovalo kao što visoki,

reski tonovi violine djeluju na uho. I pomiješano s tim, uvijek čujem zvuk

pjevanja iz bezbrojnih grla – silnu muklu glazbu što podsjeća na lavež

lovačkih pasa, dublju od Šaljapinove „tople, mračne buke”. Kad god je se

sjetim, čeznem za svojom starom malakandrijskom dolinom, a ipak, samo

Bog zna koliko sam čeznuo za Zemljom dok sam tu glazbu slušao.

U pravu ste, naravno; ako ćemo se prema njoj odnositi kao prema priči,

morate zgusnuti vrijeme koje sam proveo u selu, a tijekom kojega se „ništa

nije dogodilo”, iako mi je zbog toga žao. Mirni tjedni koje sam proveo

među hrosama, dapače sam život među njima, za mene je najvažnije

malakandrijsko iskustvo. Poznajem ih, Lewise; to se ne može pretočiti u

običnu priču. Na primjer, budući da kad god odlazim na praznike, uvijek

ponesem termometar (tako sam mnogo toga spasio od kvarenja), znam da je

normalna tjelesna temperatura hrosa nešto viša od 39°C. Znam – iako se ne

sjećam da su me tome učili – da žive oko 80 marsovskih godina, što je 160

zemaljskih godina; da se vjenčaju s oko 20 (= 40); da im izmet, kao i

konjima, nije neugodna mirisa (doista nije) i da ga koriste u poljodjelstvu;

da ne plaču i ne trepću; da znaju, kako biste vi rekli, „popiti koju kapljicu

više” na veselicama – koje često priređuju – ali se ne opijaju. No što da

radimo s tim informacijama? Ja ih samo analiziram, izdvajajući ih iz cjeline

živih uspomena koje nije moguće pretočiti u riječi i nitko na ovom svijetu

neće moći iz tih uspomena sastaviti autentičnu sliku. Na primjer, mogu li,

čak i Vama, objasniti kako znam, a znam to pouzdano, zašto Malakandrijci

nemaju kućne ljubimce i zašto, općenito govoreći, prema svojim „nižim

životinjama” ne osjećaju ono što mi osjećamo prema svojima? Prirodno je

da mi takvo što nikad nisu mogli reći. Razlog postaje jasan kad njihove tri

vrste vidite zajedno. Svaka od njih ostalima je ono što je nama čovjek, ali je

istovremeno i ono što je nama životinja. Oni mogu međusobno razgovarati,

mogu surađivati, mogu imati istu etiku; utoliko se sorn i hros susreću kao

dvoje ljudi. A opet, svaki od njih u onom drugom vidi drukčije biće,

čudnovato i privlačno, kao što je nama privlačna životinja. Neki instinkt,

koji u nama gladuje i koji pokušavamo utažiti ponašajući se prema

iracionalnim bićima gotovo kao da su racionalna, na Malacandri doista biva

zadovoljen. Njima ne trebaju ljubimci.

Usput, kad već govorimo o vrstama, žao mi je što sam zbog potreba

priče bio prisiljen toliko pojednostavniti biologiju. Jeste li, čitajući moju

priču, stekli dojam da je svaka od njihove tri vrste potpuno homogena? Ako

jeste, zaveo sam Vas u bludnju. Uzmimo, na primjer, hrose; moji prijatelji

bili su crni hrose, ali postoje i srebrni hrose, a u pojedinim zapadnim

handramitima živi veliki hros s krestom – visok je tri metra i prije bih ga

mogao nazvati plesačem nego pjevačem; poslije čovjeka najplemenitija je

životinja koju sam vidio. Krestu imaju samo mužjaci. U Meldilornu sam

vidio potpuno bijeloga hrosa, ali kao prava budala nikad nisam saznao

pripada li on zasebnoj podvrsti, ili je tek hir prirode, poput naših albina.

Osim sorna koje sam susreo, postoji još najmanje jedna vrsta sorna – tzv.

soroborn, ili crveni pustinjski sorn, koji živi u sjevernim pustinjskim

krajevima. On je zaista nešto izvanredno.

Slažem se, šteta je što nikad nisam vidio pfifltrigge u njihovu zavičaju. O

njima znam jedva toliko da mogu „izmisliti” susret s njima i opisati ga kao

dio priče, ali mislim da ne trebamo posezati ni za kakvom fikcijom. Izraz

„nepatvoren u svojoj biti” zvuči sasvim dobro na Zemlji, ali ne mogu

zamisliti da bih značenje ovoga izraza objašnjavao Oyarsi i slutim (kao što

sam Vam već naznačio u posljednjem pismu) da ću se prije ili kasnije naći

opet pred njim. Kako bilo da bilo, zašto bi naši „čitatelji” (čini se da znate

vraški mnogo o njima!), koji ne žele čuti ništa o jeziku, gorjeli od želje da

doznaju nešto više o pfifltriggima? Ali ako možete i to ugurati u knjigu,

nema, naravno, nikakva zla u otkrivanju pojedinosti da oni liježu jaja i žive

u matrijarhatu te da im je životni vijek kraći nego u drugih vrsta. Prilično je

jasno da su velike uleknine u kojima žive dna drevnih oceana. Hrose koji su

bili u njihovoj zemlji opisuju kako su, hodajući po pijesku, zalazili duboko

u šume, a „iznad njih su bile kamene kosti [fosili] onih koji su nekoć davno

brazdali more”. Zemljani te uleknine vide kao tamna područja na Marsovoj

površini. To me sad sjetilo: „mape” Marsa koje sam konzultirao po

povratku na Zemlju međusobno su toliko proturječne da sam odustao od

pokušaja da odredim u kojem handramitu sam ja boravio. Želite li se i sami

okušati u tome, to Vam je, ugrubo rečeno, mjesto na kojem sjeveroistočni i

jugozapadni „kanal” sijeku sjever, a južni „kanal” nije više od četrdeset

milja udaljen od ekvatora. Ali astronomi se uvelike razilaze u pogledu

onoga što vide.

Sada ću odgovoriti na vaše najiritantnije pitanje. „Je li Augray, opisujući

eldile, pobrkao ideje suptilnijega tijela i superiornog bića?” Nije. Vi ih

brkate. On je rekao dvije stvari: da su tijela eldila drukčija od tijela

planetarnih životinja i da je njihova inteligencija superiornija. Ni on ni bilo

tko drugi na Malacandri nije nikad pobrkao jedan iskaz s drugim niti je

jedan izvodio iz drugoga. U stvari, imam razloga vjerovati da postoje i

iracionalna bića, životinje kojima je tijelo slično eldilovu (sjećate se

Chaucerovih „prohladnih životinja”?).

Pitam se hoćete li imati dovoljno mudrosti da prešutite pitanje eldilskoga

govora? Slažem se da bi pokvarilo priču kad bismo postavili to pitanje

tijekom prizora suđenja u Meldilornu, ali nema nikakve sumnje u to da će

se većina čitatelja s pravom pitati kako to da eldili, koji očito ne dišu, mogu

govoriti. Istina, trebali bismo priznati da ne znamo, ali zar to ne bi trebalo

reći čitateljima? Iznio sam J. – jedinom znanstveniku koji uživa moje

povjerenje – Vašu teoriju da oni možda imaju instrumente, ili čak organe,

kojima manipuliraju okolnim zrakom i tako neizravno proizvode zvukove,

no on ne misli tako. Drži da vjerojatno izravno manipuliraju slušnim

organima onih kojima se obraćaju. To zvuči prilično teško… naravno,

moramo imati na umu da mi ne znamo ni oblik ni veličinu eldila, čak ne

znamo ni u kakvu su eldili odnosu s prostorom (kako ga mi shvaćamo)

općenito. U stvari, čovjek poželi inzistirati na tome da o njima ne znamo

gotovo ništa. Poput Vas, ne mogu, a da ne pokušam povezati ih s bićima

koja se pojavljuju i u zemaljskoj tradiciji: s božanstvima, anđelima i vilama.

Ali nemamo potrebne podatke. Kad sam Oyarsi pokušao objasniti našu

kršćansku angelologiju, on je smatrao da su naši „anđeli” na neki način

drukčiji od njega. No da li je smatrao da su oni drukčija vrsta bića ili da su

samo posebna vojnička kasta (budući da je naša jadna stara Zemlja, kako se

čini, svojevrstan Ypres Salient, odnosno bojišnica u svemiru), to ne bih

znao.

Zašto morate ostaviti moj opis o tome kako su se prozorski kapci

zaglavili neposredno prije slijetanja na Malacandru? Bez toga opis naših

patnji prouzročenih prejakim svjetlom na povratku povlači za sobom očito

pitanje: „Zašto nisu zatvorili kapke?” Ne vjerujem u vašu teoriju da

„čitatelji nikad ne primjećuju takve stvari”. Siguran sam da bih ja

primijetio.

Postoje dvije scene za koje bih volio da ste našli mjesta u knjizi; nije

važno – imaju mjesta u meni. Jedna ili druga uvijek mi je pred očima.

U jednoj vidim jutarnje nebo na Malacandri; svijetloplave je boje, toliko

je svijetlo da mi se sada, kad sam se ponovno privikao na zemaljsko nebo,

čini gotovo bijelim. Na njegovoj pozadini, bliži vrhovi divovskoga korijenja

– „drveća”, kako ga vi zovete – crne su boje, ali u daljini, kilometrima

daleko od one zasljepljujuće plave vode, šume su akvarelno ljubičaste.

Sjenke na šumskom tlu oko mene nalikuju sjenkama na snijegu, posvuda

su. Preda mnom koračaju figure; vitke, usprkos tome divovskih proporcija,

crne i sjajne poput čarolijom oživljenih visokih šešira; njihove velike

okrugle glave, nasađene na vijugava tijela slična stabljikama, daju im izgled

crnih tulipana. Spuštaju se, pjevajući, prema obali jezera. Glazba ispunja

šumu svojim vibracijama, iako je toliko blaga da je jedva čujem: kao

prigušeno sviranje na orguljama. Neki se ukrcavaju u čamac, ali većina

ostaje. Ukrcavanje se odvija polako; to nije obično ukrcavanje, već

ceremonija. Riječ je, zapravo, o pogrebu. Ona trojica sa sijedim gubicama,

kojima su pomogli ući u čamac, odlaze u Meldilorn umrijeti. Jer u tom

svijetu, osim nekolicine koje ubije hnakra, nitko ne umire prije nego što

dođe njegov čas. Svi prožive pun životni vijek dodijeljen njihovoj vrsti, a

smrt predviđaju kao što mi predvidimo rođenje djeteta. Cijelo je selo znalo

da će ta trojica umrijeti te godine, toga mjeseca; bilo je čak lako

pretpostaviti da će umrijeti toga tjedna. I sada su odlazili; odlazili su primiti

posljednji savjet od Oyarse, umrijeti, odlazili su k njemu da ih rastjelovi.

Njihova trupla kao takva postojat će samo nekoliko minuta: na Malacandri

nema mrtvačkih sanduka, nema groblja ni grobara. Dolina je svečana u

trenucima rastanka, ali ne vidim znakova tuge koja razdire srce. Oni ne

dovode u pitanje svoju besmrtnost, a prijatelji istoga naraštaja ne razdvajaju

se. Svijet napuštate isto kao što ste na nj došli, „s onima istoga godišta”.

Smrti ne prethodi strah niti nakon nje slijedi truljenje.

Druga se scena odvija noću. Vidim sebe i Hyoija u toplu jezeru: kupamo

se. On se smije mom nespretnom plivanju; naviknut sam na teži svijet i ne

mogu uroniti tijelo dovoljno duboko pod površinu da bih se mogao kretati

naprijed. Zatim vidim noćno nebo. Najvećim je dijelom vrlo slično našem,

iako su njegove dubine mračnije, a zvijezde sjajnije, ali na zapadu se

događa nešto što si ne možete predočiti uz pomoć nijedne zemaljske

analogije. Zamislite uvećanu Mliječnu stazu – kao da je gledate kroz naš

najjači teleskop za najvedrije noći. Zatim zamislite ovo, ne prikazano s onu

stranu obzora, već kao zviježđe što se uzdiže iza planinskih vrhova: blistava

ogrlica svjetala, blještavih poput planeta, polako se podiže sve dok ne

ispuni petinu nebeskoga prostranstva i onda ostavi pojas tame između sebe i

horizonta. Presjajna je da biste u nju mogli dugo gledati, ali to nije ništa u

usporedbi s onim što slijedi. Na harandri nazire se sjaj sličan sjaju Mjeseca

kad izlazi. „Ahihra!” kliče Hyoi i iz tame kojom smo okruženi pridružuju

mu se drugi srodni glasovi, slični lavežu. To dolazi pravi kralj noći, probija

si put kroz onu neobičnu galaksiju na zapadu, zasjenjujući svojim sjajem

njezin sjaj. Odvraćam pogled jer je njegov maleni disk neizmjerno sjajniji

od Mjeseca u punu sjaju. Cijeli handramit kupa se u bezbojnu svjetlu; mogu

izbrojiti debla u šumi na udaljenoj strani jezera; vidim da su mi nokti

slomljeni i prljavi. Slutim što je to što sam vidio – Jupiter se uspinje iznad

asteroida i četrdeset milijuna milja mi je bliže no što je bio dok sam živio na

Zemlji. Malakandrijci bi rekli „unutar asteroida”, jer katkad imaju čudnovat

običaj da izvrću naopačke Sunčev sustav. Asteroide zovu „plesačima pred

pragom velikih svjetova”. Veliki su svjetovi planeti, kako bismo mi rekli, „s

one strane” ili „izvan” asteroida. Glundandra (Jupiter) najveći je među

njima i za Malakandrijce ima bremenito značenje koje nisam uspio

dokučiti. On je „središte”, „veliki Meldilorn” „prijestolje” i „gozba.” Oni

vrlo dobro znaju da je život na njemu nemoguć, bar onim životinjama koje

žive na planetima; i sasvim sigurno im ne pada na pamet poganska ideja da

kažu da ondje živi Maleldil. Ali netko, ili nešto, od silne važnosti vezano je

uz Jupiter; kao obično: „Séroni to znaju.” No nikad mi nisu rekli. Možda

ćemo najbolji komentar ovom naći u autora kojega sam već spomenuo: „Jer

kao što je s pravom rečeno da veliki Africanus nije nikad bio manje

osamljen nego kad je bio sam, tako u našoj filozofiji, nijedan dio ovoga

univerzalnog okvira ne možemo s manje prava nazvati samotnim od onih

dijelova koje priprosti um smatra najsamotnijim, jer povlačenje ljudi i

životinja znači češću posjećenost od strane izvrsnijih bića.”

Više o ovom kad dođete. Nastojim pročitati svaku staru knjigu o ovoj

temi za koju čujem. Sada kad je „Weston” zatvorio vrata, put prema

planetima vodi kroz prošlost; bude li još svemirskih putovanja, i ona će,

jednako tako, morati biti i putovanja kroz vrijeme…!

Zabilješke

1 Lo, the poor Indian, izvorno stih iz pjesme An Essay on Man (1734.) Alexanders Popea, no taj se

izraz kasnije počeo koristiti kao poruga u svrhu dehumaniziranja neobrazovanih domorodaca.